Broj: Rev-x 769/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari  tužitelja G. K. d. o. o. O., zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku iz R., protiv tuženika L. R. d.d., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., radi stjecanje bez osnove, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5151/07-2 od 16. prosinca 2009., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3383/97-64 od 28. ožujka 2007., u sjednici održanoj  15. lipnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja G. K. d. o. o. O. odbija se kao neosnovana, dok se revizija tužitelja L. R. d.d. odbija kao djelomično neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika L. R. d.d. u dijelu u kojem se pobija odluka o parničnom trošku  odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja  suđeno je:

 

              „I. Tuženik L. d.d. dužan je platiti tužitelju G. K. d. o. o. iznos od 109.169,11 kn (slovima: stodevettisućastošezdesetdevetkunajedanaestlipa) sa zakonskom zateznom kamatom  počev od 28. ožujka 2007. pa do isplate, po stopi od 15% godišnje, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

              II. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

              III. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 45.869,47 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelj i tuženik.

 

              Tužitelj pobija revizijom presudu u dijelu u kojem je odbijen s tužbenim zahtjevom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijane presude na način da prihvati tužbeni zahtjev  u cijelosti uz naknadu troškova postupka sastava revizije.

 

              Tuženik pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev  u cijelosti uz naknadu plaćanja troškova postupka.

 

              Odgovori na reviziju nisu podneseni.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženika djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

              S obzirom da je drugostupanjska presuda u konkretnom sporu donesena 16. prosinca 2009., na ovaj spor se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi 2008. ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08 - dalje: ZPP). Navedeni Zakon o parničnom postupku primjenjuje se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08).

 

              Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 392.a ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP istaknut u reviziji tuženika, s obzirom na to da presuda nema nedostataka zbog kojih se ista ne može ispitati. U istoj su navedeni svi razlozi o bitnim činjenicama, a oni koji su navedeni nisu nejasni i proturječni. Također o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava uloženih u spis tijekom postupka i samih tih isprava i zapisnika, a revident ni ne navodi u čemu točno bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Nadalje, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. te 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja je istaknuta po tužitelju. Sudovi su dali razloge za ocjenu dokaza koji su provedeni u postupku, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP. Sadržajno tužitelj u reviziji iznosi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP, navodeći kako se drugostupanjski sud u svojoj presudi pozvao samo na razloge navedene u prvostupanjskoj presudi. Takav navod ne stoji budući je drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za svoju odluku dao valjane i jasne razloge.

 

              Također ne postoji ni  bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava istaknut u obje revizije u odnosu na glavno potraživanje.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na temelju stjecanja bez osnove isplati iznos od 248.363,49 kn, a koji se odnosi na nužna i korisna ulaganja koja je tužitelj izvršio u poslovnom prostoru kojeg je zakupio od prednika tuženika, kao i u iznosu povećanja prometne vrijednosti nekretnine tuženika.

 

              Naime, tužitelj u tužbenom zahtjevu potražuje navedeni iznos uz obrazloženje da je s pravnim prednikom tuženika zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora 1986., u kojem je naznačeno da će se taj prostor urediti o trošku tužitelja jer je isti bio predan u posjed u tzv. roh-bau sistemu. Ističe kako je tužitelj uredio navedeni prostor, a za vrijeme trajanja ugovora o zakupu tuženik je prodao poslovni prostor trećoj osobi i nakon prodaje odbio isplatiti tužitelju nužna i korisna ulaganja koja je izvršio u navedeni prostor, kao i razliku, odnosno povećanje tržišne vrijednosti nekretnine zbog tužiteljevih ulaganja.

 

              U tijeku postupka pred sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-          da je 18. lipnja 1986. sklopljen Ugovor o zakupu poslovnih prostorija između OOUR-a J. u sastavu RO L. R. kao zakupodavca i E. G. Lj. kao zakupoprimca, a predmetnim ugovorom zakupljen je poslovni prostor u prizemlju poslovne zgrade u R., površine 24 m2;

 

-          da je čl. 3. navedenog Ugovora zakupodavac poslovni prostor dao zakupoprimcu bez unutarnjeg uređenja, te da su u čl. 6. Ugovora stranke ugovorile zakupnine u visini 2.500 tadašnjih dinara, u koju nisu uračunati troškovi koje će zakupoprimac imati uređenjem navedenog prostora;

 

-          da je navedeni Ugovor sklopljen na period od 10 godina;

 

