Broj: P-727/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. J., OIB:…, iz G.,  zastupan po pun. T. J. iz P., i po pun. Z. O. B. i B. B., odvjetnici iz P., protiv tužene-protutužiteljice M. V., OIB:…, iz P., , zastupana po pun. M. G.-B., odvjetnici iz P., radi utvrđenja i diobe, VPS. 500.000,00 kuna, nakon održane glavne javne rasprave dana  16. prosinca 2015. u nazočnosti tužitelja-protutuženika osobno uz pun. T. J. i pun. O. B. odvj. i tužene-protutužiteljice osobno uz pun. M. G.-Blekić odvj., na temelju čl. 335. st. 4 ZPP-a dana 4. veljače 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I              Utvrđuje se da je tužitelj J. J. iz G., , OIB: …, suvlasnik u ¾ dijela, a tužena M. V. iz P., , OIB:… ,suvlasnik u ¼ dijela nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 3957 k.o. P. koje se sastoje iz kč.br. 1437 kuća i dvorište od 720 m/2 i nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 7351 k.o. P. koje se sastoje iz kč.br. 1438/2 oranica od 810 m/2 te se određuje razvrgnuće suvlasništva prodajom nekretnina na javnoj dražbi te podjelom dobivenog iznosa razmjerno suvlasničkim dijelovima stranaka.

              II              Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na razvrgnuće suvlasništva isplatom i nalogom tužitelju da tuženoj na ime njenog suvlasničkog dijela isplati iznos od 33.006,99 eura – protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate u roku od 30 dana.

              III              Nalaže se tuženoj M. V. da tužitelju J. J. na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 58.165,00 kuna, a sve u roku od 15 dana.

              IV              Odbija se tužena-protutužiteljica M. V. u cijelosti s protutužbenim zahtjevom koji glasi:

              "Utvrđuje se da su tužitelj-protutuženik J. J., (OIB:…),  P., suvlasnik u ½ dijela i tužena-protutužiteljica M. V. (OIB:…),  P., suvlasnica u ½ dijela nekretnine upisane u z.k.ul.br. 3957 k.o. P. koja se sastoji od kč.br. 1437 kuća i dvorište od 720 m/2,

              utvrđuje se da su tužitelj-protutuženik J. J., (OIB:…),  P., suvlasnik u ½ dijela i tužena-protutužiteljica M. V. (OIB:…,  P., suvlasnica u ½ dijela nekretnine upisane u z.k.ul.br. 7351 k.o. P. koja se sastoji od kč.br. 1438/2 oranica od 810 m/2,

određuje se razvrgnuće suvlasničke zajednice na nekretninama upisanih u z.k.ul.br. 3957 k.o. P. koje se sastoje iz kč.br. 1437 kuća i dvorište površine 720 m/2 i u z.k.ul.br. 7351 k.o. P. koje se sastoje iz kč.br. 1438/2 oranica površine 810 m/2, geometrijskom diobom uz zasnivanje prava služnosti puta u korist tužene-protutužiteljice na kč.br. 1437, upisanoj u z.k.ul.br. 7351 k.o. P.,

nalaže se tužitelju-protutuženiku da tuženoj-protutužiteljici naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos po stopi koja odgovara visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena počev od dana presuđenja do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Obrazloženje

 

J. J. podnio je tužbu protiv V. M. radi utvrđenja suvlasništva i diobe. Ističe da je protiv tužene pokrenuo izvanparnični postupak radi razvrgnuća  suvlasništva na nekretninama upisanim u z.k.ul.br. 3957 k.o. P. koje se sastoje od kč.br. 1437 kuća i dvor  od 720 m/2  i na nekretninama upisanim u z.k.ul.br. 7351 k.o. P. koje se sastoje iz kč.br. 1438/2 oranica od 810 m/2, a koje nekretnine su upisane kao suvlasništvo stranaka i to tužitelja u ¾ dijela, a tužene u ¼ dijela. Kako je tužena u pokrenutom izvanparničnom postupku pod brojem R1-51/2013 osporila veličinu suvlasničkih dijelova, izvanparnični postupak je obustavljen dok je tužitelj upućen u parnicu sa zahtjevom za razvrgnuće suvlasništva.

Tužitelj smatra da Zakon o vlasništvu i dr. stvarnim pravima ne poznaje mogućnost stjecanja vlasništva po osnovi ulaganja na koje se tužena neistinito poziva. Ukoliko je tužena i ulagala u nekretninu da može postaviti jedino obvezno pravni zahtjev, a ne stvarno pravni zahtjev. Inače, da je tužena već i postavila obvezno pravni zahtjev u parnici pod brojem P-282/2013. Tužitelj predlaže da sud utvrdi da je isti suvlasnik u ¾ dijela, a tužena u ¼ dijela te da navedeno suvlasništvo razvrgne civilnom diobom odnosno isplatom na način da tuženoj na ime njenog suvlasničkog dijela od ¼ isplati iznos od 33.006,99 eura, a jer fizička dioba nije moguća.

Tužena u odgovoru na tužbu (list 10) ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan jer nova kuća površine oko 50 m/2, izgrađena na mjestu stare kuće,  predstavlja isključivo njeno vlasništvo i nije objekt koji sačinjava suvlasničku zajednicu između stranaka. Smatra da se suvlasnička zajednica proteže na staru kuću izgrađenu na kč.br. 1437 i na kč.br. 1438/2 u naravi voćnjak. Tužena nadalje ističe da se tužitelj obvezao pismenim i usmenim sporazumom  izgraditi na istoj parceli novu kuću koja je trebala pripasti njoj i njezinom suprugu u samovlasništvo, a za uzvrat su tužitelju prepisali svoje nekretnine u P. čija je vrijednost bila veća od 25.000 eura, te svoj suvlasnički dio na staroj kući i dijelu voćnjaka. Sporazumom da je točno specificirano da će nova kuća biti isključivo vlasništvo tužene te su u tom smislu i vršena mjerenja od strane geodeta radi parcelacije zemljišta.

Tužena ističe da je upisani suvlasnički dio od ¼ dijela stekla temeljem raskida kupoprodajnog ugovora zaključenog s M. J., tako da isti dio nije sporan. No, kako se tužitelj nije pridržavao Sporazuma jer nije izgradio u roku novu kuću na način "ključ u ruke" već "roh bau", bila je prisiljena sama dovršiti novu kuću, tako da je tim ulaganjem doprinijela vrijednosti nekretnine odnosno da je građenjem povećan njen suvlasnički dio. Slijedom navedenoga da se njen suvlasnički dio povećao jer je nova kuća isključivo njeno vlasništvo tako da bi suvlasnički omjeri stranaka iznosili po ½ dijela svakog. Tužena istim podneskom podnosi i protutužbu kojom zahtjeva da se utvrdi da su stranke suvlasnice svaka u ½ dijela kč.br. 1437 i 1438/2 te da se odredi razvrgnuće suvlasništva geometrijskom diobom uz zasnivanje prava služnosti puta u korist tužene-protutužiteljice na kč.br. 1437.

