Broj: P-1194/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. Đ., OIB: … iz S. B., zastupan po punomoćniku K. P., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika D. T., OIB: …, iz S. B.., zastupan po Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Đ.. V. & K. B. iz S. B., radi utvrđenja postojanja stvarne služnosti stečene dosjelošću, nakon održane glavne i javne rasprave dana 16. ožujka 2016.g., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i rasprave održane 21. travnja 2016.g. na kojoj je i objavljena presuda, istog dana

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da u korist nekretnine upisane u z.k.ul. 7267 k.o. S. B. i to kč.br. 3587/6 dvorište u U. P. K. I. površine 300 m², kao povlasne nekretnine, a koje je vlasnik tužitelj L. Đ. iz S. B., postoji stvarna služnost prolaza i provoza na teret nekretnine upisane u z.k.ul. 6193 k.o. S. B., kč.br. 3587/1 zgrada i dvorište u U. P. K. I., površine 1441 m², koja je vlasništvo tuženika D. T. iz S. B., a koja je stečena dosjelošću.

 

              Tuženik je dužan tužitelju izdati ispravu podobnu za upis prava služnosti iz  točke I. ove presude u zemljišnoj knjizi, koju će za slučaj neizdavanja zamijeniti ova presuda.

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana."

 

2. Nalaže se tužitelju L. Đ. iz S. B., da tuženiku D. T., iz S. B., naknadi troškove postupka u iznosu od  2.700,00   kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja postojanja stvarne služnosti stečene dosjelošću.

              U tužbi je navedeno da je tužitelj suvlasnik u ¼ dijela i posjednik nekretnine upisane u u.k.ul. 7267 k.o. S. B. i to kč.br.3587/6 dvorište u U…. površine 300 m². Ova tužiteljeva nekretnina nema izravnog pristupa s javnog puta jer se između nje i javnog puta nalazi nekretnina upisana u z.k.ul. 6193 k.o. S. B. i to kč.br. 3587/1 zgrada i dvorište u U… 1441 m². Z. nepostojanja izravnog pristupa između tužiteljeve  nekretnine i javnog puta, tužitelj mora prijeći preo nekretnine u vlasništvu tuženika koja je upisana u  z.k.ul. 6193 k.o. S. B., kč.br. 3687/1 zgrada i dvorište u U.., površine 1441 m² koja u naravi predstavlja neobrađeno zemljište bez zgrade. Upravo zbog ove činjenice, tužitelju se ne može osporavati pravni interes koji isti ima da se utvrdi postojanje stvarne služnosti prolaza i provoza u  korist tužiteljeve nekretnine, jer sukladno čl. 186. st. 1 ZOVSP-a "stvarna služnost jest pravo svagdašnjeg vlasnika određene povlasne nekretnine da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom kao poslužnom, čiji je svagdašnji vlasnik to dužan trpjeti…" Nadalje, tužitelj ima pravni interes da se postojanje ovog prava stvarne služnosti prolaza i provoza utvrdi presudom s obzirom da je tuženi tužitelja počeo ograničavati i smetati u vršenju dosjelošću stečenog prava služnosti, na način da mu je onemogućio pristup svojoj nekretnini zbog čega je tužitelj pred sudom pokrenuo postupak zbog smetanja posjeda. Budući da svaka stvarna služnost mora imati razumnu svrhu, nepostojanje drugog adekvatnog puta koji bi povezao tužiteljevu nekretninu s javnim putom predstavlja razumnu svrhu da se na tuženikovoj nekretnini utvrdi postojanje prava stvarne služnosti provoza i prolaza. Zakon utvrđuje da je pravo služnosti osnovano kad se ispune sve pretpostavke određene zakonom.  Tužitelj smatra da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 228. st. 1 ZOVSP-a i to "neposredno na temelju zakona pravo služnosti osnovat će se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti" te čl. 229. st. 1 "stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio. Tužitelj i njegova supruga koriste se putem kroz tuženikovu nekretninu već više od 20 godina te na taj način faktički i pošteno izvršavaju sadržaj posjeda stvarne služnosti provoza i prolaza, a tuženik kao vlasnik poslužne nekretnine se tome nikada nije protivio. Štoviše, niti raniji prednici tuženika, K. B. i A. B. rođ. B., nisu se protivili vršenju sadržaja posjeda prava stvarne služnosti čemu doprinosi činjenica da su dana 15. rujna 2003.g. sklopili Ugovor o osnivanju stvarne služnosti sa strankama od kojih je jedan i tužitelj, a kojim se utvrđuje pravo služnosti koji se sastoji od služnosti prolaza pješice i automobilom preko poslužne nekretnine upisane u z.kul. br. 6193 k.o. S.. B., radi dolaska na povlasnu nekretninu upisanu u z.k.ul. br. 7267 k.o. S. B.. Nadalje, iz samog dosadašnjeg ponašanja tuženika, proizlazi da se isti nikad dosad nije protivio vršenju prava stvarne služnosti prolaza i provoza od strane tužitelja, jer je tuženik na ulaz haustora sa dvorišne strane postavio rampu s lokotom, a ključeve lokota dao svim suvlasnicima susjednih nekretnina, pa tako i tužitelju i njegovoj supruzi te su isti prolazili navedenim putem i na taj način izvršavali posjed. Tuženik je unazad nekoliko mjeseci zamijenio lokot na rampi te ključeve za isto dao svim susjedima i suvlasnicima osim tužitelju i njegovoj supruzi Iz takvog ponašanja proizlazi da tuženik uvjetuje prolaz samo tužitelju dok ostalima omogućava nesmetano korištenje puta. Takvo ponašanje u suprotnosti je s čl. 186. st. 4 koji određuje "kad je povlasna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih ima jednako pravo izvršavanja stvarnih služnosti u korist povlasne nekretnine…" Radi utvrđivanja postojanja prava stvarne služnosti prolaza i provoza na nekretnini tuženika za koje tu žitelj smatra da su ispunjeni svi zakonom traženi uvjeti za stjecanje istog dosjelošću, tužitelj predlaže provođenje geodetskog vještačenja na tuženikovoj nekretnini kako bi se pomoću vještakovih izmjera utvrdio točan put koji je predmet vršena prava stvarne služnosti te da se sukladno pravilima struke isplanira predmet služnosti unutar točaka koje će biti označene na skici izmjere mjernika vještaka.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je nesporno da je tužitelj suvlasnik ¼ nekretnine u z.k.ul. 7267 k.o. S. B. i to kč.br. 3587/6 dvorište u U… površine 300 m².  Tužitelj navodi da nema izravnog pristupa s javnog puta jer se između njegove nekretnine i javnog puta nalazi nekretnina upisana u z.k.ul. 6193 k.o. S. B. i to kč.br. 3587/1 u vlasništvu tuženika, dok tužitelj ne navodi da je tuženik tužitelju  predao pravo prividne služnosti do opoziva bez prenošenja prava služnosti nekretnine upisane u z.k.ul. 6193 k.o. S..B. kč.br. 3587/1 k.o. dio nakon izlaska iz haustora zgrade u U., S..B., bez daljnjeg prenošenja prava služnosti sa tužitelja na druge fizičke i pravne osobe posebno bez prethodne suglasnosti tuženika, dok je tuženik sam opoziv prividne služnosti tužitelju ostvario u postupku samozaštite zamjenom lokota rampe tijekom 11. mjeseca 2013.g., u drugom slučaju promjene lokota 9. travnja 2014.g. i u trećem pokušaju 16. travnja 2014.g. na način ne predaje novog ključa lokota tužitelju, zbog prava na zaštitu posjeda temeljem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, čl. 21. st. 2 te primjene tuženikove samopomoći čl. 21. st. 4, što je tuženikom razlog za osporavanjem predmetne tužbe. Tužitelj navodi da ima pravni interes da se postojanje prava služnosti prolaza i provoza utvrdi presudom s obzirom da je tuženik tužitelja počeo ograničavati i smetati u vršenju dosjelošću stečenog prava služnosti, a da tužitelj nije naveo dokaze koji bi potvrdili njegovo pravo o vršenju dosjelošću stečenog prava služnosti na nekretnini u vlasništvu tuženika z.k.ul. br. 6193 k.o. S. B., kč.br. 3587/1. Nakon tuženikovog stjecanja vlasništva nekretnine upisane u z.k.ul. 6193 k.o. S..B., kč.br. 4587/1 u naravi građevinska parcela koja se nalazi u zoni M mješovite stambeno-poslovne, prema važećem UPU Povijesna i urbanistička cjelina s gradskom Tvrđavom S. B., čime tuženik dokazuje da je njegov interes veći od tužiteljevog, tuženik je kao vlasnik nekretnine postavio rampu od željeznih profila koja se zaključava lokotom na rub nekretnine z.k.ul. br. 6193 k.o S.. B., kč.br. 3587/1 nakon izlaska iz haustora zgrade u U., S. B.. Navedenu rampu tuženik je postavio kako bi spriječio ulaz i prolaz vozilima preko z.k.ul. 6193 k.o. S..B., kč.br. 3587/1, obzirom da je stjecanjem vlasništva nad tom nekretninom zatekao veći broj parkiranih registriranih i neregistriranih vozila čiji vlasnici nisu imali dozvolu pristupa nekretnini čime su smetali posjed tuženiku te je dijelom mirnim putem uklonio vozila i zabranio pristupi i parkiranje vozila trećih osoba, smetanje posjeda na nekretnini u svom vlasništvu. U svezi navedenog tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

