Broj: Gž-2880/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dražena Munđara, kao predsjednika vijeća, te Zlatka Lodete, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., iz V., zastupanog po punomoćniku T. C., odvjetniku iz V., protiv prvotuženika D. H., OIB: …, iz V., drugotuženika M. H., OIB: …, iz V., trećetuženice T. O., OIB: … iz V., svi zastupani po punomoćnici J. V., odvjetnici iz O. K., H. i V. j.t.d. iz V., te četvrtotuženika J. H., iz V.,  zastupanog po punomoćniku R. H. i A. P., odvjetnicima iz V., radi razvrgnuća suvlasništva, povodom žalbe prvo, drugo i treće tuženika, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 8. prosinca 2014. br. 1 P-1698/13-11, ispravljene rješenjem istog suda br. 1 P-1698/13-14 od 30. rujna 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2016.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba prvo, drugo i treće tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu br. 1 P-1698/13-11 od 8. prosinca 2014. (ispravljena rješenjem istog suda br. 1 P-1698/13-14 od 30. rujna 2015.) u odnosu na navedene tuženike.

 

U odnosu na četvrtotuženika J. H., koji nije podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem istog suda br. P-1698/13-14 od 30. rujna 2015. određeno je razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina, čkbr. 803/1, zgrada i dvor u M. V., sa 810 m2, te čkbr. 804/2, put u M. V. sa 125 m2, upisane u z.k.ul. 901 k.o. V. B., koje su suvlasnici, tužitelj u 7/11 dijela, a tuženici svaki u 1/11 dijela, civilnom diobom: prodajom na javnoj dražbi i podjelom kupovnine prema suvlasničkim omjerima.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom prvo do treće tuženici pobijaju prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu tuženika, preinači pobijanu presudu, te odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te ga obveže na namirenje parničnih troškova tuženicima, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba prvo, drugo i treće tuženika (dalje: žalitelji) je neosnovana.

 

Obrazlažući presudu prvostupanjski sud navodi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetnih nekretnina, navodeći da je stekao suvlasništvo u 7/11 dijela predmetnih nekretnina, da je vodio izvanparnični postupak protiv ostalih suvlasnika radi razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetnih nekretnina u prvostupanjskom predmetu br. R1-39/13, međutim, taj je postupak obustavljen zbog tvrdnje sada tuženika da je fizička dioba predmetnih nekretnina već provedena, te da su upisani suvlasnici postali samovlasnici točno određenih dijelova građevine na temelju Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina od 19. ožujka 1964. i Dopune Ugovora o razvrgnuću od 2. ožujka 1973., time da je tužitelj upućen pokrenuti ovu parnicu. Tužitelj smatra da dioba predmetnih nekretnina nije provedena, odnosno da nije provedena na valjan način, niti su predmetne nekretnine fizički, odnosno geometrijski djeljive, radi čega traži da se presudom odredi razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina.

 

Prvostupanjski sud konstatira da su se tuženici protivili tužbenom zahtjevu za određenje diobe suvlasničke zajednice predmetnih nekretnina, pozivajući se na Ugovor o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina od 19. ožujka 1964., odnosno Dopunu tog ugovora od 2. ožujka 1973., koji ugovori su sklopljeni između tadašnjih suvlasnika predmetne nekretnine, kojim je određeno razvrgnuće suvlasničke zajednice, koje je i provedeno, kojim su stranke izvršile etažiranje tih nekretnina, te je temeljem tog ugovora izvršena i fizička dioba tih nekretnina, te su stranke stekle fizički određene dijelove nekretnine (navod prvo do treće tuženika). Prvostupanjski sud konstatira da su prvo do treće tuženici potvrdili da su vještaci, i to mjernički, H. R. i građevinski, A. M., utvrdili da etažiranje predmetnih nekretnina u skladu sa suvlasničkim omjerima stranaka nije moguće, time da je vještak A. M. ukazao na mogućnost da se etažiranje provede temeljem dogovora stranaka, kojim bi se odstupilo od kriterija veličine suvlasničkih omjera, time da su navedeni tuženici zaključili da razmatranje takve mogućnosti diobe ne utječe na sadržaj odnosa parničnih stranaka – jer je dioba predmetnih nekretnina između tadašnjih stvarnopravnih ovlaštenika, koji su ugovorne strane u pisanom ugovoru o razvrgnuću predmetnih nekretnina, provedena.

