Broj: Gž-3313/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao suca izvjestitelja i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz P.,… zastupane po punomoćnicima B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnicima iz Z. u P., protiv tuženika Z. K. pok. A., G., …zastupanog po punomoćniku Z. A., odvjetniku u M., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj broj 71P-2845/15 od 1. srpnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. veljače 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalba tužitelja, te žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj broj 71P-2845/15 od 1. srpnja 2015. godine.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, odbijen je (glavni) tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da je tužiteljica temeljem ove presude i kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa tuženikom dana 7. kolovoza 2002. godine ovlaštena zatražiti i postići uknjižbu brisanja prava suvlasništva nekretnine položene u K.O. G. upisane u Z.U. 1309 i označene kao kat. čest. 2005 površine 826 m² za 1/2 dijela sa imena Z. K. uz istodobnu uknjižbu prava suvlasništva na opisanoj nekretnini na svoje ime za 1/2 dijela.“

 

              Točkom II. prihvaćen je tužbeni zahtjev postavljen po pravilima iz odredbe članka 188. stavak 2. ZPP-a, koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je kupoprodajni ugovor sklopljen dana 7. kolovoza 2002. godine u Pločama između tužiteljice i tuženika, a predmet kojeg ugovora je bila kupoprodaja nekretnine položene u K.O. G. upisane u Z.U. 1309 i označene kao kat. čest. 2005 ništetan pravni posao, pa kao takav ne proizvodi nikakve pravne učinke.“

             

Odlukom o trošku odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak (točka III. izreke).

 

Tužiteljica se žali protiv točke I. i III. izreke prvostupanjske presude i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u tom dijelu preinači odnosno ukine.

 

Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama II. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Ovaj spor proizlazi iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 7. kolovoza 2002. godine između tužiteljice kao kupca i tuženika, kao prodavatelja, kojim je ugovorena prodaja predmetne nekretnine za cijelo.

 

Odredbom 115. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) propisano je da na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom.

 

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

 

- da su stranke dana 7. kolovoza 2002. godine sklopile kupoprodajni ugovor, a predmet kojeg ugovora je bila kupoprodaja nekretnine položene u K.O. G. upisane u Z.U. 1309 i označene kao kat. čest. 2005 površine 826 m2 i to za cijelo;

 

- da je predmetna nekretnina u trenutku sklapanja ugovora bila zajednička imovina tuženika i njegove sada pok. majke (nasljednička zajednica);

 

- da je naime, ova nekretnina bila vlasništvo pok. oca tuženika čiji nasljednici su tuženik i njegova majka, a njihova je nasljednička zajednica glede ove nekretnine prestala donošenjem pravomoćnog dopunskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Makarskoj broj O-234/04 od 11. studenog 2004. godine kada se preoblikovala u suvlasništvo;

 

- da u trenutku kada je tuženik pravno raspolagao prijepornom nekretninom ista je bila dakle, predmet nasljedničke zajednice i  kao takva je pripadala svim sunasljednicima-zajedničarima u toj zajednici, tj. njemu i njegovoj majci, te su njome mogli raspolagati jedino sporazumno, dakle jednoglasno;

 

- da se međutim, u konkretnom slučaju radi o pravnom raspolaganju samo jednog sunasljednika- zajedničara, tj. tuženika;

 

- da tuženik za to nije imao nalog majke, a niti je ista naknadno odobrila to njegovo raspolaganje;

 

- da u korist tužiteljice ne djeluju niti pravila o zaštiti povjerenja pri stjecanju nekretnina (članak 61. stavak 2. točka 2. ZV-a i članak 122.-124. ZV-a);

 

- da je naime, znala da zemljišna knjiga ne odražava istinito i potpuno činjenično i pravno stanje ove nekretnine odnosno da se radi o nasljedničkoj zajednici uspostavljenoj iza pok. A. K. (koji je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik ove nekretnine), te joj se ni tuženik, a niti njegova majka nisu legitimirali pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju;

 

- da se utoliko radi o pravnom raspolaganju koje nije valjano. 

 

Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, razlozi iznijeti u prvostupanjskoj presudi odgovaraju stanju spisa, sadržaju isprava i dokaza izvedenih tijekom postupka.

 

Također dati razlozi nisu proturječni niti sami sebi, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, čime nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koji se ukazuje žalbenim navodima.

 

Pored toga, do svog uvjerenja o bitnim činjenicama prvostupanjski sud je došao na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

 

Takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

 

Iz opisanog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio eventualno kumulirani.

 

Naime, nasljedničke zajednice su pravne zajednice tipa zajedničkog vlasništva (članak 57.-65. ZV-a).