Tužitelj-protutuženik se u odgovoru na protutužbu (list 23) protivi protutužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da protutužiteljica ne može biti vlasnica većeg suvlasničkog omjera od upisanog u zemljišnim knjigama, a koji iznosi ¼ dijela. Smatra da protutužiteljica nije ulaganjem povećala vrijednost nekretnine da bi njoj pripala ½ dijela cijele nekretnine kao i da bilo kakvo ulaganje u nekretninu koja je u suvlasničkoj zajednici ne povećava suvlasnički dio ulagača nego mu omogućava obvezno pravni zahtjev, a koji zahtjev je protutužiteljica upravo i postavila u parnici broj P-283/2013 gdje potražuje određeni iznos na ime ulaganja u predmetnu nekretninu. Ističe da protutužiteljica iz iste činjenične osnove podnosi i stvarno-pravni i obvezno-pravni zahtjev, o čemu da sud treba voditi računa. Protutuženik smatra da Sporazum zaključen s M. J. koji je tužena priložila nema nikakvu pravnu snagu jer ga nije potpisao investitor tako da se protutužiteljica neosnovano poziva na bilo kakva prava, a ponajmanje suvlasništva ¼ dijela kč.br. 1347, a koji dio da u naravi predstavlja novosagrađeni stambeni objekt. Osporava da bi vrijednost nekretnine u P. iznosila 25.000 eura jer na taj iznos nekretnina nije niti procijenjena, a posebice jer je prodana D. B. za 15.000 kuna.

Protutuženik nadalje ističe da su se doista njegov sin T. J., koji se bavio građevinarstvom, te tužena i njen suprug F. Z. V., koji je bio upisan kao suvlasnik u ¼ dijela kč.br. 1437 i 1438/2, dogovorili da će F. Z. V. dati svoje suvlasničke dijelove na navedenim nekretninama te kč.br. 686 k.o. P. i pomoći tužitelju da otkupi preostale dijelove na kč.br. 1437 i 1438/2, a koji su bili u suvlasništvu braće i šogorice F. Z. V., dok će isti zauzvrat dobiti novouređeni izdvojeni objekt koji se trebao sagraditi na kč.br. 1437 u površini od 55 m/2, na temeljima starog objekta dvorišne zgrade, time da nije definiran rok završetka radova. Tužena je doista i posredovala pri kupoprodaji suvlasničkih dijelova od M. Č. i J. V. koji su s M. J., a jer je isti, prema obiteljskom dogovoru i potrebe podizanja kredita, trebao biti upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, sklopili u rujnu 2008. kupoprodajne ugovore. Suprug protutužiteljice je kupoprodajnim ugovorom prenio svoj suvlasnički dio od ¼ dijela na M. J. u lipnju 2009.g. Kako I. V. nije htio prodati svoj suvlasnički dio, pokrenut je izvanparnični postupak pod brojem R1-138/08 radi razvrgnuća suvlasničke zajednice te je u tom postupku građevinski vještak Ante Budimir, a u kojem trenutku je još uvijek na kč.br. 1437 bio stari dvorišni objekt, procijenio vrijednost nekretnina na iznos od 99.998,00 eura. U istom postupku je naloženo M. J. da isplati I. V. s iznosom od 26.486,70 eura, koji iznos je isplaćen u ovršnom postupku krajem 2012. te se u siječnju 2013. M. J. upisuje kao vlasnik na suvlasničkom dijelu I. V.. Protutuženik ističe da je protutužiteljica u međuvremenu u travnju 2012. ishodila raskid ugovora o kupoprodaji zaključenog između F. Z. V. i M. J. u lipnju 2009. te da je navedeni raskid proveden u zemljišnim knjigama 2013. tako da se tužena ponovno upisala kao suvlasnica u ¼ dijela spornih nekretnina koji upis egzistira i danas. M. J. je svoje suvlasničke dijelove prenio na tužitelja. Unatoč riziku da neće moći otkupiti sve suvlasničke dijelove, a poštujući dogovor i s povjerenjem u protutužiteljicu i njenog supruga, tužitelj ističe da je sa svojim sinom T. J. krajem 2008. započeo s dogovorenom investicijom te je od ovlaštenog arhitekta naručio i platio idejno arhitektonsko koncepcijsko rješenje funkcije i oblikovanja te snimak postojećeg stanja, dok je od Geo ureda u Požegi naručena geodetska podloga i poslovi iskolčenja. Protutuženik je u listopadu 2010. započeo gradnju novog stambenog objekta na temeljima starog s nešto većim gabaritima. Kupio je sav materijal, angažirao radnu snagu te financirao građevinske radove tako da je objekt pokriven u rujnu 2011., a instalacije struje, vode, grijanja i kanalizacije, žbukanje stropova i zidova te postavljanje izolacije i nadbetona su izvedeni do studenog 2011., do kojeg trenutka je u objekt uloženo oko 350.000 kuna. Zbog zimskog perioda prestalo se s radom time da se namjeravalo s radovima nastaviti početkom proljeća 2012.. Međutim, od kraja studenog 2011. tužitelj, a niti njegov sin T. J. više nisu mogli pristupiti na nekretninu jer je tužena promijenila brave na ulaznoj kapiji i staroj kući tako da je ostao i sav alat, strojevi i mašine. M. J. je u međuvremenu istupio iz zajedničkog posla, a sve do ožujka 2013. tužitelj i njegov sin T. J., nisu mogli preuzeti svoje stvari odnosno koristiti svoja sredstva za rad na koji način im je nastala daljnja šteta. Tek kada je određeno vještačenje u postupku diobe, 15. srpnja 2013. su bili na nekretnini te su tada uočili da su izvedeni daljnji radovi na dvorišnom objektu koje je vještak uzeo u obzir prilikom vještačenja, ali su izvedeni bez suglasnosti tužitelja kao većinskog vlasnika. Tužitelj pretpostavlja da je tužena uložila određena sredstva za dovršetak objekta iako ne navodi koja je to vrijednost radova, no smatra da su u daleko manjem opsegu nego što je uložio tužitelj, odnosno da je omjer ulaganja 85% tužitelj naspram 15% tužena, te je tako upravo tužitelj svojim radom i sredstvima značajno povećao vrijednost cjelokupne kč.br. 1437 te bi tako njegov suvlasnički dio trebao biti i veći od ¾ dijela. Protutuženik napominje da protutužiteljica očito ne razumije da se u konkretnom slučaju radi o suvlasničkim omjerima na cijelim nekretninama te da nikada nije bilo govora da bi ona i njen suprug tužitelju ustupili ¼ dijela stare kuće sagrađene na kč.br. 1437, a da bi im on za uzvrat odcijepio preostali dio parcele na kojoj bi im sagradio novu kuću i prepustio vlasništvo. Ističe da tako nije dogovoreno, a niti tako stoji u Sporazumu potpisanom po sudionicima posebno jer fizičko cijepanje navedenih nekretnina uopće nije moguće. Navodi da je bilo govora da nakon što tužitelj postane vlasnik u cijelosti obje parcele, a jer je isplatio sva četiri suvlasnika, da dovrši izgradnju dvorišnog stambenog objekta i pokrene postupak etažiranja kako bi se odredile etažne cjeline i razriješili međuvlasnički odnosi. Tužena je međutim izigrala dogovor te je ishodila raskid kupoprodajnog ugovora s M. J., upisavši se ponovno kao suvlasnica u suvlasničkom omjeru od ¼ dijela te je tužitelju zabranila pristup na parcelu koja je u njegovom većinskom vlasništvu i u koju je do tada uložio najmanje 350.000 kuna, a nakon toga bez njegovog odobrenja dalje ulagala u zajedničku nekretninu postupajući kao poslovođa bez naloga. Stoga se protutuženik protivi provođenju novog građevinskog vještačenja jer tužena nije imala nikakvo pravo niti suglasnost većinskog vlasnika za izvođenje radova pa ni do 15. srpnja 2013. kada je provedeno vještačenje, a posebno ne nakon toga, te ukoliko je bilo što uložila nakon provedenog vještačenja, da je uložila na svoju ruku i protivno volji tužitelja te se navedeno ulaganje ne može kvantificirati prilikom utvrđenja suvlasničkih omjera. Napominje da, prema odredbama ZOO-a o nepravom poslovodstvu bez naloga, onaj koji je nešto poduzeo bez ovlasti dužan je gospodaru posla vratiti sve postignute koristi. Iako je ulaganjem od najmanje 350.000 kuna povećao vrijednost cijele nekretnine odnosno svog suvlasničkog dijela, tužitelj radi što bržeg okončanja ovog spora prihvaća zemljišno-knjižni upis suvlasničkih omjera te je spreman tuženoj isplatiti na ime njezine ¼ dijela iznos od 33.006,99 eura, a sukladno procjeni vještaka iz 2013.g. Vještak je pri tome procijenio sveukupnu vrijednost nekretnina i s novosagrađenim stambenim objektom u koji je tužitelj uložio veća sredstva nego tužena. Protutuženik predlaže da sud odbije protutužiteljicu s protutužbenim zahtjevom.

