Broj: Gž 140/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Srđana Kuzmanića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari T. Č. iz D., D. .., OIB: …….., kojeg zastupa punomoćnica T. Đ., odvjetnica u D., protiv tuženika I. Č. iz D., D. .., OIB: ……, kojeg zastupa punomoćnik N. K. I., odvjetnik u D., radi nepačanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku br. P.137/13 od 5. prosinca 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P.137/13 od 5. prosinca 2014. godine i sudi:

 

1. „Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana uspostaviti stanje koje je postojalo prije uznemiravanja tj. popločati prolaz širine 1 m koji se u smjeru istok – zapad nalazi na krajnjem južnom dijelu čest. zem. 593/3 k.o. G. što je u katastarskim mapama sada označen kao čest. zem. 593/7 k.o. G., uz granicu sa čest. zem. 594/3 i 594/4 k.o. G., a koji je tužitelj koristio za pristup sa istočnog dijela čest. zem. 593/3 k.o. G. do javne ulice koja se nalazi na čest. zem. 1207 k.o. G..

 

2. Zabranjuje se tuženiku svako daljnje uznemiravanje tužitelja u njegovom pravu prolaza južnim dijelom čest. zem. 593/3 k.o. G. što je u katastarskim mapama sada označen kao čest. zem. 593/7 k.o. G., do ulice (do čest. zem. 1207 k.o. G.).

 

3. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u svoti od 2.500,00 kuna  u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbe u svoti od 1.150,00 kuna u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              "I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana uspostaviti stanje koje je postojalo prije uznemiravanja tj. popločati prolaz širine 1 m koji se u smjeru istok – zapad nalazi na krajnjem južnom dijelu čest. zem. 593/3 k.o. G. što je u katastarskim mapama sada označen kao čest. zem. 593/7 k.o. G., uz granicu sa čest. zem. 594/3 i 594/4 k.o. G., a koji je tužitelj koristio za pristup sa istočnog dijela čest. zem. 593/3 k.o. G. do javne ulice koja se nalazi na čest. zem. 1207 k.o. G..

 

Zabranjuje se tuženiku svako daljnje uznemiravanje tužitelja u njegovo pravo prolaza južnim dijelom čest. zem. 593/3 k.o. G. što je u katastarskim mapama sada označen kao čest. zem. 593/7 k.o. G., do ulice (do čest. zem. 1207 k.o. G.).

 

II.Dužan je tužitelj isplatiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od  2.500,00 kn (dvije i pol tisuće kuna) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Ovu presudu žalbom u cijelosti pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 –u daljnjem tekstu : ZPP), a tuženik u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima (točka II izreke). Tužitelj predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine, dok tuženik predlaže da se preinači odluka o troškovima.

 

Žalbe su dopuštene i pravovremene.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja.

 

Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

 

Predmet spora je zaštita od uznemiravanja prolaženja tužitelja zapadnim dijelom betonske staze koja prolazi južnom stranom čest.zem. 593/3 (u katastarskim mapama označen kao kat. čest. 593/7) i vodi do javnog puta – čest. zem 1207, sve k.o. G..

 

Ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na neke druge se ni žalbom ne ukazuje, pa dakle nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio:

-          da su parnične stranke braća, koja su zajednički kupile čest.zem. 593/3 k.o. G. još 1967. godine,

-          da su na navedenoj nekretnini parnične stranke uknjižene za po ½ dijela svaki,

-          da su parnične stranke na zapadnom dijelu čest.zem 593/3 izgradile prizemlje, te u njega uselile, zajedno sa svojim obiteljima,

-          da su parnične stranke potom zajednički izgradile prizemlje na istočnom dijelu  čest.zem. 593/3 i potom se u istočni dio prizemlja, negdje 1970. godine, preselio tužitelj sa svojom obitelji,

-          da su potom parnične stranke odvojeno financirale gradnju etaža nad onim dijelovima prizemlja, sad dvojnog stambenog objekta, u kojem su stanovale, pa dvojni objekt sada ima po tri etaže,