 

              U podnesku od 23. travnja 2015.g. tužitelj je naveo da zbog nepostojanja izravnog pristupa između tužiteljeve nekretnine i javnog puta tužitelj mora prijeći preko nekretnine u vlasništvu tuženika koja je upisana u z.k.ul. 6193 k.o. S..B., kč.br. 3587/1 zgrada i dvorište u U… površine 1441 m² koja u naravi predstavlja neobrađeno zemljište bez zgrade. U skladu s tim, tužitelju se ne može osporavati interes koji ima da se utvrdi postojanje stvarne služnosti stečene dosjelošću, budući da nekretnina nema izravnog pristupa s javnog puta. Tuženik ima krajnje neutemeljena i netočna stajališta u odnosu na odredbe Zakona o vlasništvu koje se odnose na stjecanje prava služnosti. Iz samog dosadašnjeg ponašanja tuženika, proizlazi da se isti nikad dosad nije protivio vršenju prava stvarne služnosti prolaza i provoza od strane tužitelja, jer je tuženik na ulaz haustora s dvorišne strane postavio rampu s lokotom, a ključeve lokota do svim suvlasnicima susjednih nekretnina, pa tako i tužitelju i njegovoj supruzi, te su isti prolazili navedenim putem i na taj način izvršavali posjed. Tuženik je opozvao prividnu služnost, međutim, služnost je opozvana nakon proteka roka od 20 godina, a u tom razdoblju tuženik se nije protivio u bilo kojem obliku. Povrh toga, niti raniji prednici tuženika K. B. i A. B. rođ. B. nisu se protivili vršenju sadržaja posjeda prava stvarne služnosti, čemu doprinosi činjenica da su dana 15. rujna 2003.g. sklopili Ugovor o osnivanju stvarne služnosti sa strankama od kojih je jedan i tužitelj, a kojim se utvrđuje pravo služnosti koje se sastoji od služnosti prolaza pješice i automobilom preko poslužne nekretnine upisane u z.k.ul. 6193 k.o. S.. B., radi dolaska na povlasnu nekretninu upisanu u z.k.ul. 7267 k.o. S.. B.. Osim toga čl. 186. st. 4 propisuje: kad je povlasna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih suvlasnika, svaki od njih ima jednako pravo izvršavanja stvarnih služnosti u korist povlasne nekretnine, a kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik služnosti koja tereti njegovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlašćuje njegovo pravo, odnosno svaki mora propuštati radnje glede poslužne nekretnine koje bi bile suprotne tuđem pravu stvarne služnosti. Tuženik je unazad nekoliko mjeseci zamijenio lokot na rampi te ključeve za isti dao svim susjedima i suvlasnicima, osim tužitelju i njegovoj supruzi. Iz takvog ponašanja proizlazi da tuženik uvjetuje prolaz samo tužitelju dok ostalima omogućava slobodno i nesmetano korištenje puta. Upravo takvo ponašanje u izravnoj je suprotnosti sa navedenim člankom 186. st. 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Posjed prava stvarne služnosti stječe se faktičnim, poštenim i istinitim izvršavanjem ovlasti koje čine sadržaj tog prava nezavisno od volje vlasnika poslužnog dobra. Naime, tuženik je očigledno propustio uočiti da se pravo služnosti može osnivati i zakonom odnosno u smislu odredbe čl. 229 ZV dosjelošću, kao originarnim načinim stjecanja prava služnosti, a za osnivanje navedene služnosti nije potreban upis u zemljišnu knjigu. Dakle, za osnivanje prava služnosti potrebno je faktično vršenje stvarne služnosti kroz 20 godina. Slijedom svega vlasnik povlasne nekretnine stječe pravo služnosti čim se ispune zakonom predviđene pretpostavke neovisno o tome da li je služnost upisao u zemljišnu knjigu ili ne. Budući da svaka strana služnost mora imati razumnu svrhu, nepostojanje drugog adekvatnog puta koji bi povezao tužiteljevu nekretninu sa javnim putom predstavlja razumnu svrhu da se na tuženikovoj nekretnini utvrdi postojanje prava stvarne služnosti provoza i prolaza.

