Broj: Gž-519/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. K. iz Z.,  OIB:… i 2. K. K. iz Z., OIB: …, zastupanih po punomoćnici N. P., odvjetnici iz R., protiv tuženika 1. P. Ž. iz C., OIB:…, zastupanog po punomoćnici N. V. G., odvjetnici iz R. i 2. K. Ž. iz C., OIB:…, zastupanog po punomoćnicama A. T. i S. Z., odvjetnicama iz R., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj 60 Psp-223/2015 od 21. prosinca 2015. godine, dana 11. travnja 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj 60 Psp-223/2015 od 21. prosinca 2015. godine u točki I izreke, zatim u dijelu točke II izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.800,00 kuna, kao i u dijelu točke III izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.800,00 kuna.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj 60 Psp-223/2015 od 21. prosinca 2015. godine u dijelu točke II izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (preko dosuđenog iznosa od 2.800,00 kuna do dosuđenog iznosa od 5.300,00 kuna), te u dijelu točke III izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (preko dosuđenog iznosa od 2.800,00 kuna do dosuđenog iznosa od 5.300,00 kuna) i rješava:

 

Odbija se zahtjev tuženika P. Ž. za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Odbija se zahtjev tuženika K. Ž. za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „Tuženici P. Ž. iz C., i K. Ž. iz C., smetali su tužitelje M. K. iz Z., i K. K. iz Z., u posljednjem mirnom posjedu garaže broj 7, koja se nalazi izgrađena dijelom na kč. br. 6038/8 (kat. br. 8772/8), dio garaže površine 3 čhv i kč. br. 6038/6 (kat. br. 8772/6), dio garaže površine 3 čhv, upisane u zk. ul. 4433, k. o. C., i dijelom na kč. br. 6183/12 (kat. br. 8911/11), dio garaže i dvor površine 9 čhv, upisane u zk. ul. 4516, k. o. C., a koja se nalazi ispod objekta H. V. u C. izgrađenog na kč. br. 6038/3, upisanog u zk. ul. 4433, k. o. C., time što su dana 04. srpnja 2013. godine uklonili postojeću bravu na ulaznim vratima garaže i postavili novu bravu i novi ključ.“

 

              U točkama II i III izreke naloženo je tužiteljima da tuženiku P. Ž. (u nastavku teksta: prvotuženik) i tuženiku K. Ž. (u nastavku teksta: drugotuženik) naknade parnični trošak u iznosima od po 5.300,00 kuna (svakome), u roku od 8 dana.

 

              Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnose tužitelji M. i K. K., iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi navode da obrazloženje pobijanog rješenja u većem dijelu sadrži reproducirane iskaze stranaka i svjedoka, bez ocjene prvostupanjskog suda o sadržaju danih iskaza, pa da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

              Nadalje ističu da je donošenjem gornjeg rješenja ostvarena i bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 8. ZPP-a, jer da je sud propustio stečeno uvjerenje o (ne)vjerodostojnosti izvedenih dokaza opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, kako bi se moglo provjeriti da li takvo uvjerenje ima valjanu činjeničnu i pravnu osnovu.

 

              Tužitelji navode da su tuženici u stranačkim iskazima sa ročišta od 21. ožujka 2014. godine priznali da su promijenili bravu na garaži žalitelja, te da iz potvrde P. postaje u C. od 05. studenoga 2013. godine proizlazi da je prvotuženik dana 23. lipnja 2013. godine izvijestio tu P. da netko koristi njegovu garažu, kao i da su djelatnici policije istog dana u 08,30 sati izvršili uviđaj na predmetnoj garaži, gdje su zatekli prvotuženika i tužitelja K. K..

 

Nadalje ističu da je navedeni tužitelj u svojem stranačkom iskazu izjavio da je dana 23. lipnja 2013. godine otvorio bravu na garaži koristeći se dopuštenom samopomoći, te koristio istu.

 

U vezi toga navode da je sud prvog stupnja propustio cijeniti navedene činjenice, kao i iskaze svjedokinja Đ. U. i S. D., te utvrditi da su tuženici ponovno nakon 23. lipnja 2013. godine promijenili bravu na predmetnoj garaži i na taj način ponovno onemogućili iste u njezinom posjedu.

