Broj: Gž-2598/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća te Vesne Rist, suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. akcionarsko društvo za trgovinu, posredovanje i zastupanje u trgovini, R. S., S., …, zastupanog po punomoćnici B. P., odvjetnici iz O., protiv tužene 1. REPUBLIKE HRVATSKE zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, 2. Č. V. iz Z., …, 3. D. M. iz Z., … i 4. D. J. iz Z., …, 2.-4.-tuženi zastupani po punomoćnici A. K. B., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništavosti i isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Malom Lošinju posl.br. P-121/08-12 od 6. lipnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. svibnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Malom Lošinju posl.br. P-121/08-12 od 6. lipnja 2014. godine u točki I/1., I/2., I/3., I/4. i I/5. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Malom Lošinju u dijelu točke II izreke (II/1.) kojim je tužitelj obvezan tuženicima naknaditi troškove parničnog postupka.

 

              Prihvaća se žalba tužitelja te se  u k i d a  rješenje Općinskog suda u Malom Lošinju posl.br. P-121/08-12 od 6. lipnja 2014. godine u točki I/1., I/2. i I/3. izreke (kojim je odbačena tužba tužitelja) i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavosti upisa uknjižbe prava vlasništva nekretnine kat.čest. 2281 zk.ul. 538 k.o. M. L. – grad u korist Republike Hrvatske (1.-tuženika) te na utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji od 20. srpnja 2001. godine i aneksa ugovora o prodaji od 29. svibnja 2002. godine sklopljenog između Republike Hrvatske (1.-tuženika) te Č. V. i D. M. (2. i 3.-tuženika), kao i na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji od 14. srpnja 2003. godine sklopljenog između Č. V. i D. J. (3. i 4.-tuženika), predmet kojih ugovora o kupoprodaji je nekretnina kat. čest. 2281 zk.ul. 538 k.o. M. L. – grad. Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev za uspostavom zemljišnoknjižnog stanja i naknadu troškova parničnog postupka (točka I/1., I/2., I/3., I/4. i I/5. izreke).

 

              Rješenjem sadržanim u istoj presudi prvostupanjski se je sud oglasio nenadležnim za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja na isplatu tržišne vrijednosti nekretnine kat.čest. 2281 zk.ul. 538 k.o. M. L. – grad i tužbu tužitelja odbacio (točka I/1., I/2. i I/3. izreke). Točkom II. izreke citiranog rješenja tužitelj je obvezan tuženima nadoknaditi troškove parničnog postupka i to 1.-tuženiku 7.250,00 kn, 2.-tuženiku, 3.-tuženiku i 4.-tuženiku 17.781,25 kn, dok su tuženi odbijeni s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude i rješenja iz svih žalbenih razloga čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP) i predložio da se prvostupanjska presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništavosti upisa uknjižbe prava vlasništva u korist 1.-tuženika u odnosu na nekretninu kat.čest. 2281 zk.ul. 538 k.o. M. L. – grad te tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji od 20. srpnja 2001. godine, aneksa ugovora o kupoprodaji od 29. svibnja 2002. godine i ugovora o kupoprodaji od 14. srpnja 2003. godine, predmet kojih ugovora je bila kupoprodaja nekretnine kat.čest. 2281 k.o. M. L. – grad, a koji ugovori su sklopljeni između tuženih, kao i tužbeni zahtjev na uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnoga stanja. Osim toga predmet spora stranaka odnosi se i na eventualno kumulativan tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži da mu 1.-tuženik isplati tržišnu vrijednost nekretnine kat.čest. 2281 k.o. M. L. – grad.

 

              Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je nekretnina kat.čest. 2281 k.o. M. L. – grad u zemljišnim knjigama bila uknjižena kao društveno vlasništvo uz upisanog korisnika – Z. kombinat P. iz S. te da je 19. studenoga 1993. godine na spornoj nekretnini uknjiženo pravo vlasništva Republike Hrvatske (1.-tuženika) temeljem odluke fonda (Kl. 80-05/93-07/438 Ur.br. 56303-5-93-5) od 12. studenoga 1993. godine (posl.br. Z-820/93). Nadalje prvostupanjski je sud utvrdio da je 1.-tuženik (kao prodavatelj) s 2. i 3.-tuženikom (kao kupcima) sklopio kupoprodajni ugovor 20. srpnja 2001. godine i aneks ugovora od 29. svibnja 2002. godine predmet kojeg ugovora je bila kupoprodaja nekretnine kat.čest. 2281 k.o. M. L. – grad, a nakon toga da je sklopljen kupoprodajni ugovor 14. srpnja 2003. godine između 2.-tuženika (kao prodavatelja) i 4.-tužene (kao kupca) predmet kojeg ugovora je bila sporna nekretnina, nakon čega su u zemljišnim knjigama kao vlasnici sporne nekretnine uknjiženi 3.-tuženik D. M. i 4.-tužena D. J..

