Broj: Gž-95/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika 1. Ž. B. D. M. K., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K.-K. iz R. i 2. GRADA N. V. zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. i dr. iz R., protiv tuženika – protutužitelja E. D. iz Z., radi utvrđivanja vlasništva i predaje vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika – protutužitelja, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-89/2002 od 28. kolovoza 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika – protutužitelja i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-89/2002 od 28. kolovoza 2012. godine.

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja i  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-89/2002 od 28. kolovoza 2012. godine u točki II. izreke u odnosu na prvotužitelja za iznos od 13.837,50 kn, a u odnosu na drugotužitelja za iznos od 14.087,00 kn.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika-protutužitelja  p r e i n a č u j e   s e  isto rješenje na način da se odbija zahtjev prvotužitelja-protutuženika za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 3.757,50 kn, te zahtjev drugotužitelja-protutuženika za iznos od 7.505,00 kn.

 

3. O d b a c u j e   s e  kao nedopuštena žalba tuženika – protutužitelja protiv istog rješenja u točki I. izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je utvrđeno da je prvotužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) Ž. B. D. M. K. iz L. stekla pravo vlasništva dijela nekretnine označene kao kč.br.2248/3 u površini od 274 m2, odnosno 76 čhv, što odgovara 19/20 dijela te nekretnine, koji je u nalazu i mišljenju vještaka T. Š. od 27. prosinca 2004. godine šrafiran plavim paralelnim linijama, te

 

je ovlašten zatražiti i ishoditi upis stečenog prava (su)vlasništva na svoje ime i brisanje toga prava s imena tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženik).

 

Nadalje je utvrđeno da je drugotužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) Grad N. V. stekao pravo vlasništva dijela nekretnine označene kao kč.br.2248/3 u površini od 14 m2, što odgovara 1/20 dijela te nekretnine, koji je u nalazu i mišljenju vještaka T. Š. od 27. prosinca 2004. godine šrafiran crvenim kvadratićima, te je ovlašten zatražiti i ishoditi upis stečenog prava (su)vlasništva na svoje ime uz istodobni izbris tog prava s imena tuženika.

 

U točki II. izreke je odbijen protutužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužitelji nepovlasno sagradili dječje igralište, vodovodne cijevi i hortikulturne nasade na zemljištu kč.br.2248/3 upisane u zk.ul.2530 k.o. L., samovlasništvo tuženika i na taj način počinili smetanje vlasništva. Odbijen je i zahtjev da se naloži tužiteljima uspostaviti prijašnje stanje, ukloniti sve sprave dječjeg igrališta te vodovodne cijevi i hortikulturne nasade iz zemlje tuženika, da se vrati i preda nekretnina slobodna od osoba i stvari tuženiku, da prestane uznemiravanje i da se ubuduće zabrani svako takvo daljnje ponavljanje istog ili sličnog uznemiravanja i smetanja vlasništva nekretnine te zahtjev za nadoknadu parničnog troška.

 

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tužiteljima platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 1.350,00 kn te tuženiku također sudsku pristojbu na istu odluku u istom iznosu, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi prvotužitelju (u presudi je očitom greškom u pisanju navedeno "protutužitelju") troškove postupka u iznosu od 17.595,00 kn, a drugotužitelju u iznosu od 21.592,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv presude i rješenja žalbu podnosi tuženik, te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

 

U žalbi prije svega ukazuje na povredu postupka iz čl.354. st.2. t.9. ZPP-a jer da je odlučeno o zahtjevu o kojemu je već donesena pravomoćna odluka i to presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-27/90 od 30. travnja 1991. godine, na temelju koje je tuženik kao vjerovnik pokrenuo izvršni postupak kod istog suda pod brojem I-154/92 koji je još uvijek u tijeku. Ističe da je sud prvog stupnja utemeljio svoju odluku na istom činjeničnom i pravnom događaju o kojemu je pravomoćno odlučeno te se stoga u drugoj parnici o istoj stvari ne smije ponovno meritorno raspravljati. Naglašava da nikada nije utvrđen javni interes za izgradnju autobusne stanice na njegovom zemljištu pa je zbog toga i donesena pravomoćna i izvršna presuda u narečenoj parnici. Pravo vlasništva da je jedno od temeljnih ljudskih prava