Očitujući se na navode odgovora na protutužbu, protutužiteljica ističe da je između prednika tužitelja i protutužiteljice postojao pisani i usmeni sporazum prema kojem se tužitelj-protutuženik obvezao protutužiteljici i njezinom suprugu izgraditi na kč.br. 1437 novu kuću u njihovom samovlasništvu, a za uzvrat da su oni tužitelju prepisali svoje nekretnine u P. te svoj suvlasnički dio na staroj kući i dio voćnjaka na kč.br. 1438/2. Stoga da suvlasničku zajednicu između stranka sačinjava samo staro izgrađena kuća na kč.br. 1437 te voćnjak na kč.br. 1438/2. Protutužiteljica nadalje osporava da nije točno da su ona i njezin pok. suprug trebali pomoći tužitelju da isti kupi preostale suvlasničke dijelove već su trebali nagovoriti ostale suvlasnike da pristanu na kupoprodajnu cijenu koju im je ponudio tužitelj. Isto tako protutužiteljica navodi da je rok završetka radova bio dogovoren i definiran za kraj prosinca 2008.g. Osporava da bi tužitelj-protutuženik uložio u izgradnju novoizgrađene kuće iznos od 350.000 kuna uz tvrdnju da su upravo ona i suprug uložili u toj visini jer su tužitelju dali imanje u P. u vrijednosti od 25.000 eura, koji iznos nisu dobili od tužitelja već je isti kupovao materijal te ostale suvlasničke dijelove. Kako protutuženik nije dovršio izgradnju novoizgrađene kuće do kraja 2008. te je ignorirao njezine zahtjeve za dovršetkom radova bila je primorana o svom vlastitom trošku dovršiti izgradnju. Također navodi da nije onemogućila i zabranila tužitelju pristup na nekretninu, niti mu je branila da dovrši sve potrebne radove i ispoštuje dogovor, a niti je sprječavala tužitelja da živi u staro sagrađenoj kući i istu koristi jer je stara kuća trebala biti njegova, a nova njezino vlasništvo. Protutužiteljica navodi da je ona izvršila najmanje 85% svih ulaganja, a ne tužitelj te je tako ona povećala vrijednost cjelokupne nekretnine. Protutužiteljica napominje da se T. J. obvezao ishoditi svu potrebnu pisanu dokumentaciju radi potrebe izgradnje novog stambenog prostora, suglasnost K. odjela M. kulture, te ishoditi rješenje o uvjetima gradnje za novi objekt, dozvolu za uklanjanje postojećih objekata, projektnu dokumentaciju od ovlaštenih projektanata te svu drugu potrebnu dokumentaciju za izgradnju buduće građevine. Tužitelj nije uopće ishodio svu potrebnu dokumentaciju te je  sve radove izveo sa zakašnjenjem od tri godine i to bespravno zbog čega je novosagrađeni stambeni prostor nelegalan  i bez uporabne dozvole. Protutužiteljica ističe da je u svakom slučaju iznos koji tužitelj predlaže da joj isplati prenizak, a sve kada bi njezin dio uistinu i bio ¼ dijela. Navedeni iznos ne odgovara stvarnoj i objektivnoj vrijednosti tog dijela nekretnine u odnosu na cijelu nekretninu.