 

Prvostupanjski sud konstatira da je četvrtotuženik potvrđivao navode prvo do treće tuženika o provedenoj diobi suvlasničke zajednice nekretnina, kojom su pojedine nekretnine iz z.k.ul. 901. k.o. V. B. pripale u samovlasništvo tadašnjim suvlasnicima. Ugovorom o razvrgnuću, čl. 2., određeno je da čkbr.803. sa dvorištem, te voćnjak na čkbr. 802. i čkbr. 804/2, nisu obuhvaćene diobom i da one ostaju u suvlasništvu, time da je udio u suvlasničkoj zajednici organiziran po principu skupnog vlasništva, tj. da se vlasnička prava vrše prema broju osoba koje u zajednici sudjeluju. Četvrtotuženik navodi da su toč. 3. Dopune Ugovora suvlasnici međusobno dozvoli raspis postojeće zajednice nekretnina, odnosno da se u zemljišnoj knjizi otpisom i pripisom knjiži pravo samovlasništva pojedinih ovlaštenika. Isto tako, svaki je suvlasnik preuzeo sam u posjed svoje prostorije unutar kuće, što su drugi suvlasnici poštivali.

 

Prvostupanjski sud konstatira da se tužitelj protivio tvrdnji tuženika, da je suvlasnička zajednica predmetnih nekretnina razvrgnuta, te da se protivio i osnovanosti tvrdnje da su predmetni ugovori ostvarili pravni učinak razvrgnuća, jer je sadržaj razvrgnuća bio (i jest) nemoguć i nedopušten. Važeći propisi Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (čl. 36., 37. i 38.), te odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 50. do 54.), propisuju da dioba mora biti moguća i dopuštena (kako bi je sud odredio), novoosnovane čestice moraju biti označene posebnim katastarskim brojevima, površinom zgrada, odnosno drugim građevinama koje trajno leže na zemljištu, ako one postoje, čemu kriteriji diobe na koju se tuženici pozivaju ne udovoljavaju.

 

Temeljem provedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da Ugovorom, na koji se tuženici kao na pravni osnov provedene diobe pozivaju, nisu bile obuhvaćene čkbr. 803/1 i 804/2, te su one ostale u suvlasništvu ugovornih strana na jednake dijelove.

 

Predmetom Ugovora bile su čkbr. 801/1, 801/11, 801/12, 801/13, 801/14, 801/15, 801/16, 801/17, 823/1, 823/6 i 823/7, iz z.k.ul. 901 k.o. V. B.. U odnosu na te čestice kao suvlasnici navedeni su H. F., H. D., H₁. D₁., H. J., H. M., H. A., H₁. R₁., H. T. (udana O.), H. S. (udana K.) i H₁. M₁. (udana R.). Diobnim ugovorom svaki je dobio u samovlasništvo jednu od nabrojenih nekretnina.

 

Dopunom Ugovora o razvrgnuću od 2. ožujka 1973. zaključenim između istih stranaka naveden je kao objekt dopune čkbr. 803 u M. V. od 260 čhv, na kojoj je kuća s gospodarskim objektima, čkbr. 804/2 put u M. V. sa 78 čhv, čkbr. 802 pašnjak od 72 čhv, na kojem je izgrađena kuća i gospodarske zgrade, te čkbr. 804/2 i 802, upisane u z.k.ul. 901 k.o. V. B.. Prvostupanjski sud konstatira da se čl. 2. Dopune odnosi na kuću s gospodarskim objektima na čkbr. 803 u M. V. od 260 čhv, iz z.k.ul. 901. k.o. (sadašnja čkbr. 803/1).