 

 

 

i sloboda čovjeka i građanina, zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske, zbog čega tužitelj Grad N. V. ne smije steći vlasništvo na istoj nekretnini. Naglašava da je autobusna stanica bespravno sagrađena, a da u parničnom postupku koji se vodio pod brojem P-27/90 Grad N. V. nije podnio protutužbu radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću, budući da nikada nije ni posjedovao prijepor. Ukazuje na čl.1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("NN" – Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje Konvencija) prema kojoj vlasnik ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, te navodi da su opisanim radnjama tužitelji oduzeli i uznemirili takvo pravo žalitelja.

 

Nadalje ističe da je sud utemeljio odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, što predstavlja povredu postupka iz čl.354. st.2. t.4. ZPP-a, budući da tužitelji ne smiju steći vlasništvo javne ceste, niti autobusne stanice kao bespravno izgrađene građevine o kojoj je već pravomoćno presuđeno. Smatra pogrešnim zaključak suda da se radi o nerazvrstanoj cesti koja bi bila vlasništvo jedinice lokalne samouprave, već da se radi o lokalnoj cesti D. Z.-L. prema Odluci o razvrstavanju javnih cesta ("NN" 44/12), koja cesta je u vlasništvu Republike Hrvatske. Stoga da aktivnu legitimaciju u ovom postupku može imati jedino Republika Hrvatska, pri čemu se sud prvog stupnja ne poziva na kopiju katastarskog plana od 27. prosinca 2004. godine kao dokaz, što da predstavlja također bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Nadalje ukazuje na povredu postupka iz čl.354. st.2. t.8. ZPP-a, jer da je u postupku kao tužitelj sudjelovala osoba koja ne može biti stranka. Grad N. V. da ne smije biti stranka u postupku jer nema aktivnu legitimaciju, budući da postavlja zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na dijelu lokalne ceste koja je u vlasništvu Republike Hrvatske. Pored toga navodi da je tužbu potpisao M. V. kao gradonačelnik, čime da je povrijeđena odredba o zastupanju iz čl.42. st.1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" br. 31/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13 – pročišćeni tekst - dalje ZLS), budući da je gradonačelnik Grada N. V. O. B., koji je ujedno zakonski zastupnik Grada. U ime prvotužitelja da je tužbu potpisao I. P. koji nije ni zakonski zastupnik, niti župnik, već je to S. B. iz K.. Pored toga da je u uvodnom dijelu presude navedeno da su tužitelji zastupani po odvjetničkim uredima, što da je pogrešno, jer nije navedeno ime i prezime zakonskog zastupnika pravne osobe tužitelja.

 

Ukazuje i na povredu postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni, da su nejasni i međusobno proturječni. Pored toga u presudi da nisu navedeni ni propisi na kojima je utemeljena presuda. Smatra da je odluka donesena na temelju neuredne tužbe koja nema obvezni sadržaj u smislu odredbe čl.186. ZPP-a pa da je takvu tužbu trebalo odbaciti kao neurednu.

 

Žalitelj potom ukazuje na povredu postupka iz čl.354. st.2. t.6. ZPP-a, jer da mu je nezakonitim postupanjem onemogućeno raspravljanje pred sudom. Navodi da je zamolio odgodu glavne rasprave koja je zakazana za dan 28. kolovoza 2012. godine odnosno pomicanje rasprave za kasniji termin, zbog toga što živi u Z. te nema odgovarajuću prometnu vezu da bi mogao stići na glavnu raspravu u 9,30 sati, međutim, da mu je sud bez osnove takav prijedlog odbio.

