Broj: Gž-2369/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić, kao suca izvjestitelja i Ivice Botice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz S., OIB:..., zastupanog po punomoćniku S. G., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1. A. M.. iz S., OIB:..., pod 2. Z. M. iz S., OIB:..., pod 3. C. b. d.d. Z., OIB:..., radi ništetnosti ugovora, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-175/11 od 27. ožujka 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-175/11 od 27. ožujka 2015. godine.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor broj 353. o izdavanju garancije broj 413. za uredno plaćanje leasinga, od 7. studenog. 1995. godine, ovjeren pred javnim bilježnikom T. K. iz O. pod poslovnim brojem Ov-4461/95 ništetan.

Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je neosnovana.

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje tužitelj u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Neosnovano tužitelj ističe i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ishod ovog spora.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ugovor broj 353. o izdavanju garancije broj 413. za uredno plaćanje leasinga, od 7. studenog. 1995. godine, ništetan.

U provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja utvrdio je da je dana 7. studenog 1995. godine zaključen ugovor broj 353. o izdavanju garancije broj 413. za uredno plaćanje leasinga između, s jedne strane V. s.p.o. O. kao nalogodavca i s druge strane C. o. d.d. Z., kao banke, te da je člankom 3. između stranaka ugovoreno da se za osiguranje naplate potraživanja temeljem predmetne garancije C. b. d.d. upisuje založno pravo – hipoteku na nekretninama u vlasništvu zalogodavca i Z. U. iz S., čest. zem. 828/6 k.o. B. i A. M.. iz S., i to na stanu površine 60,54 m², sagrađene na čest. zem. 6475/67 Z.U. 14336 upisane u poduložak broj 1021 k.o. S. te da su zalogodavci ovlastili banku da na temelju ovog ugovora o izdavanju garancije bez svakog daljnjeg pitanja, radi osiguranja naknade potraživanja banke iz ovog ugovora o izdavanju garancije, uknjiži u svoju korist hipoteku na nekretninama iz ove točke, a da su zalogodavci ovlastili banku da na temelju ovog ugovora o izdavanju garancije može neposredno tražiti prisilno izvršenje na nekretninama iz ove točke radi naplate osiguranog potraživanja nakon njegove dospjelosti.

Nadalje tužena pod 2. A. M., supruga tužitelja, opunomoćila je svog sina tuženika pod 2. Z. M. dana 9. studenog 1995. godine da može u njeno ime kao zalogodavca potpisati ugovor 353. o izdavanju garancije br. 413. za uredno plaćanje leasinga zaključenog između C. b. d.d. Z. i V. s.p.o. O. temeljem kojeg će se u korist C. b. d.d., upisati založno pravo – hipoteka na nekretninama u njenom vlasništvu i to stanu sagrađenom na čest. zem. 6475/67 Z.U. 14330 u vrijeme kada je tužena pod 1. A. M. izdala punomoć svom sinu tuženiku pod 2. Z. M.. i u vrijeme kada je Z. M.. hipotekom opteretio stan, tužena pod 1. A. M. je bila uknjižena kao jedina vlasnica predmetnog stana.

Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio da je u ovršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu poslovni broj Ovr-619/00 doneseno rješenje o ovrsi protiv tužene pod 1. prodajom nekretnine i to stana sagrađenog na čest. zem. 6475/67, P.U. 1021 k.o. S., te da je založno pravo – hipoteka na navedenom stanu upisana na navedenom stanu upisana u zemljišnim knjigama pod brojem ZS-4998/95 s prijedlogom podnijetim sudu 1. prosinca 1995. godine, a kao instrument osiguranja potraživanja C. b. d.d. Z. i tvrtke V. s.p.o. O., kao i da može upisati založno pravo – hipoteku na gore navedenom stanu.

Pravomoćnom presudom poslovni broj P2-7774/09 utvrđeno je da je predmetni stan zajednička imovina tužitelja i tužene pod 1. te da je udio svake stranke u toj imovini izražen sa 1/2 dijela, ali je Općinski sud u Splitu odbio prijedlog tužitelja kojim je zatražio uknjižbu prava vlasništva spornog stana.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je zaključio da tužitelj nije dokazao da se radi o zajedničkoj imovini, te s obzirom da je tužena pod 1. u trenutku izdavanja punomoći tuženiku pod 2. bila uknjižena kao isključivi vlasnik stana, te da kao takva sa svojim vlasništvom može raspolagati kako želi, a budući da sporni ugovor broj 353. o izdavanju garancije broj 413. za uredno plaćanje leasinga, od 7. studenog. 1995. godine, nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva i kao takav nije ništetan, to je odbio tužbeni zahtjev.

Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud kao pravilan, a tužitelj ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

S obzirom na vrijeme kada se stjecala imovina stranaka – stan koji se nalazi u S., sagrađen na čest. zem. 6475/67, P.U. 1021 k.o. S., predmet spora potrebno je raspravljati primjenom odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 45/89, 59/90, dalje: ZBPO).

Sukladno odredbi članka 277. ZBPO-a imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova je zajednička imovina, dok imovina koju jedan bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina (članak 278. stavak 1. ZBPO-a).

U slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga već i, o radu u domaćinstvu i obitelji, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju u zajedničkoj imovini (članak 287. stavak 2. ZBPO-a).

Sukladno odredbi članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Sukladno članku 57. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV) kada je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dviju ili više osoba (zajedničara), nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.

Sukladno članku 61. ZV-a zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali ostali zajedničari, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva.

Nadalje, sukladno članku 124. ZV-a stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

U konkretnom slučaju tužena pod 1. je izdala punomoć tuženiku pod 2. kojom je istog ovlastila na potpis ugovora o izdavanju garancije za uredno plaćanje leasinga, kao i za upis založnog prava – hipoteke na stanu, a da tužitelj ne zna za radnju tužene pod 1., kao njen suprug i otac tuženika pod 2., u to je prilično teško povjerovati.

Vodeći računa o navedenom, potrebno je pravilnom primjenom odredbe članka 61. stavak 2. ZV-a zaključiti da treća osoba, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu može na temelju pravnog posla koji je sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini ako vlasništvo nije upisano u zemljišnoj knjizi kao zajedničko vlasništvo te ukoliko je treća osoba pošteni stjecatelj, odnosno da je postupao sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige.

Za cijeniti je činjenicu da je još 23. ožujka 2000. godine izvršena zabilježba pokretanja ovrhe koja je predmetnom stanu, a pod poslovnim brojem ZS-7774/09 od dana 6. srpnja 2009. godine izvršena zabilježba spora između tužitelja i tužene pod 1. radi utvrđenja suvlasništva na nekretnini koja je predmet ovog postupka, pa je sasvim je jasno da je od donošenja rješenja o ovrsi do pokretanja postupka radi utvrđenja zajedničke imovine bračnih drugova, tužitelja i tužene pod 1., prošlo više od 9 godina.

Nadalje, primjena načela kojim nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, mora biti u skladu s drugim načelima savjesnosti i poštenja u pravnom prometu što podrazumijeva i ocjenu savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog posla.

U konkretnom slučaju tužena pod 1. je opunomoćila tuženika pod 2. i na istog prenijela ovlaštenja. Tuženik pod 2. zaključio je pravni posao temeljem kojeg je izvršen upis hipoteke u zemljišne knjige još 1995. godine. Dana 23. ožujka 2000. godine izvršen je upis zabilježbe ovrhe na nekretnini, a tužitelj je tek u srpnju 2'009. godine pokrenuo postupak radi utvrđenja zajedničkog vlasništva na nekretnini koja je predmet ovog postupka.

Sukladno navedenom, ako i pretpostavimo da tužitelj nije za svo vrijeme trajanja braka znao za poslove tužene pod 1. i tuženika pod 2., teško je osporiti da se tužitelj nije pobrinuo ranije za zaštitu svoji interesa upisom u zemljišnu knjigu zajedničkog vlasništva ili da poduzme neku drugu radnju u cilju obavještavanja javnosti o svojim interesima. Sasvim je jasno da je tužitelj imao mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog vlasnika), pa upravo činjenica nesavjesnosti prethodnog postupanja bitna je za pravilnu primjenu materijalnog prava odnosno za pravilnu primjenu načela povjerenja u zemljišne knjige.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

U Splitu, 21. travnja 2016. godine