Broj: Gž-2479/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1.) N. K. O.:…  L., B. …, 2) S. K. O.:…. L., B. …, oba zastupani po punomoćnici K. J. odvjetnici iz R., protiv tužene B. M., K., B. put …, zastupana po punomoćniku  S. V., odvjetniku iz  R.,  radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Delnicama, pod poslovnim brojem 2.P.-318/13 od 10. veljače 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   je

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Delnicama, pod poslovnim brojem 2.P.-318/13 od 10. veljače 2015. godine u dijelu točke I. izreke kojom je tuženoj naložena isplata iznosa od 109.735,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom  te odlučeno o troškovima postupka (pobijani dio točke I. i III. izreke).

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tužene i pobijana presuda u dijelu točke II. izreke preinačava na način da se u cijelosti odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da tužitelji imaju pravo zadržavanja kčbr. 1923/2 kuća i dvorište u B. površine 130 čhv. upisane u z.k.ul. 1362 k.o. L. do isplate iznosa od 109.735,00 Kn sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na tj iznos teče po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila do zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena tekućom od dana podnošenja tužbe tj. 07.10.2013.g. pa do isplate u roku od 15 dana.“

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužiteljima isplati iznos od 109.735,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom  koja na taj iznos teče po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila do zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena  tekućom od dana podnošenja tužbe tj. 07.10.2013.g. pa do isplate u roku od 15 dana (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke utvrđeno je da tužitelji imaju pravo zadržavanja kčbr. 1923/2 kuća i dvorište u B. površine 130 čhv. upisane u z.k.ul. 1362 k.o. L. do isplate iznosa od 109.735,00 kn sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na taj iznos teče po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila do zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena tekućom od dana podnošenja tužbe tj. 07.10.2013.g. pa do isplate  u roku od 15 dana.

 

Ujedno je naloženo tuženoj da tužiteljima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 26.875,00 Kn u roku od 15 dana (točka III. izreke).

 

              Protiv navedene presude žali se tužena pobijajući istu kako iz žalbenih navoda proizlazi, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 109.735,00 kuna na ime izvršenih ulaganja u nekretninu vlasništvo tužene označene kao kčbr. 1923/2 kuća i dvorište  u B. površine 130 čhv. upisane u z.k.ul. 1362 k.o. L. uz pravo na zadržanje do izvršene isplate utužene tražbine.

 

              Naime, tužitelji tužbeni zahtjev u ovom postupku temelje na tvrdnji da su osnovom presude Općinskog suda u Delnicama, poslovni broj P-507/11 obvezani predmetnu nekretninu u kojoj su vršili ulaganja predati u posjed tuženoj, a kojoj je ista vraćena rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove Ispostave Delnice Klasa: UP/I-942-05/97-01/27 Ur broj: 2170-82-01-03-27 od 2. travnja 2003. godine.

 

              Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku, osnovom utvrđenja vještaka građevinske struke o visini izvršenih ulaganja kao nužnih i potrebnih troškova procijenjenih u utuženom iznosu, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja držeći zahtjev tužitelja kao poštenih posjednika utemeljen na odredbi čl. 49. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine (NN, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02- u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi).

 

              Prema čl. 49 st. 2 navedenog Zakona na naknadu kakva se ovdje potražuje ima pravo vlasnik ili nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretnine za koju je u upravnom postupku temeljem Zakona o naknadi odlučeno da se vrati prijašnjem vlasniku ili njegovim nasljednicima.

 

              Međutim, kod neprijeporne činjenice da se radi o nekretnini u odnosu na koju je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Delnicama pod brojem P-507/11 , potvrđenom presudom Županijskog suda u Rijeci pod brojem Gž-2188/12, tuženoj kao vlasniku pružena stvarnopravna zaštita i koja je kao takva upisana u zemljišne knjige, zahtjev tužitelja promatrati je u kontekstu odredaba čl. 164. stavka 2. ZV-a kojim je regulirano pravo poštenog posjednika, a na kojem osnovu tužitelji i temelje svoj zahtjev za isplatu.

 

              Prema odredbi članka 164. stavka 2. ZV-a pošteni posjednik ovlašten je zahtijevati od vlasnika isplatu naknade za nužne i korisne troškove, koja zastarijevaju u trogodišnjem roku od dana predaje stvari.

