Broj: Gž-1556/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. P., iz S., zastupanoga po punomoćniku D. S., odvjetniku u S., protiv tuženika: pod 1. I. G., …i pod 2. S. G., obojica iz S., …. obojica zastupani po punomoćnicima S. G. i A. R., odvjetnicima u S., radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 2. travanja 2015. godine, pod poslovnim brojem Pst-599/14, u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 2. travnja 2015. godine pod poslovnim brojem Pst-599/14.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da ga se utvrdi vlasnikom dijela nekretnina sveukupne površine 12 m², a koje nekretnine su pobliže označene u izreci prvostupanjske presude, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka za geodeziju T. Č..

 

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj nadoknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 13.950,00 kuna.

 

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužitelj osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

 

Tuženici su podnijeli odgovor na žalbu kojim su osporili žalbene navode i predložili potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnine pobliže označena u izreci prvostupanjske presude, a koja u biti obuhvaća tri nekretnine, i to dio čest. zem. 371/9 u površini od 10 m², dio čest. zem. 10164/6 u površini od 1 m² i dijela čest. zem. 9940/24 u površini od 1 m², sve k.o. S..

 

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

-kako su tužitelj i prednica tuženika bili ovlaštenici naknade za eksproprirane nekretnine,

 

-kako je 6. ožujka 1990. godine sklopljen sporazum o naknadi, a kojim je izvršena dioba okućnice,

 

-kako je inače po sporazumu od 6. ožujka 1990. godine tužitelju pripao zapadni dio podruma, a prednici tuženih (J. G.) istočni dio podruma, kako je u sporazumu od 6. ožujka 1990. godine navedeno da će se dvorište (zemljište) koje je južno od stambenog objekta podijeliti na način da svaka od stranaka isključivo koristi bio prostor ovog zemljišta u mjeri kako to zapovijedaju diobeni zidovi podruma između stranaka, pa na južnu među parcele,

 

-kako u podrumu postoje dva nosiva zida, koja su na skici lica mjesta vještaka geodezije, (list spisa 27) označena slovima C-G, odnosno E-F,

 

-kako je prostor između ova dva zida po sporazumu o diobi pripao prednici tuženih (J. G.),

 

-kako je tužitelj ranije uselio u zgradu koja je pripala po sporazumu o naknadi tužitelju i prednici tuženih,

 

-kako nema dokaza da bi tužitelj bio u posjedu duže od deset godina predmetne nekretnine, iako je tužitelju pravomoćno pružena posjedovna zaštita.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da se u sporazumu o naknadi omaškom naznačilo kako postoje diobeni zidovi u množini, a da se ustvari radi o jednom zidu koji je na skici vještaka označen slovima C-G, te da stoga nisu ostvarene pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredaba članaka 161. i 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 158/09 - dalje: ZV).

 

Nadalje je prvostupanjski sud odlučio kako nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer niti je protekao rok od deset godina, a i tužiteljev posjed bi se mogao smatrati nepoštenim, jer da je mogao znati kako prednici tuženih po logici stvari treba pripasti veći dio dvorišta južno od zgrade, s obzirom da joj je veća površina prethodno eksproprirana u odnosu na površinu tužitelja.

 

Ovaj sud kao prvo prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao kako bi bio u posjedu predmetne nekretnine duže od deset godine, odnosno dovoljno dugo da bi eventualno utvrditi da bi stekao predmetnu nekretninu dosjelošću u smislu odredaba članaka 159. - 160. ZV-a. Međutim, ovaj sud uopće ne može prihvatiti kvalifikaciju prvostupanjskog suda o kvaliteti tužiteljevog posjeda, jer je ista potpuno nelogična, a s obzirom na činjenični supstrat. Naime, kako to proizlazi iz stanja spisa tužitelj je gluhonijema osoba, koja se dakle otežano sporazumijeva, a sporazum o naknadi od 6. ožujka 1990. godine nije sporazum kojeg bi ("originarno") zaključile samostalne stranke već se radi o sporazumu kojeg je u biti sastavila treća osoba (Odsjek za imovinsko-pravne poslove Općine Split), a tužitelj i J. G. kao prednica tuženih su potpisali sporazum.

 

Dakle, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako je njegov zadatak utvrditi volju stranaka iz sporazuma, te provodi iscrpan postupak, a zatim u obrazloženju presude piše kako je tužitelj, kao gluhonijema osoba moga vrlo jednostavno znati kako je u biti izvršena dioba između stranaka, a što je potpuno nelogično.

 

Kako tužitelj nije posjedovao nekretninu dovoljno dugo, a teret dokaza je bio na tužitelju u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZPP-a da dokaže duljinu trajanja posjeda predmetne nekretnine, to zaista ovaj sud smatra kako tužitelj nije mogao dosjelošću steći vlasništvo predmetne nekretnine.

 

Glede tumačenja sporazuma, ovaj sud u smislu odredbe članka 373.a ZPP-a zaključuje kako je tužitelj u biti trebao dokazati da bi linija razgraničenja išla upravo sredinom između dva nosiva zida u podrumu. Stoga, bez obzira na okolnost što su u sporazumu nedvojbeno navedeni diobeni zidovi, po kojima bi se linija razgraničenja trebala nastavljati po dvorištu, sve do južne granice, tužitelj nije dokazao da bi upravo po sredini tih zidova trebala ići linija razgraničenja.

 

Sukladno sada važećoj odredbi članka 7. stavak 1. ZPP-a sud više nije dužan utvrditi točno i potpuno istinu, dakle nije vezan načelom traženja materijalne istine, već je teret dokazivanja prebačen na stranke.

 

Tužitelj u tijeku postupku nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, osoba koje su sudjelovale u zaključenju sporazuma, te nije imao niti daljnji dokazni prijedlog kada je prvostupanjski sud zaključio glavnu raspravu, upravo po prijedlogu tužitelja, pa stoga i ovaj sud smatra kako nema dokaza da bi linija razgraničenja između stranaka po dvorištu bila označena slovima A2-B prema skici lica mjesta vještaka za geodeziju (list spisa 27), te je stoga i ovaj sud pravnog shvaćanja da nisu ostvarene pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbama članaka 161. i 167. ZV-a.

 

Odluka o troškovima postupka je pravilna jer je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi odredbe članka 155. ZPP-a.

 

Suprotno od žalbenih navoda tužitelja prvostupanjska presuda nije opterećena povredom postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je sud naveo sve razloge o odlučnim činjenicama (bez obzira što je iznio određene netočne zaključke), te nema nejasnoća i proturječnosti, pa se presuda može ispitati.

 

Prvostupanjski sud nije počinio niti druge povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu, 17. prosinca 2015. godine