 

Nakon utvrđenja relevantnog sadržaja povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za spornu nekretninu prvostupanjski je sud zaključio da je upis uknjižbe prava vlasništva sporne nekretnine u korist Republike Hrvatske (1.-tuženika) dopušten primjenom čl. 3. st. 1. vezano za čl. 5. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" 40/92; Uredba) u odnosu na koji dopušteni upis ne postoje razlozi za ništavost kako to tužitelj traži tužbenim zahtjevom. Nadalje prvostupanjski je sud prosuđivao i sklopljene kupoprodajne ugovore između tuženih, predmet kojih ugovora je bila sporna nekretnina, te nije utvrdio pretpostavke za ništavost istih prema čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; ZOO/91), a nakon sklapanja kojih ugovora su tuženi stekli pravo vlasništva sporne nekretnine temeljem čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; ZV). U odnosu na odredbu čl. 362. st. 1. ZV prvostupanjski je sud isključio mogućnost primjene citirane zakonske odredbe jer je pravo korištenja sporne nekretnine pravni prednik tužitelja izgubio temeljem odredbe čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" 40/92) odnosno prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Vezano za prethodno citiranu uredbu prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naveo da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da se je organizirao kao pravna osoba sukladno čl. 5., a isto tako da nije dokazao da je spornu nekretninu unio u svoj temeljni kapital društva. Budući da je 1.-tuženik stekao pravo vlasništva sporne nekretnine temeljem navedene uredbe, a nakon toga 2.-tuženik, 3.-tuženik i 4.-tuženik temeljem valjanih kupoprodajnih ugovora, prvostupanjski je sud u odnosu na primjenu Ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine-Međunarodni ugovori" 2/04) odnosno primjene Aneksa G isključio mogućnost neposredne primjene navedenog ugovora. Budući da je tužitelj u okviru činjeničnih navoda tijekom prvostupanjskog postupka istaknuo i da je vlasništvo sporne nekretnine stekao naplatnim pravnim poslom-kupoprodajnim ugovorom od 31. siječnja 1962. godine, sklopljenim između pravnog prednika tužitelja Z. zadruge S. (kao kupca) i M. L. (kao prodavateljice) prvostupanjski je sud utvrdio da je predmet kupoprodaje navedenog ugovora nekretnina zgr.čest. 289/2 zk.ul. 3909 k.o. M. L.-grad, odnosno da predmet kupoprodaje nije bila sporna nekretnina kat.čest. 2281 k.o. M. L.-grad, a da tužitelj nije dokazao istovjetnost identiteta navedenih nekretnina, pri čemu je prvostupanjski sud primijenio i paragraf 431. Općeg građanskog zakonika (OGZ). Slijedom opisanih utvrđenja i pravnih zaključaka prvostupanjski je sud odbio tužbene zahtjeve tužitelja na tvrđenje ništavosti zemljišnoknjižnog upisa uknjižbe prava vlasništva u korist 1.-tuženika te na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji sklopljenih između tuženih kao i tužbeni zahtjev za uspostavom prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

              U odnosu na tužbu s postavljenim tužbenim zahtjevom da se 1.-tuženika obveže da tužitelju isplati tržišnu vrijednost sporne nekretnine kat.čest. 2281 k.o. M. L.-grad prvostupanjski se je sud oglasio nenadležnim, primjenjujući čl. 16. st. 1. i 2. ZPP-a, a uz obrazloženje da postavljeni tužbeni zahtjev nije u sudskoj nadležnosti već u nadležnosti državnih tijela sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora u pitanjima sukcesije. Odluku o naknadi troškova parničnog postupka prvostupanjski je sud temeljio na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

              Neosnovano tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo relevantno utvrđene činjenice i razloge o relevantnoj primjeni materijalnog prava.

 

              Tužitelj je u žalbi osporio pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kupoprodajni ugovor od 31. siječnja 1962. godine sklopljen između pravnog prednika tužitelja i M. L. vezano za koji žalbeni razlog je naveo da prvostupanjski sud nije proveo dokaze na okolnost istovjetnosti identiteta nekretnine kat.čest. 2281 i kat.čest. 289/2 k.o. M. L.-grad, niti da je proveo dokaze na okolnost da li je sporna nekretnina unesena u temeljni kapital društva tužitelja. Prema čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP-a tužitelj je u okviru pravila o teretu dokazivanja bio dužan iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice pa sadržaj citiranih zakonskih odredbi ukazuje na nepostojanje obveze prvostupanjskog suda da po službenoj dužnosti provodi dokaze. Budući da tužitelj koji je zastupan po kvalificiranom punomoćniku u osobi odvjetnika tijekom prvostupanjskog postupka nije predložio niti jedan dokaz da su nekretnine kat.čest. 2281 i kat.čest. 289/2 k.o. M. L.-grad istovjetne nekretnine, niti je predložio dokaz u pravcu utvrđenja da je sporna nekretnina kat.čest. 2281 k.o. M. L.-grad unesena u temeljni kapital društva posljedično tome neosnovano tužitelj osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja jer je o navedenim činjenicama prvostupanjski sud prosuđivao pravilnom primjenom čl. 221.a ZPP-a.

