Broj: P-974/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu , po sucu Biserki Trstenjak-Opačak u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz S. B, zastupan po punomoćnicima iz OD  Ž. R., S. B, protiv tuženika Matica , S. B., zastupan po punomoćniku M. K, odvjetniku u S. B, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 31.svibnja 2016.g. u nazočnosti tužitelja osobno uz  punomoćnika T. K, odvjetnika u S. B, zakonskog zastupnika tuženika P. K i zamjenika punomoćnika tuženika V. B, odvjetničke vježbenice, objavljene 30.lipnja 2016.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

             

" Utvrđuje se da u korist kč.br. 4340/1 kuća br. 12 i dvorište u ulici, površine 300 m2, upisane u zk.ul.br. 3909 k.o, S.B kao povlasnog dobra, postoji pravo služnosti kolnika na teret kč.br. 4341/1 kuća br. 14 i dvorište u ulici , upisane u zk.ul.br. 5559 k.o. S. B, kao poslužnog dobra, koja služnost ide južnim dijelom poslužnog dobra u smjeru od ulice prema istoku i to u dužini 14,25 m i u širini od 6,00 m, što je tužena Matica, kao i svakodobni vlasnik poslužne nekretnine dužan trpjeti, te se nalaže tuženoj da tužitelju Z. V. iz S. B, izda ispravu podobnu za upis prava služnosti u zemljišnim knjigama u roku od 15 dana, koju će za slučaj neizdavanja zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti."

 

              II  Nalaže se tužitelju Z. V. da Matici   naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik nekretnine upisane u zk.ul.br. 3909 k.o. S. B koja se sastoji od kč.br. 4340/1 kuća br. 12 i dvorište u ulici , površine 300 m2, a tuženik je vlasnik susjedne čestice br. 4341/1 kuća br. 14 i dvorište u ulici a koja je upisana u zk.ul.br. 5559 k.o. S. B. Tužitelj tvrdi da su njegovi prednici i on od 1968.g. do danas koristili dio nekretnine tuženika na način da su na istoj izvršavali sadržaj stvarne služnosti kolnika u svrhu ulaska u dvorište i garaže te navodi da im nikada nitko nije branio prolazak nekretninom tuženika. O višegodišnjem izvršavanju sadržaja služnosti kolnika tužitelj navodi da govori i činjenica da je s južne strane nekretnine tužitelja postavljena kapija, u svrhu ulaska u dvorište sa nekretnine tuženika i da je tome tako već više od 30 godina. Budući nije u mogućnosti s javno-prometne površine izravno ući u svoju nekretninu osobnim automobilom prelazi preko dijela nekretnine tuženika u dužini od 22,90 m i u širini potrebnoj za prolaz osobnog automobila. Tužitelj ističe da osim njega i drugi susjedi, osobito stanari tzv. „poštanske zgrade“ prelaze preko nekretnine tužene i u njihovu korist je u zemljišnim knjigama i upisano pravo služnosti prolaza. Ovo pravo služnosti prema mišljenju tužitelja za tuženu nije tegobno iz razloga što se radi o dijelu nekretnine koja je manje površine, prekrivena je makadamom i ne može biti parcelirana u samostalnu česticu i na njoj nije dozvoljena gradnja, te ista i može služiti jedino kao prolaz.

              Tužbenim zahtjevom koji je preciziran i konačno uređen u podnesku od 23. 7. 2013.g. (list 67-68 spisa) te na ročištu koje je održano 10. prosinca 2013.g., tužitelj traži da se utvrdi postojanje prava služnosti kolnika u korist čestice 4340/1 upisane u zk.ul.br. 3909 k.o. S.B u njegovom vlasništvu a na teret kč.br. 4341/1 kuća br. 14 i dvorište u ulici upisana u zk.ul.br. 5559 k.o. S. B. u vlasništvu tužene te da se tuženoj nalaže izdavanje isprave podobne za upis prava služnosti u zemljišnim knjigama.

             

              U odgovoru na tužbu tužena prvenstveno osporava navode u tužbi da tužitelj izvršava pravo služnosti kolnika više od 30 godina i navodi da su garaže koje tužitelj spominje sagrađene prije 2 godine. Tužena tvrdi da je tada tužitelj sagradio zidanu ogradu i zasadio drvored zimzelena pa je time oduzeo od prostora svoje katastarske čestice i smanjio širinu ulaza i prolaza preko svoje čestice do navedenih garaža. Tužena ne osporava da je tužitelj ponekad koristio njenu nekretninu za parkiranje vozila, kao i ostali građani S. B. te stanari obližnje stambene zgrade. Tužena smatra da povremeno parkiranje vozila uz znanje tužitelja da se ne radi o njegovoj nekretnini ne znači držanje u posjedu i kvalitetno korištenje nekretnine da bi tužitelj na bilo koji način mogao steći stvarno pravo služnosti.

