Broj: Gž-3969/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Alenu Perhatu, u izvanparničnoj stvari predlagatelja E.-A. C. iz R., D. 139 A, OIB…., zastupanog po punomoćnici L. V., odvjetnici iz M., protiv predloženika 1. D. S. iz O., R. OIB: …, 2. V. G. iz R., M. OIB:,…. i 3. D. G. iz R., M. OIB: ….., zastupanih po punomoćnicima V. K., E. B., M. H. M., I. R., B. P., S. P. i N. K., odvjetnicima iz R., radi uređenja međe, odlučujući o žalbi predlagatelja koja je izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 41 R1-36/2013 od 06. studenoga 2015. godine, ispravljenog pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj R1-36/2013 od 18. studenoga 2015. godine, dana 2. svibnja 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I              Odbija se žalba predlagatelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 41 R1-36/2013 od 06. studenoga 2015. godine, ispravljeno pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj R1-36/2013 od 18. studenoga 2015. godine u točki I. izreke, te u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen zahtjev predlagatelja za naknadu troška postupka u iznosu od 11.662,50 kuna.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe predlagatelja p r e i n a č u j e  se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 41 R1-36/2013 od 06. studenoga 2015. godine, ispravljeno pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj R1-36/2013 od 18. studenoga 2015. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo predlagatelju da naknadi predloženicima izvanparnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna, te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev predlagatelja za naknadu troška postupka u iznosu od 3.850,00 kuna i rješava:

 

Odbija se zahtjev predloženika za naknadu izvanparničnog troška u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Nalaže se predloženicima da naknade predlagatelju trošak postupka u iznosu od 3.850,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

III              Odbijaju se zahtjevi predlagatelja i predloženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je kao neosnovan prijedlog predlagatelja za uređenje međe između nekretnina označenih kao kat. čest. br. 1863/20 i kat. čest. br. 1863/43, sve k. o. S..

 

              U točki II. izreke naloženo je predlagatelju da naknadi predloženicima izvanparnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna, u roku od 15 dana, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen zahtjev predlagatelja za naknadu troška postupka u zatraženom iznosu od 15.512,50 kuna.

 

              Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnosi predlagatelj, zbog bitne povrede odredaba izvanparničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP), u vezi s odredbom paragrafa 21. stavak 1. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku iz 1934. godine (u nastavku teksta: ZSIP), koji propis se u ovom izvanparničnom postupku primjenjuje na odgovarajući način, u skladu s odredbama članaka 1. i 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine („Narodne novine“ br. 73/91).

 

              U žalbi u bitnome navodi da je predmetni prijedlog odbijen jer da su predloženici zlonamjerno i s ciljem obustave ovog postupka otuđili nekretninu označenu kao kat. čest. br. 1863/43, k. o. S., pa da je valjalo udovoljiti njegovom prijedlogu i urediti među prema njegovom posljednjem mirnom posjedu, a podredno prema pravičnoj ocjeni, u skladu s odredbom članka 103. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u nastavku teksta: ZV).

 

              Nadalje ističe da pobijano rješenje ne sadrži razloge u dijelu u kojem je odlučeno o trošku postupka, odnosno da sud nije naveo zbog čega je primijenio odredbu paragrafa 20. stavak 4. ZSIP-a, pa da je time počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

              U vezi toga navodi da on nije podnio neosnovani prijedlog, već prijedlog za uređenje međe prema posljednjem mirnom posjedu koji je u ovom postupku nepobitno utvrđen, a da činjenica da su predloženici zlonamjerno otuđili gornju nekretninu ne može značiti da je njegov prijedlog neosnovan, jer da je isti bio podnesen prema tadašnjim vlasnicima te nekretnine.

 

              Nadalje ističe da nije postojala niti gruba krivnja na njegovoj strani, već da ista iz navedenih razloga postoji na strani predloženika, pa smatra da je njemu trebalo dosuditi trošak predmetnog postupka prema priloženom troškovniku.

