Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gžst-415/14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. J. J., pok. I. iz P., G. .., OIB: …, pod 2. Z. J., pok. I. iz P., G. .., OIB: …, pod 3. I. J., pok. I., iz P., G. .., OIB: … i pod 4. A. L. ž. I., rođ. J., iz P., G. .., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku V. F., odvjetniku u S., K. Z. .., protiv tuženika I. K., iz S., A. .., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. M., odvjetniku u S., radi uspostave prijašnjeg stanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pst-292/12 od 18. lipnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2015. godine,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pst-292/12 od 18. lipnja 2014. godine u dijelu kojim je odbijen glavni zahtjev tužitelja za pružanje stvarno pravne zaštite nekretnine označene kao čest.zem. čest. zem. 583/3 upisane u zu 5134 k.o. G. P. (točka II. izreke) te u dijelu kojim je odbijen njihov podredni tužbeni zahtjev upravljen na sklapanje kupoprodajnog ugovor, predmetom kojeg je dio nekretnine označe kao čest. zem. 583/3 upisane u zu 5134 k.o. G. P. u površini od 100 m2 uz kupoprodajnu cijenu od 210.000,00 kuna (točka III. izreke) i odlučeno o troškovima postupka (točka IV. izreke).
II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i pobijana presuda preinačava u dijelu kojim je za više zatraženu isplatu odbijen njihov tužbeni zahtjev ( pobijani dio točke I. izreke) na način da se obvezuje tuženik pored dosuđenog iznosa od 970,90 kn isplatiti tužiteljima za razdoblje od 1. lipnja 2011. godine do presuđenja daljnji iznos od 1803,10 kuna.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljima iznos od 970,90 kn za razdoblje od 1. lipnja 2011.g. pa do presuđenja i to odjednom, dok se za više zatraženo od dosuđenog i to ukoliko su tužitelji od tuženika potraživali rentu za korištenje dijela njihovog zemljišta u iznosu od daljnjih 773,40 kn u tom razdoblju, odnosno 800,00 kn od 1. siječnja 2006.g. mjesečno pa do uklanjanja dijela građevine sa njihovog zemljišta i uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja, kao i ubuduće po dospijeću za svaki mjesec unazad najkasnije do 15-tog u tekućem mjesecu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan (točka I. izreke)
U odluci pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo naložiti tuženiku uklanjanje građevine sa nekretnine označene kao čest. zem. 583/3 upisane u zu 5134 k.o. G. P. u vlasništvu tužitelja te time uspostaviti ranije posjedovno stanje dok je u odluci pod točkom III. odbijen podredni tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku sklopiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude kupoprodajni ugovor, predmetom kojeg je dio nekretnine označe kao čest. zem. 583/3 upisane u zu 5134 k.o. G. P. u površini od 100 m2 uz kupoprodajnu cijenu od 210.000,00 kuna.
Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 23.032,96 kuna (točka IV. izreke).
Protiv navedene presude u dijelu kojim nije prihvaćen njihov tužbeni zahtjev žale se tužitelji, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba je djelomično osnovana.
Predmet ovog spora predstavlja glavni zahtjev tužitelja upravljen na stvarnopravnu zaštitu nekretnine označene kao čest. zem. 583/3 upisane u zu 5134 k.o. G. P., uspostavom ranijeg posjedovnog stanja te zahtjev za isplatu naknade postavljen kroz rentni zahtjev s osnova korištenja nekretnine u vlasništvu tužitelja uz podredni zahtjev za sklapanjem kupoprodajnog ugovora dijela predmetne nekretnine.
S druge strane tuženik poriče da bi uzurpirao nekretninu tužitelja prvenstveno tvrdeći da je stepenište bilo izgrađeno u vrijeme kupnje 2005.g. te da ništa nije mijenjao od kupnje pa nadalje kao ni pravac dolaska sa istočne strane, pri čemu smatra da se radi o stečenom pravu prolaza.
