Broj: Rev 431/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bujama, protiv protustranke Grada Vodnjana, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji predlagateljice protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-45/11-2 od 4. srpnja 2011., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola broj Z-14202/10 od 5. studenoga 2010., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2016.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se revizija predlagateljice Republike Hrvatske te se preinačuje rješenje Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-45/11-2 od 4. srpnja 2011. i rješava na način da se odbija žalba protustranke Grada Vodnjana kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola broj Z-14202/10 od 5. studenoga 2010.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem prihvaćen je prijedlog predlagateljice za uknjižbu prava vlasništva na k.č.br. 637/1 pašnjak iz z.k.ul. 3857 k.o. P., a upisanih kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine P.

Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je žalba protustranke Grada Vodnjana te je preinačeno prvostupanjsko rješenje na način da se prijedlog za upis prava vlasništva predlagateljice odbija kao neosnovan, a ujedno je naloženo brisanje upisa, uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i brisanje zabilježbe žalbe protiv rješenja.

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavila predlagateljica temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) navodeći pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predlagateljica predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i da preinači pobijano drugostupanjsko rješenje na način da odbije žalbu protustranke i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

Protustranka nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija je osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u dijelu koje se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija i podnesena.

Prvostupanjski sud je na temelju prijedloga predlagateljice te na temelju uvjerenja nadležnog upravnog tijela da je predmetna nekretnina se nalazila izvan granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91 – dalje: ZPZ) zauzeo pravno stajalište da su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predlagateljice poljoprivrednog zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Općine P. na dan stupanja na snagu ZPZ, a sve temeljem čl. 3. st. 1. ZPZ u vezi čl. 129. i čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).

Drugostupanjski sud, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zauzeo je pravno shvaćanje da u konkretnoj pravnoj stvari predlagateljica nije dokazala pretpostavke iz čl. 3. st. 1. ZPP, jer na temelju činjenice da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu koja je bila izvan granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu ZPZ, se ne može zaključiti da se radi o poljoprivrednom zemljištu, a obzirom na odredbu čl. 43. st. 2. i čl. 44. Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora („Narodne novine“, broj 54/80) jer je odredbom čl. 43. st. 2. navedenog Zakona propisano da je građevinsko područje i ono područje koje je prostornim planovima jedinica lokalne samouprave određeno za izgradnju i razvoj gradova ili drugog naselja. Stoga drugostupanjski sud smatra da predlagateljica nije dokazala pretpostavke iz čl. 3. st. 1. ZPZ.

Predlagateljica u reviziji u biti postavlja pravno pitanje koje se sastoji u tome da li je Republika Hrvatska postala vlasnik nekretnina koje su na dan stupanja na snagu ZPZ 23. srpnja 1991. bile u društvenom vlasništvu i nalazile su se izvan granica građevinskog područja, ali je za to područje prostornim planom bila predviđena zona rekreacije. Pritom prema pravnom shvaćanju ovog suda nije od značaja što je predlagateljica kao pravni osnov stjecanja svog prava vlasništva navela čl. 362. st. 3. ZVDSP, a ne čl. 3. st. 1. ZPZ. Nadalje, ovaj sud smatra da se radi o važnom pitanju za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni obzirom da je ovaj sud već u svojim ranijim odlukama zauzeo pravno shvaćanje u odnosu na kojeg je drugostupanjska odluka u ovoj pravnoj stvari u suprotnosti. Tako je u odluci ovog suda broj Rev-77/2007-2 od 4. studenoga 2008., kao i u odluci broj Rev-901/10-2 od 26. siječnja 2011. zauzeto pravno stajalište da zemljišne čestice koje su se nalazile izvan utvrđenih granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu ZPZ, su temeljem zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske. Dakle, ovaj sud je već ranije zauzeo pravno shvaćanje prema kojem Republika Hrvatska postaje vlasnik nekretnine koja je na dan 23. srpnja predstavlja poljoprivredno zemljište i koja se nalazila u društvenom vlasništvu izvan granica građevinskog područja, i kod čega ne može doći do primjene niti odredba čl. 360. st. 1. i 2. ZVDSP, a niti odredba čl. 362. st. 3. ZVDSP. Naime, Republika Hrvatska je na temelju posebnih zakona, od kojih je jedan i ZPZ, prije stupanja na snagu ZVDSP postala temeljem zakona vlasnik nekretnina u odnosu na koje su bile ispunjene pretpostavke iz tih posebnih zakona. Kod ZPZ su dovoljne dvije pretpostavke od kojih  je prva da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu, a druga pretpostavka je da se radi o poljoprivrednom zemljištu, i koja druga pretpostavka se dokazuje prema usvojenom pravnom shvaćanju ovog suda upravo rješenjem nadležnog upravnog odjela za prostorno uređenje iz kojeg je vidljivo da je određena nekretnina na dan stupanja na snagu ZPZ bila izvan granica građevinskog područja.

Kod toga je potrebno napomenuti da u ovoj pravnoj stvari je konkretna nekretnina bila izvan granica građevinskog područja ali u zoni predviđenoj tadašnjim prostornim planom za rekreaciju. Činjenica da je određena nekretnina bila predviđena za razvoj i izgradnju gradova ili drugog naselja, u konkretnom slučaju u svrhu rekreacije, nije dovoljna jer je takva nekretnina i dalje izvan zone trenutnog građevinskog zemljišta i što je opće prihvaćen kriterij za stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske temeljem čl. 3. st. 1. ZPZ.

Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 3. st. 1. ZPZ u vezi čl. 129. i čl. 130. ZVDSP, te čl. 107. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08) kada je preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio prijedlog predlagateljice.

Slijedom navedenog, a temeljem čl. 395. st. 1. ZPP valjalo je prihvatiti reviziju predlagateljice i preinačiti drugostupanjsko rješenje na način da se odbije žalba protustranke i potvrdi prvostupanjsko rješenje u cijelosti.

Zagreb, 18. svibnja 2016.