Vezano za navode protutužiteljice, protutuženik ističe da nije mogao ishoditi dozvolu za gradnju jer nije imao suglasnost svih suvlasnika u vrijeme početka gradnje. Kako je I. V. još bio upisan kao suvlasnik u ¼ dijela te se vodio sud radi diobe, nije mogao sudjelovati u ishođenju dokumentacije za gradnju dvorišnog objekta bez suglasnosti svih suvlasnika, odnosno nije mogao ishoditi akt o gradnji dok je idejno rješenje i suglasnost K. odjela u P. mogao ishoditi. Ističe da je po Sporazumu novo sagrađena nekretnina trebala imati površinu 55 m/2, a u naravi je izgrađeno 59,11 m/2 bruto površine, odnosno 53,20 m/2 neto korisne površine.

Tužitelj je tijekom postupka predložio određivanje privremene mjere zabranom promjene na spornoj nekretnini i zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine, a jer tužena-protutužiteljica i nadalje na nekretnini koja je u većinskom vlasništvu tužitelja, bez njegovog znanja i suglasnosti izvodi građevinske radove te je doneseno rješenje o određivanju privremene mjere dana 21. srpnja 2014. pod brojem P-727/2013-8.

Nesporno je da je tužitelj trebao izgraditi tuženoj samostojeći objekt na mjestu stare kuće na kč.br. 1437 površine oko 55 m/2.

Nesporno je da je tužitelj 2/4 dijela nekretnine stekao temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog s J. V. i M. Č. te ¼ dijela u postupku razvrgnuća suvlasništva s I. V..

Nesporno je da je prednik tužene bio upisan u ¼ dijela kč.br. 1437 i 1438/2 koji dio je bio prenesen na prednika tužitelja kao i da je isti dio temeljem raskida kupoprodajnog ugovora vraćen na prednika tužene.

Sporno je da li je građenjem novog objekta na temeljima stare kuće trebao biti povećan suvlasnički dio prednika tužene odnosno tužene.

Sud je u dokaznom postupku saslušao stranke u svrhu dokazivanja (list 120-122), te svjedoke N. H., M. G., D. H., M. R., M. M., J. G., A. S., I. P., I. V., D. N., M. J. (list 91-95), svjedoka I. G. (list 98), svjedoke M. C., M. Č., S. K. i F. M. (list 160-162) te svjedoka D. M. (list 112). Izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige z.k.ul.br. 3957 k.o. P., z.k.ul.br. 7351 k.o. P., u sporazum o investicijskom ulaganju (list 13), te u sporazum o investicijskom ulaganju (list 29), ugovor o kupoprodaji nekretnine od 1. srpnja 2010. (list 31), snimak postojećeg stanja M. (list 33-41), račune (list 42-61), izvršen je uvid u tehnički opis stambene nekretnine investitora M. V. (list 123), u snimak postojećeg stanja i idejno arhitektonsko koncepcijsko rješenje funkcije i oblikovanja M. (list 124-126), te u spis R1-51/2013.

Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8 ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan glede omjera suvlasničkih dijelova stranaka, dok je neosnovan protutužbeni zahtjev.

Iz iskaza svjedoka I. V. proizlazi da je bio suvlasnik u ¼ dijela kč.br. 1437 i 1438/2 koje su se čestice nalazile u P.., a na kojim nekretninama je živio njegov brat F. Z. V. s tuženom. Kao suvlasnici na predmetnim nekretninama su bili još sestra i brat J. koji su mu rekli da imaju kupca za predmetne nekretnine za iznos od 52.000 ili 53.000 eura, na koju cijenu on nije pristajao. Navodi da su brat i sestra prodali svoje dijelove prema vrijednosti od 52.000 eura uz umanjenje troškova agencije, a da je on isplaćen u sudskom postupku sa 26.500 eura na ime njegovog suvlasničkog dijela. Nije mu poznato kakav je bio dogovor između kupca i brata F. Z.. Isto tako mu nije poznata uloga tužene, no njega tužena nije kontaktirala.

Iz iskaza svjedoka D. N., koji je imao agenciju za posredovanje u prometu nekretnina od 2003. do 2009., proizlazi da ga je tužena kontaktirala radi rješenja vlasničko pravnih odnosa te saznanja o postojanju investitora koji bi izgradio novi objekt na nekretninama na kojima je njen suprug suvlasnik u ¼ dijela s tim da bi investitor njima ostavio u vlasništvo određenu stambenu jedinicu. Obzirom da je surađivao s tužiteljem obavijestio je istoga o potražnji tužene te je isti nakon provjere urbanističkih uvjeta ponudio 55.000 eura za predmetne nekretnine i to tako da bi svakom suvlasniku bila isplaćena ¼ dijela navedenog iznosa dok bi suprug tužene na ime svoje ¼ dijela dobio jednu stambenu jedinicu. Svi suvlasnici, osim I. V., su pristali na navedenu cijenu, dok je isti zahtijevao da se izvrši procjena nekretnine i njemu od te procjene isplati četvrtina. Tužena i njen suprug su trebali dobiti stambenu jedinicu površine 50 do 55 m/2, a cijena kvadrata se u to vrijeme kretala oko 800 eura po kvadratu kod gradnje "ključ u ruke". Svjedok navodi da je cijena stambene jedinice koju su trebali dobiti bila veća od njihovog suvlasničkog dijela te su oni još dali pod račun nekretninu u P. vinogorju s tim da je tužitelj priznao za istu iznos od 20.000 eura. Svjedok je zaključio Sporazum koji je bio temelj međusobnih odnosa stranaka, a isto tako je sačinio i kupoprodajne ugovore. Koliko se sjeća u Sporazumu nije decidiran rok izgradnje novog objekta, no da je više elemenata utjecalo na izgradnju, a prije svega činjenica da jedan suvlasnik nije htio prodati svoj dio. Inače rok za gradnju i nije moguće predvidjeti dok nisu riješeni svi odnosi, a u konkretnom slučaju prodaja suvlasničkih dijelova.

Iz iskaza svjedoka M. J. proizlazi da su predmetne nekretnine kupljene s namjerom da se izgradi nova nekretnina koja je trebala imati tri stana, plus stan za tuženu i njenog supruga. Komplikacije su nastale oko isplate ¼ dijela I. V. zbog čega se nije moglo početi na vrijeme s radovima. U međuvremenu se povukao iz posla vezano za investiranje u predmetne nekretnine te je suprugu tužene vratio ¼ dijela nekretnine, a ¾ dijela je prenio na oca, tužitelja. Svjedok navodi da je 2008. potpisan ugovor za kupoprodaju 2/4 dijela, a da se novi objekt za tuženu počeo graditi 2010., u trenutku kada još nije bio prenesen dio I. V.. Obzirom da je dolazio na gradilište, iako nije sudjelovao u gradnji, poznato mu je da je veći dio objekta bio dovršen odnosno da je kuća bila pod krovom te da je sve financirao brat dok je otac radio.

