Broj: Gž-1869/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari, tužitelja B. P. iz M., zastupan po punomoćniku R.R., odvjetniku iz K., protiv tuženice A. P. iz R., zastupana po punomoćniku G. K., odvjetniku iz R., radi utvrđenja vlasništva, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-444/2011 od 13. lipnja 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. siječnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              I              Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-444/2011 od 13. lipnja 2012. godine.

 

II               Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj temeljem ugovora o razvrgnuću (diobi) suvlasničke zajednice nekretnina zaključenog 1993.g. postao samovlasnik određenog realnog dijela nekretnine z.č. … u k.o. B. i to ugostiteljskog objekta s terasom, objekta garaže s nadogradnjom i dijelom dvorišta i pristupnog puta u dvorištu sve označeno slovom "A" na Geodetskom situacinom nacrtu mjerničke poslovnice "G.-m" od  29. ožujka 2011.g., a koji je realni dio nekretnine neodvojivo povezan sa 1/2 dijela z.č. … u k.o. B. (točka I.), da se ovlasti tužitelj na izradu etažnog elaborata etažiranja cijele z.č. … u k.o. B. na način da se izdvoji realni dio nekretnine z.č. … u  k.o. B. naveden u točki I. izreke  presude i označen slovom "A" na Geodetskom situacionom nacrtu mjerničke poslovnice "Geo-m" od 29. ožujka 2011.g. u posebni poduložak uz istovremeno izdvajanje realnog dijela nekretnine z.č. … u k.o. B. označenog slovom "B" na Geodetskom situacionom nacrtu mjerničke poslovnice "G.-m" od 19. ožujka 2011.g. u posebni poduložak te da se tuženica obveže na potpis navedenog elaborata jer da će u protivnom suglasnost tuženice na izradu etažnog elaborata zamijeniti ta presuda nakon pravomoćnosti (točka II).

 

Istom točkom izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se ovlasti tužitelj da po pravomoćnosti te presude zatraži upis prijenosa prava vlasništva na cijelom podulošku u koji je izdvojen realni dio nekretnine  z.č. … u k.o. B., naveden u točki I. izreke presude i označen slovom "A" na Geodetskom situacionom nacrtu mjerničke poslovnice "G.-m" od 29. ožujka 2011.g. s imena tuženice na ime tužitelja (točka III.) te u dijelu kojim je traženo da tuženica tužitelju nadoknadi parnični trošak (točka IV.).

 

Točkom II. izreke presude naloženo je tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 5.447,50 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv točke I. izreke presude i dosuđujućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta ZPP).

 

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj u žalbi u bitnome osporava zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti postojanja ugovora o darovanju iz 1993.g. i ugovora o diobi nekretnina iz iste godine, ponavljajući navode iznesene tijekom postupka uz kronološki slijed događaja od 1991.g. pa do podnošenja tužbe. U tom pravcu tužitelj osporava po sudu prvog stupnja iznesenu analizu i ocjenu iskaza svjedoka posebice onih kojima je sud poklonio vjeru uz tvrdnje da kćerke tuženice saslušane kao svjedokinje ne mogu  imati saznanja o događajima u obitelji iz 1993.g. jer su tada imale tri odnosno pet godina. Tužitelj smatra da vjerodostojnim treba cijeniti iskaz A. P. jer da ista nema razloga za pristranost kao majka stranaka a upravo ona da je potvrdila želju pok. supruga B. P. o podijeli obiteljskih nekretnina kao i činjenicu da je učinjeno darovanje u cijelosti realizirano što da je istoj poznato jer cijelo vrijeme živi na nekretnini koja je predmet spora pa da ima o tome najviše saznanja, čemu u prilog dostavlja izjavu A. P. danu i ovjerenu pred javnim bilježnikom 06. travnja 2011.g.

 

Predlaže presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje podredno preinačiti te tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti.

 

              U odgovoru na žalbu tuženica osporava osnovanost žalbenih navoda uz prijedlog da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

              Tuženica žalbu podnosi protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke presude koju sud izrijekom ne navodi iako iz sadržaja obrazloženja proizlazi da o tome odlučuje. Poziva se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troškova sastava žalbe.   