 

Pravna raspolaganja predmetom nasljedničke zajednice mogu valjano učiniti jedino svi sunasljednici-zajedničari zajedno (članak 61. stavak 1. ZV-a), odnosno u okviru svojeg djelokruga ona osoba koja upravlja tom zajednicom u ime svih njih.

 

Iako sunasljednici-zajedničari mogu predmetom svoje zajednice valjano pravno raspolagati jedino zajednički, ipak u nekim slučajevima i iz pravnih raspolaganja koje je poduzeo samo pojedini sunasljednik-zajedničar proizići će željeni pravni učinci za treće osobe.

 

Bit će to 1/ ako je sunasljednik-zajedničar koji je pravno raspolagao imao za to nalog svih ostalih, odnosno ako su oni naknadno odobrili to njegovo raspolaganje (članak 1129. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), a inače jedino 2/ ako u korist poštenih stjecatelja djeluju pravila o zaštiti njihovog povjerenja u pravnom prometu, bilo a/  pravila o zaštiti povjerenja pri stjecanju pokretnina (članak 61. stavak 2. točka 1. ZV-a i 118. ZV-a), bilo b/ pravila o zaštiti povjerenja pri stjecanju nekretnina (članak 61. stavak 2. točka 2. ZV-a i 122.-124. ZV-a), bilo c/ pravila o zaštiti povjerenja pri stjecanju od tobožnjeg nasljednika koji se legitimirao pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju (članak 233. Zakona o nasljeđivanju, „Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15).

 

Nasljedničke zajednice tipa zajedničkog vlasništva koje postoje u pogledu naslijeđenih dobara, pretvaraju se u zajednice tipa suvlasništva utvrđenjem veličine nasljednih dijelova sunasljednika. 1/Kada se pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ili pravomoćnom presudom koja to rješenje zamjenjuje ili ispravlja, utvrdi veličina nasljednih dijelova sunasljednika, njihovi se dotadašnji udjeli u nasljedničkim zajednicama pretvaraju po sili zakona u alikvotne dijelove prava na naslijeđenim dobrima, tako da se od tada oni u pogledu tih dobara više ne nalaze u pravnim zajednicama tipa zajedničkog vlasništva, nego suvlasništva. 2/Sunasljednici-zajedničari mogli bi svojom suglasnom odlukom o veličini njihovih nasljednih dijelova, pretvoriti sve svoje zajednice tipa zajedničkog vlasništva u zajednice tipa suvlasništva.

 

Od kada se nasljednička zajednica pretvorila u zajednicu suvlasničkog tipa, pa do razvrgnuća te zajednice, sunasljednici kojima pripadaju određeni alikvotni dijelovi prava na naslijeđenom dobru, upravljaju i raspolažu onako kao što suvlasnici upravljaju i raspolažu svojim stvarima (članak 36.-46. ZV-a).

 

Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je nasljednička zajednica u trenutku sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora još postojala odnosno nije bila pretvorena u zajednicu suvlasničkog tipa (dakle, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nije bila utvrđena veličina nasljednih dijelova sunasljednika, a niti su sunasljednici-zajedničari svojom suglasnom odlukom o veličini njihovih nasljednih dijelova pretvorili svoju zajednicu tipa zajedničkog vlasništva u zajednicu tipa suvlasništva), da je ovo raspolaganje poduzeo samo jedan sunasljednik-zajedničar, da ovaj sunasljednik-zajedničar koji je pravno raspolagao nije imao za to nalog svih ostalih (ovdje je to samo još jedan sunasljednik-zajedničar), odnosno nakadno odobrenje tog njegovog raspolaganja (članak 1129. ZOO-a), te da se ne radi ni o situaciji kada u korist poštenog stjecatelja djeluju pravila o zaštiti njegovog povjerenja u pravnom prometu, ispravan je zaključak suda prvog stupnja kako sporno pravno raspolaganje nije valjano odnosno radi se o ništetnom ugovoru u smislu odredbe članka 322. ZOO-a, koji kao takav ne proizvodi pravne učinke.

 

Ništetni pravni posao ne stvara prava i obveze koje su strane željele stvoriti, te nijedna strana ne može zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze, jer ne postoji pravna osnova za postavljanje takvog zahtjeva.

 

Stoga kada je odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, sud prvog stupnja ispravno je primijenio materijalno pravo.

 

Glede preostalih žalbeni navoda je za navesti da kada se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, za smatrati je da je pristao na preinaku, a što je ovdje bio slučaj.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Kako je dakle, prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, dok u postupku nisu bitno povrijeđene odredbe parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 25. veljače 2016. godine.