Iz iskaza svjedoka N. H. proizlazi da ga je angažirao J. za iskop temelja i odvoz materijala te ga je i platio za taj posao, dok je i za tuženu obavljao neke radove kao što je iskop oko centralne šahte te odvoz materijala i dovoz pijeska. Za tužitelja je obavio više radova.

Svjedoku M. G. je poznato da je J. kupovao vodovodni materijal koji je osobno odvezao na parcelu preko puta T. M. P., a gdje se nalazila zgrada u izgradnji.

              Svjedok D. H. je iskazao da je J. kupovao kod njega građevinski materijal zadnjih 10 godina za sve objekte koje je gradio. Sjeća se da je otpremnice pisao na ulicu M. K..

              Svjedok M. R. navodi da je J. kupovao kod njih u trgovinu u Z. više vrsta agregata za betonažu, za gradnju objekta ispod S. grada.

              Iz iskaza svjedoka M. M. proizlazi da je isti izvodio zidarske radove na objektu T. J. koji se nalazi u dvorištu gdje je živjela tužena. Izveo je sve radove od temelja do krova. Napravljeni su vanjski zidovi, prva deka, polu etaža i krov. Navodi da je sav materijal nabavio T. J. koji ga je i platio.

              Iz iskaza svjedoka J. G. proizlazi da ga je T. J. angažirao kao pomoćnog radnika na izgradnji kuće za tuženu. Obavljao je poslove zidanja vanjskih zidova sve do pokrivanja, a za sav posao ga je platio J..

              Svjedok A. S. također navodi da ga je angažirao T. J. za zidanje i postavljanje nadbetona na objektu koji je trebao biti od tužene. Zidao je cijelu zgradu te vršio žbukanje i postavljao nadbetone, a prije kojih je izvedena hidro i termo izolacija. Za sve radove ga je platio J., a radove je izvodio s alatom i strojevima tužitelja.

              Svjedok I. P. navodi da je obavljao sve električarske radove u objektu odnosno da je izveo kompletnu elektroinstalaciju u vrijednosti od oko 2.000 eura. Za radove ga je angažirao i platio T. J.. Instalacije je postavljao prije žbukanja dok je poslije žbukanja povezivao instalacije.

              Iz iskaza svjedoka M. C., susjeda tužene, proizlazi da je prve radove izvodio tužitelj, da je isti srušio stari objekt i počeo zidati novi od temelja. Poznato mu je da je kuća bila pokrivena, ali nije bila izvana ožbukana kada su drugi radnici došli uvoditi struju, vodu, lijepiti pločice, a koje ljude je angažirala i financirala tužena. Nije mu poznato što su stranke konkretno dogovorile osim da se sa izgradnjom započelo 2010.g.

Svjedokinja M. Č. navodi da je brat F. Z. V. našao kupca za njihovu nekretninu u ulici M. K. za iznos od 52.000 eura time da je kupac trebao bratu izgraditi samostojeći objekt na mjestu stare zgrade, dok je tužitelju trebala pripasti veća stambena zgrada koja se nalazila s desne strane. Na ime izgradnje tog objekta, brat je trebao dati svoj suvlasnički dio i imanje u Pleternici koje je vrijedilo 25.000 eura. Obzirom da je brat Z. i živio u toj nekretnini ulažući u istu, pristali su prodati svoje dijelove za 13.000 eura, dok je brat I. V. tražio oko 30.000 ili 35.000 eura. Sjeća se da je brat pričao da je objekt trebao biti sagrađen do Božića 2008. dok se s radovima započelo 2010.g. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je tužitelj napravio kuću do krova, ali da limar nije završio krov pa ga je angažirala tužena. Tužena je financirala i ugradnju stolarije te instalacije za struju, vodu i centralno.

Svjedok S. K. navodi da je kuća napravljena do pod krov do 2001. i da se tada stalo s radovima, a tužena je kasnije kompletno uredila kuću. Smatra da kuća do pod krov vrijedi 30% vrijednosti cijele zgrade. Njegov brat je provlačio kablove kroz postavljene plastične cijevi i postavio struju.

Svjedok F. M. se s tuženom druži već 35 godina tako da mu je poznato da je tužitelj trebao završiti radove do 2008. tj. sagraditi za tuženu objekt veličine 55 m/2 "ključ u ruke", s tim da je vrijednost kvadrata tada iznosila oko 1.000 eura. Kada je kuća bila uzidana u fazi "visoki roh bau" predložio je tuženoj da uzme vještaka radi procjene vrijednosti obavljenih radova. Ističe da je vještak H. S. utvrdio da vrijednost radova iznosi od oko 6.000 do 7.000 eura te da je tužena nakon toga sve financirala. Kuća je bila stavljena pod krov, bez lima i bez stolarije, iznutra je bila ožbukana te su bili postavljeni nadbetoni, cijevi za centralno, vodu i struju. Tužena je sama radila kanalizaciju. Poznato mu je da je suprug tužene dao kuću u P. pod račun za iznos od 25.000 eura i svoj suvlasnički dio od ¼ dijela na ime izgradnje navedenog objekta.

Svjedok I. D. navodi da je trebao biti investitor u izgradnji kuće koja je bila u suvlasništvu tužene i još tri osobe. Bilo je dogovoreno da će se otkupiti dijelovi od svih suvlasnika time da su dva suvlasnika prodala svoje suvlasničke dijelove, svaki za 13.000 eura, a tuženoj su na ime njenog suvlasničkog dijela trebali izgraditi novu kuću na mjestu stare kuće, dok četvrti suvlasnik nije htio prodati svoj dio za 13.000 eura. Za tuženu je trebao biti napravljen objekt površine 50 do 60 m/2 i to "ključ u ruke". Kako su se u to vrijeme cijene kvadrata kretale oko 1.000 eura po kvadratu uzeli su pod račun i vikendicu supruga tužene u Pleternici koja je vrijedila oko 25.000 eura. Gradnja je trebala početi 2008. te su tuženoj obećali da će gradnju završiti do Božića. S gradnjom su trebali početi prije no što isplate I. V. jer su smatrali da su im ¾ dijela dovoljne za izvođenje radova. I. V. bi isplatili iznosom koji traži jer im je cilj bio napraviti što više stanova i prodati ih. Do 2010. se nije započelo s izgradnjom, a tada je prekinuo suradnju s J. zbog poslovnih odnosa temeljem kojih mu je J. ostao dužan dosta novaca zbog čega se vodi i postupak na sudu. Dolazio je na gradilište te je vidio da je kuća napravljena "roh bau", dosta primitivno, i da vrijednost izvedenih radova po njegovoj procjeni nije vrijedila više od 8.000 eura. Istakao je da je tuženoj i njenom suprugu trebala pripasti nova kuća koja se nalazila s lijeve strane u dvorištu, dok su u kući do ulice trebali napraviti 5 stanova za prodaju.