 

              U podnesku od 15. svibnja 2015.g. tuženik je naveo da je tuženik zajedno sa svojim roditeljima Z. i A. T. predmetnu nekretninu stekao kupnjom temeljem ugovora dna 3. travnja 2006.g. Naknadno, dana 28. studenog 2008.g. roditelji tuženika su tuženiku darovali svoje suvlasničke dijelove nekretnine. Iz čl. 3 Kupoprodajnog ugovora i članka 2. Darovnog ugovora vidljivo je da je tuženik nekretninu stekao bez ikakvih tereta. služnost je teret, to je nesporno. Do ovog postupka tuženik nikada nije vidio ugovor iz 2003.g. kojim se osniva u korist M. B. i J. M. pravo služnosti prolaza pješice i provoza automobilom. L. Đ. je naznačen u tom ugovoru, ali njegova potpisa nema. Takva služnost nikada nije bila upisana u zemljišne knjige, temeljem ugovora iz 2003.g. Dakle, tuženik je u dobroj vjerio kupio svoju nekretninu i bio je uvjeren, jer mu je tako jamčio prodavatelj, a drugo nije proizlazilo iz zemljišnih knjiga, da nekretninama nema nikakvog tereta, pa tako niti tereta služnosti prolaza pješice i provoza automobilom. Temeljem čl. 230 ZOVO-u pravo stvarne služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano temeljem zakona, ali nije upisano u zemljišne knjige, ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano pravo služnosti. Nije upitno da je tuženik kupio nekretninu na kojoj u zemljišnim knjigama nije bilo upisano pravo služnosti, tuženik za takvo pravo nije znao, pravo služnosti za njega nije postojalo, stoga nikakva dosjelost ne može proći. Naime, da bi određeno pravo služnosti moglo biti stečeno dosjelošću, moraju biti ispunjene određene pretpostavke, a jedna od tih je i vrijeme posjedovanja. Kod služnosti vrijeme posjedovanja iznosi 20 godina. Obzirom da je tuženik kupio nekretninu 2006.g. da za pravo služnosti prolaza i provoza nije znao, da je odmah po kupnji uspostavio određena pravila o prolazu koja su vrijedila do opoziva, jasno je da tužitelj nema jednu od pretpostavki koja je nužna da bi se dosjelost utvrdila, a to je vrijeme posjedovanja kroz 20 godina. sve i da je služnost puta postojala temeljem ugovora iz 2003.g. ona se ugasila kada je tuženik sa svojim roditeljima kupio nekretninu, vjerujući da na njoj nema nikakvih tereta pa ni služnosti. Nadalje, tuženik je sa svojim roditeljima kupio nekretninu 2006.g. a jedini vlasnik postao je 2008.g. Tu svoju nekretninu koja u naravi predstavlja građevinsku parcelu ogradio je i postavio rampu od željeznog profila koja se zaključavala lokotom. Ovo je učinio da bi uspostavio i odredio pravila po pitanju prolaska kroz njegovu nekretninu. Rampu je postavio 2009.g. Ključeve rampe dao je tužitelju, T. B. i J. M., suvlasnicima sporne nekretnine. tuženik je dozvolio da se isključivo suvlasnici služe nekretninom, da ne smiju kopirati ključeve i dijeliti ih drugim osobama bez tuženikovog znanja i suglasnosti te da postupanje suprotnom ovakvom načinu korištenja nekretnine znači opoziv prividne služnosti prolaza. Za dogovor je znao i I. B., koji je tuženika, koji od 2011.g. boravi u Z., izvještavao o stanju na terenu, odnosno o tome tko zapravo koristi tuženikovu nekretninu i na koji način. U listopadu 2013.g. I. B. javio je tuženiku da kroz rampu prolaze i nekretninu koriste i druge osobe koje nisu bile predmet dogovora. Navedeno je potvrdio i T. B. koji je tuženiku rekao da je ključeve drugim osobama dao tužitelj. Tuženik je stoga konkludentnim činom opozvao služnost i promijenio  rampu u 11. mjesecu 2013.g. Nakon toga je tu žitelj u dva navrata zloupotrijebio svoj položaj suvlasnika i potajno, promijenio lokot s rampe dijeleći ostalim suvlasnicima i drugim osobama ključeve. Sukladno stavu sudske prakse stvarna služnost se ne može steći dosjelošću kada je ustupljena do opoziva. S obzirom da je tuženik od 2006.g., kada je kupio nekretninu uspostavio pravila o korištenju te nekretnine, a da je konkuldentnim činom u 10. mjesecu 2013.g. odnosno, promjenom lokota, opozvao svoju dozvolu o korištenju prolaza, jasno je da nema govora da je tužitelj svoje pravo mogao steći dosjelošću. Tužitelj je u 2014.g. u dva navrata promijenio lokot potajno, bez dozvole i znanja tuženika te nakon toga izvršavao njezin sadržaj zlouporabom povjerenja vlasnika bez njegove dozvole. S obzirom na tu činjenicu tužitelj nije mogao steći pravo dosjelošću temeljem čl. 229. stavka 2 ZOVO. Postoje četiri pretpostavke koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi se steklo pravo služnosti dosjelošću. Vrijeme posjedovanja od 20 godina tužitelj nema, posjed mu nije pošten i istiniti, dakle, nema posjed prava. Od četiri pretpostavke koje zakon traži tužitelj nema dvije: vrijeme posjedovanja i posjed prava.

 

