Broj: Rev 1863/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari J. o. p. a.d., C. G., K., kojeg zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik u R., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3348/11-2 od 14. lipnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-217/09 od 3. rujna 2010., u sjednici održanoj 20. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja J. o. p. a.d. iz K., ..., C. G.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

 

              „I./ Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              „Tuženik Republika Hrvatska dužna je u roku od 15 dana tužitelju J. o. p., a.d. Republika Crna Gora, K., ... isplatiti s naslova naknade štete iznos od 773.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate.

              Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana.“

 

              II./ Nalaže se tužitelju J. o. p. a.d., C. G., K., isplatiti tuženiku Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 15.480,00 kn, sve u roku od 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj sud ispituje pobijanu presudu sama u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP).

 

Iako se tužitelj u reviziji poziva na revizijski razloga postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz sadržaja revizije slijedi da tužitelj osporava činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja što je prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor nije dopušten u ovoj fazi postupka sukladno odredbi čl. 385. ZPP-a.

 

Ostali prigovori koje tužitelj ističe, a definira ih kao bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a osporavaju tumačenja primijenjenih odredbi materijalnog prava od strane sudova nižeg stupnja koji prigovor predstavlja prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, a ne prigovor postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U ovoj parnici tužitelj potražuje od tužene utuženi iznos kao u izreci presude suda prvog stupnja na ime naknade štete koju tužitelj definira kao novčani ekvivalent vrijednosti stana u R., ..., ukupne površine 53m², kojeg je kao bivši nositelj stanarskog prava otkupio I. Š. a na kojem stanu je tužitelj imao pravo vlasništva te mu stoga pripada pravo na isplatu novčanog ekvivalenta vrijednosti stana.

 

Sudovi u postupku  utvrđuju na temelju uvoda u povijesni izvadak da se nekretnina u kojoj se nalazi sporan stan kao zasebna etažna cjelina upisana u zk.ul. 1609/13 k.o. T.-S. i da se vodi kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Građevinskog poduzeća „J.“ iz R.

 

Slijedom navedenog kako tužitelj nije u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine za koju tvrdi da je prodajom stana povrijeđeno njegovo pravo vlasništva, a niti se tužitelj može smatrati predmnijevanim vlasnikom primjenom pravila iz odredbe čl. 362. ili 364. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) jer tužitelj nije u zemljišnim knjigama upisan kao nositelj prava korištenja sporne nekretnine, a nije niti u postupku dokazao da bi mu na stanu pripadalo pravo vlasništva ili pravo korištenja to su pravilno sudovi ocijenili da potraživanja tužitelja nije osnovano.

 

Pored toga, kako je sporan stan prodan bivšem nositelju stanarskog prava od strane Hrvatskog fonda za privatizaciju, a ne od tužene, to su pravilno sudovi primjenom čl. 2. Zakona o Hrvatskom fondu za privatizaciju („Narodne novine“, broj 84/92, 70/93, 19/94, 52/94 i 87/96) ocijenili da na strani tužene nema pasivne legitimacije jer je Fond za privatizaciju samostalna pravna osoba s vlastitim pravima i obvezama.

 

Slijedom navedenog kako tužitelj nije dokazao u postupku da je bio vlasnik spornog stana, a niti nositelj prava koje se mogu primjenom propisa Republike Hrvatske izjednačiti s pravom vlasništva i koja bi proizlazila iz bivšeg prava korištenja i srodnih prava, te kada bi i postojale pretpostavke za odštetnu odgovornost one bi mogle postojati samo na strani prodavatelja stana, a ne i na tuženoj, to su sudovi nižeg stupnja pravilno tužitelja odbili s tužbenim zahtjevom.

 

Stoga navodi revizije vezani uz primjenu i tumačenje Aneksa G-Ugovora o pitanjima sukcesije nisu odlučni u ovoj parnici zbog osnovanog prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovora promašene pasivne legitimacije.

 

Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 20. siječnja 2016.