 

 

 

 

 

Tvrdi da je povrijeđeno načelo saslušanja stranaka, upravo stoga što nije bio u mogućnosti pristupiti na glavnu raspravu dana 28. kolovoza 2012. godine, čime da je povrijeđena procesna ravnoteža stranaka. Nadalje tvrdi da je povrijeđeno načelo neposrednosti, jer je sve dokaze provela sutkinja I. S. K., dok sutkinja koja je donijela pobijanu presudu i rješenje nije neposredno izvela niti jedan dokaz, pri čemu je glavna rasprava morala početi iznova sukladno odredbi čl.315. ZPP-a.

 

Tvrdi da je povrijeđeno raspravno i istražno načelo, koja načela nisu primijenjena radi utvrđivanja činjenične osnove spora, da nisu ocijenjeni dokazi, niti je odluka utemeljena na dokazima na koje je žalitelj ukazao, a koji utječu na zaključivanje o relevantnim činjenicama. Smatra da je povrijeđena i odredba čl.8. ZPP-a, jer nisu savjesno i brižljivo ocijenjeni dokazi. Također da je povrijeđeno načelo traženja materijalne istine, te načelo ustavnosti i zakonitosti.

 

Glede primjene materijalnog prava, smatra da nisu primijenjene odredbe zakona koje su trebale biti primijenjene, da se u cijelom tekstu presude navodi samo odredba čl.163. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; dalje ZV), bez navođenja dokaza iz kojih proizlazi zaključak da žalitelj nema pravo na posjed prijepora.

 

              U odnosu na pobijanu presudu glede tužitelja Grada N. V., ističe da je nejasno kako bi se eventualni posjed prvotužitelja mogao uračunavati u posjed drugotužitelja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Smatra da tužitelji moraju biti savjesni posjednici u trenutku zaključenja glavne rasprave, te tvrdi da je pravomoćnom presudom dokazao da je autobusna stanica izgrađena 1987. godine te da najkasnije od tog datuma drugotužitelj nije mogao biti posjednikom prijepora. Osim toga da Grad N. V. nije ni postojao kao pravna osoba prije 30. travnja 1991. godine, niti su prijepor posjedovali njegovi prednici. U presudi da nisu navedene posjedovne radnje koje je vršio tužitelj na prijeporu, da je posjed Grada N. V. viciozan, a gradnja građevina da je provedena bez odobrenja žalitelja kao vlasnika i posjednika, da je posjed nepošten te nezakonit, jer tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za stjecanje posjeda, a tužitelji da su za vrijeme ovog sudskog postupka izvršili smetanje vlasništva na način opisan u protutužbi.

 

              Što se tiče presude u odnosu na prvotužitelja, ističe da sud prvog stupnja bez osnove nije prihvatio iskaz svjedoka I. P. koji je izjavio da je I. U. držao konje i blago na prijeporu, što znači da prvotužitelj nije prijepor koristio od 1976. godine do danas, pri čemu naglašava da se prekinuti posjed ne može nastaviti. Ističe da tužitelji govore i pišu neistinu kada tvrde da je crkva sagrađena na predmetnoj čestici prije više od sto godina, te kada se u presudi navodi da je prvotužitelj posjednik zadnjih 150 godina, budući da je na crkvi uklesana godina gradnje 1907., a osim toga da crkva nije sagrađena na prijepornoj parceli. Ističe da se radi o susjednoj parceli te da je nastupila apsolutna zastara stjecanja vlasništva nakon 20 godina prema ZV-u.

 

              Žalitelj tvrdi da se presuda temelji na iskazima svjedokinja koje su u trenutku davanja iskaza bile stare, bolesne i senilne osobe, a da žalitelj može sudu predložiti saslušanje najmanje troje svjedoka koji će posvjedočiti da je upravo žalitelj posjednik prijepora i da tužitelji nikad nisu posjedovali tu nekretninu.