 

              Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda tužitelj je u žalbi naveo da su donošenjem prvostupanjske presude povrijeđena njegova ustavna prava o jamstvu prava vlasništva pri čemu ukazuje na čl. 48. st. 1. i čl. 50. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90, 135/97, 8/98,  113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-Međunarodni ugovori" 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06; Konvencija) te čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Osim toga tužitelj je u žalbi naveo da je Republika Hrvatska donošenjem Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" 29/94, 35/94) i Uredbom o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" 39/91, 44/91, 52/91, 5/92, 40/92, 100/93 i 114/94) tužitelju oduzela njegovu imovinu.

 

Neosnovano tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda ukazujući na zajamčeno pravo vlasništva odredbom čl. 48. Ustava RH jer je odredbom čl. 50. Ustava RH propisana mogućnost ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, što se u konkretnom slučaju odnosi na donošenje Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" 40/92) kojom je u čl. 3. st. 1. bilo propisano da se sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju R. S. i C. G. te autonomnih pokrajina K. i V., a koje se do dana stupanja na snagu ove uredbe nisu organizirale temeljem Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92), prenose u vlasništvo Republike Hrvatske, što znači da je donošenjem navedene uredbe sporna nekretnina postala vlasništvo Republike Hrvatske, a upis uknjižbe prava vlasništva imao je deklaratoran značaj. Osim toga i prema čl. 362. st. 1. ZV tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva sporne nekretnine, odnosno pravo korištenja njegovog pravnog prednika nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997. godine) budući da je tužitelj (pravni prednik tužitelja) pravo korištenja izgubio prije toga i to na temelju čl. 3. st. 1. navedene uredbe. Stoga su neosnovani opisani žalbeni razlozi tužitelja uključujući i žalbene razloge koji se odnose na povredu prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom je, između ostalog, propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te da je nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava, međutim, što ne može oduzeti pravo svake države da primijeni zakone koje smatra potrebnim da bi uredila pravo vlasništva. Isto tako primjena materijalnog prava prvostupanjskog suda nije dovedena u pitanje zbog neprimjenjivanja Ugovora o pitanjima sukcesije (Aneks G) budući da su istim isključivo ugovorena osnovna načela na kojima se temelje pitanja sukcesije.

 

              Tužitelj je u žalbi osporio i pravilnost primjene čl. 16. st. 1. i 2. ZPP-a u odnosu na koji žalbeni razlog je naveo da je prvostupanjski sud pogrešnom prosudbom Ugovora o pitanjima sukcesije (Aneks G) odbacio tužbu kojom tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu tržišne vrijednosti nekretnine kat.čest. 2281 k.o. M. L.-grad.

 

              Osnovano je tužitelj osporio pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda (čl. 16. st. 1. i 2. ZPP-a) jer je prvostupanjski sud pogrešno prosuđivao Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije uključujući i Aneks G ugovora ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori 2/04). Citiranim zakonom i ugovorom uređeno je rješavanje pitanja sukcesije država slijednica bivše SFRJ, uključujući i pitanja vezana za privatnu imovinu i stečena prava, pa je između ostalog istim ugovoreno da države sljednice moraju poduzeti potrebne mjere u skladu s njezinim unutarnjim pravom da osiguraju priznavanje i pravne učinke odredaba ovog ugovora pred svim sudovima i tijelima te da druge države sljednice i njihovi državljani imaju pristup tim sudovima i tijelima radi osiguranja provedbe ovog ugovora (čl. 8.). Iz cjelokupnog sadržaja navedenog zakona i ugovora, koji je uključio i rješavanje pitanja vezana za sukcesiju u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava (aneks G), proizlazi da su istim ugovorena osnovna načela na kojima se temelje pitanja sukcesije (i) u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava, međutim, uz obvezu poduzimanja mjera kojima se osigurava provedba ugovorenih načela što uključuje i mogućnost pristupa sudu. Budući da tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se 1.-tuženika obveže na isplatu tržišne vrijednosti sporne nekretnine, koji spor predstavlja spor iz čl. 34. st. 2. ZPP-a, te budući da se ne radi o provedbi ugovora o pitanjima sukcesije (koja provedba je u nadležnosti određenih državnih tijela) prvostupanjski je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbacio tužbu tužitelja. Stoga je prihvaćanjem žalbe tužitelja ukinuto prvostupanjsko rješenje kojim je tužba tužitelja odbačena pa će prvostupanjski sud u ponovnom postupku na temelju već utvrđenih relevantnih činjenica odlučiti o eventualnom kumulativnom tužbenom zahtjevu tužitelja na isplatu.

 

              Neosnovano je tužitelj žalbom osporio pravilnost primjene čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženima koji troškovi se odnose na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti zemljišnoknjižnog upisa i ništavosti ugovora o kupoprodaji te uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnoga stanja.

 

              Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 3. ZPP-a.

 

              Rješenje sadržano u prvostupanjskoj presudi u točki II izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka u iznosima od 9.750,00 kn i 1.068,75 kn, kao nepobijano, ostaje neizmijenjeno.

 

U Rijeci, 18. svibnja 2016. godine