 

Prvostupanjski sud konstatira da su uz vlasništvo dijelova zgrade određene suvlasničke ovlasti u zajedničkim dijelovima zgrade (kao cjeline), ali po principu skupnog vlasništva, tj. ovlasti su određene prema broju osoba koje u zajednici sudjeluju.

 

Detaljno analizirajući sadržaj Ugovora, te grafički prikaz posjedovnog stanja na predmetnim nekretninama, te imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja mjerničkog i građevinskog vještaka, prvostupanjski sud je zaključio da se sporazumi stranaka, koji su nazvani Ugovor o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina i njegova Dopuna, ne mogu smatrati valjanom pravnom osnovom za provedbu fizičke diobe, jer niti po načinu, niti po predmetu diobe ne predstavljaju valjanu osnovu za prestanak suvlasničke zajednice ugovorom obuhvaćenih nekretnina i formiranja samovlasništva stranaka (ili suvlasništva) na novoformiranim samostalnim cjelinama. Tim Ugovorom nisu regulirani odnosi između stranaka na način da se dioba izvrši na sadašnjim propisima predviđen zakonit način, a niti je ona već provedena na valjan način (u skladu s ranije važećim propisima).

 

Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da se temeljem priloženih isprava ne može zaključiti da je svaki tadašnji sudionik ugovornih odnosa (na čemu sadašnji stvarnopravni ovlaštenici temelje svoja prava) iz Ugovora o diobi nekretnina stekao određene stvarnopravne ovlasti koje se mogu smatrati njihovim namirenjem iz suvlasničke zajednice nekretnina, a time i provedenom diobom, koja bi bila utemeljena na sadržaju ranije važećih, kao i sada važećih materijalnopravnih propisa. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da isprave (ugovori) na koje se tuženici pozivaju ne mogu biti osnova za razvrgnuće suvlasničke zajednice predmetnih nekretnina, u skladu sa suvlasničkim omjerima sadašnjih ovlaštenika, a niti se može prihvatiti da je takva dioba već provedena, u skladu s ranije važećim propisima. Na osnovu takvog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je u smislu odredbe čl. 50. st. 1 i 2 ZV-a osnovan zahtjev tužitelja za određenje civilne diobe predmetnih nekretnina.

 

U žalbi žalitelji ističu žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 (toč. 11) ZPP-a ističući da je prvostupanjska presuda nerazumljiva, odnosno da nema razloga, odnosno da razlozi nisu utemeljeni (nego protivni) sadržaju provedenih dokaza i da se zbog toga ne može ispitati.

 

Po ocjeni ovog suda, neosnovano žalitelji ističu taj žalbeni razlog, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo određene, dokumentirane i vrlo opširne razloge za utemeljenje zaključka da valjana dioba suvlasničke zajednice nekretnina tadašnjih suvlasnika tih nekretnina nije izvršena i da ugovori na koje se tuženici pozivaju, a koji su zaključeni kako bi se razvrgla predmetna suvlasnička zajednica, ne mogu biti valjana pravna osnova za to.

 

Prema tome, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11 ZPP-a, a ovaj sud ne nalazi da bi načinom provođenja prvostupanjskog postupka i sadržajem i razlozima presuđenja prvostupanjski sud počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2 u vezi čl. 354. st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 11, 13 i 14 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je taj žalbeni razlog neosnovan.

 

Žalitelji navode da prvostupanjski sud u obrazloženju presude izjednačava čkbr. 803/1 s ranijom nekretninom 803, pri čemu se ne poziva niti na jedan dokaz za taj zaključak.

 

Žalitelji navode da prvostupanjski sud temelji presudu na nalazu i mišljenju građevinskog vještaka A. M. iz izvanparničnog predmeta R1-39/13, a navodi da su tuženici u odgovoru na tužbu tom nalazu prigovarali, pa je prvostupanjski sud trebao barem saslušati vještaka kako bi otklonio prigovor.

 

Nadalje navode da je pogrešan prvostupanjski zaključak da tuženik M. H. nije razvrgnućem dobio određene dijelove zgrade nego samo silos i đubrište, jer iz priložene skice o razvrgnuću, kao i izvanparničnog postupka R1-39/13, proizlazi da su se stranke detaljno izjasnile tko je u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice dobio koji dio zgrade.

