Broj: Gž-2292/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao suca izvjestitelja i mr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. R. P. pok. B. ž. L. rođ. S. iz Ž., …i pod 2. M. R. pok. B. ž. N. rođ. S., iz Ž., …, obje zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u T., protiv tuženika H. ..„N. B. D. M.“ Z., …, zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj 55P-6045/15 (6P-461/09) od 3. srpnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. veljače 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj 55P-6045/15 (6P-461/09) od 3. srpnja 2015. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljica, te su iste utvrđene suvlasnicima svaka za po ½ dijela na fizički (geometrijski odjeljenom) dijelu čest. zem. 290 Z.U. 1 K.O. Ž., uz ovlaštenje na upis pravo vlasništva na tom geometrijskom odijeljenom dijelu, koji će se postupkom parcelacije formirati kao posebna katastarska čestica.

Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužiteljicama iznos od 13.992,31 kunu.

Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, odnosno ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dok tuženik na ostale povrede odredaba parničnog postupka u žalbi posebno ne ukazuje.

Predmet spora je zahtjev tužiteljica na utvrđenje prava vlasništva na geometrijski odijeljenom dijelu nekretnine označene kao čest. zem. 290 Z.U. 1 K.O. Ž. (grafički prikazanom na skici lica mjesta sačinjenoj po vještaku mjerniku), a sve kao osnov upisa tog prava u zemljišne knjige suda.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem slijedećih činjeničnih utvrđenja: da je tuženik upisan kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, te da su prednici tužiteljica od 1935. godine u nesmetanom, samostalnom i poštenom posjedu spornog dijela predmetne nekretnine, s tim da su kao posjednici ove nekretnine u katastru zemljišta  upisani prednik tuženika, te otac tužiteljica sada pok. B. S. pok. M..

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Suprotno žalbenim navodima žalitelja, utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa iskazima saslušanih svjedoka u postupku, koji identično iskazuju o faktičnom, mirnom i poštenom posjedu kako prednika tužiteljica, tako i samih tužiteljica, sve u vremenskom razdoblju na koje se pozivaju i tužiteljice.

Kod tako utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim glede spornog dijela predmetne nekretnine, jer su evidentno još pravni prednici tužiteljica stekli pravo vlasništva istog i to dosjelošću shodno pravnim pravilima iz paragrafa 1452.-1502. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ).

Naime, s obzirom na vrijeme stjecanja ovdje su mjerodavna stečena pravna pravila OGZ-a, koja se primjenjuju temeljem odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV).

Same pak tužiteljice su u naprijed izloženim činjeničnim i pravnim okolnostima vlasništvo ovih nekretnina stekle nasljeđivanjem u kom pravcu sud prvog stupnja je citirao i odnosna rješenja o nasljeđivanju. Inače, nasljeđivanje predstavlja zasebnu pravnu osnovu stjecanja vlasništva, a vlasništvo se stječe u času smrti ostavitelja.

Pored toga, za istaći je da u vrijeme kada su se primjenjivala pravna pravila bivšeg OGZ-a postojanje ili nepostojanje posjeda se prosuđivalo po subjektivističkoj koncepciji. Prema toj koncepciji uz faktično držanje stvari (corpus) kao konstitutivni element posjeda se traži i volja (animus) da se stvar drži kao svoja, za sebe (animus rem sibi habendi). Za corpus kod posjeda stvari nije potrebno fizičko držanje stvari, nego je dovoljna faktična mogućnost raspolaganja sa stvari tj. da posjednik uz redoviti tijek događaja može sa stvari raditi po volji. Dakle, kada se radi o posjedu nekretnine nije potrebna svakodobna prisutnost na nekretnini da bi se moglo govoriti da je određena osoba u posjedu, nego je bitno da određena osoba ima mogućnost svakodobnog raspolaganja s nekretninom.

Nadalje, pravni učinci dosjelosti kao izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu (ipso iure) istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni i ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti.

Inače, tuženik tijekom postupka nije dokazao da su prednici tužiteljica bili nesavjesni (nepošteni) posjednici, odnosno da su znali ili da su s obzirom na okolnosti mogli posumnjati da im ne pripada pravo na posjed sporne nekretnine, a niti žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju presumpciju o savjesnosti njihovog posjeda.

