Broj: Gž-1191/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Ordani Labura, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Š., zastupane po punomoćniku D. G., odvjetnici iz Š., protiv tuženika R. H., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku-Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 5. lipnja 2014. godine broj P-677/13, dana 23. svibnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Prihvaća se, djelomično, žalba tužiteljice, preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku od 5. lipnja 2014. godine broj P-677/13 u odbijajućem dijelu navedenom pod točkom 2. izreke iste tako što se nalaže tuženici R. H. da u roku od 15 dana tužiteljici isplati 1.305,00 EUR, dok se žalba tužiteljice djelomično odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu točke 2. izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti navedenog deviznog iznosa i zatezne kamate na isti.

 

              2. Djelomično se odbija žalba tuženice i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari iz točke 1. izreke - kojim je tuženici naloženo da tužiteljici isplati 3.780,00 kuna, te se djelomično prihvaća žalba tuženice i preinačuje prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu glede sporednog, kamatnog zahtjeva na način da se tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate koja na dosuđeni iznos od 3.780,00 kuna teče od 1.12. 2011. godine do isplate, odbija kao neosnovan.

 

              3. Prihvaća se žalba tužiteljice, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku iz točke 3. izreke iste tako što se tuženici nalaže da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.687,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženici naloženo da tužiteljici isplati iznos od 3.780,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti teče od 1. prosinca 2011. godine do isplate (točka 1. izreke), te je u preostalom dijelu, kojim se traži isplata daljnjeg iznosa od 11.352,50 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na isti, tužbeni zahtjev odbijen (točka 2. izreke). Ujedno je tužiteljici naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 kuna (točka 3. izreke).

Protiv te presude žalbe su izjavile obje stranke.

Tužiteljica žalbom osporava odbijajući dio presude i odluku o parničnom trošku, dok  tuženica žalbom osporava dosuđujući dio presude i odluku o parničnom trošku, oboje zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), i sa prijedlogom donošenja odluke u skladu sa žalbenim navodima.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe su djelomično osnovane.

              Iako obje stranke prvostupanjsku presudu u naprijed navedenim dijelovima pobijaju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, tuženica žalbu iz tog razloga uopće ne obrazlaže, a tužiteljica, kad obrazlaže bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, zapravo osporava pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka prvostupanjskog suda, istaknutih u presudi.

S obzirom na to, i da ovaj sud, ispitujući prvostupanjsku presudu po žalbama obiju stranaka u granicama određenim člankom 365. stavkom 1. i 2. ZPP, nije našao da bi presuda bila donesena uz naprijed istaknutu niti koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na postojanje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe stranaka, izjavljene iz navedenog žalbenog razloga, nisu prihvaćene.

Predmet spora ove parnice je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 15.132,50 kuna, i zakonske zatezne kamate koja na isti teče od 1. prosinca 2011. godine do isplate.

Istaknuti zahtjev tužiteljica temelji na činjenicama koje u postupku nisu bile sporne: da je dana 26. listopada 2010. godine na pultu kioska u Šibeniku, pronašla torbicu u kojoj se nalazilo ukupno 1.450 EUR  i 4.220,00 kuna, da je torbicu s navedenim novcem predala u P. postaju u Š., gdje je sastavljen Zapisnik o predaji nađene stvari službenoj osobi od 26.10.2010. godine, da je po tuženici objavljen oglas pronađenoj izgubljenoj torbici i njenom sadržaju, da se u roku od godine dana od objave oglasa tuženici nije javila osoba koja je izgubila torbicu ili vlasnik iste, da je po proteku navedenog roka, dana 1. prosinca 2011. godine, tužiteljica tuženici podnijela zahtjev za predaju nađenih stvari u neposredni posjed, da je tuženica povodom tog zahtjeva tužiteljici, kao nalazniku stvari, isplatila nalazninu  u iznosu od 145 EUR i 420,00 kuna, a istaknuti zahtjev tužiteljice odbila rješenjem od 3. kolovoza 2012. godine.

Tuženica se tužbenom zahtjevu protivila, ističući da novac pronađen u konkretnom slučaju predstavlja blago koje je pronalaskom postalo vlasništvo Republike Hrvatske.