 

             

 

 

 

Nadalje ističe da I. T. nije saslušan u svojstvu svjedoka, a njegovi navodi da su izmišljeni i lažni, jer da žalitelj nikada ništa nije tražio od Grada N. V.

 

              Na kraju žalbe protiv presude, tuženik rezimira da su prijepor od pamtivijeka koristili njegovi preci, baka K. U., koja je upisana u katastru kao posjednik od 1953. godine, potom njezina kćer B. D. U., majka žalitelja, potom žalitelj osobno uz napomenu da je žalitelj zakonski zastupnik K. z. U. koja je brisana rješenjem Kotarskog suda u Crikvenici od 3. veljače 1960. godine. Navodi da je danas on upisan kao posjednik o čemu je dostavio odgovarajuću javnu ispravu, te da ima pravo na posjed za razliku od tužitelja.

 

              Tuženik pobija i rješenje suda prvog stupnja, uz obrazloženje da je visina sudske pristojbe pogrešno obračunata, da je nastupila zastara naplate sudske pristojbe za žalitelja, te da je rješenje nerazumljivo i proturječno. Glede troškova parničnog postupka navodi da je o troškovima trebalo odlučiti po načelu odgovornosti za krivnju (načelo culpae), budući da su tužitelji podnijeli neurednu tužbu i prouzročili nastanak troškova koje tuženik nije u mogućnosti platiti tužiteljima bez opasnosti za svoje uzdržavanje i uzdržavanje svoje obitelji.

 

              Predlaže presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem, ili presudu preinačiti, sukladno žalbenim navodima, sve uz nadoknadu parničnog troška.

 

              Žalba tuženika je osnovana samo  dijelu odluke o parničnom trošku.

 

              Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te odbio protutužbeni zahtjev. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl.365. st.2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti su počinjene povrede na koje ukazuje žalitelj.

 

              Tako nije počinjena povreda postupka iz č.354. st.2. t.9. ZPP-a, jer nije odlučeno o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno presuđeno. Naime, navedena negativna procesna pretpostavka postoji kada je između istih stranaka vođen i pravomoćno okončan parnični postupak u kojemu je postavljen istovjetni tužbeni zahtjev, što znači da mora postojati subjektivni i objektivni identitet dvaju sporova. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-27/90 od 30. travnja 1991. godine je utvrđeno da je tuženik Mjesna zajednica L. Općine C. nepovlasno sagradila autobusnu stanicu i počinila smetanje vlasništva na kč.br.2248/3 u suvlasništvu tužiteljice B. D. U., pa je tuženica obvezana uspostaviti prijašnje stanje uklanjanjem autobusne stanice iz zemlje tužiteljice. U tom postupku je utvrđeno da je na dijelu kč.br.2248/3 sagrađena autobusna čekaonica u L., tlocrta 4x3 m od betonskih bloketa s kosom betonskom pločom, da je građevina izgrađena bez građevinske dozvole i bez suglasnosti suvlasnika pa je naloženo uklanjanje te građevine na temelju odredbe čl.37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; dalje ZOVO).

 

              U ovom parničnom postupku tužitelji postavljaju zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na određenim realnim dijelovima nekretnine kč.br.2248/3, a protutužbenim zahtjevom tuženik traži da se utvrdi da su tužitelji nepovlasno sagradili dječje igralište, vodovodne cijevi i

 

 

hortikulturne nasade na zemljištu kč.br.2248/3 k.o. L. pa da im se naloži uspostava prijašnjeg stanja uklanjanjem sprava, cijevi i nasada uz prestanak uznemiravanja vlasništva.

 

              U nazočnom slučaju bi postojao subjektivni identitet sporova, s obzirom na činjenicu da je sljednik Mjesne zajednice L. Grad N. V., a tuženik je nasljednik B. D. U., međutim, ne postoji objektivni identitet sporova, jer predmetom tužbenog zahtjeva u ranije vođenom postupku nije bilo utvrđenje prava vlasništva, već uznemiravanje vlasništva i uspostava prijašnjeg stanja, pa je neosnovan prigovor presuđene stvari.