 

Utoliko su u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi tužene kojom ista otklanja pasivnu legitimaciju u ovom postupku držeći kako u vrijeme izvršenih ulaganja nije bila vlasnikom predmetnih nekretnina.

 

Iz stanja spisa je razvidno da je rješenjem Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljsko i imovinsko pravne poslove Ispostava Delnice  od 02.04.2003.g. po poslovnim brojem Klasa: UP/I-942-05/97-01/27 Urbroj: 2170-82-01-03-27 predmetne nekretnina vraćena tuženoj, prethodno oduzeta prednicima tužene rješenjem NO Kotara Rijeka broj 05-13306/1-1962 od 27.12.1962.g. i dodijeljena na korištenje Zadružnom polj. poduzeću Delnice, a potom RO Mesokombinat Rijeka OOUR Ekonomija Lič, koji je prema povijesnom zk izvatku u Z.U. 1362 na temelju rješenja Komisije za arondaciju općine Delnice br. 03-1084/1-81 od 11. srpnja 1981. godine upisana kao nositelj prava korištenja.

 

Pregledom citiranog rješenja od 02. travnja 2003. godine proizlazi da je u postupku povrata utvrđeno da je temeljem Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (SL FNRJ broj 43/59) odobrena arondacija poljoprivrednog zemljišta između ostalog i na predmetnoj nekretnini prijašnjeg vlasništva V. G., prednika tužene koji je u zakonskom roku podnio zahtjeva za povrat, i kojeg je u cijelosti naslijedila tužena koje je preuzela vođenja predmetnog postupka u kojim je tvrtka poslodavca tužitelja F. C. d.d. Č. dostavila podnesak da je od nekadašnjeg Fonda za razvoj kupljena E. L. nakon provedbe stečaja nad O. E. L..

 

Iz priloženih isprava utvrđeno je da su predmetne nekretnine prema povijesnom zk izvatku prenesene na drugu osobu – tadašnju R. M. R. O. ekonomija L., a koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao korisnik iste i nad kojom je kod Okružnog suda u Rijeci proveden stečajni postupak te je rješenjem St-5/88 od 23. ožujka 1992. g. imovina koja je predmet ovog postupka prenesena tadašnjem Fondu za razvoj, sukladno važećem Zakonu o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi stečaju ili likvidaciji (NN broj 53/91). Prema očitovanju Hrvatskog fonda za privatizaciju radi se o poljoprivrednom zemljištu koji nije moglo bit predmetom prodaje., a u istom se navodi i status tužitelja kao stanara u predmetnoj zgradi izgrađenoj na čest.zem. 1923/2 u odnosu na koje nije dostavljen Ugovor o najmu, te je sukladno odredbi čl. 13. st. 1. Zakon o naknadi predmetna nekretnina vraćena u vlasništvo tuženoj.

 

Nadalje, iz obrazloženja navedenog upravnog rješenja proizlazi da je navedenom kućom od 1992 godine  raspolagao F. c. d.d. Č. nakon sklapanja ugovora o kupnji nekretnina sa nekadašnjim Fondom za razvoj kojim ugovorom je F. c. d.d kupio nekadašnju Posl.br. 2. P. 318/13 E. L. u čije nekretnine je spadala i ovdje predmetna kuća time da je F. c. d.d.  nakon kupnje E. L. prvo dodijelio predmetnu kuću na raspolaganje svjedoku K. I. što je vidljivo iz odluke F. c. d.d. od 25.01.1998.g. (list 11), a kojom odlukom je F. c. d.d. dao na daljnju upotrebu tužitelju K. N..

 

              Kako je, tek pravomoćnošću rješenja o povratu od 02. travnja 2003. godine odlučeno o pravnom statusu na spornoj nekretnini, s pravom prvostupanjski sud ocjenjuje osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu na ime ulaganja u predmetnu nekretninu vraćenu tuženoj u postupku povrata, procijenjenih kao nužni i korisni po vještaku građevinske struke u visini od 109.735,00 kuna. Naime, upravo citirana odluka poslodavca tužitelja tvrtke F. C. d.d. Č. od 25. siječnja 1998. godine ukazuje nepotrebnu kvalitetu posjeda tužitelja u odnosu na predmetnu nekretninu vlasnosti tužene, pa je i njihov zahtjev promatrati kroz ovlaštenja poštenog posjednika. Prema članku 164. stavak 1. ZV-a posjednik se smatra poštenim u opsegu ovlasti koje izviru iz prava za koje drži da mu pripada. Upravo u činjenici da je tužitelj stupio u posjed spornog dijela predmetne nekretnine osnovom odluke svog poslodavca, prvostupanjski sud s pravom prihvaća zahtjev tužitelja kao poštenih posjednika jer su taj status tužitelji imali sve od saznanja da im to pravo ne pripada (članak 18. stavak 3. ZV-a), s tim da posjed postaje nepošten od časa kada je posjednik primio tužbu u predmetu iseljenja, a to je u svakom slučaju nakon izvršenih ulaganja (članak 18. stavak 4. ZV-a).