              Tužena stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva,  te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

              Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja sud je ranije donio presudu pod brojem P-1725/10-35 od 10.1.2014.g. kojim je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, rješenjem br. Gž-507/14-2 od 2.10.2014.g. ukinuo je presudu ovog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak.

U provedenom dokaznom postupku izvršen je  uvid u izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk.ul.br. 3909 k.o. S. B. , zk.ul.br. 5559 k.o. S. B., dopis tuženika upućen tužitelju od 2. prosinca 2010.g., dopis tužitelja upućeno tuženiku od 29. 11. 2010.g., odgovor na ponudu od 8. 12. 2010.g., nalaz i mišljenje geodetskog vještaka od 26. studenog 2012.g., nalaz i mišljenje vještaka prometne struke od 20. svibnja 2013.g. i dopunu nalaza i mišljenja od 11. 10. 2013.g., građevinsku dozvolu od 14. 5. 1975.g., rješenje Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove Općine od 7. 10. 1975.g. od 5. 12. 1975.g., 16. 6. 1970.g., od 5. 8. 1975.g., od 24. 4. 1975.g.,povjesni zk.izvadak za nekretnine upisane u zk.ul.br. 158 k.o. B.,  prijamni list Uprave za geodetske i katastarske poslove S.  B. iz ožujka 1975.g., kopiju plana, str.4581-4583 zapisnika sastavljenog u postupku obnove i osnivanja zemljišne knjige-zapisnik br.5285 s ročišta održanog 1. 12. 1999.g. i zk.izvadak za zk.ul.5559 k.o. S. B. , saslušani su svjedoci N. K., M. B., vještak K. G., Đ.Š., te  tužitelj i zakonski zastupnik tužene saslušani kao stranke u svrhu dokazivanja.

 

             

Predmet spora predstavlja deklaratorni zahtjev za utvrđenje postojanja stvarne služnosti kolnika preko dijela kč.br. 4341/1 kuća br. 14 i dvorište u ulici površine 1544 m2 upisane u zk.ul.br. 5559 k.o. S. B. u vlasništvu tužene, a u korist susjedne čestice br. 4340/1 kuća br. 12 i dvorište u ulici površine 300 m2 upisane u zk.ul.br. 3909 k.o. S.B. u vlasništvu tužitelja, te zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

              U postupku nije sporno da su stranke vlasnici susjednih čestica. Sporno je da li je tužitelj dosjelošću stekao pravo služnosti provoza automobilom na čestici br. 4341/1 u vlasništvu tužene.

              Za stjecanje prava služnosti dosjelošću moraju biti kumulativno ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke. Prvenstveno da je sadržaj služnosti tužitelj izvršavao kao savjesni i pošteni posjednik kroz vrijeme potrebno za stjecanje dosjelošću.

 

              Tužitelj je u svom iskazu naveo da su njegovi roditelji na čestici br. 4340/1 sagradili kuću sukladno građevinskoj dozvoli koja je izdana 1967.g. U kuću su uselili koncem 1970.g., a garaže su napravljene godinu dana poslije, najkasnije 1971.g. i te su garaže korištene cijelo vrijeme budući su imali dva automobila. Za ulazak u garažu koristili su česticu koja je sada u vlasništvu tužene, a u čijem je vlasništvu ranije bila nema saznanja. Njegovi roditelji su na ovoj nekretnini živjeli sve do svoje smrti, majka je umrla 1985.g. a otac prije 3,5 godine, a i on je u kući živio sa svojom obitelji, te danas u toj kući ima poslovni prostor. Tužitelj je naveo da do unazad dvije godine nitko nije branio da koristi susjednu česticu za prolazak automobilom i ulazak u dvorište i garaže, a osim njega tu česticu s istom svrhom koriste i stanari tzv.  poštanske zgrade. Stanari su u tu zgradu uselili 1963.g. i do danas česticu tužene koriste za prolaz. Tužitelj tvrdi da nema mogućnosti ulaska u dvorište automobilom sa svoje čestice jer je prostor između kuće i ograde manji od 3 m, a osim toga radi se o strmom terenu pa su napravljene i stepenice. Ograda je postavljena u isto vrijeme kada je građena i kuća, a česticu tužene isključivo je koristio za prolaz automobilom radi pristupa na svoju nekretninu i ulaska u garažu te u druge svrhe ju nije koristio. Tužitelj je također naveo da nije cijelu česticu tuženika koristio za ulaz već onoliko koliko mu je bilo potrebno da se doveze automobilom i za manevar ulaska u garažu, da li je to 3 ili 4 m na to se ne može točno očitovati.