Kada je objekt stvarnopravnog odnosa nekretnina, ispravno je pravno shvaćanje izneseno u pobijanoj presudi da u pravnom prometu može biti pojedinačna nekretnina kako je određuju norme našeg stvarnog prava, pravni entiteti koje je pravni poredak izjednačio s nekretninom (ograničeno stvarno pravo građenja – članak 280. stavak 2. i 3. ZV-a, zgrade i druge građevine koje su na općem dobru izgrađene na temelju koncesije pa tvore zasebnu nekretninu dok koncesija traje – članak 3. stavak 4. i članak 9. stavak 4. ZV-a, te idealni suvlasnički dijelovi nekretnine – članak 37. stavak 3. ZV-a). Pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina (članak 2. stavak 3., članak 9. stavak 1. ZV-a). U pravnom prometu nekretnina se označava katastarskim oznakama zemljišta. Utoliko je odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj  91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 – dalje: ZZK), zemljište određeno kao dio zemljine površine koji je u katastru zemljišta označen posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (katastarska čestica). Pojedinačna nekretnina kao objekt pravnih odnosa može se sastojati od jednog ili više zemljišta. Kad se nekretnina sastoji od više zemljišta, ta zemljišta su pravno sjedinjena u jedno zemljišnoknjižno tijelo i upisana su u isti zemljišnoknjižni uložak (članak 9. stavak 1. ZV-a, članak 19. ZZK-a). Predmet raspolaganja u pravnom prometu mogu biti sve katastarske čestice zajedno, odnosno cijelo zemljišnoknjižno tijelo u cjelini ili idealni dio svih katastarskih čestica, odnosno idealni dio zemljišnoknjižnog tijela. Da bi predmet raspolaganja u pravnom prometu bila pojedina katastarska čestica, prema odredbi članka 19. stavak 4. ZZK-a, treba se u zemljišnim knjigama promijeniti sastav zemljišnoknjižnog tijela otpisom i pripisom katastarskih čestica shodno odredbama članka 145. – 162. ZZK-a. U ovom slučaju katastarska čestica za koju se uspostavlja drukčiji pravni status se izdvaja u zasebno zemljišnoknjižno tijelo i upisuje u drugi zemljišnoknjižni uložak u kojem opet svi njegovi dijelovi imaju isti pravni status. Međutim, ukoliko se želi provesti postupak otpisivanja i pripisivanja nekog fizičkog (geometrijski odjeljenog) dijela zemljišta tj. katastarske čestice, uvijek je potrebno prethodno provesti postupak diobe te čestice, parcelacijom formirati nove čestice, te tako za određenu česticu dobivenu diobom provesti postupak otpisivanja i pripisivanja.

U konkretnom slučaju tužiteljice na činjeničnom osnovu stečenog prava vlasništva nekretnine na temelju zakona, prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja (do stupanja na snagu ZV-a - članak 388. stavak 2. ZV-a) zahtijevaju zaštitu tako stečenog vlasništva. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda ne radi se o stečenom pravu vlasništva cijelog pojedinačno određenog zemljišta koje shodno sada važećoj odredbi članka 5. stavak 1. ZV-a može biti objektom prava vlasništva, već o geometrijski odijeljenom dijelu za kojeg prethodno parcelacija nije potvrđena od nadležnog područnog ureda za katastar i koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar – species (članak 5. stavak 1. ZV-a). Ovaj geometrijski odijeljeni dio faktično je individualiziran, kao takav egzistira, pa u svakom slučaju ne predstavlja suvlasnički dio nekretnine iz koje je individualiziran. Suvlasništvo je prestalo, te prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, stečeno je vlasništvo geometrijski odijeljenog dijela koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar.

Ispravno postavljen zahtjev trebao bi glasiti u odnosu na zemljište koje shodno odredbi članka 5. stavak 1. ZV-a može biti objektom stvarnih prava (parcelacijom valjano izdvojenu katastarsku česticu). Međutim, ukoliko se radi o stečenom pravu vlasništva na fizički odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja već predstavlja pojedinačno određenu stvar, kao dopušten i određen treba prihvatiti i zahtjev vlasničke zaštite kojim se taj faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno prema parcelacijskom elaboratu koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite. Kod pravomoćno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, stjecatelj je ovlašten zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva (pa i u pretpostavkama iz odredbe članak 161. stavak 1. točka 3. Zakona o prostornom uređenju – „Narodne novine“ broj 153/13), te dalje time (ukoliko su ispunjene i ostale pretpostavke) otpisom nastale čestice u zemljišnim knjigama (članak 145.-162. ZZK-a), upis vlasništva na svoje ime (članak 130. stavak 1. ZV-a), čime je odluka suda prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, provediva.

Isto tako u svezi žalbenih navoda treba reći da u okolnostima kada se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, kao što je ovdje bio slučaj, za smatrati je da pristaje na preinaku.

U svezi preostalih žalbenih navoda za istaći je da se žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava može temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju.

Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Kako prvostupanjskom presudom, kao i postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

U Splitu 16. veljače 2016. godine.