Raspravljajući po navedenim zahtjevima prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće odlučne činjenice:
- da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici čest. zem. 583/3 ZU 5134 KO P., a susjedne i međašne označene sa čest. zgr. 115 ZU 2165 kao suvlasnik za 2/3 dijela je upisana N. P., a za 1/3 dijela ovdje tuženik koji je inače svoj suvlasnički dio, sada u naravi istočni dio dvojnog objekta kupio od R. Š.;
- da je objekt izgrađen na čest. zgr. 115 podijeljen između suvlasnika na način da je tuženiku pripao istočni dio, a N. P. zapadni dio, da tuženik do svoga dijela pristupa ranije spomenutim stepeništem dok N. P. svom dijelu objekta pristupa sa zapadne strane, da je do izgradnje spomenutog stepeništa, postojao samo jedan pristup objektu i to sa zapadne strane;
- da su stepenice koje služe za pristup tuženikovom objektu sa istočne strane, u skici vještaka geometra D. B. od 8. travnja 2013.g. prikazane uz liniju B. pravcem sjever-jug položene na čest. zgr. 115;
- da su predmetne stepenice izgrađene tijekom 2000. godine te da je na mjestu ranijeg suhozida, koji je u tom dijelu porušen, sredinom 90-tih godina napravljen nadsvođeni kameni ulaz u stepenište sa željeznim vratima;- da je očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika utvrđen ostatak starog kamenog suhozida u smjeru istok-zapad, koji je s južne strane objekta tuženika obrastao bršljanom, i koji je predstavljao granicu između nekretnina stranaka;
- da je na zemljištu oznake 583/3 KO P. bila izgrađena kuća koja je porušena negdje za vrijeme drugog svjetskog rata te da tužitelji u G. P. dolaze samo za vrijeme svetkovina i da sporna površina kao ni cijela čest zem 583/3 nije obrađena
- da je na čest. zgr. 115 postojala zgrada manjih gabarita od dosadašnje kojoj se pristupalo sa zapadne strane, da je tuženik kupivši suvlasnički dio nekretnina od ranijeg vlasnika R. Š. pristupa preko tužiteljeve čest. zem. 583/3 .
Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tuženiku naložena isplata na ime korištenja dijela nekretnine u vlasništvu tužitelja, identificiranog po vještaku mjerniku D. B. , a u preostalom dijelu kojim se nalaže tuženiku uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja rušenjem stubišta na predmetnom dijelu nekretnine te podredno sklapanje ugovora o kupoprodaji odbio zahtjev tužitelja jer je smatrao utvrđenim da tužitelj nije dokazao da se sporno stepenište u odnosu na koju je tužitelj ustao sa stvarno pravnom zaštitom u ovom pravnom postupku nalazi na njegovom dijela predmetne nekretnine.
Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu s provedenim dokazima predstavljaju valjanu ocjenu svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a pa su utoliko u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi.
Naime, postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja predstavlja pravu vlasničku tužbu (rei vindicatio) koju podiže vlasnik protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, kojom on, pozivajući se na pravo vlasništva koje je u stanju dokazati, traži da mu ona preda svoj posjed te stvari (članak 161. stavak 1. i članak 162. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZV).
Dakle, aktivno legitimiran za vlasničku tužbu je vlasnik neposjednik jer ga na to aktivno legitimira njegovo pravo vlasništva dok je pasivno legitimiran za povrat stvari posjednik stvari koji stvar posjeduje bespravno odnosno samovlasno bez valjanog pravnog temelja jer takvim svojim posjedovanjem vrijeđa vlasnikovo pravo vlasništva. U reivindikacijskoj tužbi položaj tuženika ima svaka osoba koja posjeduje tužiteljevu stvar, bez obzira radi li se o samostalnom ili nesamostalnom posjedniku ili pomoćniku u posjedovanju.
Utoliko je prvostupanjski sud radi prethodne ocjene osnovanosti glavnog zahtjeva tužitelja u postupku bio dužan ispitati postojanje pretpostavki za pružanjem stvarnopravne zaštite tužitelju kao neprijepornom vlasniku nekretnine označene kao čest. zem. 583/3 upisane u zu 5134 k.o. G. P..
Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazilo bi da je na čest. zgr. 115 bio objekt Š. odnosno P. koji je mijenjao vlasnike do sadašnjeg stanja, a isto tako i gabarite te da je pristup tom objektu ranije bio sa zapadne strane, da je vlasnica zapadnog dijela sada dvojnog objekta N. P. koja se koristi pristupom svom objektu sa spomenute zapadne strane, da je vlasnik istočnog dijela dvojnog objekta sada tuženik koji svom objektu pristupa stepeništem sa istočne strane do kojega dolazi preko dijela nekretnina A-B-E-F-G označene sa 583/3, time da ponekad uz dozvolu P. N. dođe i sa zapadne strane, da je kuća obitelji J. na čest. zem. 583/3 porušena u 2. svjetskom ratu i da su od tada do 2006.g. na ovo područje dolazili jednom godišnje, nakon čega dolaze češće, da je čest. zem. 583/3 neobrađena te da su tužitelji podneskom predanim pošti 27. svibnja 2011.g. prvi put pozvali tuženika radi dogovora o spornim pitanjima.