 

              U odnosu na tvrdnju žalitelja o povredi postupka iz čl.354. st.2. t.8. ZPP-a, valja odgovoriti da prema odredbi čl.77. st.1. ZPP-a, stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba. Ž. B. D. M. ima status pravne osobe sukladno odredbama čl.5. i 6. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Narodne novine" br. 83/02), dok Grad N. V. ima status pravne osobe sukladno odredbi čl.9. ZLS. Pitanje aktivne legitimacije raspravlja se pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva, te nije ni u kakvoj svezi sa stranačkom sposobnošću. Glede tvrdnji o istoj povredi postupka zbog nedostatka ovlaštenja u zastupanju pravnih osoba, valja odgovoriti da je tužbu u ovom postupku u ime Grada N. V. potpisao gradonačelnik M. V., tužba je podnesena 18. veljače 2002. godine, a iz isprava priloženih u spisu proizlazi da je M. V. izabran za gradonačelnika Grada N. V. rješenjem Gradskog vijeća Grada N. V. od 14. lipnja 2001. godine, dok je rješenjem istog tijela od 16. lipnja 2005. godine za gradonačelnika izabran O. B.. Stoga je tužitelj Grad N. V. u ovom postupku uredno zastupan, budući da je tužbu potpisao tadašnji zastupnik tog tužitelja, a tijekom postupka je i novi zastupnik izdao urednu punomoć za zastupanje te stranke.

 

              Glede zastupanja prvotužitelja, valja odgovoriti da iz isprava priloženih u spisu proizlazi da sukladno kanonskom pravu župnik zastupa župu u svim pravnim poslovima te može poduzimati sve radnje u postupku za koje mu ne treba posebno ovlaštenje, s tim što je Ž. B. D. M. K. upravljao velečasni I. P. do 27. ožujka 2003. godine kada je na tu dužnost postavljen don S. B. Kako je tužbu potpisao župnik I. P., proizlazi da je on u to vrijeme bio ovlašten za zastupanje prvotužitelja, a tijekom postupka je novi župnik S. B. ovlastio za zastupanje odvjetnika, pa je tako zastupanje te stranke tijekom postupka bilo uredno.

 

              U odnosu na tvrdnju o povredi postupka iz čl.354. st.2. t.6. ZPP-a, koju povredu sud čini kada kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave ne da mogućnost raspravljanja pred sudom, valja odgovoriti da je tuženik uredno primao sva pismena, pa tako i poziv za glavnu raspravu održanu 28. kolovoza 2012. godine pa mu je u svemu omogućeno raspravljanje pred sudom. Točni su navodi žalbe da je tuženik 31. srpnja 2012. godine dostavio sudu podnesak predlažući da se glavna rasprava odgodi jer da nema odgovarajuću putnu vezu iz Z. do C., s tim što je predložio odgodu za isti dan s početkom poslije 12,00 sati ili neki drugi dan. Iz raspravnog zapisnika bi proizlazilo da je tuženik prije početka glavne rasprave nazvao telefonom i obavijestio sud da će doći najranije u 11,00 sati, zbog čega je glavna rasprava prekinuta i odlučeno je nastaviti raspravu u 12,10 sati. Kada se tuženik nije pojavio na ročištu, sud je odlučio raspravu provesti u odsutnosti tuženika, glavna rasprava je trajala do 13,45 sati, te tuženik nije pristupio do zaključenja glavne rasprave. Dakle, sud prvog stupnja je uvažio prijedlog tuženika, međutim, tuženik nije

 

pristupio niti u terminu odgođenog ročišta, pa se bez osnove poziva da mu je na taj način onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

             

 

Nije počinjena ni povreda postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

 

