Broj: Gžst-197/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća te Andree Boras Ivanišević, kao sucu izvjestitelju i članu vijeća i Borisu Mimici kao članu vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz Z., J. V. 29, OIB: …, zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku u S. B., protiv tuženika ad. 1. M. P. – M. iz S., V. 41 A, OIB: …, tuženika ad. 2. A. – M. P. – M. iz S., V. 41 A, OIB: …, zastupanih po punomoćnici I. J., odvjetnici u S. i tuženika ad. 3. Z. P. – M. iz T., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika pod 1. i 2.protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pst-608/12 od 28.veljače 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 02. ožujka 2016. godine,

 

p r e s u d i o

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pst-608/12 od 28.veljače 2014. godine.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika pod 1.i. 2. i potvrđuje odluka o troškovima postupka u točki III. izreke pobijanog rješenja .

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužitelj utvrdi vlasnikom nekretnina upisanih u zk. ul. br. 3918 k. o. S. i to zgr. 4050 kuća i dvorište 371 m2 (kuća 101 m2, dvorište 270 m2) etaža 0/0, što su tuženi M. P. – M., Z. P. – M. i A. – M. P. – M. dužni priznati i tužitelju izdati valjanu tabularnu ispravu za zk. upis, koju će u protivnom istu zamijeniti ova presuda, kao i naknaditi troškove parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere kojom se zabranjuje se tuženicima svako otuđenje ili opterećenje nekretnina upisanih u zk. ul. br. 3918 k. o. S. i to zgr. 4050 kuća dvorište sa 371 m2, (kuća 101, dvorište 270 m2) etaža 0/0 i provedba ove privremene mjere od strane zemljišno – knjižnog odjela Općinskog suda u Splitu ( točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke odbijen je i prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere zabilježbom spora u zk. ul. 3918 k. o. S. za zgr. 4050 kuća i dvorište sa 371 m2 (kuća 101, dvorište 270 m2) etaža 0/0 i provedbom od strane zk. odjel Općinskog suda u Splitu.

 

Ujedno je naloženo tužitelju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tuženicima ad. 1 i ad. 2 parnični trošak u iznosu od 48.262,50 kn ( točka III. izreke).

 

Žali se tužitelj pobijajući presudu i rješenje suda prvoga stupnja, kako iz žalbenih navoda proizlazi, zbog svih žalbenih razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda i rješenje preinače shodno žalbenim navodima, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

Žale se i tuženici protiv djela rješenja suda prvog stupnja, kojim je odlučeno o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana odluka preinači shodno žalbenim navodima.

 

Tuženici pod 1) i 2) su odgovorili na žalbu tužitelja te osporili žalbene navode i predložili žalbu tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Neosnovano tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijana presuda sadrži jasno određene razloge i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi od sadržaju isprava ili zapisnika samih tih isprava odnosno zapisnika.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje stečenog prava vlasništva nekretnine upisane u zk. ul. br. 3918 k. o. S. i to zgr. 4050 kuća i dvorište 371 m2 (kuća 101 m2, dvorište 270 m2) etaža 0/0, te izdavanje isprave podobne za upis njegova prava vlasništva u zemljišne knjige uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika.

 

Iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da sud prvog stupnja drži da bi tek osnovom tužbenog zahtjeva postavljenog na izdavanje tabularne isprave i to u odnosu na tuženika pod 3), s obzirom da iz njegovih navoda proizlazi da bi se s istim nalazio u pravnom odnosu obvezno pravne prirode, te bi s obzirom na svrhu pravnog posla -ugovora o kupoprodaji, tužitelj bio ovlašten zahtijevati valjanu ispravu za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva. No, u tom slučaju tužba ne može sadržavati utvrđenje – "da je stečeno pravo vlasništva" kad će se to stvarno pravo steći tek uknjižbom.

 

Naime, u odnosu na zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje stečenog prava vlasništva za odgovoriti je da se u hrvatskom stvarnopravnom poretku stvarna prava na temelju pravnog posla stječu  po tradicijskom načelu, što znači da su pretpostavke za stjecanje stvarnog prava osim odgovarajućeg prava prednika i valjan pravni osnov stjecanja (titulus) i zakonom određeni način stjecanja (modus). U skladu s navedenim način stjecanja stvarnih prava na nekretninama temeljem pravnog posla jest upis stvarnog prava u korist stjecatelja u zemljišnu knjigu.

 

Pravo vlasništva nekretnine stječe se pravnim poslom, uknjižbom vlasništva u zemljišnoj knjizi, temeljem odredbe članka 52. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK). Dakle, pravni posao kao temelj stjecanja prava vlasništva nekretnine regulira članak 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) prema kojem vlasništvo s dotadašnjega vlasnika prelazi na stjecatelja, na način određen zakonom, a na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva.

 

Pri tom je za ukazati žalitelju da se na temelju pravnog posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kada stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.

 

Nadalje, prema članku 119. stavku 1. istog Zakona, vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije.

 

Utoliko tužitelj nije ovlašten zahtijevati utvrđenje stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla pa se radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj u tom dijelu upućuje na razloge pobijane presude.

 

Međutim, u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev tužitelj temelji na činjeničnom osnovu stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini osnovom zakonitog i valjanog posjeda ostvarenog temeljem sklopljenog ugovora o kupoprodaji, zaključenim s jednim od zemljišnoknjižnih suvlasnika, Z. P. M., u ovom postupku označenog kao tuženik pod 3.

