Broj: Gž-2229/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća,Vesne Rist, suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. L. iz Č., …, zastupane po punomoćniku S. D., odvjetniku iz Č., protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci  posl. broj  P-1128/13-24 od  30. ožujka 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se  žalba tužiteljice kao neosnovana te se   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci posl. broj  P-1128/13-24 od  30. ožujka 2015. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva nekretnina kat. čest. 1725/157 i 1725/171 k.o. P. uz upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, kao i tužbeni zahtjev na isplatu troškova parničnog postupka (točka 1. izreke). Istom presudom tužiteljica je obvezana tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka od 12.500,00 kn (točka 2. izreke).

              Tužiteljica je podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP) predlažući da se prvostupanjska presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.             

Žalba tužiteljice je neosnovana.

Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje prava vlasništva nekretnina kat. čest. 1725/157 i 1725/171 z.k. ul. 3032 k.o. P. uz upis  uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

              Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje da su nekretnine kat. čest. 1725/157 i 1725/171 k.o. P. u zemljišnim knjigama uknjižene kao vlasništvo tuženika, a prethodno ovom upisu da su sporne nekretnine bile uknjižene kao Zemljišna zajednica urbarske općine G. koji upis je datirao od 29. siječnja 1906. godine. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da su sporne nekretnine bile dio  nekretnine kat. čest. 3382 k.o. P. te da su katastarski definirane novom izmjerom 1986. godine odnosno 30. travnja 2004. godine. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice prvostupanjski sud prosuđuje da tužiteljica nije dokazala da je  provedena dioba zemljišne zajednice do  6. travnja 1941. godine niti da je bio podnesen zahtjev za diobu suvlasničke zajednice slijedom kojeg utvrđenja odbija tužbeni zahtjev pri čemu primjenjuje čl. 3. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom («Narodne novine» 36/47). Osim toga provedenim dokaznim postupkom prvostupanjski sud utvrđuje da posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika nije bio pošten (savjestan) zbog čega i primjenom paragrafa 1472 Pravnih pravila  Općeg građanskog zakonika (OGZ) te čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( “Narodne novine” 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; ZV ) odbija tužbeni zahtjev tužiteljice. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

              Neosnovano  žalbom tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija zbog apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i zbog relativno bitne povrede  parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. vezano za čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo  relevantno utvrđene činjenice na kojima je temeljio odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice kao i razloge o  relevantnoj primjeni materijalnog prava pri čemu je  ocijenio sve provedene dokaze.

              Tužiteljica u žalbi  osporavajući potpunost  utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda navodi da je na tuženiku bio teret dokaza da su sporne nekretnine bile u društvenom vlasništvu. Opisani  žalbeni razlog tužiteljice je neosnovan i suprotan rezultatima provedenog dokaznog postupka prvostupanjskog suda iz  kojeg proizlazi utvrđenim da su sporne nekretnine bile u statusu općenarodne imovine odnosno društvenog vlasništva jer to potvrđuje sadržaj povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka.

Daljnjim sadržajem  žalbe tužiteljica navodi da je točno da nije dokazala da je  prije 6. travnja 1941. godine proveden diobni postupak zemljišne zajednice, međutim, s druge strane da prvostupanjski sud ne cijeni da niti nadležna državna  tijela nisu podnijela prijedlog za upis državne, općenarodne imovine ili društvenog vlasništva, a koja činjenica da bi ukazivala da je tuženik tužiteljici priznao pravo izvanknjižnog vlasništva spornih nekretnina vezano za koje žalbene razloge ukazuje na Zakon o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini («Narodne novine» 31/58). Iz opisanih utvrđenja prvostupanjskog suda i samih  žalbenih razloga tužiteljice proizlazi da nije proveden diobni postupak zemljišne zajednice prije 6. travnja 1941. godine,  koja utvrđenja potvrđuju pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice. Zakonom o proglašenju imovine zemljišnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom («Narodne novine» 36/47 i 13/87) imovina zemljišnih i njima sličnih  zajednica proglašena je općenarodnom imovinom ( čl. 1 ), a istim zakonom propisana je i iznimka od općeg pravila da imovina zemljišnih zajednica postaje općenarodna imovina i pretpostavke kada nekretnine iz zemljišne zajednice ostaju u vlasništvu pojedinih ovlaštenika toga prava (čl. 3.). Sadržajem čl. 3. citiranog zakonskog propisa bilo je uređeno da se isti ne primjenjuje na ona zemljišta koja su na osnovi provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije  6. travnja 1941. godine ili ako postupak diobe nije završen ali je pokrenut prije 6. travnja 1941. godine te je naknadno odobren završetak diobnog postupka od strane nadležne  okružne  komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju. Budući da je nesporno da u odnosu na sporne nekretnine nije niti iniciran postupak diobe suvlasničke zajednice takvo utvrđenje ne omogućava prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice. Stoga neosnovano tužiteljica opisanim žalbenim razlozima osporava pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda, a neosnovani su i preostali žalbeni razlozi o presumiranom priznanju izvanknjižnog prava vlasništva spornih nekretnina.