Prvostupanjski sud je na temelju naprijed navedenih činjenica, pozivom na odredbe članka 134. do članka 140. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), zaključio da po tužiteljici pronađeni novac ne predstavlja blago u smislu odredbi članka 140. ZV, i da tužiteljici, kao nalazniku, po odredbi članka 138. stavka 1. ZV, pripada pravo na predaju istog. Međutim, kako tužiteljica tužbenim zahtjevom traži samo predaju novca izraženog u kunama, to je tužbeni zahtjev djelomično usvojio i presudio kako je naprijed istaknuto.

Tužiteljica u žalbi tvrdi da je tužbom potraživala upravo kunsku protuvrijednost EUR koje joj je tuženica odbila vratiti, dok tuženica ustraje u naprijed istaknutom prigovoru da je u pitanju blago u vlasništvu Republike Hrvatske, zbog čega, osim obveze na isplatu nalaznine, koju je izvršila, da drugih obveza nema.

Istaknutim žalbenim navodima obje stranke se, u stvari, žale zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Po nalaženju ovog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da izgubljeni novac kojeg je pronašla tužiteljica ne predstavlja blago propisano odredbama članka 140. ZV, već izgubljenu stvar, o vlasništvu koje se prosuđuje po odredbama članka 134. do članka 139. ZV.

To stoga što isti ne predstavlja stvar od vrijednosti koja je tako dugo bila skrivena da se više ne može utvrditi tko je vlasnik iste. Naime, nije u pitanju novac neke posebne vrijednosti, a niti je isti uopće bio skriven. Zbog toga pravnu ocjenu tuženice ovaj sud ne prihvaća.

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i da je tužiteljica sa pronađenim stvarima postupila sukladno naprijed istaknutim zakonskim odredbama (odmah predala pronađene stvari nalaznom uredu Policije i po proteku roka od godine dana od objave oglasa o izgubljenim stvarima, i saznanju da se kroz to vrijeme nije javila osoba koja je pronađeni novac izgubila, niti vlasnik istoga, zatražila predaju istoga u posjed).

Kraj takvog stanja stvari tužiteljica je, kao nalaznik i pošteni posjednik pronađenih stvari, protekom roka od godine dana od objave odnosnog oglasa, stekla pravo zahtijevati predaju istih u posjed, a istovremeno je nastala i obveza tuženice na predaju pronađenih stvari tužiteljici u neposredan posjed (članak 138. stavak 1. ZV).

Dakle, navedena obveza tuženice predstavlja obvezu na činidbu – predaju stvari u posjed tužiteljici, pa je ista bila dužna tužiteljici predati pronađene stvari: 1.450 EUR  i 4.220,00 kuna, koju obvezu je djelomično ispunila vrativši tužiteljici 145,00 EUR i 420,00 kuna. 

Tužiteljica je pronašla novac i tužbenim zahtjevom traži predaju (isplatu) novca, pa se, kraj svih naprijed navedenih činjenica, ne može, kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, smatrati da time što je traženu svotu od 1.305,00 EUR izrazila u kunskoj protuvrijednosti, ne traži predaju istih, na što tužiteljica s pravom upire u žalbi.

Međutim, kako se ne radi o izvorno novčanoj obvezi tuženice, koja ne bi bila ispunjena po dospijeću, već o nenovčanoj obvezi, to tužiteljici ne pripada zatezna kamata na novac kojeg potražuje, pa je u tužbi istaknuti (sporedni) kamatni zahtjev neosnovan.

Slijedom svega navedenog valjalo je, djelomičnim prihvaćanjem podnesenih žalbi stranaka, prvostupanjsku presudu, pravilnom primjenom materijalnog prava, djelomično preinačiti, te, djelomičnim odbijanjem istih, u preostalom dijelu presudu potvrditi i presuditi kao pod točkama 1. i 2. izreke ove presude. Uslijed takve odluke prvostupanjska presuda je preinačena i u odluci o parničnom trošku tako što je tužiteljici, koja u parnici nije uspjela samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, dosuđen opravdani trošak utvrđen prvostupanjskom presudom, uvećan za popisane troškove žalbenog postupka, u ukupnom iznosu od 5.687,00 kuna.

Stoga je presuđeno kao u izreci (članak 373. točka 3., članak 368. i članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 3. ZPP).

 

U Šibeniku, 23. svibnja 2016. godine