 

              Osim toga, navodi da je u konkretnom slučaju podredno trebalo primijeniti odredbu paragrafa 283. stavak 1. ZSIP-a, ili odredbu članka 156. stavak 1. ZPP-a.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak, ili da se ta odluka preinači, pri čemu potražuje i trošak žalbenog postupka.

 

              Predloženici u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode kao neosnovane i predlažu odbijanje žalbe, te također potražuju trošak žalbenog postupka.

 

              Žalba predlagatelja je djelomično osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka mjernika D. M. i njegovog iskaza, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev predlagatelja radi uređenja sporne međe između nekretnine označene kao kat. čest. br. 1863/20, k. o. S. koja je u njegovom vlasništvu i nekretnine u vlasništvu predloženika pod oznakom kat. čest. br. 1863/43, k. o. S..

 

              U vezi toga utvrđuje da predloženici više nisu vlasnici potonje nekretnine, te da nisu pristali na subjektivnu preinaku prijedloga u odnosu na novooznačene predloženike K. implant dentistry d. o. o. iz R. i K. dentalni turizam d. o. o. iz R. (nove vlasnike iste nekretnine), pa da je rješenjem od 05. svibnja 2015. godine odbijena takva preinaka.

 

              Osim toga, utvrđuje da je tijekom postupka izvršena i parcelacija kat. čest. br. 1863/43, k. o. S., tako što je južni dio te nekretnine dobio novu oznaku kat. čest. br. 1863/58, pa da upravo potonja parcela sada graniči sa kat. čest. br. 1863/20, k. o. S..

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je predlagatelj povukao predmetni prijedlog, ali da su predloženici izjavili da se protive povlačenju.

 

              Utvrđujući da nekretnine između kojih je zatraženo uređenje međe više nisu susjedne, a pozivom na odredbu članka 103. stavak 1. ZV-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijanog rješenja.

 

              Odluku o trošku postupka (točka II. izreke pobijane odluke) temelji na odredbi paragrafa 20. stavak 4. ZSIP-a, u vezi s odredbom članka 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine, pa predloženicima na ime troška zastupanja po punomoćnicima-odvjetnicima dosuđuje trošak u sveukupnom iznosu od 5.000,00 kuna.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba izvanparničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom paragrafa 21. stavak 1. ZSIP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena neka od tih povreda, pa prema tome niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pozivanjem na odredbu paragrafa 20. stavak 4. ZSIP-a očigledno utvrdio da je trošak predmetnog postupka prouzročio predlagatelj svojim neosnovanim prijedlogom, pa navedeno rješenje u tom dijelu sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predloženici više nisu suvlasnici nekretnine označene kao kat. čest. br. 1863/43, k. o. S., te da ista više nije susjedna nekretnini u vlasništvu predlagatelja, tj. kat. čest. br. 1863/20, k. o. S., pa je na temelju takvog utvrđenja pravilnom primjenom odredbe članka 103. stavak 1. ZV-a odbio prijedlog za uređenje međe između tih nekretnina, jer navedene činjenice predstavljaju zapreku za provođenje predmetnog postupka.

 

              Međutim, u pravu je predlagatelj kada ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu odluke o troškovima ovog postupka.

 

              Naime, budući da odredbama ZV-a nije regulirano pitanje naknade troškova u postupcima radi uređenja međe, to se u tom pogledu primjenjuju odgovarajuće odredbe ZSIP-a, i to posebne odredbe (lex specialis) tog Zakona kojima se regulira postupak uređenja međe, odnosno odredba paragrafa 283. ZSIP-a.

 

              Prema toj odredbi (stavak 1.), troškove postupka (uređenja međe) snose stranke po mjeri svojih graničnih linija, s time da će onaj tko je stavio prijedlog za uređenje međa snositi sam troškove postupka ako se iz rasprave pokaže da obnavljanje ili ispravljanje međa nije bilo potrebno jer međa nije sporna ili se može lako raspoznati ili zbog toga što su sudionici htjeli da se označavanje međa izvrši bez suda, pri čemu je propisano da troškovi oko zastupanja padaju na zastupanoga.

