Broj: Gž-880/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. M. (OIB: …) i 2. N. M. (OIB: …), oboje iz L., zastupani po punomoćniku D. Č., odvjetniku iz K., protiv tuženika 1. HEP ODS d.o.o. R. (OIB: …), zastupan po punomoćnici I. V. dipl. pravnici i 2. O. F., F. dr. (OIB: …) zastupana po   punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. & M. iz R., radi smetanja posjeda, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj Psp-43/2015 (P-306/2014) od 01. prosinca 2015. godine, dana 18. srpnja 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj Psp-43/2015 (P-306/2014) od 01. prosinca 2015. godine.

             

Obrazloženje

             

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da su tuženici smetali tužitelje u njihovom posljednjem mirnom posjedu  kčbr. 3801/2 i 3796/2 upisane u posjedovnom listu 988 k.o. L. na način da su dana 11. veljače 2014.g. iskopali jarak i u njega položili kablove voda elektroenergetske mreže i to u dužini od cca 60 m i širini cca 3 m sve prema skici vještaka geometra (preko kčbr. 380172 u dužini od 2,56 m na skici označeno točkama D do E i kčbr. 3796/2 u dužini od 44,39 m na skici označeno točkama E-F) a koji vod kreće od tromeđe čestica  3797/1, kčbr. 3802/2, kčbr. 3801/2, uz sjevernu među kčbr. 3801/2, pa koso prema južnoj među kčbr. 3796/2 i kčbr. 3796/1, zatim da im se zabranjuje svako daljnje takvo ili slično smetanje posjeda pod prijetnjom novčane kazne od 200.000,00 kn svakome te da im se naloži uspostava posljednjeg posjedovnog stanja na način da iskopaju i izmjeste izvan zemljišta i suvlasništva tužitelja i vrate zemlju-humus koji je odvezen, posiju travu na kčbr. 3801/2 i kčbr. 3796/2 upisane u posjedovnom listu 989 k.o. Lič u dužini od cca 60 i širini cca 3 m kao i da tužiteljima nadoknade parnični trošak.

 

Točkom II. izreke naloženo je tužiteljima da na ime naknade troškova postupka isplate tuženiku 1. HEP ODS d.o.o. Rijeka (dalje u tekstu prvotuženik) iznos od 250,00 kn, a tuženici 2. O. F. (dalje u tekstu drugotuženica)  iznos od 2.750,00 kn, sve to u roku od 8 dana. 

 

Protiv toga rješenja žalbu podnose tužitelji pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. u vezi s čl. 438. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje u tekstu ZPP).

 

U žalbi u bitnome osporavaju pravilnost zaključka suda prvog stupnja da postupanje prvotuženika opisano u izreci rješenja (kopanje jarka i postavljanje elektro kablova na nekretninama u posjedu tužitelja) ne predstavlja samovlastan čin smetanja posjeda nekretnina tužitelja uz obrazloženje da je bio dopušten zakonom uslijed posljedica elementarne nepogode. Pritom ukazuju na normativni sadržaj odredbe čl. 20. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12 i 152/14 - dalje u tekstu ZV) posebno na drugu rečenicu odredbe čl. 20. st. 4. ZV-a kojom je propisano da je samovlasno smetanje i kada je čin oduzimanja i smetanja posjeda učinjen u nekom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako nije dopušten zakonom ili na temelju zakona. U tom pravcu ističu da se sud poziva na Zakon o energiji, ne navodeći konkretno o kojem zakonu se radi niti kojim odredbama toga zakona je bilo dopušteno sporno postupanje prvotuženika o kojem je obaviješten načelnik prvotuženice. Smatraju da pobijanom odlukom sud prvog stupnja u cilju zaštite javnog interesa omogućava  prvotuženiku da svojim nezakonitom postupanjem obezvrijedi zemljište tužitelja te da se postavlja pitanje daljnjeg ekološkog onečišćenja i opasnosti za one koji koriste vrt i voćnjak tužitelja.

 

Predlažu preinačiti pobijano rješenje te prihvatiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog parničnog troška uključujući i žalbeni.