Očevidom pak na licu mjesta je utvrđeno postojanje vidljivih ostataka starog kamenog suhozida u smjeru istok-zapad, a s južne strane objekta tuženika koji je dijelom obrastao bršljanom, glede kojega je na očevidu od 21. veljače 2013.g. tužitelj Z. J. potvrdio da je nadsvođeni kameni ulaz za stepenište sa željeznim vratima napravljen na mjestu ranijeg suhozida koji je u tom dijelu porušen i to po tužiteljima negdje sredinom 90-tih godina.
Međe između 115 i 583/3 prema utvrđenju suda, osnovom nalaza i mišljenja vještak B. jest spojnica AB prikazana na skici lica mjesta, koja predstavlja betonski suhozid i poklapa sa katastarskom granicom, a što bi proizlazilo i iz iskaza svjedokinje D. J. koja je o tome izričito iskazivala, a na što upućuje i držanje tužitelji pod 2. i 3. koji su s punomoćnikom bilu na licu mjesta i koji nisu prigovorili ni ustvrdio da granica ne bi bila u liniji koju je kasnije vještak prikazao. Utoliko s pravom prvostupanjski sud otklanja tvrdnje tužitelja da je suhozid postojao, ali sa svrhom da "drži" zemlju, ali ne kao granica jer da je granica bila do objekta izgrađenog na čest. zgr. 115 u ranijim gabaritima, što sud prvog stupnja s pravom otklanja.
Inače, vještak B. je nakon primjedbi istaknutih po tužiteljima usmeno je obrazložio dato mišljenje prvenstveno ističući da su na njegovo izričito traženje tužitelji na očevidu pokazali granicu koja je u vještvu označeno slovima AB, a radi se o starom zidu, da stvarna granica ima jaču snagu i prednost od katastarske, a što se tiče skice N. d.o.o. da se samo radi o digitalno prenesenoj katastarskoj mapi bez uvida na terenu, pri čemu je glede skice P. Č. od 3. listopada 2007.g. na koju su se pozvali tužitelji iskazao kako se radi o njegovom radniku te da nađeno stanje na terenu ne odudara od onog što je prikazano na skici, pa su i u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi. Ovo osobito u kontekstu utvrđenja suda prema usporedbi sa prikazanim stanjem na fotografijama Konzervatorskog odjela na kojima je vidljiv kameni suhozid ispred kuće ranije vlasnosti P., što čini logičnim zaključak suda da je taj suhozid bio ogradni zid posjeda i vlasništva obitelji P. kojima je pripadala kuća te predstavljao među prema posjedu i vlasništvu J..
Što se tiče granice sa istočne strane označene slovima B-C-D sud također prihvaća mišljenje vještaka B. da se stepenište nalazi na nekretnini čest. zgr. 115 jer je vještak svoje mišljenje utemeljio na prikazu iz katastarskih mapa i stanju na terenu, uredno ga usmeno obrazloživši radi čega sud nije našao potrebnim provoditi dokaz vještačenjem po drugom sudskom vještaku geometru.
Kako je, dakle , u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da se predmetno stepenište proteže isključivo unutar nekretnine identificirane tijekom postupka kao čest. zgr. 115 k.o. P., utoliko proizlazi pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti postavljenog glavnog tužbenog zahtjeva upravljenog na pružanjem stvarnopravne zaštite nekretnine označene kao čest.zem. 583/3 k.o. P., uklanjanjem građevine i uspostavom prijašnjeg posjedovnog stanja.
S druge strane za ukazati je žalitelju da iz stanja spisa proizlazi nedvojbenim kako je tuženik predmetnu nekretninu kupio od prijašnjeg vlasnika osnovom ugovora o kupoprodaji iz 2005. godine, što u kontekstu neprijepornog utvrđenja izgradnje predmetnog stepeništa tijekom 2000. godine, upućuje na činjenicu da se radi o činima poduzetim od strane pravnog prednika tuženika, pa je i utoliko njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
Naime, tuženik tužiteljevom zahtjevu suprotstavlja tvrdnje da je osnovom ugovora o kupoprodaji zaključenog sa pravim prednikom stupio u posjed i predmetnog dijela nekretnine, identificiranog tijekom postupka prilikom očevida na licu mjesta uz sudjelovanje stranaka i vještaka mjernika dipl. ing D. B., prikazanog u skici lica mjesta od 8. travnja 2013. godine.