              U odnosu na ostale povrede na koje se poziva žalitelj, valja odgovoriti da bi se radilo o relativno bitnim povredama odredaba parničnog postupka pod uvjetom da su utjecale na zakonitost odluke, koji uvjet u nazočnom slučaju nije ostvaren.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik prijeporne nekretnine, da se prijepor nalazi kraj crkve u L., s tim što dio unutar dvorišta crkve ima površinu od 76 čhv, a dio izvan ogradnog zida u naravi predstavlja dio pločnika i autobusnu postaju u površini od 4 čhv. Iz iskaza svjedoka D. D. rođene 1925. godine utvrđuje da je još prije Drugog svjetskog rata prijeporna nekretnina bila ograđena te je predstavljala crkveno dvorište, dok je javni put asfaltiran 1971. godine, iz iskaza svjedoka M. D., rođenog 1937. godine utvrđuje da je u svojstvu tajnika Mjesne zajednice L. tražio od crkve pristanak za izgradnju autobusnog stajališta na crkvenom zemljištu, te je izgrađen objekt i saniran dio ogradnog zida. Iz iskaza svjedoka P. G., rođene 1920. godine utvrđuje da je zemljište unutar ogradnog zida uvijek bilo crkveno zemljište, a izvan zida je bila javna površina, što je potvrdila i Z. G., rođena 1925. godine, teta tuženika, koja je navela da niti njezini roditelji nikad nisu svojatali prijepor, niti govorili da bi to bila njihova imovina. Nadalje utvrđuje da je svjedokinja darovala svoj suvlasnički dio tuženiku, jednako kao i njezina sestra A. Š., pod uvjetom da ne zahtijeva rušenje objekta autobusne stanice. Iz iskaza svjedoka I. P. i S. B., svećenika utvrđuje da je prijeporno zemljište od kada svjedoci pamte ograđeno kao crkveno dvorište te im nitko nikad nije osporavao posjed, da je crkva građena 1826. do 1827. godine, a obnovljena je 1907. godine. Iz iskaza svjedoka I. T. utvrđuje da iz razgovora sa Z. G., tetom tuženika ima saznanja o darovanju suvlasničkog dijela na prijepornoj nekretnini tuženiku, pod uvjetom da se ne ruši sagrađena autobusna nadstrešnica, dok je tuženik od Grada N. V. 1997. godine zahtijevao isplatu naknade za zemljište. Iz iskaza tuženika utvrđuje da on nije imao problema s crkvom oko prijepora sve dok nije sagrađen objekt autobusne stanice pri čemu je svjedok ustvrdio da je osobno koristio prijepor na način da je jednom godišnje kosio travu i čuvao stoku.

 

              Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja ocjenjuje da je iskaz tuženika neistinit, jer je suprotan iskazima njegovih teta koje su tvrdile suprotno, da nikad nisu bile u posjedu prijepora. Utvrđuje da je prvotužitelj u poštenom posjedu kroz razdoblje od 150 godina, pa da su se u korist prvotužitelja ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Glede drugotužitelja zauzima isto stajalište uz dodatak da se drugotužitelju uračunava u vrijeme stjecanja vlasništva i posjed njegovog prednika, prvotužitelja.

 

              Kako tužitelji imaju pravo na posjed, istovremeno odbija protutužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl.163. st.1. ZV-a te stoga prihvaća tužbeni, a odbija protutužbeni zahtjev. Pored toga, primjenom odredbe čl.4. Zakona o cestama utvrđuje da izgrađena građevina – autobusna stanica predstavlja dio ceste, da se radi o nerazvrstanoj cesti koja je u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, dakle drugotužitelja pa smatra da je drugotužitelj vlasništvo stekao po samom zakonu.

 

             

 

 

 

Odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl.154. ZPP-a (u presudi se očitom greškom u pisanju navodi čl.54. ZPP-a), te priznaje prvotužitelju trošak zastupanja odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 91/04, 37/05 i 59/07 - dalje Tarifa/04 i 148/09 - dalje Tarifa/09) te trošak sudskih pristojbi, u ukupnom iznosu od 17.595,00 kn, a drugotužitelju priznaje također trošak zastupanja odvjetnika i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 21.592,00 kn.

