Broj: Gžst-205/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

             Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr.sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika Grada Visa, kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj  IP-1245/08 od 07. veljače 2013., u sjednici vijeća 03. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se  žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj  IP-1245/08 od 07. veljače 2013.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Republika Hrvatske vlasnik čest. zgr. 1626 i čest. zem. 6201/3 Z.U. 1755 K.O. V., pa da je ista slobodna u zemljišnim knjigama bez daljnjeg sudjelovanja tuženika u zemljišnim knjigama izvršiti upis prava vlasništva na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava s imena općenarodne imovine i upravljanja Mjesnog narodnog odbora Općine Vis kao prednika tuženika (točka I. izreke).

 

              Odlukom troškovima postupka nalaženo je tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.093,40 kn (točka II. izreke).

 

              Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14-Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužiteljica odbije s tužbenim zahtjevom, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

                Žalba nije osnovana.

 

              Neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. (pogrešno označena toč. 13.) ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

              Kod donošenja pobijane presude nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, a u svezi sa člankom 7. i. 8. ZPP-a, jer je suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud proveo sve dokaze koje su stranke predložile, te je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio koje su odlučne činjenice dokazane.

 

                Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrdio je da iz zemljišnoknjižnog  izvatka proizlazi kako su sporne nekretnine upisane s pravom vlasništva Općenarodna imovina, a organ NO Općine Vis, da iz uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje, Ispostave Vis od 20. prosinca 2012.g. proizlazi kako su prilikom stupanja na snagu Zakona o šumama i Zakona o poljoprivrednom zemljištu nalazile unutar granice građevinskog područja, da je prilikom očevida utvrđeno kako predmetne nekretnine predstavljaju zgradu Policijske postaje Vis, da se zgrada sastoji od prizemlja, kata i niskog potkrovlja do koje se pristupa pripadajućim dvorištem položenim sjeverno od zgrade koje se koristi kao parking službenih vozila, da navedenoj zgradi pripada i dvorište položeno zapadno na koje se nadovezuje dijelom betonska, a dijelom zemljana površina položena na južnoj strani, da je čitav prostor oko zgrade u potpunosti ograđen visokim kameno-betonskim zidovima, da je  južno od zgrade prizemnica koja se koristi kao skladište za potrebe navedene postaje, da je u nalazu i mišljenju sudski vještak za geodeziju R. R. identificirao nekretnine koje su predmet spora utvrdivši kako su zgrada Policijske postaje Vis i pripadajuće joj dvorište položene na predmetnim nekretninama i da stranke nisu imale primjedbi na vještvo pa ga je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti kao stručno i objektivno.

 

              Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je nedvojbeno utvrđenim kako su predmetne nekretnine posljednjih 35 i više godina korištene za potrebe bivšeg Općinskog sekretarijata za unutarnje poslove, a posljednjih 20-ak za potrebe Policijske postaje Vis, što temelji i na neposrednom opažanju prilikom očevida održanog na licu mjesta, kao i prihvaćajući iskaze saslušanih svjedoka N. K. i S. S., bivših zaposlenika Općinskog sekretarijata za unutarnje poslove od 1978., odnosno 1979., koji su kazali kako su se predmetna zgrada i pripadajuće dvorište koristili na istovjetan način otkada su zasnovali radni odnos, pa kako ni tuženik tijekom postupka nije osporavao navedeno korištenje predmetnih nekretnina do 01. siječnja 1990., ni nakon toga, to je smatrao osnovanim tužbeni zahtjev, pritom se pozvavši na odredbu iz članka 108. Zakona o unutarnjim poslovima (,,Narodne novine", borj55/89), kojom je propisano da se nekretnine, pokretne stvari i druga sredstva općinskih i gradskih sekretarijata za unutrašnje poslove, prenose na korištenje bez naknade na Ministarstvo unutarnjih poslova 01. siječnja 1990.

 

              Isto tako, po shvaćanju prvostupanjskog suda citiranom odredbom iz članka 108. Zakona o unutarnjim poslovima, na predmetnim nekretninama prestalo je pravo upravljanja Narodnog odbora Općine Vis, a pravo korištenja preneseno je bez naknade na Ministarstvo unutarnjih poslova, odnosno tužiteljicu, s time što su po sili zakona pravni prednik tuženika, pa tako i Grad Vis, izgubili bilo kakva ovlaštenja u odnosu na ove nekretnine, dok je zaključio kako je primjenom odredbe iz članka 360. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (,,Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 – u daljnjem tekstu: ZV), pravo korištenja Ministarstva na stvari u društvenom vlasništvu postalo stupanjem na snagu ZV-a njegovo pravo vlasništva, jer su sporne nekretnine sposobne biti predmetom tog prava, zbog čega je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              Navedena činjenična utvrđenja, kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

              Naime, odredba iz članka 108. Zakona o unutarnjim poslovima, propisuje da se nekretnine, pokretne stvari i druga sredstva općinskih i gradskih sekretarijata za unutrašnje poslove, prenose na korištenje bez naknade na Ministarstvo unutarnjih poslova 01. siječnja 1990.

 

              Budući da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, a posebno očevida i iskaza saslušanih svjedoka nedvojbeno utvrdo da su predmetne nekretnine u smislu citirane odredbe dana 01. siječnja 1990., prenijete na korištenje bez naknade na Ministarstvo unutarnjih poslova, odnosno tužiteljicu, to je pravilno taj sud zaključio da su na istima po sili zakona pravni prednik tuženika, a tako i tuženik, izgubili bilo kakva ovlaštenja u odnosu na ove nekretnine.

 

              Nadalje je pravilno prvostupanjski sud zaključio i da je primjenom odredbe iz članka 360. stavka 2. ZV-a, pravo korištenja Ministarstva na stvari u društvenom vlasništvu postalo  stupanjem na snagu tog Zakona, njegovo pravo vlasništva (stupio na snagu 01. siječnja 1997.), jer je tom odredbom propisano da pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu ovoga Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu ovoga Zakona pravo vlasništva dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetnom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

              Kako je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da u se u ovom slučaju ispunile u cijelosti pretpostavke iz citiranog članka ZV-a, pa tako i da su sporne nekretnine sposobne biti predmetom prava vlasništva, to je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.   

 

              Neosnovano tuženik prigovara da prvostupanjski sud nije cijenio uvjerenje Upravnog odjela za prostorno uređenje, Ispostave Vis od 20. prosinca 2012. iz kojeg proizlazi da su se na dan stupanja Zakona o šumama (16. listopada 1990.) i Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.) nalazile unutar granice građevinskog područja, kada iz svega navedenog proizlazi suprotno, jer je tuženik slijednik u upisanog NO Općine Vis, a kako takav je upisan i kao posjednik predmetnih nekretnina u katastru.

 

              Inače, ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa tako ni navodi da tužiteljica nije dokazala da bi dosjelošću stekla vlasništvo predmetnih nekretnina, kada osnova stjecanja prava vlasništva u ovom slučaju nije dosjelost, a što sve proizlazi iz svega prethodno izloženog.

 

              Pravilno je donesena i odluka o troškovima postupka, jer je prvostupanjski sud istu donio pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, s time što je ni tuženik posebnim žalbenim navodima ne pobija.

 

              Kako dakle, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika, a ne postoje ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu i  potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 03. ožujka 2016.