Navedena okolnost, određuje krajnje granice za ostvarivanje vlasničkog zahtjeva jer su vlasničkopravna ovlaštenja u tom pravcu tradicionalno obilježena time da se štiti poštenog posjednika stvari, stavljajući ga u bolji položaj nego što bi ga imao po općim pravilima obveznog prava, dok nepoštenog posjednika tuđe stvari stavljaju u lošiji položaj.
Naime, vlasnik može jedino prema nepoštenom posjedniku s uspjehom staviti maksimalan zahtjev glede stanja one stvari čiju predaju traži dok je njegov zahtjev protiv poštenog posjednika u toj mjeri znatno stegnut jer je pošteni posjednik tuđe stvari, koju nema pravo posjedovati, dužan vlasniku vratiti stvar ali u stanju u kojem je bila u vrijeme kada je primio tužbu budući da od tog vremena ima status napuštenog posjednika.
Naime, za razliku od ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/90) koji je u članku 39. stavku 7. propisivao da savjesni posjednik postaje nesavjesni u trenutku prijama tužbe s tim da vlasnik može dokazivati da je ranije nastupila nesavjesnost posjeda, u odredbi članka 18. stavak 3. ZV-a regulirano je da posjed prestaje biti pošten kada posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, s tim da posjed postaje nepošten od časa kada je posjednik primio tužbu, ukoliko je pravomoćno odlučeno da mu pravo na posjed ne pripada (članak 18. stavak 4. ZV-a).
Osim toga i sudska praksa u primjeni ranijeg ZOVO-a se izjasnila da se prestanak poštenog posjeda vezuje isključivo za spoznaju da posjed nije pošten što znači da je bez utjecaja na poštenost posjeda okolnost da je posjednik mogao da se interesirao ili provjeravao znati da mu ne pripada pravo posjedovati tu stvar.
Suprotno žalbenim navodima tužitelja, upravo u činjenici da je tuženik stupio u posjed spornog dijela predmetne nekretnine kada je na istom već bio izgrađeno stepenište u odnosu na koje tužitelj zahtjeva uspostavu prijašnjeg stanja uklanjanjem odnosno rušenjem, nema mjesta zahtjevu tužitelja upravljenom prema tuženiku kao poštenom posjedniku jer je taj status imao sve od saznanja da mu to pravo ne pripada (članak 18. stavak 3. ZV-a), s tim da posjed postaje nepošten od časa kada je posjednik primio tužbu ukoliko je u sporu pravomoćno odlučeno da mu pravo na posjed ne pripada (članak 18. stavak 4. ZV-a).
Stoga okolnost što je između stranaka bilo pregovora o kupnji spornog dijela predmetne nekretnine, kod neprijeporne činjenice da je pravni prednik tuženika sporno stepenište izgradio prije sklapanja ugovora o kupoprodaji i stupanja u posjed od strane tuženika, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude u ovom dijelu. Naime, dosljedno provodeći pravilo da opseg odgovornosti posjednika prema vlasniku ovisi o kvaliteti njegova posjeda prema članku 164. stavak 1. ZV-a posjednik se smatra poštenim u opsegu ovlasti koje izviru iz prava za koje drži da mu pripada.
Međutim, osnovom kazivanja tijekom postupka saslušanih pravnih prednika stranaka te susjeda kojima je način korištenja spornih nekretnina bio poznat već zbog činjenice dugogodišnjeg življenja u neposrednoj blizini, u kontekstu utvrđenja suda osnovom provedenog dokaza vještačenjem po vještaku mjerniku, proizlazi nedvojbenim da gradnjom spornog stepenište nije zahvaćena čest. zem. 583/3 KO P..
Kako se, dakle, u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj zakon propisuje obvezu sklapanja ugovora s propisanim sadržajem to je i podredni zahtjev u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovan.
Upravo o tome je li i kada napravljeno predmetno stepenište u odnosu na koje je postavljen stvarno pravni zahtjev tužitelja, ovisilo je i njegovo pravo zahtijevati kupoprodaju predmetnog zemljišta zahvaćenog gradnjom i to samo pod pretpostavkom primjene odredaba o prekoračenju međe građenjem.