              Prvenstveno, da bi se moglo ocijeniti koji materijalni propis se primjenjuje na konkretni slučaj a time i da li su ispunjene pretpostavke dosjelosti, trebalo je utvrditi u kojem režimu vlasništva su bile sporne nekretnine, pogotovo poslužna nekretnina, a na što je ukazao i Županijski sud u svojoj odluci.

              Na temelju iskaza tužitelja te uvidom u  građevinsku dozvolu od 14.5.1975.g. (list 101 spisa) utvrđeno je kao nesporno da je roditeljima tužitelja V. S. i M. te K. A., tetki tužitelja, izdana građevinska dozvola za izgradnju jednokatne stambene zgrade na kč.br. 82/1 upisane u zk.ul.br. 158 k.o. B. na adresi S. B, 12.

              Uvidom u povijesni zk.izvadak za nekretnine upisane u zk.ul.br. 158 k.o. B. utvrđeno je da je tetka tužitelja A. K. stekla pravo vlasništva na kč.br. 82, površine 261 hvati, nasljeđivanjem i to 1951.g. Godine 1959. zemljište je nacionalizirano te se uknjižuje kao društveno vlasništvo. Godine 1962.g. cijepa se kč.br. 82 površine 261 hvati na kč.br. 82/1 sa 157  čhv i  82/2 sa 114 čhv. Godine 1975. Kč.br. 82/1 sa 157 čhv cijepa se na kč.br. 82/1 sa 83 čhv, 82/3 sa 85 čhv i 82/4 sa 9 čhv. Kč.br. 82/1 sa 83 čhv otpisana je u novi zk.ul.br. 7404 i na istom je uknjiženo pravo korištenja koje je imala tetka tužitelja K. A.. Danas je ta čestica označena kao kč.br. 4340/1 Kuća br. 12 i dvorište u ulici ., površine 300 m2, upisana u zk.ul.br. 3909 k.o. S.B. na kojoj je uknjiženo pravo vlasništva tužitelja V. Z.. Kč.br. 82/3 i 82/4 su nakon cijepanja otpisane u zk.ul.br. 7080 i na istima je bilo uknjiženo društveno vlasništvo a korisnik Općina . Otpisom navedenih čestica u zk.ul.br. 7080 obje čestice predstavljaju dio kč.br. 496. Temeljem prijavnog lista UP-2247/75 iz ožujka 1975.g. (list 121-124 spisa) cijepa se čestica 496 na 496/1 gradilište sa 369 čhv i 496/2 gradilište sa 495 čhv te je povlasno dobro (ranija čestica 82/3) sastavni dio čestice 496/2. Čestica 496/2 je sastavni dio čestice 4341/1 upisane u zk.ul.br. 5559 k.o. S.B. u vlasništvu tuženika. Ta je čestica bila u režimu društvenog vlasništva s pravom korištenja Saveza , a koja je istom dana na korištenje temeljem rješenja Općine, Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove  7.10.1975.g. (list 103 spisa). Pravo vlasništva tuženika uknjiženo je u postupku obnove i osnivanja zemljišne knjige za k.o. S.B. i to temeljem rješenja Komisije za obnovu i osnivanja zemljišne knjige od 1.12.1999.g. (list 150 i 151 spisa).

              Dakle nekretnina koja predstavlja povlasno dobro, a sada je u vlasništvu tuženika i to kč.br. 4341/1 je nacionalizirana 1959.g. i od tada je u režimu društvenog vlasništva, a od 1975.g. tuženi ima uknjiženo pravo korištenja te 1.12.1999. je uknjiženo pravo vlasništva. Obzirom da je nesporno utvrđeno da je nekretnina tuženika bila u režimu društvenog vlasništva u rok dosijedanja sporne služnosti ne može se računati vrijeme posjedovanja do 8.10.1991.g. kao dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Narodne novine 53/91) kojim je ukinuta odredba iz članka 55 Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosim, i koja odredba je isključivala mogućnost stjecanja stvarne služnosti na nekretnini u društvenom vlasništvu, pa se rok dosjelosti treba računati poslije 8.10.1991.g.  U vrijeme dok je predmetna nekretnina i bila u društvenom vlasništvu služnost na građevinskom zemljištu se mogla steći samo na temelju odluke nadležnog upravnog tijela. U smislu članka 75 stavak 4 tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine 48/88 i 16/90) rješenje donosi općinsko tijelo uprave nadležno za imovinsko pravne poslove. Tužitelj nije priložio dokaz  da bi takvo rješenje bilo doneseno, a u svom iskazu je naveo da mu nije poznato da li je zatraženo zasnivanje služnosti.

