Broj: Gž-90/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. J., iz R., G. c. 22, zastupane po punomoćniku V. B. H., odvjetniku u R., protiv tuženika: 1. M. K., i 2. I. K., oboje iz R., G. c. 22, i zastupani po punomoćnici V. R., odvjetnici u R., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika pod 1. i pod 2. protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-2956/13 od 03. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2956/13 od 03. listopada 2014. i sudi:

 

"Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, a koji glasi:

 

              "Dužni su tuženici pod 1. i pod 2. predati u posjed slobodan od osoba i stvari stan u prizemlju zgrade u R., G. c. 22, koji se sastoji od dnevnog boravka, spavaće sobe, male sobe, kupaone sa WC-om, kuhinjom, ostavom i hodnikom površine cca 70 m² te naknaditi tužiteljici parnični trošak.“

 

II. Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi tuženicima pod 1. i pod 2. parnični trošak u iznosu od 9.393,75 kn.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom obvezani su tuženici pod 1. i pod 2. predati u posjed slobodan od osoba i stvari stan u prizemlju zgrade u R., G. c. 22, koji se sastoji od dnevnog boravka, spavaće sobe, male sobe, kupaone sa WC-om, kuhinjom, ostavom i hodnikom površine cca 70 m² (točka 1. izreke). Ujedno su tuženici obvezani naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.050,00 kn (točka 2. izreke).

 

Protiv ove presude žale se tuženici pod 1. i pod 2. pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za predaju glede nekretnine i to stana u prizemlju zgrade u R., G. c. 22.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine, da su tuženici uselili u stan u prizemlju uz suglasnost tužiteljice, njenog pok. supruga (oboje ujedno i primatelji uzdržavanja) te majke tuženika pod 1. J. J. (sada suvlasnice kuće za 2/8 dijela i jedne od tri davatelja uzdržavanja, ali i uz suglasnost ostalih davatelja i suvlasnika za po 1/8 dijela, i to M. M. i M. M.). Pri tome, prvostupanjski sud se pozvao na odredbe članka 161. stavak 1., članka 162. stavak 1., članka 163. i članka 217. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

 

              Iz procesne građe proizlazi:

 

              - da je tužiteljica suvlasnica za ½ dijela nekretnine označene kao k.č.br. 8/22, Z.U. 653, kuća i dvorišta, površine 529 m², K.O. P., dok su ostali suvlasnici J. J. za 2/8 dijela, M. M. i M. M. za po 1/8 dijela;

 

              - da je člankom 4. Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg su sklopili tužiteljica i njezin pok. suprug M. J. kao primatelji uzdržavanja, sa J. J., M. M. i M. M. kao davateljima uzdržavanja, dana 02. prosinca 2011., ugovoreno da primatelji uzdržavanja zadržavaju "pravo doživotnog stanovanja i korištenja predmetne nekretnine (dalje: Ugovor); 

 

              - da je tužiteljica putem punomoćnika, tuženicima pod 1. i pod 2. uputila dana 09. rujna 2013. dopis kojim traži iseljenje tuženika pod 1. s obitelji iz prijeporne nekretnine, u roku od 30 dana od dana primitka dopisa;

 

              - da iz iskaza svjedokinje R. U. R. proizlazi da je ista kao odvjetnica sastavila Ugovor, da je prije sklapanja istog došla na dogovor sa strankama u njihovu kuću i da je dogovoreno da će tužiteljica i njezin pok. suprug kao primatelji uzdržavanja nastaviti živjeti u predmetnoj kući te da će zadržati vlasnička prava do trenutka smrti, a tek njihovom smrću vlasništvo prelazi na davatelje uzdržavanja kao i da će smrću jednog od primatelja uzdržavanja drugi primatelj nastaviti živjeti u predmetnoj kući sa svim pravima; da su stranke rekle da u predmetnoj kući u prizemlju živi sin J. J. i to besplatno, da plaća režije i da su primatelji uzdržavanja odobrili njegovo stanovanje u predmetnom stanu te da će isti biti tu i dalje; da je u Ugovor unijeta prava volja stranaka, pa tako i odredba na koji način će se kuća podijeliti kada se za to steknu uvjeti te je ugovoreno da će stan u prizemlju pripasti J. J. (majci tuženika pod 1.) a stan na prvom katu M. M. i M. M.;

 