 

Osim toga, smatraju da na okolnost da su tuženici ponovno izvršili čin smetanja posjeda prijeporne garaže nakon potonjeg datuma ukazuje i to što tužitelji ne mogu koristiti taj objekt, jer da su vrata na istome zatvorena, koja činjenica da je utvrđena uviđajem na licu mjesta od 23. svibnja 2014. godine.

 

Iz navedenih razloga predlažu da se pobijano rješenje preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak.

 

Odgovori na žalbu nisu podneseni.

 

Žalba je djelomično osnovana, ali jedino u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uviđaja na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka mjernika T. Š., iskaza tužitelja K. K. i oba tuženika, kao i iskaza svjedoka Ž. V., Đ. U., D. U., S. D., I. C. i R. T., u bitnome utvrđuje da je predmet ove parnice zahtjev tužitelja radi pružanja posjedovne zaštite kojeg temelje na tvrdnjama da su tuženici dana 04. srpnja 2013. godine uklonili postojeću bravu na ulaznim vratima garaže opisane u točki I izreke pobijanog rješenja, te postavili novu bravu i ključ.

 

U vezi toga utvrđuje da su tužitelji bili pošteni i mirni posjednici predmetne garaže, a da su tuženici dana 18. lipnja 2013. godine promijenili bravu na ulaznim vratima iste, te time smetali posjed tužitelja, ali da je tužitelj K. K. nakon toga zamijenio bravu i ključ na garaži.

 

Nadalje utvrđuje da svjedoci Đ. U., D. U., I. C. i R. T. nemaju neposrednih saznanja da bi tuženici nakon 18. lipnja 2013. godine, tj. dana 04. srpnja 2013. godine, ponovno počinili smetanje posjeda tužitelja na predmetnoj garaži, te da je iskaz tužitelja K. K. u tom dijelu u suprotnosti s navodima svjedoka Đ. U. i R. T., jer da je isti iskazao da su ga ovi svjedoci izvijestili o ponovnom smetanju, a da potonji tako nešto nisu naveli u svojim iskazima.

 

Osim toga, utvrđuje da je svjedok I. C. potvrdio da se navedeni tužitelj nakon svih tih događaja koristio predmetom garažom, dok svjedokinje Đ. U. i S. D. o „novom smetanju posjeda“ imaju saznanja samo iz telefonskog razgovora sa tužiteljicom M. K..

 

Stoga utvrđuje da tužitelji nisu dokazali da su tuženici dana 04. srpnja 2013. godine ponovno promijenili bravu na vratima predmetne garaže, te ih na taj način ponovno smetali u posjedu iste.

 

Iz navedenih razloga, a pozivom na odredbu članka 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u nastavku teksta: ZV), te odredbu članka 441. ZPP-a, odlučuje kao u točki I izreke pobijanog rješenja.

 

Odluku o naknadi parničnog troška (točke II i III izreke) temelji na odredbi članka 154. ZPP-a, te na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), pri čemu svakome od tuženika dosuđuje trošak zastupanja u iznosima od po dvije jednokratne nagrade, tj. za „svaki prvostupanjski postupak“.

 

Prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuju tužitelji, jer ta odluka nema postupovnih nedostataka na koje upućuje žalba, te se u svemu može ispitati.

 

Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 8. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja cijenio sve provedene dokaze, i to kako pojedinačno tako i u njihovoj cjelini.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da iz provedenih dokaza ne proizlazi nedvojbeni zaključak da bi upravo tuženici počinili utuženi čin smetanja posjeda tužitelja na predmetnoj garaži, jer na to (makar indirektno) ne ukazuje sadržaj provedenih dokaza, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u smislu odredbe članka 21. stavak 1. ZV-a odbio tužbeni zahtjev.

 

Naime, okolnost da su tuženici neprijeporno smetali posjed tužitelja na spornoj garaži prije 23. lipnja 2013. godine, kada je tužitelj K. K. prema vlastitom iskazu i navodima iz žalbe ponovno uspostavio ranije posjedovno stanje, ne ukazuje sama po sebi na ponovno izvršeni čin smetanja posjeda po tuženicima, koji osporavaju da bi ponovno uklonili postojeću bravu na ulaznim vratima garaže, te postavili novu bravu i ključ, a njihovi navodi kojima osporavaju činjeničnu osnovu tužbe nisu dovedeni u dvojbu izvedenim dokazima.