              U podnesku od 20. svibnja 2015.g. tužitelj je naveo da se koristi putem kroz tuženikovu nekretninu već više od 20 godina te na taj način faktički i pošteno izvršava sadržaj posjeda stvarne služnosti provoza i prolaza, a tuženik kao vlasnik poslužne nekretnine se tome nikada nije protivio. Tužitelj navodi da za osnivanje navedene služnosti nije potreban upis u zemljišnu knjigu. Ističe kako se stvarna služnost dosjelošću stječe protekom određenog vremena i ispunjenjem određenih uvjeta, kao što su ostvarivanje služnosti za vrijeme od 20 godina, a da se vlasnik poslužnog dobra nije tome protivio. Tužitelj je iskorištavao i izvršavao služnost prolaza i provoza kroz razdoblje od 40 godina, odnosno od 1975.g. kada je kupljen poslovni prostor. Na isti način i ostali suvlasnici odnosno stanari zgrade koristili su navedeni prolaz, a kada je tuženik postao vlasnik postavio je rampu. Vlasnik povlasne nekretnine stječe pravo služnosti čim se ispune zakonom propisane pretpostavke neovisno o tome da li je služnost upisao u zemljišne knjige jer ga zakon ovlašćuje da može izvršiti uknjižbu, ali ga na to ne prisiljava i postojanje njegovog prava time ne uvjetuje. Iz tog razloga upis tog prava u zemljišnu knjigu – kada je stečeno temeljem zakonskih pretpostavki – nije relevantno za tvrdnju o postojanju ili nepostojanju takvog prava i temeljem toga se ne može tvrditi da tužitelj nije stekao stvarno pravo služnosti. Tuženik navodi da nije znao za pravo služnosti provoza i prolaza te smatra da se ta služnost ugasila kada je tuženik upio nekretninu sa svojim roditeljima, vjerujući da njoj nema nikakvih tereta pa ni služnosti. Tužitelj ističe da se posjed prava stvarne služnosti stječe faktičnim vršenjem ovlasti koje čine sadržaj tog prava neovisno o volji vlasnika poslužnog dobra. Tuženik smatra da tužitelj nema dvije pretpostavke od četiri koje moraju biti ispunjene da bi se steklo pravo služnosti dosjelošću, vrijeme posjedovanja i posjed prava. Posjed je vršen preko 20 godina, odnosno približno 40 godina računajući od vremena kada je tužitelj kupio poslovni prostor. Što se tiče načina izvršavanja sadržaja služnosti, tužitelj sadržaj služnosti nije izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika. Isto tako, tužiteljev posjed je pošten budući da mu pripada pravo na posjed. Iz samog ponašanja tuženika, proizlazi da se isti nikada nije protivio vršenju prava stvarne služnosti provoza i prolaza, jer je tuženik postavio rampu s lokotom, a ključeve je podijelio svim suvlasnicima uključujići i tužitelja te su se isti navedenim putem služili i na taj način izvršavali posjed. Niti raniji prednici tuženika, K. B. i A. B. rođ. B., nisu se protivili vršenju sadržaja posjeda prava stvarne služnosti čemu doprinosi činjenica da su dana 15. rujna 2003.g. sklopili Ugovor o osnivanju stvarne služnosti sa strankama od kojih je jedan  i tužitelj, a kojim se utvrđuje pravo služnosti koji se sastoji od služnosti prolaza pješice i automobilom preko poslužne nekretnine upisane u z.k. 6193 k.o. S.. B. radi dolaska na povlasnu nekretninu upisanu u z.k.ul. br. 7267 k.o. S.. B.. S obzirom na tuženikovu suglasnost za daljnje vršenje sadržaja stvarne služnosti, isti je itekako znao za vršenje sadržaja. Posjed je neprekidno trajao kroz čitavo vrijeme dosjelosti. Vlasnik povlasne nekretnine stječe pravo služnosti čim se ispune zakonom predviđene pretpostavke, neovisno o tome je li služnost upisao u zemljišne knjige ili ne, zakon ga ovlašćuje da izvrši uknjižbu koja ima deklaratoran karakter. S obzirom na činjenicu da je tužitelj sadržaj stvarne služnosti počeo izvršavati u vrijeme važenja pravnih pravila OGZ-a, a nastavio tijekom važenja Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima, koji je predstavljao relevantan materijalno pravni izvod, trenutak stjecanja uvjeta nakon dovršenog dosjedanja je 1995.g. Važno je istaknuti da je ZOVO u odredbi čl. 54. st. 1 normirao "stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično izvršavao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio." Tužitelj ističe da je od 1975.g. do 1995.g. proteklo vrijeme od 20 godina tijekom kojega je tužitelj faktično ostvario služnost pa je citirana zakonska odredba relevantna za odluku tužbenog zahtjeva.

 

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zk.ul. broj 7267 k.o. S. B. koja se sastoji od kč.br. 3587/6 D. u ulici P. K. I. sa 300 m2 iz koje je vidljivo da su upisani kao suvlasnici svako u ¼ dijela: M. B., T. B., L. Đ. i M. J. (str. 5 spisa) uvidom u zk.ul.br. 6193 kč.br. 3587/1 Z. i dvorište u ulici P. K. I. sa 1441 m2 je vidljivo da tuženik upisan kao samovlasnik (str. 6 spisa).uvidom u preslik Ugovora o osnivanju stvarne služnosti od dana 15. rujna 2003.godine je vidljivo da isti nije potpisan od strane svih stranaka, dakle isti nije obvezujući niti za one stranke koje su ga i potpisale (str. 7 spisa). Sud je i izvršio i uvid u preslik Potvrde MUP-a iz koje je vidljivo da je ista sastavljena dana 15. travnja 2014.godine na poziv D. T. radi toga što je M. Đ. promijenila lokot na rampi koju je on postavio u dvorištu zgrade u S. B., (str. 20 spisa)a iz Potvrde od dana 20.lipnja 2014.godine je vidljivo da je D. T. izvršio prijavu jer dana 9. travnja 2014.godine nije mogao otključati lokot kao niti dana 16. Travnja 2014.godine jer su članovi obitelji Đ. ponovi isti zamijenili (str. 21 spisa). Uvidom u rješenje ovog suda broj P-557/2014-8 od dana 20. veljače 2015.godine je vidljivo da  je odbijen tužbeni zahtjev L. Đ. protiv D. T. kao tuženika radi smetanja posjeda služnosti puta (kolnika) u korist nekretnine upisane u zk.ul.br. 7267 k.o. S. B. (str. 22 do 29 spisa). Uvidom u preslik presude ovog suda broj P-1063/11-8 od dana 17. listopada 2011.godine je vidljivo da je naloženo tuženom J. S. da prestane uznemiravati tužitelja D. T. vlasništva tužitelja na njegovim nekretninama upisanim u zk.ul.br. 6193 k.o. S. B. i to kč.br. 3587/1 na način da na navedenim nekretninama zadržava automobil i da ukloni isti sa zemljišta tužitelja (str. 31 do 34 spisa). Uvidom u izvod iz obrtnog registra je vidljivo da je tužitelj od dana 22. travnja 1996.godine do dana 22. ožujka 2013.godine bio vlasnik obrta za proizvodnju nakita i srodnih proizvoda na adresi S. B. (str. 35 spisa). Uvidom u preslik katastarske mape je vidljiva između ostalih i kč.br. 3587/1 (str. 46 spisa) iz preslike kupoprodajnog ugovora od dana 15. Ožujka 2006.godine je vidljivo da je isti zaključen između K. B. i A. B. kao prodavatelja i D. T., Z. T. i A. T. kao kupaca u svezi nekretnina upisanih u zk.ul.br.6193 k.o. S. B. kč.br. 3587/1 zgrada i dvorište u ul. .. sa 1441 m2  za kupoprodajnu cijenu od 300.000,00 kn (str. 56 spisa) i taj ugovor je i ovjeren po javnom bilježniku (str. 58 do 59 spisa). Sud je i izvršio i uvid u preslik Ugovora o darovanju iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen dana 28. studenog 2008.godine između darovatelja Z. T. i A. T. i daroprimatelja D. T. u svezi nekretnina upisanih u zk.ul.br. 6193 k.o. S. B. (str. 60 spisa) i taj Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku (str. 61 spisa) a uvidom u preslik zk.ul. broj 6193 kč.br. 3587/1 Zgrada i dvorište u ulici … je vidljivo da su na dan 7. ožujka 2006.godine bili upisani kao vlasnici B. A. i K. B. (str. 67 spisa). Sud je izvršio uvid i u preslik rješenja O. S..B., iz kojeg je vidljivo da je tužitelju odobreno osnivanje zlatarske radnje u bivšoj O. ulici, sada U…, 11. siječnja 1973.g. (str. 76 spisa). Uvidom u preslik Prijamnog lista za z.k.odjel ovog suda je vidljivo da 2002.g. upisani B. K. i B. A. na nekretnini kč.br. 3587/1, Zgrada i dvorište, z.k.ul. 6139 (str. 78 – 82 spisa), a iz preslika Rješenja Ureda za imovinsko-pravne odnose od 6. travnja 2000.g. je vidljivo da su K. B. i A. B., kao nasljednici prvog nasljednog reda pok. V. B. dobili poseban dio zgrade u povratu imovine koja se nalazi na T…koja gruntovno odgovara čestici kč.br. 3587/2, uz ostale nekretnine (str. 83 – 86 spisa). Saslušan je tuženik kao stranka u svrhu dokazivanja i svjedoci M. P., Ž. K., M. Đ., K. A., I. B. su dali svoje iskaze.