 

Žalitelji navode da suvlasnici suvlasničku nekretninu niz godina uživaju kao fizički odijeljene dijelove, radi čega treba smatrati da je izvršena fizička dioba, neovisno o činjenici da je suvlasnička zajednica nekretnina ostala upisana u zemljišnim knjigama.

 

Nadalje žalitelji ističu da je prvostupanjski sud propustio provesti predložene dokaze, jer nije provedena identifikacija nekretnina, niti su provedeni dokazi na okolnosti načina razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina. Smatraju da prvostupanjski su nije mogao koristiti kao dokaz u ovom predmetu nalaz i mišljenje građevinskog vještaka A. M.. Žalitelji se pozivaju na sklopljeni Ugovor o razvrgnuću i njegovu diobu, te navode da su točno navedene pojedine etaže, a određen je i odgovarajući otpis u zemljišnim knjigama, te upis etažnog vlasništva. Pozivaju se na odredbu čl. 370. st. 1 u vezi čl. 68. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  (NN.91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14 – dalje ZV), temeljem kojih odredbi stupanjem na snagu ZV-a raniji vlasnik posebnog dijela zgrade postaje suvlasnikom zemljišta, time je s tim vlasništvom neodvojivo povezan i određeni suvlasnički dio nekretnine koji se određuje prema odredbi čl. 370. st. 4 u vezi čl. 68. ZV-a.

 

Žalitelji se pozivaju i na odredbu čl. 49. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada, prema kojem je za pretvaranje idealnih dijelova zgrade suvlasnika u etažno vlasništvo potreban samo pisani sporazum svih suvlasnika, a ako do sporazuma ne dođe o zahtjevu za pretvaranje idealnog u etažno vlasništvo odlučuje se prema pravilima izvanparničnog postupka. Navode i da Pravilnik o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (NN.60/10; čl. 3. toč. 7), temeljem kojeg se upisuju etažna vlasništva nastala prije stupanja na snagu ZV-a, ne traži da se za etažu osnovanu po ranijim propisima pribavlja potvrda da li ista predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu.

 

Žalitelji pobijaju osnovanost prvostupanjskog zaključka o nepostojanju sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice na dijelu nekretnine čkbr. 803/1, u naravi dvorište, jer prema odredbama čl. 394 i čl. 395. ZV-a, koji je uveo načelo jedinstva nekretnina uz svaku etažu odnosno etažno vlasništvo je neodvojivo povezano suvlasništvo na cijeloj nekretnini.

 

Po ocjeni ovog suda, sadržajem žalbenih navoda žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost činjeničnog i materijalnopravnog utemeljenja pobijane presude.

 

Prema fotografijama predmetnih zgrada i nekretnine, iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka, iz spisa prvostupanjskog suda R1-39/13 (listovi 24-35 navedenog spisa), te skice prijepora mjerničkog vještaka (list 20 navedenog spisa), vidljivo je da prijepor u naravi ne predstavlja višeetažnu stambenu zgradu, što je vidljivo i iz skice predmetnih nekretnina s lista 14 prvostupanjskog spisa.

 

Po ocjeni ovog suda, žalitelji sadržajem žalbenih navoda ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjskog utvrđenja da prema sadržaju Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina i Dopuni tog ugovora, tadašnji suvlasnici ne stječu (svi) posebne, realne dijelove glavnog objekta (stambene zgrade), nego, primjerice, M. H., kako to osnovano ističe i prvostupanjski sud – stječe vlasnička prava u sporednim objektima. Sadašnji način posjedovanja dijelova predmetnih nekretnina, obzirom na konstrukciju zgrade (raspored i namjenu građevinskog prostora), niti po ocjeni ovog suda, ne može se podvesti pod legalnu diobu izvršenu temeljem propisa na koje se žalitelji pozivaju, a koji reguliraju pretvaranje idealnih dijelova suvlasnika zgrade u etažno vlasništvo temeljem pisanog sporazuma. Isto tako, sadašnji izgled i namjena predmetne zgrade kao cjeline i njenih dijelova, kako ih posjeduju pojedini suvlasnici, ne ukazuje da bi između potpisnika predmetnog Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina, bilo moguće provesti legalnu diobu formiranjem samostalnih etažnih cjelina, kako je to predviđeno Ugovorom na koji se tuženici tijekom postupka pozivaju.