Iz iskaza svih naprijed navedenih svjedoka proizlazi dakle, da je tužitelj doista sagradio kuću do pod krov, da je kuća iznutra ožbukana, da su postavljeni nadbetoni te instalacije za struju, vodu i centralno odnosno da  je kuća bila dovedena do faze "visoki roh bau" što i tužitelj potvrđuje u svojim navodima (list 101). Odnosno tužitelj ističe da je kuću doveo do faze "visoki roh bau", a da je tužena platila limariju time da joj on ožbuka potkrovlje i stavi nadbeton što nije bilo u Sporazumu. Tužitelj je razveo instalacije za struju, vodu, centralno i odvod, a finu montažu instalacija je financirala tužena koja je doista ugradila vanjsku i unutarnju stolariju, postavila sanitarije, keramiku i laminat.

              Iz iskaza tužitelja J. J. proizlazi da je pregovore vezane za kupnju predmetne nekretnine vodio sin T. J.. Poznato mu je da je pogodba bila takva da se V. Z. napravi u dvorištu nova kuća na mjestu stare kuće, a da se ostale suvlasnike isplati, time da je svatko od suvlasnika trebao dobiti 20.000 eura za suvlasničke dijelove. Za razliku vrijednosti suvlasničkog dijela V. Z. pa do vrijednosti nove kuće koju su trebali napraviti isti je dao vinograd u P. u vrijednosti od 10.000 eura. Tužitelj navodi da im je tužena obećala da će srediti s ostalim suvlasnicima da im se za njihove dijelove isplati 13.000 eura, dok bi njoj ostala razlika od 7.000 eura po suvlasniku. Suvlasnik I. V. nije pristao na taj iznos te je isti isplaćen u diobnom postupku s iznosom od oko 35.000 eura. Tužitelj ističe da je ¼ dijela nekretnine tužene u stvari predstavljao novosagrađeni objekt. Kuću su počeli graditi 2011. i istu bi završili da nije došlo do spora između tužene i njih. Kao investitori srušili su staru kuću, stavili su nove temelje na mjestu starih i uzidali kuću skroz do pod krov, stavili građu i pokrili crijepom, ožbukali iznutra, postavili električne instalacije, vodovodne i kanalizacijske instalacije, stavili su nadbeton u svim prostorijama i u potkrovlju te su postavili i instalacije za centralno do radijatora. Smatra da izvedeni radovi koji su obavljeni vrijede najmanje 25.000 eura. S gradnjom se nije počelo odmah jer I. V. nije htio prodati svoj dio, a o svim radnjama vezano za izgradnju dogovarali su njegov sin T. J. i tužena.

              Iz iskaza tužene proizlazi da su se ona, njen suprug F. Z., T. J. i I. D. kao suinvestitor dogovorili da njoj i suprugu naprave na ime njihove ¼ dijela novu kuću s tim da još daju vinograd s kućom u P. vrijednosti 25.000 eura. Inače vrijednost nekretnine na kojoj su bili upisani svi suvlasnici, radilo se o čestici 1437 i 1438/2 iznosila je 2008. oko 100.000 eura. No, suvlasnici su trebali prodati obje čestice za 52.000 eura, dakle, svaki suvlasnik za iznos od 13.000 eura, na što su pristali suvlasnici V. J. i M. Č. dok je I. V. tražio veći iznos obzirom na naprijed navedenu vrijednost. Tužena navodi da je tužitelj trebao njima napraviti novu kuću površine oko 55 m/2, u vrijednosti od oko 55.000 eura te da je ona na osnovu toga Sporazuma i nakon izgradnje nove kuće trebala biti suvlasnik u ¼ dijela cijele parcele. Kako je ulagala u sve objekte, a zapravo su ona i suprug izgradili staru kuću na mjestu koje je sada napravljena nova kuća, smatra da joj pripada suvlasnički dio od ½ dijela cijele nekretnine. Tužena nadalje ističe da nakon što bi se izgradila nova kuća, investitor je trebao etažirati cijelu nekretninu i njima prenijeti ¼ dijela cijele čestice odnosno novu kuću. Obzirom da investitor nije ispoštovao svoje obveze smatrala se prevarenom te je tražila povrat svog suvlasničkog dijela što je M. J. i učinio te je tako i upisana u ¼ dijela. U iskazu ne osporava da je investitor napravio radove kako je naveo, s tim da je ona, nakon što je on prestao s radovima, stavila fasadu i izvršila kompletno unutarnje uređenje objekta.

              Tužena dakle, tvrdi, da bi njoj trebala pripasti ½ dijela s osnova ulaganja u stare objekte koji su se nalazili na kč.br. 1437 kao i u izgradnju stare kuće, a na mjestu koje je izgradila nova kuća, znači, radi se o ulaganjima vršenim prije prodaje suvlasničkih dijelova.