 

              Tuženik je u svom iskazu naveo da je  2005.g. ili  2006.g. kupio nekretninu zajedno s roditeljima. Upoznao se sa susjedima, nekretninu su mu prodali  B. koji su dio prodali i tužitelju. Roditelji su nakon toga napravili darovni ugovor i njemu prepisali nekretninu. Na svom dijelu je postavio rampu  i tako ograničio pristup tom zemljištu i prolaza na isti i dao ključeve lokota Đ., K., B. i objasnio da se mogu služiti tim dijelom nekretnine i parkirati i da ne želi da se ključ kopira i daje drugim osobama i da je to samo do opoziva. Imao je problema s drugim stanarima, čak i sudski postupak je bio vođen, a kada je dijelio ključeve lokota imao je prometne dozvole vlasnika i rekao da želi da se samo ti ljudi parkiraju. 2011.g. je promijenio boravište i otišao u Z., tamo živi i rekao je B. da pripazi na to, on ima dva poslovna prostora tamo – Knjižaru i da mu javi ako bude problema. U 10. mjesecu 2013.g. dobio je informaciju da se tamo parkiraju nepoznata vozila i promijenio je lokot na rampi u 11. mjesecu. Đ. ga nije izvijestio da je iznajmio zlatarsku radnju i da će tu biti kafić i da će se tu početi izvoditi neki radovi, dolazili su ljudi i parkirali, pa je ponovno promijenio lokot da im onemogući prolaz. Protivi se da tužitelj ima pravo služnosti prolaza na tom dijelu nekretnine. Prema njegovim saznanjima, Đ. su imali zlatarsku radnju u vlasništvu 10-ak godina, a zemljište su kupili godinu dana prije njega, tako da nemaju služnost dosjelošću. Problemi su nastali kada su Đ. prestali obavljati djelatnost zlatara i iznajmili lokal i kada je počela prenamjena u kafić i kada je počelo dosta ljudi tu dolaziti. Nije bilo zatim problema do ožujka 2014.g. kada je ponovno promijenjen lokot. T. B. je to sve prijavio građevinskoj inspekciji jer su se izvodili radovi koji nisu bili u skladu s građevinskom dozvolom. On je prijavio policiji promjenu lokota i bio je očevid. Otišao je u Z., a 16. travnja kada se vratio iz Z., lokot je opet bio promijenjen. Svaki puta kada bi Đ. mijenjali lokote, davali bi ključeve i drugim osobama kao da je ta nekretnina njihova. Nakon zadnjeg puta kada je bila policija – u travnju 2014.g., problema više nije bilo. Protivi se pravu služnosti tužitelja, zato što tužitelj nije bio korektan prema njemu. Kada su razgovarali u početku onda je tužitelj rekao da je tu, obzirom da su imali zlatarsku radnju, zbog sigurnosti dovoza dragocjenosti, on im je omogućio pravo pristupa, nakon toga to se nije poštovalo i zbog toga se protivi služnosti, s obzirom da je tužitelj grubo narušio povjerenje, znao je i za sporove koje je tuženik imao sa susjedima, koje je i dobio. B. i dalje prolazi zemljištem. Ne zna da li J. M. prolazi tim zemljištem, tu nema problema, zna da g. M. ima u gornjem dijelu stan i da joj je tu prebivalište. Đ. ga nisu obavijestili o svakoj promjeni lokota. Ne zna kojim trećim osobama su još Đ. dali ključ lokota, zna da su radili na izvođenju građevinskih radova. Kada je dolazio iz Z. zatekao je ta vozila na zemljištu, ta vozila je zatekla i policija. 2006.g. nije bio upoznat da Đ., B. i ostali prolaze njegovim zemljištem. Stupio je u posjed po kupovini zemljišta, ne zna točno, misli da je to bilo 2005. ili 2006.g. Kada je kupio zemljište B., Đ. su ga zamolili da mogu prolaziti, svi su kupovali od iste obitelji, obitelji B.. Kada je kupio zemljište, onda je saznao i za to da se koristi prolaz.  K., B. i M. poštuju dogovor, nema problema. Kada je kupovao nekretninu, nije od B. bio upoznat s bilo kakvim služnostima na nekretnini, inzistirao je da nekretnina bude neopterećena bilo kakvim teretom. Ugovor o osnivanju stvarne služnosti, koji je iz 2003.g., koji je prilog tužbe, prvi puta je i vidio kada je dobio tužbu na odgovor. (str. 7 spisa). Tuženik iskazuje da ga je to iznenadilo. Prije toga je imao spor kod ovog suda u kojem taj dokument nije bio priložen. Đ. su prema njegovim saznanjima, kupili zemljište godinu dana prije njega. Inače Đ. imaju prilaz na tu nekretninu direktno s K. i kroz zgradu u kojoj žive i s javne površine gdje je S. fakultet. Nakon 2014.g. kako je već i naveo, niti Đ. niti osobe koje su u zakupu poslovnog prostora gdje je kafić, više se ne koriste njegovom nekretninom za prolaz, sve funkcionira kako treba. Napominje da je tamo Z.. kao i knjižara koja ima pristup preko K.. Na udaljenosti od 20 metara preko K. nalazi se javno parkiralište, to nije nikakva velika udaljenost.

 

              Svjedok K. A. u svom iskazu je navela da joj je tužitelj bratić u trećem koljenu, zna da je isti od 1978.g. parkirao u tom dvorištu, jer je bila na porodiljnom i nekada ju je vozio, tada je preko puta imao zlatarsku radnju. Ne zna čije je vlasništvo tada ta nekretnina bila. Tamo je uvijek bilo i drugih automobila. To je prolaz na parkiralište iz široke ulice, parkirao se tamo dok je tamo radio, dok je imao zlatarsku radnju. Bilo je i drugih automobila, i drugi su ulazili tamo. Nikada nije bilo problema s tim prolazom i parkiranjem.