 

              Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

Provedenim postupkom sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj i tuženica, kao brat i sestra, upisani kao suvlasnici svatko u 1/2 dijela nekretnine označenekao z.č. … k.o. B. što u naravi predstavlja kuću u M.s dvorištem, garažom s nadogradnjom i ugostiteljskim objektom s terasom. Utvrđenje je suda da je tužitelj suvlasnikom u 1/6 dijelova nekretnine postao temeljem tužbi priloženog Ugovora o darovanju zaključenog s ocem B. P. dana 01. rujna 1991.g. dok je na temelju Rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-201/95 od 12. listopada 1995.g. koje je doneseno u ostavinskom postupku iza pok. oca stranaka B. P. uslijedio upis suvlasništva tužitelja u daljnjih 2/6 dijelova te tuženice u 3/6 dijela nekretnine, dok je majci stranka A. P. pripalo pravo doživotnog uživanja cijele nekretnine.

 

Provedenim dokazima, posebno prihvaćanjem iskaza tuženice te svjedoka I. P., A. P. K. te M. P., kćeri i supruga tuženice kao i svjedokinja B. M. i N.F., sud otklanja kao nedokazane i neosnovane tvrdnje tužitelja da je otac stranaka nakon zaključenog pismenog ugovora o darovanju iz 1991.g., kojim je u naravi tužitelju darovan ugostiteljski objekt odnosno 1/6 dijela nekretnine, drugim usmenim ugovorom o darovanju iz 1993.g. darovao tužitelju preostalih 2/6 suvlasničkih  dijelova, u naravi terasu ugostiteljskog objekta, objekat garaže sa nadogradnjom, dijelom dvorišta i pristupnog puta dvorištu. Sud otklanja kao nevjerodostojne iskaze tužitelja i majke stranaka A. P. te ne prihvaća niti daljnje tvrdnje tužitelja da je iste godine 1993.g. postignut između stranka usmeni ugovor o razvrgnuću (diobi) suvlasničke zajednice temeljem kojeg je tužitelj postao samovlasnikom određenog realnog dijela nekretnine označenog slovom "A" na Geodetskom situacionom nacrtu od 29. ožujka 2011.g. pobliže opisanog u izreci pobijane presude, koji nacrt je sačinjen izvan ovog sudskog postupka.   

 

Stoga prvostupanjski sud smatra kako tužitelj nije dokazao postojanje usmenog darovnog ugovora iz 1993.g. kao niti ugovora o diobi zaključenog između njega i tuženice iste godine, kojim bi bila izvršena stvarna podjela nekretnine a tužitelj postao samovlasnik realnog dijela nekretnine označenog u izreci presude. Radi toga sud zaključuje da tužitelj ne može tražiti ovlaštenje za izradu etažnog elaborata budući da mu je za to potrebna suglasnost svih suvlasnika u smislu odredbe čl. 53. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje u tekstu ZV) te da je pitanje razvrgnuća suvlasništva potrebno riješiti u drugom odgovarajućem sudskom postupku.

 

Stoga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvaren niti jedan od navedenih žalbenih razloga pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tužitelj budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka.

 

Protivno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja dao je obrazloženje svoje odluke kojom je odbio dokaz provođenjem očevida na licu mjesta kao nepotrebnog i povezanog s troškovima pa na taj način nije učinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 1. te čl. 7. i čl. 8. ZPP-a na koju se poziva tužitelj navodeći da mu je time onemogućen pristup sudu. Sud je u okviru dokaznih prijedloga stranaka ovlašten odlučiti o tome koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva kojim tužitelj kao prvo traži da se utvrdi da je na temelju pravnog posla postao vlasnik određenog dijela nekretnine, tada i po ocjeni ovoga suda provođenje očevida uz ostale do tada utvrđene činjenice ne ukazuje se bitnim za odluku u ovoj pravnoj stvari dok dokaz suočenjem svjedoka nije niti predložen.

 

To stoga što se točka I. predloženog tužbenog zahtjeva, ukazuje neosnovanom već iz samog razloga što se traži utvrđenje da je tužitelj postao vlasnikom nekretnine na temelju pravnog posla odnosno na temelju ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina zaključenog s tuženicom 1993.g.

 

 

 

Odredbom čl. 32. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („NN“ 53/91 - dalje u tekstu ZOVO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja navodnog usmenog ugovora o razvrgnuću iz 1993.g., bilo je propisano da se vlasništvo na temelju pravnog posla stječe tek upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način a nedvojbeno je da stranke nisu zaključile pismeni ugovor o diobi niti je tužitelj temeljem istog upisan u zemljišnoj knjizi vlasnikom nekretnine.