Iz iskaza punomoćnika tužitelja T. J. proizlazi da je isti pregovarao s tuženom vezano za kupnju i investiranje u nekretnine u ulici M. K., a koji kontakt je uspostavio putem agencije I. nekretnine u vlasništvu D. N.. Tužena je tada rekla da bi ona i suprug htjeli da na ime ¼ njihovoga suvlasničkog dijela dobiju izdvojeni objekt te da će osim te ¼ dijela dati i nekretninu u P. za koju su navodili da vrijedi 15.000 eura. S vlasnikom agencije je otišao vidjeti nekretninu te su procijenili da ista vrijedi oko 80.000 eura, dok je nekretninu u P. procijenio na 10.000 eura iako je tužena tražila da se za istu prizna 15.000 eura. U rujnu 2008. dogovorili su se s tuženom da joj priznaju na ime suvlasničkog dijela nekretnina u P. iznos od 20.000 eura te 10.000 eura za vinograd. Kako je ista željela da se napravi objekt veličine oko 55 m/2, što je, obzirom na vrijednost kvadrata u to vrijeme u iznosu od 1.000 eura iznosilo 55.000 eura, tako da je tužena trebala platiti još 25.000 eura. Tužena je tada rekla da će pokušati nagovoriti ostale suvlasnike da pristanu na cijenu od 13.000 eura svaki za njihov suvlasnički dio, tako da bi na ime razlike od 7.000 eura po suvlasniku pokrila vrijednost nekretnine koju su trebali sagraditi. Tužena je tada rekla da će oni vjerojatno pristati da se njihovi dijelovi prodaju za manji iznos jer su ona i suprug ulagali u nekretninu. Suvlasnici J. V. i M. Č. su pristali na isplatu iznosa od 13.000 eura, dok je I. V. ta cijena bila premala tako da nije pristajao na prodaju suvlasničkog dijela za iznos od 13.000 eura. Inače, on nije pregovarao s preostalim suvlasnicima već je sve to odradila tužena, a suvlasnike je vidio prilikom potpisa ugovora kada im je isplaćena i kupoprodajna cijena. S obzirom da je I. V. potraživao iznos od 28.000 eura za svoj dio, nije pristajao na isplatu jer je taj iznos prelazio iznos od 20.000 eura koliko je najviše davao za suvlasnički dio. Stoga je pokrenuo postupak razvrgnuća i u ovršnom postupku isplatio I. V., zajedno sa svim troškovima iznosom od 35.000 eura. Punomoćnik ističe da nije mogao ishoditi građevinsku dozvolu jer je I. V. bio suvlasnik, a nije htio dati  nikakvu suglasnost za gradnju. Unatoč tome što nije bilo njegove suglasnosti započeli su s rušenjem objekta 1. listopada 2010., a sa gradnjom su započeli 2011. nakon što je uspio prodati vinograd u Pleternici za 10.000 eura. U rujnu 2011. mu je došla i građevinska inspekcija, smatra da je to bilo po obavijesti I. V. koja je zahtijevala da zaustavi gradnju. Unatoč tome nastavio je gradnju do 15. studenog 2011., obavljajući samo unutarnje radove, dok je do očevida inspekcije objekt bio pokriven. Smatra da vrijednost radova koje je izveo te materijala, a od rušenja pa do dovođenja objekta u stanje koje je naveo iznosi 250.000 do 280.000 kuna u što je uključen i izlazak geodeta. Punomoćnik navodi da su svi suvlasnici trebali prodati svoje suvlasničke dijelove, pa i suprug tužene M. J. koji je trebao biti vlasnik u cijelosti nekretnine obzirom da se na toj nekretnini trebalo izgraditi još stanova. Nakon izgradnje cijele nekretnine trebalo je etažirati cijelu nekretninu tada utvrditi i omjere stranaka u odnosu na izgrađene objekte i prenijeti na V. Z. novosagrađeni objekt.

Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za z.k.ul.br. 3957 utvrđeno je da je kao suvlasnik u ¾ dijela na kč.br. 1437 kuća i dvor od 720 m/2 upisan J. J., a da je tužena upisana kao suvlasnica u ¼ dijela te da su u istom omjeru stranke upisane i na kč.br. 1438/2 oranica od 810 m/2 upisana u z.k.ul.br. 7351 k.o. P..

Uvidom u Sporazum o investicijskom ulaganju sklopljen između F. Z. V. i M. V. kao suvlasnika i T. J. kao investitora dana 11. rujna 2008. (list 29) utvrđeno je da su F. Z. V. i M. V. dali investitoru na raspolaganje svoj suvlasnički dio od ¼ dijela na kč.br. 1437 upisanoj u z.k.ul.br. 3957 k.o. P. i na kč.br. 1438/2 te kč.br. 686 zgrada, oranica i vinograd  upisan u z.k.ul.br. 343 k.o. P., a investitor je zauzvrat trebao suvlasnicima dati novosagrađeni samostojeći izdvojeni objekt u naravi uredski prostor koji je trebao biti sagrađen na kč.br. 1437 neto površine od oko 55 m/2, sa svim priključcima, s PVC stolarijom, postavljenim parketima i keramikom te postavljenim sanitarijama. Prema istom sporazumu investitor se obvezao ishoditi projektnu dokumentaciju i građevinsku dokumentaciju.

Uvidom u Sporazum o investicijskom ulaganju od 11. rujna 2008. (list 13) sklopljen između F. Z. V. i J. M. utvrđeno je da F. Z. V. daje na raspolaganje investitoru u smislu prava građenja novog građevinskog objekta na njegovom suvlasničkom dijelu, svoj suvlasnički dio koji iznosi ¼ dijela kč.br. 1437 upisanu u z.k.ul.br. 3957 k.o. P. i kč.br. 686 u k.o. P., a investitor zauzvrat ostavlja suvlasniku F. Z. V. u vlasništvo ¼ dijela koji će u naravi biti izdvojeni novosagrađeni samostojeći objekt na kč.br. 1437 površine oko 55 m/2. Iz navedenog Sporazuma proizlazi da rok izgradnje objekta ovisi o roku završetka postupka razvrgnuća suvlasništva koji se vodi pred Općinskim sudom u Požegi i ishođenju potrebne građevinske dokumentacije.

Uvidom u nalaz i mišljenje građevinskog vještaka P. M. od 26. kolovoza 2013. koji prileži u spisu R1-51/2013 utvrđeno je da nije moguća fizička dioba kč.br. 1437 i 1438/2 sukladno suvlasničkim omjerima te da sveukupna tržišna vrijednost predmetnih nekretnina iznosi 132.027,96 eura.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj sagradio samostojeći objekt na mjestu stare kuće na kč.br. 1437 u fazi "visoki roh bau". Navedenom izgradnjom sasvim sigurno je povećana vrijednost cijele nekretnine, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka jer vrijednost novosagrađenog objekta iznosi 37.977,31 euro. No, iz priloženih Sporazuma, a i iz iskaza stranka, a posebno tužene proizlazi da je nakon izgradnje nove kuće trebala ostati suvlasnica u ¼ dijela cijele parcele odnosno da bi se etažirala cijela nekretnina, na nju prenijela ¼ dijela čestice i vlasništvo novosagrađenog objekta, što podrazumijeva povezivanje suvlasničkog dijela od ¼ s vlasništvom novosagrađenog objekta kao posebnog dijela. Također proizlazi da su stranke zapravo u naravi izvršile fizičku diobu jer je na ¼ dijela cijele čestice, a koji se odnosio na staru dvorišnu zgradu, sagrađen novi objekt koji je u naravi trebala koristiti i koristi tužena.