 

              Svjedok  M. Đ. iskazala je da su  ona i muž 1978.g. na K. otvorili zlatarsku radnju. Uredno su parkirali u dvorište iza, ulaz iz K. ulice, nije bilo problema. 2003.g. su i potpisali ugovor s B. – pravo prolaza i dali T. B., on je tada bio odvjetnik i mislili su da je to riješeno, no vjerojatno nije prošla provedba tog ugovora. Tuženik kada je došao, imao je problema s drugim osobama koje nisu imale vlasništvo na dijelu nekretnine, postavio je rampu i dao nam uredno ključ. Nakon  što su zatvorili zlatarsku radnju u siječnju 2013.g. i iznajmili su prostor i osoba koja je unajmila prostor otvorila je tu kafić. Možda je bila njena greška, zbog toga što, dok su se izvodili radovi, ona je tim ljudima koji su radili otključavala lokot na rampi koju je postavio tuženik, nije smatrala da o tome treba izvijestiti tuženika jer je to bilo privremeno. Zatim je tuženik došao i promijenio lokot, T. B. je rekao da se oni više ne mogu služiti mjestom za parkiranje, pa su ponovno promijenili lokot, poslali su ključ tuženiku, T. B. i K.. Nakon toga je lokot ponovno promijenjen i nisu više smjeli ući, nisu niti pokušavali ući. Uredno plaćaju parkiranje 250,00 kn kod V.. Tu gdje je bila zlatarska radnja, u gornjem dijelu je nekretnina koju iznajmljuju, to je stan iznad A.. Iznad kafića vlasnica nekretnine je J. M.. 1973.g. kada su se vratili iz K., otvorili su radnju u K. ulici, zlatarsku radnju, a zatim 1978.g. , otvorili su zlatarsku radnju na K.. To je tada bio društveni prostor dok nisu B. ostvarili pravo na povrat imovine, a onda su i otkupili i od B., ne sjeća se točno koje godine su otkupili od B., ne zna da li je to bilo 2006.g., misli da je to bilo dosta ranije. Prije događaja s lokotom, nikada nitko im nije branio prolaz, prije dok je bio vlasnik g. P., isto nije branio prolaz.  Kada je tuženik kupio tu nekretninu, znao je da oni tu prolaze. Ključ nije kopirala od lokota niti dijelila trećim osobama, nije dala čak niti rodbini od supruga, čak je i suprugov brat  parkirao na parkiralištu preko puta K., drugi susjedi prolaze onuda. T. B. prolazi onuda.

 

              Ne zna kada je kupljena nekretnina od B. koja je predmet spora, dio dvorišta na kojem se parkira, misli da je to bilo 1995.g. nije sigurna, može po potrebi dostaviti ugovor. To je bilo društveno vlasništvo, sve je bila jedna čestica. Onda je to vraćeno B., to je vodila odvj. P.. Ona je kupila jedan dio, B. nisu to parcelirali, to je učinila odvj. P. koja ih je zastupala u tom postupku. Dogovorili su se s tuženikom kada je on kupio nekretninu, da mogu prolaziti tim dijelom, nije bilo ništa sporno, uredno im je dao ključeve. Prolaze oni, T. B., J. M. i K.. Uvijek tuđu stvar bolje čuva nego svoju, nije davala nikome da prolazi onuda. Ničim nije uvjetovao kada je stavljena rampa, nije davala nikome ključeve, nije htjela radi T.. 1978.g. u lipnju su preselili radnju na K. jer je bilo atraktivnije nego u širokoj gdje su bili otvorili 1973.g. kada su došli iz K..

 

              Svjedok Ž. K. iskazala je da stanuje u K. ulici i cijeli taj ugao je napravljen prije 1900.g. U vrijeme kada je građeno nije bilo automobila, njen djed je držao konje i fijaker u dvorištu. Zbog toga te zgrade nemaju garaže. Prolazili su na taj prvi ulaz, misli da je to K. 8, to je jedino i fizički moguć prolaz da bi mogli doći do garaže.  Prije nego je došao tuženik tu su se svi parkirali, tu su porušene zgrade pa ima mjesta, mnogi su tu parkirali. Kada je tuženik kupio zemlju, stavio je rampu i oni su dobili ključeve, a stanari u K. 8 nemaju ključeve, ne zna gdje oni parkiraju. Ti stanari koji žive u K. 8, nisu vlasnici tih stanova, samo žive u njima, pretpostavlja da su oni zaštićeni  zajmoprimci. Još uvijek se ta zgrada vodi kao vlasništvo grada, postupak nacionalizacije se još uvijek vodi. Nakon što je postavljena rampa, bilo je problema, svaki drugi dan bio je slomljen lokot. Ne zna tko je to radio, pretpostavlja stanari iz K. 8, jer je njima smetala rampa. Ujutro dođe, a rampa je zatvorena, nema ključ. Kasnije je bilo problema, kada se mijenjao lokot, nazove T. B. da mu da ključ, a on joj ne da jer kaže da ne smije bez D. T., koji bude na putu i ne javlja se nekoliko dana. Parkirala je u K. neko vrijeme, jednom je platila kaznu, a jednom joj je auto odnio pauk, pa više ne parkira. Sada je dobila ključ od lokota. Voljela bi da je rampa na karticu, a ne na ključ. Sada se više u tom dijelu K. ne može niti parkirati, napravljena je biciklistička staza i stavljena je „živa ograda“.

 