 

Tuženici nisu odgovorili na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

U provedenom postupku u kojem je izvršen očevid na licu mjesta i mjerničko vještačenje po vještaku N. V. te su saslušani svjedoci A. P., N. M. i N. Ž. te tužitelji, utvrđene su činjenice koje u ovoj fazi žalbenog postupka nisu sporne:

- tužitelji su posjednici kčbr. 3801/2 i 3796/2 upisane u posjedovnom listu 988 k.o. L., koje u naravi predstavljaju okućnicu njihove kuće u L., odnosno vrt i voćnjak;

- dana 11. veljače 2014.g. radnici prvotuženika su bez znanja i dopuštenja tužitelja preko predmetnih nekretnina iskopali jarak i u njega položili kablove voda elektroenergetske mreže u dužini, širini, položaju i trasi utvrđenoj nalazom vještaka geometra pobliže navedeno u izreci prvostupanjskog rješenja;

- u to vrijeme provodile su se mjere zaštite i sanacije na području G. K., između ostalog i u L., povodom otklanjanja posljedica elementarne nepogode (snježnog nevremena praćenog niskim temperaturama, snijegom i ledenom kišom) koja je zahvatila područje G. K. od 31. siječnja do 04. veljače 2014.g. povodom čega je Ž. P.-goranske županije Z. K. donio odluku o proglašenju elementarne nepogode za sve jedinice lokalne samouprave sa područja G. K. u PGŽ od 02. veljače 2014.g.  

 

              Utvrđenje je prvostupanjskog suda da se sporni čin smetanja posjeda sastoji od polaganja elektro-kablova kroz navedene nekretnine u posjedu tužitelja u sklopu obnove elektrodistribucijske mreže na tom području koja je oštećena prilikom elementarne nepogode. Sud nalazi da je prvotuženik to učinio u sklopu svoje redovite djelatnosti u saniranju štete na elektromreži koja je nastala u navedenoj elementarnoj nepogodi.

Stav je prvostupanjskog suda da bi se radilo o smetanju posjeda zbog kojeg pripada pravo na sudsku posjedovnu zaštitu tada takvo smetanje treba biti samovlasno pod čime se podrazumijeva da počinitelj, ovdje tuženici polažu pravo posjeda na prijepornom zemljištu te to pravo osporavaju drugoj strani, ovdje tužiteljima. Na temelju provedenog postupka sud utvrđuje da tuženici ne polažu pravo posjeda na navedenim nekretninama tj. ne tvrde da su oni njihovi posljednji posjednici nego je zbog sanacije štete na elektromreži zbog elementarne nepogode prvotuženik položio u skladu sa pravilima svoje struke elektro-kablove kroz navedene nekretnine u posjedu tužitelja u sklopu trase elektrovoda koji kroz te nekretnine prolazi nadovezujući se svojom trasom na ostale nekretnine.

 

Stoga prvostupanjski sud smatra da se čin prvotuženika može podvesti pod odredbu čl. 20. st. 4. ZV-a jer da takvo polaganje elektro-kablova radi saniranja elektro mreže nije samovlasno smetanje posjeda budući da Zakon o energiji i ostali odgovarajući propisi prvotuženiku to dozvoljavaju, čak štoviše i nalažu mu da to mora učiniti.

 

Radi navedenog sud smatra da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika neosnovan jer se predmetno polaganje elektro-kablova u takvim okolnostima kroz nekretnine u posjedu tužitelja ne može okvalificirati kao samovlasno smetanje posjeda, a tužitelji da svoja prava na predmetnom zemljištu zbog polaganja elektro-kablova mogu ostvariti drugim pravnim putem a ne posjedovnom parnicom, dok u odnosu na drugotuženicu tužbeni zahtjev nalazi neosnovanim jer utvrđuje da O. F. nije bila ni naručitelj, ni investitor, niti izvođač navedenih radova.

 

Kako nalazi da nisu ispunjene pretpostavke za pružanje sudske posjedovne zaštite tužiteljima predviđene odredbom čl. 22. ZV-a sud odbija tužbeni zahtjev u cijelosti dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

              U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 438. ZPP-a.

                

Činjenično stanje utvrđeno tijekom postupka vezano za posljednji mirni posjed nekretnina tužitelja te čin smetanja poduzet po prvotuženiku, među strankama nije sporan.

 

Odredbom čl. 20. st. 1. ZV-a je propisano da je samovlast zabranjena te da bez obzira kakav je posjed nitko ga nema pravo samovlasno smetati ako i smatra da ima jače pravo na posjed a prema stavku 2. iste odredbe samovlasno smeta nečiji posjed onaj koji bez volje posjednika oduzme posjed ili ga u posjedu smeta. Dalje je odredbom čl. 20. st. 4. ZV-a propisano da nije samovlasno smetanje ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten  zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela donesenom na temelju zakona koji to dopušta. No, samovlasno je smetanje i kada je čin oduzimanja i smetanja posjeda učinjen  u nekom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako nije dopušten zakonom ili na temelju zakona.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je pravno pitanje kvalificiranja čina prvotuženika za kojeg tužitelji ističu da predstavlja samovlasno smetanje jer je nedvojbeno poduzeto bez njihove volje, za vrijeme dok su tužitelji radili i izbivali iz kuće.