-          da su parnične stranke vlasnice svaka svojeg dijela dvojnog stambenog objekta, koji je podijeljen okomito, premda to nije provedeno kroz zemljišne knjige,

-          da su u katastru dobivene oznake za dva stambena objekta, te dvije čest. zem. od čest.593/3 i to 593/3 i 593/7, što kroz zemljišne knjige nije provedeno,

-          da su stranke i zemljište podijelile onako kako im kuće nose,

-          da je tužitelj iz istočnog dijela prizemlja do javnog puta, nakon preseljenja u istočni dio, prolazio zapadnim dijelom čest.zem.593/3 i to uz samu kuću,

-          da je 1998. godine tužitelj betonirao sada spornu stazu, te od tada umjesto neposredno uz tuženikovu kuću nastavio prolaziti tom stazom koja se nalazi na krajnjem dijelu čest zem.593/3 (najudaljenijem od kuća),

 

pa je zaključio da tužitelj gradnjom betonske staze 1998. godine nije stekao pravo vlasništva spornog dijela čest. zem. 593/3 koji je diobom pripao tuženiku, već je njegovo prolaženje tom stazom od 1998. godine imalo značaj posjeda prava služnosti puta – staze.

 

                              Smatrajući da je prolazak spornom stazom imalo stvarni sadržaj služnosti puta – staze, ali da ta služnost nije bila pravno perfektna jer nije bila uknjižena u zemljišne knjige, prvostupanjski sud je zaključio da je riječ o prividnoj služnosti iz članka 184. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09- u daljnjem tekstu: ZV) koju je tuženik tolerirao do opoziva, a opozvao ju je kada je stazu srušio i zaključao ulazna vrata (s ulice – opaska drugostupanjskog suda).

 

                       Ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, koje tužitelj pobija u dijelu u kojem prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke podijelile i zemljište, a ne samo kuće izgrađene na tom zemljištu, pozivajući se pri tom na tuženikovo neprihvaćanje provođenja parcelaciju jer bi mu trebalo pripasti 26 m2 zemlje manje nego tužitelju, te tuženikove tvrdnje o tome da dogovor oko diobe zemljišta nije bio,budući ovaj sud nalazi da je za utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud dao dostatne i uvjerljive razloge kojima se nema što dodati, pa ih kao potpuno pravilne prihvaća i ovaj sud.

 

                      Međutim, na  utvrđene činjenice prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je riječ o prividnoj služnosti.

 

                       Prividna služnost je, prema odredbi članka 184. stavak 1. ZV-a, ona koja se daje do opoziva.

 

                        Iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je ovdje riječ o služnosti danoj do opoziva, a činjenica da služnost nije upisana u zemljišnim knjigama svakako ne može biti potvrda ovakvom zaključku prvostupanjskog suda.

 

                          Kako je prvostupanjski sud utvrdio da su se parnične stranke podijelile, premda ta podjela nije provedena u zemljišnim knjigama, tako je jednako mogao zaključivati i o postojanju stvarne služnosti neovisno o upisu u zemljišne knjige. K tome upravo činjenica da predmetna dioba nije provedena u zemljišnim knjigama prepreka je mogućnosti i da služnost bude upisana u zemljišne knjige, jer je riječ o stvarnoj služnosti puta koja postoji na jednoj nekretnini, kao poslužnom dobru, u korist druge nekretnine kao povlasnog dobra. Kako u zemljišnim knjigama nije provedena podjela čest.zem.593/3, to je teoretski i nemoguće upisati stvarnu služnost puta jer se služnost ne može upisati na jednom dijelu nekretnine, u ovom slučaju zapadnom, u korist drugog dijela iste nekretnine, u ovom slučaju istočnog.

 

Kako niti jedno drugo utvrđenje, niti razlog prvostupanjski sud nije naveo kao razlog iz kojeg bi proizlazilo da je bila riječ o ovlasti puta do opoziva, to je neutemeljen zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o prividnoj služnosti iz članka 184. ZV-a.