-          da su stranke 4. studenoga 1986. sklopile ugovor kojim su izmijenili čl. 2. Ugovora o zakupu na način da se utvrdila površina od 43 m2 umjesto površine od 24 m2 koja je u zakupu, te da je ugovorom o zakupu utvrđeno trajanje zakupnog odnosa do 31. prosinca 1996.;

 

-          također je utvrđeno kako su tužitelj i tuženik sljednici predmetnih pravnih osoba koje su zaključile Ugovor o zakupu;

 

-          da je 13. studenog 1995. tuženik predmetni poslovni prostor prodao V. G., koji je s tužiteljem zaključio novi Ugovor o zakupu s pravima kao iz predmetnog Ugovora i trajanjem do 31. prosinca 1996.;

 

-          također je utvrđeno kako je pravni prednik tužitelja izveo radove u poslovnom prostoru o vlastitom trošku, te da je vrijednost nužnih i korisnih radova izvršenih od strane prednika tužitelja na dan donošenja prvostupanjske presude iznosila 128.343,66 kn, a da uz odbitak amortizacije za period od devet godina koliko je tužitelj bio u zakupnom odnosu taj iznos bi predstavljao ukupnu vrijednost od 109.169,11 kn;

 

-          utvrđeno je da je prometna vrijednost ulaganja tužitelja iznosila 248.365,49 kn.

 

              Među strankama je u tijeku postupka bila sporna zastara potraživanja koju je istaknuo tuženik, te su sudovi pravilno otklonili prigovor zastare, navodeći kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 361. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 -  dalje: ZOO), prema kojoj zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

 

              Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava počinje teći kod prestanka korištenja tog rada i sredstava, odnosno od dana kada je stjecatelj bez osnove stekao mogućnost da ubire korist od izvršenih ulaganja.

 

              U slučaju da je riječ o ulaganju u nekretninu to je dan kad je osoba koja je izvršila ulaganje prestala koristiti tu nekretninu.

 

              U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženik 13. studenoga 1995. prodao predmetni poslovni prostor trećoj osobi, te da je prestao ugovor o zakupu sklopljen između prednika stranaka odnosno da je prednik tuženika stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja, a također je utvrđeno da je tužitelj predmetni prostor koristio sve do 31. prosinca 1996.

 

              Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 23. prosinca 1996., to su valjano sudovi zaključili da nije protekao zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 371. ZOO, a niti zastarni rok od tri godine od dana predaje stvari iz odredbe čl. 164. st. 7. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 140/01, 79/06, 141/06, 146/08 – dalje: ZVDSP).

 

              Pravilno su sudovi primjenom odredbe čl. 210. ZOO i odredbe čl. 164. st. 2. ZVDSP utvrdili da tužitelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imao prilikom uređenja predmetnog poslovnog prostora koji je priveo ugovorenoj svrsi – obavljanju djelatnosti, jer da isti prostor prije izvršenih ulaganja nije bio građevinski završen, dakle bio je nepodoban za obavljanje  bilo kakve djelatnosti.

 

              Svoje zaključke sudovi također temelje i na nespornim činjenicama da prednici stranaka nisu ugovorili manju zakupninu, odnosno da troškovi izvršenih radova na uređenju prostora nisu uračunali u ugovorenu zakupninu, te također na činjenici da se tužitelj nije odrekao potraživanja naknade uloženih sredstava u prostor prema tuženiku koji je taj prostor prodao trećoj osobi. Stoga mu kao poštenom posjedniku u smislu naprijed navedenih odredbi pripada pravo potraživanja naknade nužnih i korisnih troškova u skladu s nalazom i mišljenjem građevinskog vještaka, te pripadajućim kamatama od trenutka kada je utvrđena vrijednost tih troškova.

 

              Također je valjana odluka sudova kojom je odbijen tužbeni zahtjev  na ime povećanja tržišne vrijednosti nekretnine, s obzirom na to da prema odredbi čl. 164. st. 2. ZVDSP pošteni posjednik ima pravo samo na naknadu nužnih i korisnih troškova, a ne i na naknadu prometne vrijednosti izvršenih ulaganja. Stoga je  valjano odbijen tužbeni zahtjev  preko iznosa od 109.169,11 kn.

 

              Budući se nisu ostvarili revizijski razlozi istaknuti u ovim revizijama u odnosu na glavno potraživanje, a ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka  na koju sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja u cijelosti, te djelomično odbiti reviziju tuženika u odnosu na glavno potraživanje.

 

              Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je reviziju tuženika u dijelu u kojem se pobija odluka o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 15. lipnja 2016.