              U odnosu na kvalitetu posjeda i trajanje posjeda spornih nekretnina tužiteljica u  žalbi navodi da se poštenje posjeda pretpostavlja pa da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika nepošten. Vezano za isti žalbeni razlog tužiteljica navodi da je zajedno sa svojim pravnim prednicima u posjedu spornih nekretnina preko 100 godina, odnosno od 1913. godine zbog čega da prvostupanjski sud pogrešno prosuđuje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva pri čemu da ne cijeni odredbu čl. 388. st. 2. ZV-a. Osim toga  tužiteljica u žalbi navodi da je vlasništvo spornih nekretnina stekla i izvršavanjem posjeda od 8. listopada 1991. godine jer da je u posjedu preko 20 godina (čl. 159 st. 3. ZV)

              Odredbom čl. 18. st. 5. ZV-a, a prethodno tome odredbom čl. 72. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; ZOVO) i paragrafom 328. OGZ-a, propisano je da se  posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Neosnovano tužiteljica opisanim žalbenim razlozima ukazuje na zakonsku presumpciju koja se odnosi na  poštenje posjeda budući da  je tuženik tužiteljici osporio takvu kvalitetu posjeda i dokazao suprotno, odnosno da tužiteljica i njezini pravni prednici nisu bili pošteni posjednici spornih nekretnina, a koji pravni zaključak  prvostupanjski sud temelji na rezultatima cjelokupno provedenog dokaznog postupka.

Isto tako neosnovan je i žalbeni razlog tužiteljice u kojem navodi da prvostupanjski sud odlučujući o tužbenom zahtjevu nije primijenio čl. 388. st. 2. ZV jer je takav žalbeni razlog suprotan obrazloženju prvostupanjske presude jer je prvostupanjski sud upravo primjenom citirane zakonske odredbe odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Što se tiče  žalbenih razloga tužiteljice u kojima navodi da je zajedno sa svojim pravnim prednicima u posjedu spornih nekretnina preko 100 godina, odnosno da je  vlasništvo spornih nekretnina stekla u okviru pravnog instituta dosjelosti i izvršavanjem posjeda nakon 8. listopada 1991. godine (čl.  159. st. 3. ZV) ističe se da izvršavanja posjeda kroz određeno vrijeme bez obzira na trajanje posjeda, samo za sebe, ne potvrđuje mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću i to iz razloga jer tužiteljica i njezini pravni prednici nisu bili pošteni posjednici. Stoga nepostojanje potrebne kvalitete posjeda koja se odnosi na poštenje posjeda ne omogućava stjecanje prava vlasništva nekretnina dosjelošću bez obzira na vrijeme izvršavanja posjeda.

              Tužiteljica u žalbi osporava i pravilnost odluke prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka time da u  razlozima  žalbe ne iznosi niti jednu činjenicu na temelju koje osporava pravilnost primjene čl.  154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Stoga imajući u vidu takav sadržaj žalbe tužiteljice ovaj sud ne utvrđuje da je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima parničnog postupka pogrešno primijenio  prethodno citirane zakonske odredbe.

              Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude  primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 23. veljače  2016. godine