Broj: Gž-2279/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Helene Randić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. Đ. G., OIB …, 2. M. G., OIB … i 3. V. B., OIB …, svih iz N. V., …, 2. i 3. tužitelji zastupani po punomoćnici (majci) 1. tužiteljici Đ. G., protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o. Hrvatska, Zagreb, U. Š., P. S., …, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika: 1. G. N. V., … i 2. M. P. iz V. O., …, zastupane po punomoćniku N. R., odvjetniku u Z.,  radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući  žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-400/2012 od 30. travnja 2014. godine, u sjednici vijeća 7. srpnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se   p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-400/2012 od 30. travnja 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tužitelja na dijelu nekretnine kč.br.3894/298 k.o. N., prikazan u nalazu geodetskog vještaka B. D., sve pobliže opisano tom točkom izreke presude.

              Točkom II. izreke tužitelji su obvezani naknaditi 2. umješaču na strani tuženika M. P. trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

 

              Protiv citirane presude žalbu su podnijeli tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku  (NN 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje ZPP) predlažući da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je neosnovana.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti, a niti se žalbom ne navodi koje bi to povrede bile ostvarene.

 

Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. 

 

Predmet spora u ovoj parnici je utvrđenje prava vlasništva stečeno dosjelošću na točno određenom realnom dijelu nekretnine označene kao k.č.br. 3894/298 k.o. N., koji dio je prikazan u nalazu geodetskog vještaka B. D., broj elaborata 169/2013 od lipnja 2013. god. i omeđen je točkama A-B-C-D-A i šrafiran kosim crtama.

              Iz stanja u spisu proizlazi da tužitelji zahtjev temelje na neprekinutom posjedovanju realnog dijela predmetne nekretnine više od 30 godina, koji predstavlja jedini prilaz i put prema okućnici tužitelja. U zemljišnim knjigama je kao vlasnik prijepora upisan tuženik, a nekretnina je prema upisima u povijesnom vlasničkom listu (list 58-60 spisa) bila upisana u korist  Komorskog državnog dobra V. do 1913. god., potom u korist Zemljišne zajednice urbarske općine N.-Z. (Z-1294/13), a od 1952. god. prenesena je u korist Općenarodne imovine Organ upravljanja šumsko gospodarstvo V. (Z-57/52), da bi donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (NN 41/90, dalje ZID Zakona o šumama) bila upisana kao vlasništvo Javnog poduzeća Hrvatske šume (Z-73/96), odnosno od 2010. godine na ime današnjeg tuženika (Z-584/2010).

 

Prvostupanjski sud po provedenom postupku u bitnom utvrđuje navode tužitelja da  predmetni dio sporne nekretnina predstavlja prilaz kući tužitelja sagrađenoj 1982. godine, da su tužitelji pri gradnji kuće započeli na prijeporu odlagati svoje stvari, materijal, a potom da  isti koriste kao prilaz kući i garaži.  Utvrđuje i da je prijepor  kao prilazni put asfaltiran još 1983. godine od strane prednika G. N. V., a kojim su se dijelom nekretnine za prolaz do svojih kuća koristili i saslušani svjedoci u postupku, susjedi tužitelja, koju utvrđenu činjenicu tužitelji ne osporavaju. Uvažava  tvrdnju  da tužitelji predmetni točno određeni realni dio nekretnine, koji iznosi 85 m2 te je u nalazu geodetskog vještaka označen slovima A-B-C-D-A, koriste od početka gradnje kuće, od 1982. godine, međutim pri tome znajući da isti kao takav nije njihovo vlasništvo. Sud citira odredbu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96-81/15, dalje ZV), prema kojoj se  stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, slijedom čega utvrđuje da tužitelji tijekom postupka nisu dokazali da bi od prestanka društvenog vlasništva, 1990. godine, bili u poštenom posjedu predmetnog dijela nekretnine, a k tome i da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga sud zaključuje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, dok  o naknadi parničnog troška 2. umješaču na strani tuženika odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12).

 

              Sva opisana činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

 

Prema stanju spisa tužitelji tužbeni zahtjev temelje na tvrdnjama da su pravo vlasništva predmetnog dijela nekretnine stekli dosjelošću.

 

Prema odredbi čl. 6. ZID Zakona o šumama, šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske, kojim gospodari javno poduzeće, danas pod nazivom tuženika.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je predmetna nekretnina bila u statusu društvenog vlasništva do 1990. god., od kada postaje državno vlasništvo Republike Hrvatske.

Prema odredbi čl. 159. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (stavak 1.). Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 2.). Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 3.). Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. toga članka (stavak 4.).

I prema stajalištu ovoga suda tužitelji nisu dokazali ispunjenost pretpostavki za stjecanje prava vlasništva prijepora u smislu citirane odredbe ZV-a, a činjenica što su tužitelji u posjedu prijepora od 1982. godine ne znači da su istog dobili u privatno vlasništvo. K tome se navodi i da u odnosu na vremensko razdoblje od 1982. godine do prestanka društvenog vlasništva (8. listopada 1991. godine) prema odredbi čl. 29. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, s naknadnim izmijenama i dopunama;  ZOVO) na stvarima u društvenom vlasništvu nije se moglo steći pravo vlasništva odsjelošću, što je sve kao pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Stoga je, i prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Žalbeni navodi tužitelja da njihova nekretnina na kojoj imaju sagrađenu kuću u naravi ima 17 m2 manje od upisane površine, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke.

 

              Pravilna je i  odluka o parničnom trošku koja je donesena temeljem odredbe čl.154. st.1. ZPP-a.

 

              Zbog tih razloga je trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi presudu suda prvog stupnja na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 7. srpnja 2016. godine