 

Stoga je neosnovano pozivanje žalitelja na sadržaj priložene potvrde P. postaje u C. od 05. studenoga 2013. godine, jer se ona odnosi na događaj koji prema tužbenim navodima i iskazu tužitelja K. K. sa ročišta od 21. ožujka 2014. godine (list 34-36 spisa) nije predmet ovog postupka, a to stoga jer tužitelji u ovoj parnici traže posjedovnu zaštitu od radnji koje su nastale nakon 23. lipnja 2013. godine, dakle nakon što je tužitelj K. K. putem samopomoći vratio oduzeti (su)posjed predmetne garaže, pa sadržaj gornje potvrde nije sam po sebi relevantan za odluku o tužbenom zahtjevu.

 

Pri tome okolnost da je prilikom uviđaja na licu mjesta od 23. svibnja 2014. godine utvrđeno da su vrata predmetne garaže zatvorena, te se ista nisu mogla potpuno otvoriti, kako proizlazi iz zapisnika sa lista 42 spisa, ne znači da je to posljedica radnji koje bi izvršili upravo tuženici, pa činjenice koje su utvrđene ovim uviđajem također nisu od odlučnog značaja za ishod ovog spora.

 

Osim toga, kraj pravilno utvrđene činjenice (iskaz svjedoka I. C.) da je tužitelj K. K. krajem mjeseca kolovoza ili početkom mjeseca rujna 2013. godine koristio spornu garažu, dakle da je nakon radnji opisanih u tužbi (utuženog događaja) uspostavio posjed na istoj, ne mogu se činjenice koje su utvrđene spomenutim uviđajem (nemogućnost ulaska u predmetnu garažu) nedvojbeno dovesti u vezu s radnjama opisanima u tužbi i tužbenom zahtjevu, jer je s obzirom na navedeno moguće da je uviđajem utvrđena nemogućnost korištenja odnosno posjedovanja prijeporne garaže posljedica nekog drugog eventualnog čina smetanja tog posjeda, tj. onoga koji bi nastao nakon što je navedeni tužitelj najkasnije početkom rujna 2013. godine stupio u posjed prijepora, što međutim nije predmetom ovog postupka.

 

S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

 

Što se tiče odluke o parničnom trošku, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelji koji su u cijelosti izgubili spor dužni u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a naknaditi navedeni trošak tuženicima, ali je pri tome pogrešno dosudio istima dvostruki trošak na ime nagrade za zastupanje po punomoćnicima-odvjetnicima.

 

Naime, točno je da je odredbom Tbr. 7. toč. 2. Tarife propisano da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, a među ostalim i u postupcima radi smetanja posjeda, ali je sud prvog stupnja očigledno pogrešno protumačio domašaj te odredbe.

 

To stoga jer činjenica da je u ovom postupku jednom bila ukinuta odluka prvostupanjskog suda o tužbenom zahtjevu, tj. rješenje poslovni broj P-462/2013 od 30. ožujka 2015. godine, te je predmet vraćen istom sudu na ponovan postupak, ne znači da se nakon toga pred tim sudom vodio zasebni prvostupanjski postupak, pa da bi uslijed toga tuženicima pripadalo pravo na dvije jednokratne nagrade za zastupanje po punomoćnicima-odvjetnicima, jer se radi o jednom te istom postupku, pa tuženicima pripada pravo na naknadu po toj osnovi svakome u iznosu od po 2.000,00 kuna, te u iznosima od po 500,00 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife).  

 

Uz navedeno, svaki od tužitelja ima pravo i na naknadu u iznosu od 300,00 kuna na ime plaćene sudske pristojbe za žalbu, pa je svakoj od tih stranaka trebalo na ime parničnog troška dosuditi iznos od ukupno 2.800,00 kuna, a u preostalom dijelu odbiti njihove zahtjeve po toj osnovi.

 

Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje u dijelu opisanom u točki I izreke ovog rješenja, u skladu s odredbom članka 380. točka 2. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njihove žalbe i primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a odlučiti kako je opisano u točki II izreke rješenja.

 

U Rijeci, 11. travnja 2016. godine