 

S pravom pritom prvostupanjski sud otklanja istaknuti prigovor zastare jer pozivom na odredbu članka 164. stavka 7. ZPP-a potraživanje tužitelja počinje teći s danom predaje u posjed.

 

S druge strane, kako je u postupku nedvojbeno utvrđeno da se radi o ulaganjima nastalim kroz razdoblje od donošenja odluke poslodavca tužitelja do zaključno s 2003. godine, o čemu svjedoče tijekom postupka saslušani svjedoci koji su radili na istoj te da se prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke od 28. srpnja 2014. godine radi o nužnim i korisnim troškovima ulaganja u predmetnu nekretninu koja u naravi predstavlja kuću, anagrafske oznake P. …, s pripadajućim okolišem u vidu građevinskih radova, to tužiteljima pripada pravo potraživati navedene troškove od tužene kao neprijeporne vlasnice.

 

              Međutim prihvaćajući osnovu zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud prihvaća prigovor zadržanja pozivom na odredbe članka 49. Zakona o naknadi. Naime, nema spora da se tužitelji u postupku predaje u posjed nisu koristili ovlaštenjem iz odredbe članka 164. stavka 2. ZV-a prema kojoj pošteni posjednik u slučaju da  vlasnik od njega zahtjeva  da preda stvar, može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Međutim, sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju odnosno pravni osnov predmeta spora, već je dužan predmet raspraviti prema postavljenom zahtjevu unutar činjeničnog kompleksa koji opredjeljuje postupanje suda u svakom pojedinom slučaju (članak 2. ZPP-a). Utoliko je na konkretni slučaj u primjeni odredbe čl. 72. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) prema kojoj vjerovnik dospjele tražbine, a u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina pod pretpostavkom da se radi o vjerovniku čiji je posjed savjestan jer pravo zadržanja (retencije) i u tom slučaju pripada samo savjesnom posjedniku, a što je pak regulirano kroz čl. 73. citiranog Zakona koji predviđa iznimke od prava vjerovnika na zadržanje dužnikove stvari.

 

              No, iz stanja spisa je razvidno da je upravo po zahtjevu tužene istoj pružena stvarnopravna zaštita u odnosu na tužitelja, pravomoćnom presudom kojom je tužitelju naloženo iseljenje i predaja predmeta spora, pa se utoliko tužitelj ne može s uspjehom pozivati na pravo zadržanja iz čl. 72. ZOO-a koje vjerovniku daje ovlasti zadržati stvari dužnika u njegovim rukama, ali tek ukoliko je došao na zakonit način, zbog naplate ili osiguranja dospjele tražbine, bez obzira na to iz kojeg pravnog osnova je ona nastala.

 

              Utoliko je u ovom dijelu pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan jer nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenost tužbenog traženja u smislu retencijskog ovlaštenja.

 

Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, valjalo je žalbu tužene odbiti u dijelu kojim je odlučeno o njenoj obvezi isplate i temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a u ovom dijelu potvrditi pobijanu presudu dok je uvažavanjem njene žalbe pobijanu presudu u dijelu zahtjeva za retenciju temeljem odredbe članka 373. stavka 2. ZPP-a pobijanu presudu valjalo preinačiti i njihov zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka , budući da tužitelji nisu uspjeli s dijelom zahtjeva u odnosu na kojeg nisu nastali posebni troškovi pa je u odnosu na iste odlučeno temeljem odredbe članka 154. stavka 3. ZPP-a, a sukladno odredbi članka 380 točka 2. ZPP-a.

 

U Splitu, 18. svibnja 2016. godine