 

              Ovaj sud prihvaća kao pravilnu ocjenu provedenih dokaza i pravno stajalište da je prvotužitelj izvanknjižni vlasnik realnog dijela nekretnine kč.br.2248/3 k.o. L. opisane u točki I. izreke pobijane presude te da je vlasništvo stekao dosjelošću. Na takav zaključak upućuju prije svega iskazi saslušanih svjedoka, kao i položaj prijeporne nekretnine u odnosu na mjesnu crkvu u L. Veći dio svjedoka su osobe starije životne dobi, koji imaju osobnih saznanja o posjedovanju prijepora još od 30-tih godina prošlog stoljeća, a koji su potvrdili da je prijeporna nekretnina otkad oni pamte u naravi ograđeno dvorište crkve. Posebice su značajni iskazi svjedoka, mještana L., koji iskazi su potpuno suglasni u tvrdnjama o posjedu prvotužitelja na prijeporu još od 30-tih godina prošlog stoljeća, pri čemu treba istaći da je identično iskazivala i teta tuženika Z. G., ističući da zid koji ograđuje crkveno dvorište postoji "od kad je vijeka i svijeta".

 

              Stoga je izvan svake dvojbe da je prvotužitelj još prema pravnim pravilima paragrafa 1468. OGZ-a stekao pravo vlasništva cijele kč.br.2248/3 k.o. L. dosjelošću.

 

              Glede vlasništva drugotužitelja, valja istaći da je u postupku utvrđeno da je prvotužitelj ustupio drugotužitelju dio narečene čestice u površini od 14 m2 radi izgradnje autobusne čekaonice, da je dio nekretnine predan u posjed predniku drugotužitelja još 1987. godine te se od tada taj dio nekretnine koristi u navedene svrhe. Kako je utvrđeno da je prvotužitelj bio izvanknjižni vlasnik cijele nekretnine, on je bio ovlašten svojom nekretninom raspolagati na takav način, pri čemu je neodlučno što o tome nije sačinjen pisani ugovor, s obzirom na činjenicu da je taj pravni posao u cijelosti realiziran. Iz provedenih dokaza bi proizlazilo da je za potrebe izgradnje tog objekta srušen dio ogradnog zida crkvenog dvorišta, sve uz dozvolu prvotužitelja, pa valja zaključiti da je još prednik drugotužitelja stekao vlasništvo darovanjem, sukladno pravnom pravilu paragrafa 938 OGZ-a.

 

              Na žalbene navode tuženika u tom dijelu, valja odgovoriti da tuženik nije uspio dokazati da bi posjed prvotužitelja bio nepošten, te da bi se radilo o vicioznom posjedu. Pogrešno je stajalište žalitelja da su tužitelji morali biti savjesni posjednici u trenutku zaključenja glavne rasprave. Naime, savjesnost posjeda je jedna od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, međutim, kada vrijeme potrebno za dosjelost istekne, posjednik postaje vlasnikom nekretnine. Kako je već obrazloženo, prvotužitelj je postao vlasnikom znatno prije nego li je pokrenut ovaj parnični postupak pa savjesnost posjeda u trenutku zaključenja glavne rasprave nije odlučna. U odnosu na tvrdnje da dio kč.br.2248/3 na kojemu je sagrađena autobusna čekaonica predstavlja dio ceste pa da drugotužitelj ne bi bio aktivno legitimiran za podnošenje tužbe radi utvrđenja prava vlasništva, valja odgovoriti da je u ovom postupku drugotužitelj dokazao da je u korist njegovog prednika prvotužitelj kao izvanknjižni vlasnik raspolagao tim dijelom nekretnine pravnim poslom koji je realiziran, jer je došlo do predaje posjeda, pa za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu drugotužitelja, ostale činjenice nije bilo potrebno utvrđivati, pri čemu se prigovor kojeg ističe tuženik tiče eventualnog

 

 

odnosa između drugotužitelja i Republike Hrvatske, koji nije predmetom raspravljanja u ovom postupku.