              - iz iskaza parničnih stranaka te svjedokinja M. M. i J. J., proizlazi da je stan u prizemlju kuće bio u derutnom stanju te su se tužiteljica i njezin pok. suprug suglasili da tuženici isti urede te je dogovoreno da neće plaćati najamninu ili bilo kakvu drugu naknadu za stanovanje u predmetnom stanu, ali da nije sklopljeni pismeni ugovor;

 

              - da iz iskaza tuženika te svjedoka J. J., M. M. i M. M. proizlazi da su u trenutku sklapanja Ugovora svi bili u dobrim odnosima, dogovoreno je da će jednog dana stan u prizemlju pripasti J. J. zbog čega je njezin sin i živio u predmetnom stanu te nije bilo problema među strankama, a volja stranaka je bila da vlasništvo prijeđe u času smrti iako je tada već u stanu stanovao sin J. J. i svi su smatrali i ponašali se na način da će taj stan pripasti imenovanom;

 

              - da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su nakon smrti njenog supruga počeli problemi sa tuženicima te ju je smetalo da je tužena pod 2. htjela odvojiti račune za vodu, da je počelo psihičko maltretiranje na način da tuženici ne dolaze ujutro njoj na kavu, glasno slušaju muziku, ruše njeno cvijeće, uklanjaju njenu posteljinu koju zrači i slično. 

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je donio zaključak da tužiteljica kao suvlasnica nekretnine ima aktivnu legitimaciju glede traženja predaje u posjed svakog dijela predmetne nekretnine jer da je Ugovorom ista ovlaštenica osobne služnosti stanovanja na svim dijelovima zgrade te da se radi o služnosti ploduživanja u smislu odredbe članka 217. stavak 3. ZV.

 

Prema stavu prvostupanjskog suda iz dokumentacije proizlazi da je nekretnina podijeljena na način da se u istoj nalaze dva stana i to stan u prizemlju zgrade i stan na I. katu, te da su suvlasnici izvršili usmenu diobu predmetne nekretnine ali tek nakon smrti primatelja uzdržavanja; međutim, kako je u konkretnom slučaju tužiteljica ovlaštenik osobnog prava služnosti stanovanja na cijeloj nekretnini to da usmena dioba ne predstavlja odlučnu činjenicu za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud cijeni, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, točno je da je pravom vlasničkom ili reivindikacijskom tužbom vlasnik neposjednik od posjednika nevlasnika ovlašten zahtijevati predaju u posjed predmeta na kom ima pravo vlasništva (članak 161. stavak 1. ZV). Odredbom članka 162. stavak 1. ZV propisano je da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Reivindikaciji se tuženik može suprotstaviti isticanjem nekih od prigovora određenih u članku 163. ZV.

 

              Iz stanja predmeta spisa proizlazi da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine za ½ dijela i da je ista dopustila boravak i stanovanje tuženika u prizemlju kuće bez posebnog vremenskog ograničenja. U takvoj situaciji, a kod činjenice postojanja i vođenja predmetnog spora, jasno je da je, i to najkasnije trenutkom slanja dopisa pred tužbu, tužiteljica opozvala danu suglasnost i da se najkasnije od tog trenutka tuženici nalaze u posjedu dijela kuće bez suglasnosti i dopuštenja tužiteljice - suvlasnice za ½ dijela.

 

              Kako se u konkretnom slučaju glede predmeta spora radi o nepodijeljenoj stvari u smislu da u zemljišnoj knjizi nije provedeno etažiranje zgrade (iako tužiteljica i tuženici koriste svaki od njih, točno određeni dio kuće, svi suvlasnici su suglasni da zgrada nije podijeljena, a to je konstatirano i u samom Ugovoru) a napose glede dijela kuće u kojem žive tuženici ukazuje se da isti nije podijeljen između suvlasnika, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom slučaju primijeniti odredbu članka 64. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje : ZOO) kojom je propisano da, kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ni ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku.

 

Suvlasništvo je vlasništvo više osoba na istoj fizički nepodijeljenoj stvari po dijelovima koji su alikvotno (idealno) podijeljeni. Dakle, tužiteljica kao suvlasnica nedvojbeno, ne može tražiti predaju u posjed dijela nekretnine samo njoj, s naslova svog suvlasničkog prava, a kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud. Osim toga, nema služnosti na vlastitoj stvari pa tako na ½ suvlasničkog dijela tužiteljice služnost nikada nije mogla biti ni zasnovana.