              Ne zna točno od kada Đ. tu parkiraju, odnosno prolaze tim prolazom, pretpostavlja od kada su kupili stan od njenih rođaka i to odmah poslije rata, pretpostavlja, jer su bili nacionalizirani lokali, ali misli da nisu bili nacionalizirani i stanovi, tako da misli da stan koji je prodan tužitelju je bio u vlasništvu njenog strica, koji je prodao tužitelju, prije ili poslije rata, ne zna godinu. Ne zna od kada Đ. imaju zlataru na korzu, zna da je to od kada je ona bila dijete. Zna da su imali zlataru u K., a kasnije su prešli na korzo. Parkirao je u tom dvorištu cijelo vrijeme, nije ništa bilo sporno, pretpostavlja da je tužitelj tamo parkirao i kada je imao zlatarnu u K. ulici. Đ. nisu imali zlatarnu na korzu prije rata, tek poslije rata su otvorili na korzu. Imali su radnju u K., pored sada bilježnika B.. Dok nije postavljena rampa nikada nitko nije branio parkiranje, tu su se parkirali i djelatnici Z. banke, kao i svi djelatnici okolnih trgovina, to je veliko i totalno neuređeno dvorište. Cijela nekretnina bila je nekada vlasništvo njenog pradjeda K. B. i sinova. To su bila tri brata koja su dijelila tri zgrade, a kada je došao postupak denacionalizacije, ona je dobila dva stana u kojima živi, dobila je njena majka, pa i ona, a što se tiče dvorišta, misli da dvorište nisu niti spominjali u postupku denacionalizacije, bili su bitni zgrada i lokali. Što se tiče nje postupak denacionalizacije je gotov, a za zgradu na uglu gdje je bio Bambi još nije podijeljena, tu je bilo šestero djece koja su se posvađala. Kada je rampa postavljena, dobila je ključ od tuženika, ništa nije rekao o uvjetima. Kada su se pojavili problemi s rampom, onda je rekao da se smiju tu parkirati samo oni koji su vlasnici. To su bili ona, T. B. i L. Đ.. Ne zna točno niti koliko godina rampa je već postavljena, niti kada su točno počeli problemi. Ne zna tko je bio upisan kao vlasnik prije denacionalizacije, pretpostavlja da je to bilo društveno vlasništvo, korisnik je bio G. S.. B., ne zna ništa što se tiče tog dvorišta. Koliko se može sjetiti da jednom dobila ključ od rampe.

 

              Svjedok M. P. je iskazala da je kuma s tužiteljem. Od 1978.g. su u kumstvu kada joj je rođen sin, počeli su dolaziti, tužitelj je parkirao u tom prolazu, zna to radi toga jer je imala malu bebu, pa ju je on onda znao odvesti kući. Lokal tužitelj ima, misli od 1978.g. On je imao i automobil i prije 1978.g. Parkirao je u dvorištu iza lokala, to zna jer kad bi došla, išli su iza lokala do tog dvorišta. To dvorište je netko održavao, košeno je, nije bilo korova. Nekada je bilo i drugih automobila. Nastavila je dolaziti i nakon toga, 80-ih i 90-ih godina, kada nije imala automobil, L. bi došao po nju i dovezao je u grad. Ne zna kada je postavljena ograda. Rampu je vidjela. Sve te godine, koliko zna, L. nitko nije branio prolaz. Imali su lokal u širokoj ulici dok ih nisu opljačkali, ne zna točno koje godine 2003. ili 2004.g. Dolazila je kod M., a M. je radila u širokoj ulici. L. je radio zajedno s M..

 

              Svjedok I. B. je iskaza da mu je tuženik rekao, kada je postavio rampu, da on to malo pripazi, da kontrolira tko dolazi jer je on u Z., onda je bio problem s gospođom Đ., a on ima tamo prolaz. I njegov je interes to bio da kontrolira, jer se u tom zadnjem dijelu skuplja mladež. 2014.g. je prolazio i vidio da je lokot pokidan, bio je to veći lokot. Javio je tuženiku i on je došao iz Z.. Onda, kada je tuženik došao iz Z. pozvao je policiju. Došla su dva policajca i zvali gospođu Đ. i gospođu K.. Nije primijetio da su L. Đ. i njegova supruga promijenili lokot. Rekli su mu policajci da im je rekla gospođa Đ. da je ona promijenila lokot. Kada su radnici radili na uređenju tog kafića koji je otvoren u nekadašnjoj zlatarni tužitelja, radnici su parkirali u dvorištu iza rampe. Nije ih pitao otkud im ključ da tamo mogu parkirati. 2011.g. ga je tuženik angažirao da pripazi na dvorište i rampu, rekao da smiju parkirati Đ., K. i B. i da im je dao ključ. Ne zna što je tuženik rekao njima u vezi parkiranja. Ne sjeća točno, koliko zna tužitelj i njegova supruga su se bavili zlatarstvom, onda su otišli u K.. Kada su se vratili, u pretvorbi B. su kupili lokal u širokoj, a nakon pljačke u širokoj su tamo prestali raditi, ne sjeća se točno kada je bila pljačka. Ne sjeća se točno od kada rade na korzu, misli od oko 2000.g., Sve što je rekao je otprilike, ne sjeća se točno.

 

              Svjedok T. B. iskazao je da je 1996.g. doselio u nekretninu kada je kupio stan koji se nalazi u S.. B.,  i počeo je koristiti i dvorište. Do 2000.g. to dvorište je bilo u biti javni parking i imalo je status društvenog vlasništva, parkirao je tu cijeli grad, tko god je htio, bilo je zapušteno i neuredno. Kada ne bi uspio parkirati u dvorištu, parkirao je na korzu ili iza V.. 2000.g. je B. vraćena nekretnina i onda su postigli dogovor, jer su obitelj Đ. i M. na neki način angažirali njega budući da je imao odvjetničku kancelariju i u njihovo ime je pregovarao s B., da im bez naknade otpuste dio dvorišta na što su pristali, on sam dobio 150 metara kv. za korištenje, Đ. 75 i M. 75 metara, ukupno 300 kvadrata, i tu su postali suvlasnici na tom dijelu. 2003. ili 2004.g. nekretninu je kupio tuženik T., postao je novi vlasnik, jer je kupio ostatak od B. i odmah je rekao da ne želi da bude tako kao do tada, bio je protiv prolaska preko njegovog dijela zemljišta i postignut je dogovor s njim na način da su mogli prelaziti i M. i Đ., ali da su samo oni u biti mogli to koristiti. Zatim je nakon 1 – 2 godine tu T. stavio rampu i podijelio im je ključeve i na taj način je korištena nekretnina, a on je odmah rekao da se treba obavijestiti njega ako netko bude osim njih koristio nekretninu, ako se izvode radovi. Imao je spor s Đ. u svezi toga, misli da je to bilo smetanje posjeda. On ima ključ lokota koji je na rampi, uredno otključava i zaključava kada parkira automobil. Kda je doselio 1996.g. tužitelj je radio na korzu. Tu parkirali svi, bio je to javni parking, ne zna da li je Đ. parkirao u dvorištu. Parkirali su kada su dogovorili s B. od 2000.g., tada je postavljena ograda, od tada zna sigurno da je tamo tužitelj parkirao, a do tada ne zna, on ga nije vidio. Parcelacija je bila usmena, takav je bio dogovor. L. Đ. ima poslovni prostor na katu. Danas je taj poslovni prostor u najmu. Tužitelj ima u toj zgradi zlatarsku radnju i kupili su prije par mjeseci prostor Z.. Zna da je bio sastavljen ugovor o služnosti, on ga nije sastavljao kao odvjetnik, nije ga on niti potpisao. Ključ rampe imaju on, Ž. K. i Đ., imala ga je nekada, da li ga ima i sada g. Đ., on to ne zna. Misli da je parcelacija provedena 2002.g. Kada je on izvodio radove u stanu, obavještavao bi T. i oko toga nije bilo problema.