 

Posebno se ne može prihvatiti da je dioba suvlasničke zajednice provedena u okolnostima prema kojima sadržaj suvlasničkih prava na zemljištu prema sporazumu na koji se žalitelji pozivaju, ne odgovara opsegu njihovih idealnih dijelova (u alikvotnom dijelu), nego se određuje - prema broju članova domaćinstva (očito prema kriterijima za zadrugarstvo ili sl.).

 

Treba navesti da se žalitelji pozivaju na sudsku praksu ovog suda izraženu u presudi br. Gž-2033/05, od 17. siječnja 2006., koja ne može predstavljati ogledni slučaj za način odlučivanja u ovom predmetu, jer se radi o drugačijem suvlasničkom omjeru, kako u odnosu na mjerodavno činjenično stanje, tako i na drugačiji pravni odnos.

 

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je temeljem pravilnog utvrđenja sadržaja suvlasničkih prava i njihovih ovlaštenika na predmetnim nekretninama, te temeljem pravilne i potpune analize sklopljenog ugovora između stranaka, u odnosu na namjeravanu diobu suvlasničkih nekretnina, utvrdio da se niti prema ovlastima (suvlasničkima) tadašnjih ovlaštenika, a uzimajući u obzir i mjerodavne materijalnopravne propise koji su se u to vrijeme primjenjivali na odnos stranaka, predmetna suvlasnička zajednica nije mogla na valjan način razvrgnuti temeljem osnova na kojima tuženici temelje takvu, navodnu diobu. Posebno takva dioba ne može biti osnovom stjecanja odgovarajućih prava temeljem takve diobe prema propisima koji sada reguliraju takav odnos, a koje pretpostavke bi trebale biti ispunjene kako bi se mogla izvršiti uknjižba stanja vlasništva temeljem spornog Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina i njegove Dopune, obzirom da se, i u ranijem vlasničkopravnom uređenju, a posebno sada, sukladno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama (NN.91/96; 68/98; 137/99, 114/01; 100/04; 107/07, 152/08, 126/10 – Odluka US RH; 55/13; 60/13 – ispravak), vlasništva posebnih dijelova nekretnina mogu upisati na njihove vlasnike uz navođenje na koji se posebni dio nekretnine i sporedne dijelove odnose (etažno vlasništvo), a razvrgnuće se može odrediti (čl. 49. st. 1 ZV-a) u granicama mogućeg i dopuštenog. Pri tome je (čl. 50. st. 1 ZV-a) u provedbi razvrgnuća sud vezan u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno valjanim sporazumom stranaka načinom razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten.

 

Budući da tuženici nisu dokazali postojanje valjane, moguće i dopuštene diobe suvlasničke zajednice predmetnih nekretnina, što je prvostupanjski sud detaljno obrazložio, odnosno, obzirom da ugovorena dioba suvlasničke zajednice ne odgovara tim kriterijima, te kako taj sporazum nije proveden u zemljišnim knjigama, a tek tada bi se konstituirale vlasničko pravne ovlasti suvlasnika u skladu s tim sporazumom, osnovano je prvostupanjski sud zaključio, pri čemu se poziva na određene materijalno pravne odredbe, da dioba suvlasničke zajednice predmetnih nekretnina između pravnih prednika sadašnjih ovlaštenika nije (na valjan način) provedena, te da je tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži određenje civilne diobe, osnovan.

 

Radi navedenoga, ovaj sud je temeljem odredbe čl. 368. st.1 ZPP-a odbio žalbu žalitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

U odnosu na četvrtotuženika J. H., koji nije podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, navedena presuda ostala je neizmijenjena.

 

U Varaždinu, 25. veljače 2016.g.