 

Kako je, međutim, u postupku nedvojbenim utvrđeno da za predmetnu kupoprodaju tuženik pod 3. nije imao ovlaštenje tuženika pod 1. i 2., kod činjenice da je u zemljišnim knjigama izvršena zabilježba postupka utvrđenja bračne stečevine tužene pod 1. i sada pok. supruga tužene pod 1. I oca tužene pod 2. A. P.-M. te utvrđenja ništavosti ugovora od 13. veljače 1986. godine temeljem kojeg je tuženik pod 3. izvršio upis prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime, to je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da predmetni ugovor ne proizvodi valjane pravne učinke u odnosu na ove tuženike.

 

Naime, tužitelj se u konkretnom slučaju u odnosu na ove tuženike ne može pozivati na savjesnost posjeda kao nužnu pretpostavku stjecanja prava vlasništva dosjedanjem upravo obzirom na činjenicu da je u zemljišnim knjigama upisana zabilježbe postupka utvrđenja bračne stečevine, koji postupak je okončan pravomoćnom presudom kojom je utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja suvlasništvo supružnika te da je ugovor o darovanju predmetne nekretnine tuženiku pod 3. od 13. veljače 1986. godine ništavan.

 

Utoliko ni posjed prednika tužitelja, obzirom na vrijeme podnošenja tužbe u predmetu pod poslovnim brojem VP-860/07 dana 28. rujna 2000. godine, nema nužnu kvalitetu savjesnosti posjeda koje zakonodavac u odnosu na izvanrednu dosjelost predviđa u smislu odredbe 159. i 160.ZV-a.

 

To, međutim, ne otklanja pravo tužitelja zahtijevati ovlaštenje za upis prava vlasništva u odnosu na tuženika pod 3. kao nedvojbeno utvrđenog zemljišnoknjižnog suvlasnika u odnosu na njegov suvlasnički udio. Naime, u odnosu na ovog tuženika tužitelj bi bio ovlašten na podnošenje zahtjeva za izdavanjem potrebne isprava za upis prava vlasništva, kojeg bi valjalo promatrati u kontekstu valjano sklopljenog ugovora o kupoprodaji u odnosu na njegov suvlasnički udio. No, o realizaciji tog prava govore u svojim navodima odgovora na žalbu i tuženici pod 1. i 2. ističući kako je u međuvremenu tužitelj upisan na predmetnoj nekretnini na suvlasničkom udjelu tuženika pod 3.

 

Međutim, konkretni spor, suprotno žalbenim navodima, promatrati je kroz činjeničnu osnovu na kojoj i sud prvog stupnja utemeljuje svoju odluku na koju se tužitelj poziva u činjeničnom supstratu tužbe. Prije svega valja istaknuti da je činjenični supstrat tužbe opredjeljuje i sam zahtjev stranke povodom kojeg se zahtjeva pružanje sudske zaštite. Naime, sud nije vezan za pravnu osnovu zahtjeva ali je vezan za činjenični supstrat tužbe, pa utoliko sud ne može raspravljati o postojanju obveza na osnovu koje tužitelj ne temelji svoju tražbinu( članak 2. ZPP-a).

 

Stoga, kad tužitelj kao činjeničnu osnovu za stjecanje prava vlasništva u odnosu na predmet spora navodi ostvareni posjed, koji, međutim, nema potrebnu kvalitetu za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti, to nije bilo mjesta ni prihvaćanju zahtjeva tužitelja u odnosu na tuženika pod 3. S druge strane tužitelj ne može postavljati tužbeni zahtjev na utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine osnovom pravnog posla, nego na utvrđenje da je tužitelj kupio od III.-tuženika ugovorom o prodaji njegov suvlasnički dio, te da se III.-tuženiku, kao upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku, nalaže upis prava vlasništva na njegovom suvlasničkom dijelu. 

 

U odnosu, pak, na navode tužitelja da bi u konkretnom slučaju sud bio dužan donijeti presudu na temelju priznanja u odnosu na tuženika pod 3., temeljem u spis dostavljene Izjave od 07. rujna 2012. godine, za odgovoriti je da se u smislu odredbe članka 331. ZPP-a priznanje tuženika ne iscrpljuje u priznanju činjeničnih navoda već mora biti izričito u odnosu na postavljeni zahtjev, pa su utoliko u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi.

 

Slijedom naprijed izloženog, proizlazi da žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a kako nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, pobijanu presudu suda prvog stupnja u cijelosti valjalo potvrditi i odlučiti kao u izreci.

 

U navedenim činjeničnim okolnostima pravilna je i odluka suda kojom je odbijen prijedlog tužitelja za određivanjem predložene privremene mjere jer u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke u smislu odredbe članka 344. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, 139/10, 125/11, 150/11, 12/12, 70/12, 112/12, 25/13 i 93/14, dalje: OZ) pri čemu zabilježba spora u smislu odredbe članka 81. ZZK-a ne predstavlja razlog za određivanje privremene mjere, pa je utoliko i u ovom dijelu temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo potvrditi odluku suda.

 

Potvrđena je i odluka suda o troškovima postupka budući da je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154 stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

U Splitu, 02. ožujka 2016. godine