 

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

 

Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

-          su na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 7267 k.o. S. B. koja se sastoji od kč.br. 3587/6 D. u ulici P. K. I. sa 300 m2 upisani kao suvlasnici svako u ¼ dijela: M. B., T. B., L. Đ. i M. J. (str. 5 spisa)

-          je na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 6193 kč.br. 3587/1 Z. i dvorište u ulici P. K. I. sa 1441 m2   tuženik upisan kao samovlasnik (str. 6 spisa),

-          je nekretninu upisanu u kč.br. 3587/1 Z. i dvorište u ulici P. K. I. tuženik kupio dana 3. travnja 2006.godine zajedno sa svojim roditeljima Z. i A. T., a da su roditelji tuženika njemu darovali svoje suvlasničke dijelove dana 28. studenog 2008.godine,

-          2006.godine kada je tuženik kupio nekretninu zajedno sa svojim roditeljima nije postojala zabilježba prava stvarne služnosti u zemljišnim knjigama uknjižena u korist tužitelja,

-          je tuženik postavio metalnu rampu na svom zemljištu u S. B., … na rubu kč.br. 3587/1,koja je u njegovom vlasništvu  koje se nalazi iza zgrade S. fakulteta i poslovnice Z. banke iza haustora zgrade da se ne može prolaziti preko njegovog zemljišta, nakon stupanje u posjed te nekretnine 2006.godine i da je  bio dao ključ te brave T. B., L. Đ. da mogu prelaziti preko njegove nekretnine automobilom uz zabranu kopiranja ključeva i predaje trećim osobama tih ključeva,

-          K. B. i A. B. su rješenjem Ureda za imovinsko-pravne odnose S.. B. od 6. travnja 2000.g. te nekretnine dobili kao nasljednici prvog reda u postupku povrata imovine iza pok. V. B. i onda prodali tuženiku

-          je tužitelj tijekom 2014.godine dva puta promijenio lokot na toj rampi bez znanja tuženika.

 

Tijekom postupka je bilo sporno:

-          da li je postoji osnov za utvrđenje u korist nekretnine upisane u z.k.ul. 7267 k.o. S. B. i to kč.br. 3587/6 dvorište u U…. površine 300 m², kao povlasne nekretnine, a koje je vlasnik tužitelj L. Đ. iz S. B., A. M. R. 29, da postoji stvarna služnost prolaza i provoza na teret nekretnine upisane u z.k.ul. 6193 k.o. S. B., kč.br. 3587/1 zgrada i dvorište u U…., površine 1441 m², koja je vlasništvo tuženika D. T. iz S. B., jer tužitelj smatra da postoji, a tuženik se tome protivi.

 

Na temelju čl. 10.st.5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (nar. NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje – ZV) posjed prava stvarne služnosti predstavlja izvršenje prava stvarne služnosti u svezi s nekom nekretninom, a što znači da se posjedovanje tog prava ostvaruje upravo kroz posjedovne čini na poslužnoj nekretnini.

 

Na temelju čl. 227.st.1. ZV pravo služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano odlukom suda ili druge vlasti ali nije upisano u zemljišne knjige, ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je u postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano pravo služnosti koje je osnovano odlukom suda ili druge vlasti.

 

U svezi navedenog sud je i odbio tužbeni zahtjev jer isti po ocjeni ovog suda nesporno nije osnovan.

 

Tuženik kada je kupio nekretninu nije na njoj bilo upisano pravo služnosti tužitelja, pa tužitelj ne može sada u ovom postupku niti tražiti da se isto upiše na nekretnini tuženika na temelju Ugovora o osnivanju od dana 15. rujna 2003.godine koji nije potpisao sam tužitelj pa se na njega u ovom postupku tužitelj i ne može pozivati.

 

Iz sudske prakse

"Pravo stvarne služnosti ne može se steći na temelju usmenog ugovora koji je realiziran, kad nije izvršen upis u zemljišne knjige koji upis ima konstitutivan karakter za stjecanje prava stvarne služnosti pravnim poslom."

Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-359/00 od 9. 7. 2003.

 

Na okolnosti korištenja nekretnina od strane tužitelja ovaj sud je saslušao brojne svjedoke i nije sporno bilo tijekom postupka da je tužitelj imao zlatarsku radnju koju više nema, jer je zatvorio obrt 2013.g., da je poslovni prostor iznajmio da je parkirao svoje vozilo u dvorištu zgrade dok je radio (što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza svjedoka M. P., Ž. K., M. Đ., K. A., I. B.), ali je nesporno i da tužitelj ima pravo ulaza u svoju nekretninu preko T. I. B. M. tzv. K. u S. B., da se u blizini na 20 m od ulaza u nekretninu tužitelja nalazi veliko parkiralište, na kojom tužitelj uvijek može parkirati svoj osobni automobil, da tužitelj živi na drugom kraju grada, a da je nekretninu koja je na T. I. B. M. iznajmio.

 

U svezi navedenog nesporno je da nije ostvaren niti uvjet iz čl. 229.st.1. ZV jer tužitelj nije bio u posjedu nekretnine 20 godina, a da se vlasnik poslužnog dobra nije usprotivio, kada se tuženik koji je vlasnik povlasnog dobra tome nesporno usprotivio na način da je postavio rampu na svoj nekretnini koju je zaključao lokotom i to u vremenu od 2006 do 2008.godine. Tuženik je u studenom 2013.  godine opozvao  pravo korištenja tog prolaza tužitelju, i to na način da je promijenio lokot na rampi, a što je učinio i u travnju 2014., te je ključeve tih lokota predao samo svjedocima Ž. K. i T. B., a ne i tužitelju, nesporno je da do 2000.g. te nekretnine i nisu bile u vlasništvu obitelji B., odnosno nasljednika pokojnog V. B., tako da isti njima do 2000.g. nisu mogli niti raspolagati.

Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05,  2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13, 89/14   – dalje ZPP) tužitelj je u obvezi tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka i to u iznosu od 2.000,00 kn (tbr. 7.st.1. Tarifa o nagradi  i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Nar. nov. br. 107/15, dalje – OT),  pripadajući porez iznosi 500,00 kn (tbr. 42 OT) i pristojba na odgovor tužbu iznosi 200,00 kn, što ukupno iznosi 2.700,00 kn.

 

Tužitelj je u tužbi bio predložio provođenje geodetskog vještačenja na tuženikovoj nekretnini kako bi se pomoću vještakovih izmjera utvrdio točan put koji je predmet vršena prava stvarne služnosti te da se sukladno pravilima struke isplanira predmet služnosti unutar točaka koje će biti označene na skici izmjere mjernika vještaka, međutim na pripremnom ročištu dana 20.svibnja 2015.godine nije ostao kod tog dokaznog prijedloga niti ga je istakao dalje tijekom postupka pa se smatra da je tužitelj povukao taj dokazni prijedlog.  

 

U Slavonskom Brodu, dana 21. travnja 2016.godine