 

Uknjižbu u zemljišne knjige kao modus stjecanja prava vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla predviđa i odredba čl. 119. st 1. u vezi s čl. 120. st. 1. ZV-a.

 

Stoga bi tužitelj prema tuženici mogao postaviti jedino obvezno pravni zahtjev na izdavanje tabularne isprave a ne i na utvrđenje da je temeljem pravnog posla stekao pravo vlasništva. Ovo tek pod pretpostavkom da je dokazao postojanje takvog pravnog posla na što ne ukazuju utvrđenja provedenog postuka pa bi tužitelju u situaciji u kojoj ne bi bilo  utvrđeno da je razvrgnuće suvlasničke zajednice u naravi provedeno, a što ističe i tuženica, predstojala mogućnost ostvariti pravo na razvrgnuće u izvanparničnom postupku.

 

Posljedično tome što tužitelj nije utvrđen vlasnikom točno određenog realnog dijela nekretnine opisanog u izreci presude, neosnovan je i preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se ovlasti na izradu etažnog elaborata i upis prava vlasništva na izdvojenom realnom dijelu jer na tom dijelu nekretnine nije utvrđen vlasnikom.

 

Osim toga, treba reći da bi Geodetski situacioni nacrt od 29. ožujka 2011.g. na koji se poziva tužitelj i predlaže podijeliti suvlasničku nekretninu na dva dijela „A“ i „B“ predstavljao  način razvrgnuća koji je bliži geometrijskoj diobi nekretnine iz odredbe čl. 50. st. 2. ZV-a nego uspostavi etažnog vlasništva koje se provodi povezivanjem vlasništva posebnog dijela nekretnine sa suvlasništvom cijele nekretnine. Tužitelj ne može osnovano postavljenim tužbenim zahtjevom sam uvjetovati sadržaj etažnog elaborata obzirom da kod izrade istog treba voditi računa o odredbi čl. 73. st. 3. ZV-a koja propisuje da se vlasništvo posebnog dijela ne može uspostaviti dok nadležno tijelo ne potvrdi da je određeni stan ili druga prostorija u određenoj zgradi samostalna uporabna cjelina, a potvrda mora sadržavati popis i opis posebnih dijelova nekretnine i da su izgrađeni u skladu s dozvolom nadležnog tijela.

 

U tom pravcu tužitelj nije doprinio nikakve dokaze, pa se i radi toga njegov tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

 

  Pritom treba ukazati na pogrešan stav prvostupanjskog suda da je za izradu etažnog elaborata potrebna suglasnost svih suvlasnika u smislu odredbe čl. 53. ZV-a. Naime, i kad nema sporazuma između stranaka o uspostavi etažnog vlasništva na nekretnini to ne predstavalja zapreku da se suvlasnička zajednica stranaka razvrgne uspostavom etažnog vlasništva u smislu odredbi čl. 50. st. 1. i 2 , čl. 53., čl. 71. st 1. te čl. 73. st. 3. ZV-a (ovakvo pravno stajalište izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1553/13 od 08. siječnja 2014.g.)

 

Stoga, iako je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pravilnom primjenom materijalnog prava zbog svega naprijed navedenog trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu te ga odbiti kao neosnovanog.

 

 

 

Dosuđujući dio odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke pobijane presude kojom je tužitelju naloženo platiti tuženici 5.447,50 kn na ime troškova postupka, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i  čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 148/09 i „NN“ 142/12- dalje u tekstu Tarifa) pa je i u tom dijelu kao neosnovanu trebalo odbiti žalbu tužitelja.

 

              Neosnovano se žalbom tuženice pobija odbijajući dio odluke o troškovima postupka budući je za zastupanje na ročištu od 21. studenog 2011.g. pravilno odmjeren trošak prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife jer se ne radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari kao što  je za sastav podneska od 30. siječnja 2012.g. pravilno priznata nagrada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife jer se ne radi o obrazloženom podnesku koji bi opravdavao primjenu Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Na teret suprotne strane tuženici ne pripada trošak konferencije sa strankom kao niti materijalni trošak poštarine pa kako je i porez na dodanu vrijednost (PDV) pravilno obračunavan po stopi toga poreza koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji punomoćnika, to je žalbu tuženice kao neosnovanu valjalo odbiti.

 

              Slijedom svega odlučeno je kao u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

Tuženici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

U Rijeci, 20. siječnja 2016. godine