Naime, tužbeni zahtjev tužitelja u ovom postupku je u ovom dijelu bilo promatrati kroz institut koji uređuje prekoračenja međe građenjem, kao poseban slučaj građenja na tuđem zemljištu koji uređuje članak 155. ZV-a, koji Zakon u konkretnom slučaju valja primijeniti temeljem odredbe članka 388. istog Zakona.
Pretpostavke za primjenu ovog instituta su izgrađenost zgrade na način da je građenjem prekoračena međa i zahvaćen dio susjednog zemljišta tuđeg vlasništva te nepostojanje pravne osnove koja bi graditelja ovlašćivala da gradi preko međe. Zakon tako vlasniku zemljišta koje je zahvaćeno dijelom tuđe zgrade kroz odredbu stavka 4. članka 155. ZV-a daje mogućnost zahtijevati otkup na ovakav način zahvaćenog zemljišta i to po tržišnim cijenama.
Navedenu mogućnost valja prihvatiti kroz ovlasti vlasnika zemljišta zahtijevati u postupku od vlasnika tuđe zgrade kupoprodaju zemljišne čestice. Naime, vlasniku zemljišta kojem zakonodavac ostavlja ovakvu mogućnost razrješenja problema prekoračenjem građenjem ne pripada ujedno i pravo zadržati vlasništvo na predmetnom zemljištu čiji otkup zbog nemogućnosti uspostave prijašnjeg stanja može zahtijevati.
Tužbenim zahtjevom tužitelji kao vlasnici susjednog zemljišta zahvaćenog gradnjom od strane tuženika u ovom postupku zahtijevaju otkup zemljišta zbog nemogućnosti uspostave prijašnjeg stanja tj. uklanjanja dijela građevine koji je izgrađen na njegovom zemljištu temeljem odredaba članka 155. stavka 4. ZV-a. Ovo subjektivno pravo zakonodavac priznaje vlasniku zemljišta zahvaćenog gradnjom bez pravne osnove budući se radi o povredi prava vlasništva. Tužitelj stoga mora dokazati da je činom tuženika povrijeđeno njegovo subjektivno pravo vlasništva. Naime, prema odredbi članka 155.stavka 1. ZV-a, koja regulira institut prekoračenja međe građenjem, vlasniku zemljišta na kojem se zbog prekoračenja međe građenjem našao dio tuđe zgrade pripada pravo zahtijevati otklanjanje te povrede uspostavom prijašnjeg stanja s pravom na naknadu pretrpljene štete ukoliko mu to pravo priznaju pravila obveznog prava (stavak 3.) pri čemu vlasniku zemljišta koje je zahvaćeno dijelom tuđe nekretnine stoji na raspolaganju još i mogućnost zahtijevati da onaj čija zgrada svojim dijelom prelazi među njegove zemljišne čestice, otkupi cijelu tu zemljišnu česticu po tržišnoj cijeni (članak 155. stavak 4. ZV-a).
S obzirom na utvrđenje suda da se predmetno stepenište ne nalazi na zemljištu u vlasništvu tužitelja i u ovom dijelu je pravilna odluka suda prvog stupnja iako zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava odredaba članka 247. i 248. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11) jer sud prvog stupnja gubi iz vida primjenu odredaba članka 155. ZV-a, kojima je stipulirano pravo vlasnika zemljišta zahtijevati otkup u slučajevima prekoračenja međe građenjem.
U odnosu, pak na zahtjev tužitelja upravljen na isplatu od strane tuženika korištenja za prolaz dijela nekretnine, identificirane u postupku kao vlasništvo tužitelja označene kao čest. zem. 583/3 zu 5134 k.o. G. P., valja kazati da se radi o zahtjevu za isplatu na ime neosnovanog korištenja neprijepornog vlasništva tužitelja jer Izjava od 23. ožujka 1978. godine za ovlaštenje korištenjem iste, a na koju se između ostalog poziva tuženik nije sačinjena od strane zemljišnoknjižnih vlasnika pa je ovaj zahtjev tužitelja promatrati u kontekstu odredaba Zakona o obveznim odnosima kojima se regulira institut neosnovanog obogaćenja.
Naime, tuženik tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da bi u odnosu na sporni dio predmetne nekretnine osnovom neometanog posjeda, ostvarenog po pravnom predniku stekao pravo služnosti prolaza, pa je utoliko pravilan zaključak prvostupanjskog suda da za korištenje istog tuženik nema valjanu osnovu.