 

Prvotuženik pritom ističe prigovor nedostatka protupravnosti iz odredbe čl. 22. st. 3. ZV-a koja propisuje da se pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

U tom pravcu prvotuženik tvrdi da je sporne radnje polaganja elektro kablova izvršio putem svojih radnika po nalogu Ž. P. radi zaštite i otklanjanja posljedica elementarne nepogode koje su zahtijevale hitnu intervenciju radi uspostavljanja opskrbe električnom energijom na području G. K.. Pritom se poziva na odredbu čl. 40. st. 1. Zakona o energiji („NN“ 120/12 i 14/14) koja propisuje da energetski subjekt ima pravo koristiti nekretnine koje nisu u njegovom vlasništvu za izgradnju i održavanje mreža, odnosno sustava koji služe za prijenos, odnosno transport i distribuciju energije u skladu s posebnim propisima.

 

Kada se navedena odredba dovede u vezu s odredbama posebnog propisa Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda („NN“ 73/97 i 174/04 - dalje u tekstu ZZEN), te bez obzira što se sud prvog stupnja na taj zakon nije pozvao (pozvao se na odgovarajuće propise), tada se ukazuje pravilnim zaključak suda da je u ovom slučaju postupanje prvotuženika bilo utemeljeno na zakonu.

 

Naime, odredbom čl. 9. ZZEN-a je propisano da su radno sposobni građani Republike Hrvatske od navršenih 18 do 60 godina života - muškarci - i do 55 godina - žene - obvezni sudjelovati u zaštiti od elementarne nepogode, koje obveza građana se prema čl. 10. st. 1. alineja 2. sastoji i od sudjelovanja u uklanjanju posljedica elementarnih nepogoda.

 

Prema odredbi čl. 11. ZZEN-a vlasnici i korisnici materijalnih dobara obvezni su, između ostalog, omogućiti da se na njihovim nekretninama, na temelju naloga nadležnog župana ili gradonačelnika, obave radovi nužni za zaštitu, uz naknadu utvrđenu prema tržišnim mjerilima. Postupanje protivno toj odredbi povlači prekršajnu odgovornost vlasnika prema odredbi čl. 46. st. 1. toč. 3. ZZEN-a (ukoliko ne  dopusti da se na nekretninama koje koristi ili im je vlasnik obave radovi prema nalogu župana, gradonačelnika, odnosno načelnika općine).  

 

Dalje je odredbom čl. 20. st. 1. ZZEN-a propisano da mjere za ublažavanje i uklanjanje izravnih posljedica elementarnih nepogoda jesu, između ostalog, sanacija područja zahvaćenog nepogodom (alineja 2.) te organizacija prometa i komunalnih usluga, radi žurne normalizacije života (alineja 6).

 

Primjenjujući sadržaj citiranih zakonskih odredbi u konkretnoj činjeničnoj situaciji poduzimanja mjera zaštite i uklanjanja posljedica elementarne nepogode po nalogu župana, na postupanje provotuženika koji je prokopavao nekretnine u posjedu tužitelja radi postavljanja kablova voda elektroenergetske mreže u svrhu sanacije područja zahvaćenog nepogodom te radi žurne normalizacije života na tome području, i prema stajalištu ovoga suda isključuje protupravnost u takvom postupanju jer je utemeljeno na zakonu te ne predstavlja samovlastan čin smetanja posjeda iako je nesporno poduzet bez volje tužitelja, pa su utoliko neosnovani žalbeni navodi tužitelja. 

 

Svakako nije bilo mjesta za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u pogledu drugotuženice u odnosu na koju tužitelji nisu dokazali da bi ovlašteni djelatnici drugotuženice davali naloge niti da su u korist drugotuženice izvedeni predmetni radovi, radi čega je pravilno odbijen tužbeni zahtjev zbog osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije drugotuženice što se žalbom tužitelja ne dovodi u pitanje.

 

Radi svega navedenog pravilno je sud prvog stupnja odlučio kada tužiteljima nije pružio zatraženu sudsku posjedovnu zaštitu što ne isključuje pravo tužitelja da u drugom odgovarajućem postupkom zatraže zaštitu svojih prava (naknada utvrđena prema tržišnim mjerilima iz čl. 11. ZZEN-a odnosno eventualna naknada štete).  

 

              Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženicima budući je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

U Rijeci, 18. srpnja 2016. godine