Prema čl. 9 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, a prema stavku 3 istog članka što je na površini zemlje, iznad ili ispod nje izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drukčije s njom trajno spojeno, dio je te nekretnine sve dok se od nje ne odvoji.

Sukladno navedenom članku kojim je propisano načelo jedinstvenosti nekretnine, suvlasnička zajednica se mora protezati na novosagrađeni objekt, a ne kako tužena tvrdi samo na voćnjak i staru kuću, dok bi novosagrađeni objekt bio njeno samovlasništvo.

Prema čl. 156 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dogradnju, nadogradnju ili preuređenje (adaptacijom zgrada), odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. Prema st. 2 istog članka pripada li pravo na naknadu onome tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odnosno prostoriju iz st. 1 ovog članka, ili je ulagao u takvu zgradu ili prostoriju, određuju pravila obveznog prava.

Iz odredbe čl. 156 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima proizlazi dakle da je potreban sporazum vlasnika nekretnine, u konkretnom slučaju suvlasnika, ovdje stranka, o promjeni veličine suvlasničkih dijelova uslijed dogradnje, nadogradnje ili preuređenja zgrade.

Kako upravo iz Sporazuma o investicijskom ulaganju (list 13) te iskaza stranaka, a posebno tužene ne proizlazi da su suvlasnici odredili drugačije suvlasničke omjere zbog izgradnje nove zgrade od onog omjera koji su tužena i njen prednik imali, dapače, upravo je objekt građen na suvlasničkom dijelu tužene koji je iznosio 1/4 dijela, a koji objekt je trebao biti izdvojen u vlasništvo tužene, koje izdvajanje je moguće jedino uspostavom etažnog vlasništva na novosagrađenom objektu povezanog sa suvlasničkim dijelom tužene koji je iznosio u vrijeme gradnje ¼ dijela.

Geometrijska dioba predmetnih nekretnina nije moguća, a time niti odcjepljenje dijela kč.br. 1437 na kojem se nalazi novosagrađeni objekt, tako da tužena ne može steći vlasništvo samo objekta, već je jedino moguća uspostava etažnog vlasništva na suvlasničkim dijelovima stranaka, kakva je očito i bila volja stranka prilikom sklapanja Sporazuma o investiranju.

Slijedom navedene odredbe, a jer ne postoji sporazum stranaka da se izgradnjom objekta i ulaganjima u nekretninu poveća bilo čiji suvlasnički omjer, sud je utvrdio suvlasnički omjer stranaka kako su i upisane u zemljišnim knjigama tj. da je tužitelj suvlasnik u ¾ dijela predmetnih čestica, a tužena u ¼ dijela. Tužena odnosno njen prednik nisu nikada niti imali veći suvlasnički omjer od ¼ dijela, niti im pripada pravo na povećanje suvlasničkog dijela zbog ulaganja u nekretninu prije no što su ostali suvlasnici prodali svoje dijelove. Tužitelj je temeljem valjanih pravnih poslova te diobom stekao ¾ dijela cijele nekretnine te se ne može smanjiti njegov suvlasnički omjer zato što su tužena i njen suprug eventualno vršili ulaganja u nekretninu dok su bili upisani prednici tužitelja. Tužena i njen suprug su trebali razriješiti međusobne odnose vezano za ulaganje s prednicima tužitelja prije no što su isti prodali svoje dijelove.

Tužena, ukoliko je došlo do povećanja vrijednosti cijele nekretnine zbog njenog ulaganja u novosagrađeni objekt može, sukladno čl. 156 st. 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, potraživati naknadu po pravilima obveznog prava.

Obzirom na navedeno, za utvrđenje osnovanosti stvarno-pravnog zahtjeva nije relevantan rok izgradnje zgrade kao niti visina uloženih sredstava stranaka u gradnju objekta te sud nije posebno cijenio dokaze vezano za te činjenice.

Sud je suvlasničku zajednicu stanaka razvrgnuo sukladno čl. 50 st. 4 ZVDSP, a jer nije moguća geometrijska dioba predmetnih nekretnina. Naime, tužitelj zahtjeva razvrgnuće isplatom, a iz spisa predmeta ne proizlazi da bi u ovom slučaju postojala jedna od pretpostavki iz čl. 51 ZVDSP te je valjalo odbiti tužitelja sa zahtjevom za razvrgnuće suvlasništva isplatom.

Kako je naprijed utvrđeno da je tužitelj 2/4 dijela kč.br. 1437 i 1438/2 stekao temeljem  pravnog posla, a ¼ dijela u postupku diobe, dok je prednik tužene bio upisan kao suvlasnik u ¼, kako je sada upisana tužena, te da tuženoj ne pripada pravo na povećanje suvlasničkog dijela zbog gradnje novog objekta, a niti zbog ulaganja u nekretnine, sud je prihvatio, dakle, tužbeni zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje suvlasničkih omjera na predmetnim nekretninama, a odbio tuženu s protutužbenim zahtjevom.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), pri čemu je sud priznao troškove samo prema vrijednosti spora u iznosu od 500.000,00 kuna i to u odnosu na tužbeni zahtjev, a jer se  u sklopu raspravljanja o veličini suvlasničkih dijelova u odnosu na tužbeni zahtjev raspravljalo i u odnosu na protutužbeni zahtjev odnosno o protutužbenom zahtjevu se nije posebno raspravljao tako da sud nije priznao troškove vezano za protutužbeni zahtjev.

Sud je dakle, priznao, punomoćniku tužitelja troškove i to nagradu za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, nagradu za sastav podneska od 12. svibnja 2014. u iznosu od 5.000,00 kuna, te za sastav podneska od 2. srpnja 2014. iznos od 5.000,00 kuna. Nagrada za pripremno ročište od 16. travnja 2014. priznata je u iznosu od 2.500,00 kuna jer je isto ročište odgođeno. Nadalje je priznata nagrada u iznosu od 2.500,00 kuna za ročište od 10. travnja 2015., a jer se na istom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima. Priznata je nagrada za zastupanje na ročištu glavne rasprave od 5. svibnja 2015. u iznosu od 5.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu od 3. lipnja 2015. u iznosu od 5.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu od 15. lipnja 2015. u iznosu od 5.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu od 14. rujna 2015. u iznosu od 5.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu od 14. listopada 2015.  u iznosu od 5.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu od 16. prosinca 2015. u iznosu od 5.000,00 kuna i 500,00 kuna za pristup ročištu radi objave presude. Ukupno su priznati troškovi u iznosu od 58.165,00 kuna (46.500,00 x 25% na ime PDV-a).

Zbog iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Požegi, 4. veljače 2016.