Broj: Gž-1413/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, te Marije Vetme kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Joza Šoletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. L. iz D., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u D., protiv tuženice A. F. iz D., koju zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u D., radi nenovčane tražbine - predaje stana u suposjed, te novčane tražbine iz osnove korištenja bez naknade tužiteljevog suvlasničkog dijela, odlučujući o tuženičinoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku 5- posl. br. P-94/12 od 26. veljače 2013. godine, u sjednici održanoj dana 27. siječnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

             

              Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, tako da se presuda Općinskog suda u Dubrovniku 5- posl. br. P-94/12 od 26. veljače 2013. godine:

 

1. potvrđuje u toč. I. izreke kojom je naloženo tuženici predati tužitelju u suposjed stan koji se nalazi u zgradi u D., na II. katu i mansardi (4. i 5. etaža) čest. zgr. čest.zgr. k.o. D., površine 51 m2, koji se sastoji od dvije sobe, zajedničkog hodnika, wc-a i skladišta, a kojem stanu pripada i dio spremišta u podrumu zgrade, a koji stan je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine i predati mu ključeve ulaznih vrata stana u roku od 15 dana;

 

2. ukida u toč. II. i toč. III. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, suvlasnika ½ dijela prijepornog stana, da mu tužiteljica preda u suposjed taj stan, kao i zahtjev da tuženica, suvlasnica stana u ½ dijela, i isključiva posjednica stana koja koristi bez naknade tužiteljev suvlasnički dio stana, plati tužitelju naknadu od 2.000,00 kn mjesečno (ukupno 46.000,00 kn) s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose od 2.000,00 kn teku od 15-og u mjesecu do dana plaćanja, počevši od 15. ožujka 2010. godine do 15. siječnja 2012. godine.

 

              Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti (toč. I. i II. izreke) te naložio tuženici platiti tužitelju troškove postupka u svoti od 7.970,00 kn u roku od 15 dana (toč. III. izreke).

 

              Protiv navedene presude pravodobnu žalbu izjavila je tuženica zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba izjavljena protiv toč. I. izreke nije osnovana, a osnovana je žalba izjavljena protiv toč. II. i III. izreke prvostupanjske odluke.

 

             

              O toč. I. izreke

 

              Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u toč. I. izreke utvrdivši da je tužitelj suvlasnik za ½ dijela prijepornog stana, da je tuženica u isključivom posjedu stana, te da tuženica sprječava tužitelja suposjedovati stan.

 

              Žaliteljica u žalbi osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da tužiteljica tužitelja sprječava suposjedovati stan.

 

              Protivno žaliteljičinim navodima, ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje navedene činjenice prvostupanjskog suda. Iz presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. 5 P-966/09 od 20. siječnja 2010. godine i presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1030/10 od 21. listopada 2010. godine proizlazi da je tuženica osporavala tužitelju suvlasnički udio na prijepornom stanu kao i upis uknjižbom tog prava na ½ dijela stana u korist tužitelja i brisanje u tom dijelu suvlasništva s imena tuženice.

 

              Dakle, tuženica je nakon pokretanja postupka za razvod braka, koji je prema obrazloženja presude Općinskog suda u Dubrovniku, koja prileži na listu 7. spisa, razveden 2009. godine, osporavala tužitelju suvlasništvo na stanu, a na zahtjev tužiteljevih punomoćnika da preda stan u posjed (prileži na listu 14. spisa), tuženica se oglušila, pa je prihvaćajući u tom dijelu razloge prvostupanjske presude i ovaj sud ocijenio osnovanim tužiteljev zahtjev za predaju stana u suposjed.

 

              Stoga je žalbu u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu, pa je odlučeno kao u toč. a. izreke ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              O točki II. izreke

 

Ostvaren je međutim žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 369. st. 1. ZPP-a u toč. II. izreke, jer izreka u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

              Naime, prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev u toč. II. izreke i naložio tuženici platiti tužitelju 46.000,00 kn, koja svota predstavlja zbroj mjesečnih svota od po 2.000,00 kn s kamatama koje teku od 15-og u mjesecu počevši od 15. ožujka 2010. godine do zaključno 15. siječnja 2012. godine. Tu novčanu tražbinu tužitelj pogrešno označava zaostalim dospjelim najamninama, jer iz sadržaja tužbe proizlazi da novčanu tražbinu traži kao naknadu korištenja suvlasničkog dijela nekretnine. Dakle, za tu se svotu, prema tužbenim navodima, tuženica neosnovana obogatila. Zatražena naknada predstavlja visinu najamnine koju bi tuženica inače morala plaćati, pa je ta novčana svota, prema tužbenim navodima, korist koju je obvezna nadoknaditi i to u nominalnom iznosu najamnine kako bi ona dospijevala za naplatu.

 

              Prvostupanjski je sud propustio dati razloge zbog kojih je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev odnosno nije dao razloge od kada je tuženica postala nepošten posjednik i tužiteljevog dijela stana.

 

              Ovo stoga što je za ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu koristi koje je imala tuženica, a primjenom odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – u daljnjem tekstu: ZV), valjalo utvrditi trenutak u kojem je tuženica, kao poštena isključiva posjednica, postala nepoštena, odnosno kada je odbila stvar predati u suposjed tužitelju.

 

              Nakon što je pravilno utvrdio da je tužiteljev tužbeni zahtjev radi predaje stvari u suposjed osnovan, sud je trebao utvrditi kao odlučnu činjenicu kada je tuženica odbila stvar predati tužitelju u suposjed, jer o toj činjenici ovisi tužiteljevo pravo na naknadu za korištenje nekretnine. Primjenom odredbe iz čl. 165. st. 1. ZV-a tužitelju pripada naknada za razdoblje od kada je tuženičin posjed postao nepošten, odnosno od kada se tužitelj bezuspješno obratio tuženici da mu preda u suposjed stan. Kako prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, valjalo je ukinuti toč. II. izreke prvostupanjske presude temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, a kako i odluka o parničnim troškovima ovisi o konačnom završetku spora valjalo je ukinuti i toč. III. izreke temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, pa je odlučeno kao u toč. b. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Dubrovniku, 27. siječnja 2016. godine