S druge pak strane sam tuženik ne spori da bi tijekom razdoblja za koje je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu s ovog osnova, koristio nekretninu tužitelja, pa je stoga, polazeći od utvrđenja suda o neprijepornoj visini zakupnine za m2 na ovom dijelu lokacije, ali imajući u vidu i činjenicu da tuženik nije sporio tvrdnje o korištenju iste u površini naznačenoj u tužbi od 20 m2, pozivom na odredbu čl. 1120 ZOO-a, tužitelju valjalo priznati iznos od od 2774,00 kuna .
U konkretnom slučaju obzirom na postavljeni zahtjev tužitelja za isplatom s ovog osnova ne radi se o rentnom zahtjevu budući je tijek trajanja vezan za ispunjenje glavnog zahtjeva za traženjem stvarnopravne zaštite, utoliko nije bilo mjesta ni procjeni vještaka građevinske struke o površini nužnoj za pristup nekretnini u vlasništvu tuženika. Naime, u postupku je bilo neprijeporno da je tuženik upravo koristio površinu od 20m2 za pristup svom objektu, jer ove navode tužbe tuženik nije sporio, zbog čega je i visinu naknade s neosnovanog korištenja valjalo obračunati upravo prema površini realnog korištenja od strane tuženika.
S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, tuženik je temeljem odredbe članka 1120 ZOO-a, bio dužan tužiteljima naknaditi korist koju je u predmetnom razdoblju imao od uporabe tužiteljeve stvari, a koja predstavlja tržišnu najamninu (pravni stav izražen u odluci VSRH Rev-1881/91) za koji se iznos tuženik neosnovano obogatio. Utoliko je u tom pravcu pravilan zaključak prvostupanjskog suda pri čemu je tužitelj ovlašten zahtjev za naknadu postaviti sukladno dostavljenim podacima Porezne uprave o cijeni zakupa za građevinsko zemljište na navedenoj lokaciji u visini od 3,8 kn po m2, što međutim i to suprotno zaključku suda,obzirom na realno korištenje u površini od 20 m2, iznosi 76,00 kn mjesečno.
Naime, tuženik tijekom postupka ne tvrdi niti tijekom postupka dokazuje da bi između stranaka postojao sporazum o besplatnom korištenju predmetnog dijela nekretnine u neprijepornom vlasništvu tužitelja, pa je i utoliko pravilan pravni stav prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva tužitelja.
Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 1120. ZOO-a valjalo obvezati tuženika da vrati ono što je stekao bez osnove i to upravo da naknadi koristi koje je imao od upotrebe tužiteljeve stvari u iznosu od 2774,00 kuna ( dužina 20 m2 pomnožena s cijenom zakupnine m2 od 3,8 kn za 36 i pol mjeseci korištenja od dana primitka zahtjeva tužitelja do presuđenja).
Naime, kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da su ostvarene pretpostavke za osnovanost zahtjeva upravljenog na uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja te predaju u posjed predmetne nekretnine od strane tuženika to po ocjeni ovog suda nema mjesta primjeni odredaba čl. 165. st. 1. ZV-a.
Naime, tek vlasniku kojem je oduzet posjed pripadalo bi pravo na naknadu šteta sve dok istom nije vraćena u posjed njegova nekretnina, čija visina bi trebala biti utvrđena u razumnoj vezi s vrijednosti navedenog gubitka za vlasnika, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, kao na primjer s obzirom na područje na kojem se nekretnina nalazi i obzirom na vremensko razdoblje te opseg ograničenja u korištenju nekretnine za tog vlasnika.
Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da tuženik gradnjom nije zahvatio spornu nekretninu to nisu ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 165.ZV.
Međutim, u postupku nije bilo sporno da tuženik koristi spornu dio nekretnine u vlasništvu tuženika za pristup svom objektu, bez valjanog pravnog osnova, pa je utoliko valjalo predmet u odnosu na ovaj dio zahtjeva raspraviti s aspekta upotrebe tuđe stvari u svoju korist pri čemu vlasniku upotrjebljene stvari pripada pravo zahtijevati korist neovisno o pravu na naknadu štete.
Slijedom naprijed iznesenog, a kako ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pobijanu presudu je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a djelomično valjalo potvrditi a djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti i odlučiti kao u izreci.
Iako je sud djelomično preinačio pobijanu presudu temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni materijalnog prava odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a pri čemu tužitelju obzirom na neznatan uspjeh u žalbenom stadiju postupka nije priznat zatraženi trošak sastava žalbe temeljem članka 154. stavak 3. ZPP-a.
U Splitu, 11. prosinca 2015. godine
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.