 

              Kako je u postupku utvrđeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, samim time je neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika za predajom u posjed iste nekretnine uz uklanjanje sprava dječjeg igrališta, vodovodnih cijevi i hortikulturnih nasada te prestanak uznemiravanja, jer za prihvaćanje takvog zahtjeva iz čl.161. i 167. ZV-a nedostaje jedna od zakonskih pretpostavki, a to je tuženikovo vlasništvo nekretnine.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl.368. st.1. ZPP-a.

 

              U odnosu na odluku o parničnom trošku, valja istaći da tužiteljima pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika primjenom odredbe čl.154. st.1. ZPP-a, jer su tužitelji uspjeli u ovoj parnici, međutim, trošak je pogrešno obračunat. Tužitelji su specificirali zahtjev za nadoknadu parničnog troška sukladno odredbi čl.164. ZPP-a zahtijevajući trošak zastupanja odvjetnika sukladno važećoj Tarifi troškove sudskih pristojbi, a drugotužitelj dodatno trošak vještačenja. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora koju je tuženik naznačio u protutužbi iznosom od 101.000,00 kn, prvotužitelju pripada pravo na trošak zastupanja odvjetnika i to nagrada za pristup na dva ročišta po 2.500,00 kn primjenom Tbr.9. t.1. Tarife/04, nagrada za pristup na tri ročišta po 1.250,00 kn primjenom Tbr.9. t.2. Tarife/04 te za sastav jednog podneska nagrada u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr.8. t.1. Tarife/09, odnosno ukupan iznos od 11.250,00 kn, pa kada se tome pridoda iznos PDV-a od 2.587,50 kn, primjenom Tbr.42. Tarife/04, proizlazi da prvotužitelju pripada pravo na nadoknadu troška prvostupanjskog postupka u iznosu od 13.837,50 kn.

 

              Drugotužitelju pripada pravo na nagradu za pristup odvjetnika na dva ročišta po 2.500,00 kn primjenom Tbr.9. t.1. Tarife/04, pristup na dva ročišta po 1.250,00 kn primjenom Tbr.9. t.2. Tarife/04, pristup na jedno ročište 500,00 kn prema Tbr.9. t.3. Tarife/04, te za sastav jednog podneska nagrada u iznosu od 2.500,00 kn primjenom Tbr.8. t.1. Tarife/09, odnosno ukupno iznos od 10.500,00 kn pa kada se tome pridoda PDV u iznosu od 2.415,00 kn, proizlazi da drugotužitelju pripada pravo na nadoknadu troška zastupanja u iznosu od 12.915,00 kn. Pored toga, tom tužitelju pripada pravo i na nadoknadu troška vještačenja u iznosu od 1.172,00 kn, pa ukupan trošak drugotužitelja iznosi 14.087,00 kn.

 

              Tužiteljima ne pripada pravo na nadoknadu troška sudskih pristojbi, budući u spisu nema dokaza o tome da su pristojbu platili.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i rješenje suda prvog stupnja u točki II. izreke u odnosu na prvotužitelja potvrditi za iznos od 13.837,50 kn te u odnosu na drugotužitelja potvrditi za iznos od 14.087,00 kn, primjenom odredbe čl.380. t.2. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu valjalo žalbu tuženika uvažiti i rješenje suda prvog stupnja preinačiti i odbiti zahtjev za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

 

              Glede rješenja o plaćanju sudske pristojbe, valja ukazati na odredbu čl.39.a Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11; dalje ZSP), prema kojem propisu protiv rješenja o pristojbi stranka može podnijeti

 

 

prigovor prvostupanjskom sudu u roku od tri dana od dana kada joj je rješenje dostavljeno. Stoga protiv tog rješenja nije dopuštena žalba o kojoj bi bio nadležan odlučiti ovaj sud pa je valjalo žalbu odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl.380. t.1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 20. travnja 2016. godine