 

              Nadalje, u stavku 2. istog paragrafa određeno je da sud može odlučiti da troškove postupka u cijelosti ili djelomično snosi stranka koja je spor prouzročila ako je isti prouzročen smetanjem mirnog posjeda.

 

              Isto tako, odredbom paragrafa 283. stavak 3. ZSIP-a propisano je da će se po istim načelima odlučiti o troškovima ako se stranke o tome nisu sporazumjele, i onda, kad ne dođe do sudske odluke o uređenju međa.

 

              U konkretnom slučaju iz sadržaja predmetnog spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je predmetni prijedlog radi uređenja međe odbijen jer su nakon njegovog podnošenja predloženici otuđili predmetnu kat. čest. br. 1863/43, k. o. S., te je ista naknadno i cijepana, zbog čega nekretnine u odnosu na koje je podnesen prijedlog više nisu susjedne.

 

              Dakle, iz gornjeg proizlazi da do donošenja navedene odluke nije došlo zbog toga jer nije bila potrebna obnova ili ispravljanje međe između predmetnih nekretnina, odnosno jer međa nije bila sporna ili se mogla lako raspoznati, niti su stranke htjele izvansudskim putem utvrditi među (paragraf 283. stavak 1. ZSIP-a), a protivno tvrdnjama predlagatelja niti predloženici nisu grubom krivnjom skrivili odbijanje prijedloga, jer su isti bili ovlašteni slobodno raspolagati gornjom nekretninom te je (i) tijekom ovog postupka otuđiti trećim osobama, pa po stajalištu ovog suda u takvoj pravnoj situaciji o troškovima ovog postupka treba odlučiti kao da je donesena odgovarajuća odluka suda o uređenju međe, jer na to ukazuje sadržaj odredbe paragrafa 283. stavak 3. ZSIP-a.

 

              Stoga je pogrešno utvrđenje suda da u ovom slučaju dolazi u primjenu odredba paragrafa 20. stavak 4. potonjeg Zakona, jer bi do toga eventualno moglo doći jedino kada pitanje naknade troškova u postupku radi uređenja međe ne bi bilo regulirano drugim (posebnim) odredbama ZSIP-a, što ovdje nije slučaj, jer se u tom pogledu primjenjuje odredba paragrafa 283. ZSIP-a.

 

              S obzirom na navedeno, trebalo je u skladu s odredbom paragrafa 283. stavak 1. ZSIP-a odrediti da stranke na jednake dijelove snose trošak postupka koji je nastao do obustave ovog postupka, te shodno tome naložiti predloženicima da naknade predlagatelju 1/2 dijela troška koji se odnosi na plaćenu sudsku pristojbu za prijedlog u iznosu od 300,00 kuna, te plaćene troškove mjerničkog vještačenja u ukupnom iznosu od 7.400,00 kuna, tj. iznos od 3.850,00 kuna.

 

              Nasuprot tome, predlagatelju i predloženicima u smislu potonje odredbe ZSIP-a ne pripada pravo na trošak zastupanja po punomoćnicima-odvjetnicima, pa slijedom toga nije bilo mjesta usvajanju zahtjeva predloženika za naknadu troška po toj osnovi u iznosu od 5.000,00 kuna, zbog čega je pravilno odbijen zahtjev predlagatelja za naknadu troška zastupanja u iznosu od 11.662,50 kuna, prema troškovniku sa lista 2-110 spisa. 

 

              Slijedom navedenog, valjalo je žalbu predlagatelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje u dijelu opisanom u točki I izreke, u skladu s odredbom članka 380. točka 2. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki II izreke rješenja.

 

              Budući da je predlagatelj u žalbenom postupku uspio samo u manjem dijelu ožalbenog rješenja, to je u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a dužan sam snositi svoj trošak tog postupka, dok trošak predloženika u vezi žalbe nije bio potreban za vođenje postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa je odlučeno kako je razvidno iz točke III izreke rješenja.

 

U Rijeci, dana 2. svibnja 2016. godine.