Broj: Gž-776/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Brankice Malnar sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K., K., …, OIB …, zastupanog po punomoćnicima iz ZOU-a A. T. & S. Z., odvjetnicama iz R., protiv tuženika M. Z. iz R., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. Z. iz R., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-2853/12 od 28. listopada 2014. god., u sjednici vijeća održanoj dana 4. svibnja 2016. god.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e se presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-2853/12 od 28. listopada 2014. god.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, toč. 1. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini, kat. čest. br. 4945, oranici, površine 693 m2, upisanoj u zk.ul. 4271 k.o. K. te da je ovlašten ishoditi upis stečenog prava na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika. Toč. 2. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznos u od 12.075,00 kn.

 

Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („N.N.“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, u daljnjem tekstu ZPP).

 

U podnesenoj žalbi u prvom redu se pozivaju na proturječnost pobijane presude. Tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj kao kupac ne bi ušao u posjed predmetne nekretnine u cjelini. Tvrdi da je kvalificirani posjednik nekretnine od sklapanja kupoprodajnog ugovora s D. B., 19. siječnja 1994. god., te da je obavljao posjedovne radnje postavljanjem ugibališta i autobusne čekaonice, a na dijelu nekretnine da su bili postavljeni i kante za smeće K. Č. d.o.o. Navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o dobroj vjeri tuženika kod sklapanja kupoprodajnog ugovora i uknjižbe. Tvrdi da je tužitelj kao zakonit posjednik, kvalificiranim posjedom stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini te da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za udovoljenje tužbenom zahtjevu.

Odgovor na žalbu nije podnesen. 

 

Žalba nije osnovana.

 

Kod donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tužitelj. Presuda nije proturječna, sadrži pravilne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je ranija vlasnica D. B. predmetnu nekretninu prodala 19. siječnja 1994. god. tužitelju, odnosno da je tu istu nekretninu 07. rujna 2006. god. prodala tuženiku koji je uknjižio pravo vlasništva. Nastavno je utvrdio da tužitelj nije dokazao, da tuženik ne bi bio u dobroj vjeri prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora i uknjižbe. Nekretnina da je u naravi livada te da je kroz sadržaj iskaza predstavnika K. Č., koji je prvostupanjski sud prihvatio vjerodostojnim, utvrđeno da je eko otok postavljen bez suglasnosti vlasnika i uklonjen na zahtjev ovdje tuženika. Nije prihvatio tvrdnju tužitelja kao ni iskaz svjedoka D. J., o kupnji zemljišta radi izgradnje čekaonice i perona za putnike, jer da je sam tužitelj u podnesku od 26. rujna 2011. god. izjavio da se na toj nekretnini nalazi autobusna stanica najmanje 20 god., a to da je potvrdio i K. A. u svom očitovanju. Nastavno je utvrdio da je predmetno ugibalište nerazvrstana cesta, u smislu odredbe čl. 100. st. 1. alineja 1. Zakona o cestama te da je u smislu odredbe čl. 101. st. 1. toga Zakona javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalazi ali kako tužitelj potražuje daleko veću površinu od površine ugibališta (693m2) nije udovoljio tužbenom zahtjevu ni temeljem tog utvrđenja.

 

Zaključno je utvrdio da tužitelj nije dokazao, da bi se nalazio u zakonitom posjedu cjelokupne nekretnine u trajanju od 10 god., a sve da je to i dokazao pravo vlasništva stečeno po samom zakonu ne bi moglo suprotstaviti vlasništvu tuženika, stečenom temeljem na pravnog posla uknjižbom s povjerenjem u zemljišne knjige, u smislu odredbe čl. 122 st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, u daljnjem tekstu ZV).

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da su s ranijom vlasnicom predmetne nekretnine, D. B., sklopili ugovore o kupnji sporne nekretnine ovdje tužitelj 19. siječnja 1994. god i ovdje tuženik 07. rujna 2006. god. te da je temeljem prijedloga za uknjižbom tuženika, pos br. Z-13285/06, uknjiženo pravo vlasništva na ime tuženika. Nije sporno ni da se na dijelu te nekretnine nalazi autobusno ugibalište te da se kroz ranije razdoblje nalazio i eko otok. Sporno je da li je ovdje tužitelj stekao pravo vlasništva redovnom dosjelošću, odnosno da li bi se to njegovo eventualno pravo stečeno temeljem zakona moglo suprotstaviti pravu vlasništva tuženika stečenom temeljem pravnog posla uknjižbom.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev i to utvrđenje suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

 

Prije svega valja naglasiti da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da ovdje tužitelj sklapanjem kupoprodajnog ugovora nije ušao u posjed predmetne nekretnine jer iz čl. V. Ugovora proizlazi da je nekretnina predana u posjed kupcu. Kod fizičke predaje dovoljno je da se kupcu omogući raspolaganje stvarju, stvarnim stavljanjem nekretnine u položaj da stjecatelj može nad njom imati faktičku vlast, koja pretpostavka bi u konkretnom slučaju bila ispunjena. Ipak pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u tom dijelu nije utjecao na zakonitost pobijane odluke jer se neosnovanost tužbenog zahtjeva temelji na drugim bitnim, pravilno utvrđenim činjenicama.