              Prema odredbi članka 229 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96), koji se primjenjuje na konkretni slučaj, za stjecanje prava služnosti dosjelošću potrebno je da se ta služnost izvršavala kroz 20 godina  a vlasnik povlasne nekretnine se tome nije protivio. Imajući u vidu propisani rok od 20 godina te činjenicu da je taj rok mogao teći poslije 8.10.1991.g. proizlazi da je rok za dosjelost istekao 9.10.2011.g. Međutim, za stjecanje prava služnosti dosjelošću osim uvjeta da se služnost izvršava kroz zakonom propisano vrijeme, potrebno je da je ispunjena i pretpostavka u pogledu kakvoće posjeda. Posjed mora biti zakonit, pošten i istinit. Na poštenje posjeda svakako utječe i činjenica da se vlasnik povlasne nekretnine nije protivio izvršenju prava služnosti.

              Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika P. K. proizlazi da je on u vremenu od 2009.g. do 2011.g. imao razgovore sa tužiteljem vezano za korištenje sporne parcele i tužitelj ga je pitao da li mu može dozvoliti da parkira osobni automobil na predmetnoj parceli. On je tada tužitelja izvijestio da ne može takvu odluku donijeti već da o tome odlučuje izvršni odbor te ga je uputio da se s takvim zahtjevom uputi izvršnom odboru. Prema njegovim saznanjima tužitelj je i podnio zahtjev izvršnom odboru i taj zahtjev je odbijen, ali ne može točno reći koje godine je taj zahtjev podnesen i kada je o tome odlučivano. Osim tužitelja predmetnu česticu su koristili i drugi za parkiranje i ponekad stanar poštanske zgrade kojemu je izvršni odbor dopustio parkiranje. Tužitelj mu nije spominjao nikada bilo kakvu služnost niti je ona u korist nekretnine tužitelja zasnovana. Također je naveo da tuženik nije protiv tužitelja podizao bilo kakvu tužbu kojom bi mu zabranio pristup i parkiranje vozila međutim postavljen je lanac i lokot.

              Tužitelj Z. V. je naveo da mu je tuženik u proljeće 2010.g. ponudio kupnju predmetne čestice te je tada predstavnicima tuženika rekao da će razmisliti o tome kad mu podnesu konkretnu ponudu i dokaz da se njihova čestica može pripojiti njegovoj čestici i da je to gruntovno izvedivo. Nakon nekoliko mjeseci, točnije koncem kolovoza ili početkom rujna 2010.g. predstavnici tuženika K. i D. su mu se obratili s ucjenom ili da to kupi ili će postaviti kolce. Kao dokaz njihovoj namjeri da mu zabrane pristup na česticu prethodno su postavili kocke na ulazu na česticu i iste su maknuli nakon par dana. U to vrijeme koncem 8. ili početkom 9.mjeseca postavili su metalne stupce te lanac na kojem je postavljen lokot i nisu mu dali ključ. On je lanac posjekao i postavio lokot koji stoji i danas i predstavnicima tuženika i susjedima je dao ključ lokota.

              Obzirom na navode tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika proizlazi da su od početka 2010.g. između njih vođeni razgovori oko načina korištenja čestice tuženika za potrebe parkiranja, a tužitelj je tvrdio da je bilo opće poznato da on tu česticu koristi za prolaz do svoje garaže. Također je iz iskaza tužitelja nesporno utvrđeno da je krajem kolovoza ili početkom rujna 2010.g. tuženik jasno očitovao svoju namjeru da tužitelju zabrani kretanje njegovom nekretninom i to na način da je postavio metalne cijevi i lanac. Svakako je to protivljenje tuženik jasno izrekao i u odgovoru na tužbu u ovom postupku, a odgovor je zaprimljen kod ovog suda 23.12.2010.g.

              Imajući u vidu odredbu članka 229 stavak 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, proizlazi da je rok dosjelosti prestao teći početkom rujna 2010.g. a svakako 23.12.2010.g. jer se tuženi kao vlasnik povlasne nekretnine tada usprotivio izvršenju tužiteljeve služnosti i tada prestaje i poštenje tužitelja. Budući do tada nije protekao rok poštenog posjeda služnosti od 20 godina, nije niti ispunjena pretpostavka za stjecanje  sporna služnost dosjelošću.

              Kako je utvrđeno da se služnost nije izvršavala kroz zakonom propisano vrijeme sud se nije upuštao u ocjenu dokaza koji se odnose na utvrđenje sadržaja služnosti i ostvarivanja služnosti do 8.10.1991.g.

              Stoga je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154 stavak 1 Zakona o parničnom postupku.

              Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku u visini jednokratne nagrade od 2.000,00 kn sukladno tbr. 7 stavak 2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 148/09 i 142/12), PDV 25% u iznosu od 500,00 kn ili ukupno 2.500,00 kn. 

Temeljem članka 14 Zakona o sudskim pristojbama tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe jer je utvrđeno da prema svom opće imovnom stanju nije u mogućnosti platiti sudsku pristojbu bez štetnih posljedica za svoje nužno uzdržavanje.

 

U Slavonskom Brodu, 30.lipnja 2016.g.