 

Činjenica da su se parnične stranke podijelile tako da je svaka od njih nastavila graditi samo na jednom dijelu zajedničke nekretnine – istočnom i zapadnom i tako isto koristiti i zemljište, da je pristup nekretnine javnom putu bio samo s jedne (zapadne) strane parcele, te da je tužitelj kao vlasnik istočnog dijela nekretnine koristio put preko zapadnog dijela nekretnine, dovodi do zaključka da je to činio uz suglasnost i dogovorno s tuženikom, pa je služnost puta stekao dosjedanjem, na temelju zakona, i bez upisa u zemljišnu knjigu, pošteno izvršavajući njezin sadržaj kroz zakonom propisano vrijeme. Kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da su parnične stranke počele koristiti svaka svoj dio prizemlja dvojnog stambenog objekta još 1970. godine, to svakako početak prolaženja zapadnim dijelom nekretnine u korist istočnog dijela nekretnine započinje već tada, pa se s obzirom na sve ostale okolnosti slučaja, odvojeno korištenje prizemlja, nastavak gradnji etaža pojedinačno, ne zajednički, korištenje zemljišta „kako kuće nose“) ima smatrati početkom stjecanja dosjelošću.

 

Prema odredbi članka 288. stavak 2. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilnima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

Dakle, 1990. godine stečena je stvarna služnost puta, jer je u to vrijeme na snazi bio Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91 – dalje: ZOVO) koji je u odredbi članka 54. stavak 1. propisivao da se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije usprotivio.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da je 1998. godine tužitelj betonirao spornu stazu, čemu se tuženik nije usprotivio, te od tada počeo prolaziti njome umjesto tik uz kuću tuženika. U to vrijeme na snazi je (i sada važeći) ZV koji u odredbi članka 178. propisuje:

„ Dotadašnji način izvršavanja svojih ovlasti može nositelj prava služnosti glede sadržaja i mjesta na kojem ih izvršava na poslužnoj stvari preinačiti po svojoj volji, ako bitno ne mijenja dotadašnji način na koji ih je izvršavao.“

 

S obzirom na utvrđene činjenice za zaključiti je da je betoniranjem sporne staze tužitelj izvršio preinaku načina izvršavanja stvarne služnosti staze u pogledu mjesta, umjesto tik uz kuću tuženika, krajnjim dijelom njegove nekretnine, čemu se tuženik nije protivio, pa se jedino može zaključiti da takva preinaka svakako nije bitno promijenila dotadašnji način izvršavanja stvarne služnosti staze.

 

S obzirom na navedeno, tužitelju kao stvarnom vlasniku povlasnog dobra, pripada pravo zaštite stvarne služnosti, odnosno pravo zahtijevati poštovanje prava služnosti, temeljem odredbe članka 233. stavak 1. ZV-a, a to je ono što tužbenim zahtjevom traži.

 

Pitanje da li je postojeća stvarna služnost izgubila razumnu svrhu nije pitanje kojim se prvostupanjski sud mogao baviti, jer takav zahtjev sudu (zahtjev za ukidanjem služnosti, članak 242. stavak 1. ZV-a) nije bio postavljen, a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP-a). Stoga je nepotrebno bilo utvrđivati ima li tužiteljeva nekretnina drugi izravan pristup javnom putu ili ne.  

 

Slijedom navedenog pravilnom je primjenom materijalnog prava odlučeno kao u točki I 1. i 2. izreke temeljem odredbe članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a.

 

Tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka pa je, temeljem odredbe članka 116. u vezi članka 154. stavak o troškovima prvostupanjskog postupka odlučeno kao u točki I. 3. temeljem tbr.7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (za svaki prvostupanjski postupak radi služnosti 200 bodova, bez obzira na broj poduzetih radnji),  a za troškove žalbe kao u točki II izreke temeljem tbr. 10. točka 2.

 

U Dubrovniku, 13. siječnja 2016. godine