 

Tuženik je kupio predmetnu nekretninu od zemljišnoknjižne vlasnice i uknjižio svoje pravo vlasništva na toj nekretnini. Budući da se u smislu odredbe čl. 122. ZV-a smatra da zemljišne knjige istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine onaj tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Smatra se da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla i u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju dok se nedostatak dobre vjere ne može predbacivati nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Pravilno je prvostupanjski sud savjesnom i brižljivom ocjenom svih provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) te sadržajnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 221.a ZPP-a, na koju odredbu se nije izričito pozvao ali ju je pravilno primijenio, utvrdio da tužitelj nije dokazao nepoštenje tuženika kod stjecanja i uknjižbe prava vlasništva (sklapanje ugovora i uknjižba obavljeni su istog dana).

 

Stanje nekretnine, koja u pretežnom dijelu predstavlja neuređenu livadu, ne ukazuje na posjedovanju po trećoj osobi, ovdje tužitelju. Na rubnom dijelu te nekretnine nalazi se autobusna stanica i betonirani podest za eko otok koji je tu bio postavljen, što je, kako je utvrđeno, tuženiku bilo poznato jer mu je potvrdila prodavateljica izjavom da je izgradnja izvršena bez njezinog odobrenja, ali na tom saznanju nije mogao ni morao temeljiti zaključak o ranijoj prodaji cijele nekretnine ovdje tužitelju.

 

Naime, sam tužitelj je potvrdio da je autobusna stanica izgrađena puno prije sklapanja kupoprodajnog ugovora iz 1994. god., dok je V. K., pravnik u K. Č. izjavio da su se eko otoci postavljali na nekretnine bez odobrenja vlasnika, čime je potvrđena tvrdnja o izgradnji na zemljištu u tada privatnom vlasništvu.

 

Budući da nije rijedak slučaj takvog postupanja kroz ranije razdoblje (izgradnja takvih objekata bez kupnje zemljišta i isplate naknade vlasnicima) tuženik nije imao razloga ne vjerovati iskazu prodavateljice jer kao što je naprijed navedeno iz stanja preostalog dijela nekretnine nije mogao izvesti zaključak o posjedu tužitelja dok izvanknjižno stanje nije bio dužan istraživati (čl. 122. st. 3. ZV-a).

 

Teret dokaza o znanju tuženika ili postojanju razloga za sumnju o vlasništvu prodavateljice u vrijeme kupnje nekretnine i uknjižbe je u konkretnoj pravnoj situaciji na tužitelju, pa kako kroz sadržaj provedenih dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li je tuženik znao za raniju prodaju predmetne nekretnine tužitelju, sadržajnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 221a ZPP-a (prvostupanjski sud se nije izričito pozvao na odredbe o teretu dokazivanja ali ih je sadržajno pravilno primijenio) pravilno je utvrđeno da nije znao ni morao znati za tu prodaju.

 

Stoga, u pravnoj situaciji kada je tuženik kupio i uknjižio pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini s povjerenjem u zemljišne knjige, u smislu odredbe čl. 122. ZV-a, tom pravu vlasništva ne može se suprotstaviti vlasništvo stečeno na temelju zakona (čl. 130. st. 2. ZV-a).

 

Zaključno treba naglasiti da ni utvrđena činjenica o vlasništvu tužitelja na dijelu nekretnine, izgrađenoj autobusnoj stanici, kao ni činjenica da je u većem tužbenom zahtjevu sadržan manji ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane odluke.

 

Budući da se tužitelj činjenično ne poziva na stjecanje prava vlasništva temeljem Zakona o cestama i ne predlaže dokaze, eventualnu parcelaciju predmetne nekretnine radi utvrđenja vlasništva na njezinom dijelu (građevinsko vještačenje predloženo je samo na okolnosti identifikacije nekretnine) pravilno je odbijen cjelokupan tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva ali predmetom spora nije samo tužbeni zahtjev već i određena činjenična osnova iz koje se izvodi zaključak o osnovanosti određene pravne posljedice.

 

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženika donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

 

Slijedom obrazloženo, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjao je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci.

 

U Rijeci, dana 4. svibnja 2016. god.