 

Međutim, prvostupanjski sud griješi kada smatra da je tužiteljica stekla osobno pravo stanovanja koje da je aktivno legitimira na podnošenje predmetne tužbe. Ovo stoga jer je odredbom članka 218. stavak 2. ZV-a propisano da se na temelju pravnog posla vlasnika poslužne nekretnine osniva pravo osobne služnosti u korist određene osobe na teret određene stvari kao poslužne; dok je člankom 220. stavak 1. ZV-a propisano da se pravo služnosti na nekretnini osniva uknjižbom tog prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini. Tužiteljica, kako to proizlazi iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka, nije uknjižila svoje eventualno pravo stanovanja.

 

U konkretnom slučaju ne bi se moglo govoriti ni o predmnijevanom pravu osobne služnosti jer Ugovor ne sadrži tabularnu izjavu ostalih suvlasnika na upis upravo tog prava u zemljišnu knjigu (u trenutku sačinjenja Ugovora na to su bili legitimirani samo primatelji uzdržavanja koji su do svoje smrti suvlasnici nekretnine te su dakle, jedan drugome mogli dati tabularnu izjavu u smislu ovlaštenja na uknjižbu prava osobne služnosti na idealnom suvlasničkom dijelu drugog suvlasnika; međutim, tabularna izjava odnosi se samo na pravo vlasništva).

 

Stoga, tek kada tužiteljica ishodi upis tog prava služnosti ili makar, kada ishodi tabularnu ispravu, ista može podnijeti tužbu na iseljenje i predaju u posjed. Ili pak, ako je i ostali suvlasnici ovlaste na podnošenje predmetne tužbe u smislu predaju u posjed samo njoj predmetne nekretnine. Ovdje je za napomenuti da su ostali sada uknjiženi suvlasnici nekretnine to postali nakon smrti supruga tužiteljice - primatelja uzdržavanja M. J., pa bi isti bili legitimirani na davanje tabularne izjave kao nasljednici primatelja uzdržavanja pok. M. J.. Slijedom navedenog, tužiteljica za sada nije dokazala da je nositeljica prava osobne služnosti stanovanja.

 

Konačno, odredbom članka 217. stavak 4. ZV-a propisano je da u svakom slučaju vlasnik zadržava pravo raspolagati onim dijelovima nekretnine koji nisu namijenjeni stanovanju a i stambenim dijelovima koji nisu predmetom stanovateljeva prava stanovanja, ali ne tako da time spriječi izvršavanje prava stanovanja.

 

Iz stanja predmeta spisa proizlazi da je tužiteljica sa pok. suprugom u vrijeme sklapanja Ugovora stanovala na katu kuće a tuženici u prizemlju, pa se ukazuje upitnim osnovanost njenog zahtjeva sve i da ista dokaže svoje pravo osobne služnosti stanovanja u situaciji kada ostali suvlasnici nisu opozvali suglasnost tuženicima da stanuju u stanu u prizemlju kuće a njihovim stanovanjem se ne priječi niti smanjuje obim i način stanovanja tužiteljice kojeg je ista imala u trenutku sklapanja Ugovora.

 

Slijedom navedenog,               proizlazi da je sud prvog stupnja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je valjalo prihvatiti žalbu tuženika pod 1. i pod 2. i preinačiti pobijanu odluku temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka a primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Primjenom Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14,118/14 i 107/15; dalje: OT) koja određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u skladu s poduzetim parničnim radnjama, tuženicima je valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu 100 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1., zastupanje na ročištima od 14. ožujka, 15. svibnja, 03. srpnja i 02. rujna 2014. po 100 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1., dana 03. listopada 2014. 50 bodova temeljem Tbr. 9. točka 3.; te na ime sastava žalbe 125 bodova prema Tbr. 10. točka 1.; što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 6.250,00, na ime zastupanja dvije osobe uvećanje za 10% prema Tbr. 36. iznos od 625,00 kn, tj. ukupno iznos od 6.875,00 kn, na ime PDV-a iznos od 1.718,75 kn, na ime sudske pristojbe na žalbu 800,00 kn tj. ukupno 9.393,75 kn.

 

U Splitu, 25. svibnja 2016.