Broj: Gž-1167/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Srđana Kuzmanića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj tužitelja - protutuženika M.R. iz V. kojeg zastupa punomoćnik A.N., odvjetnik u M., protiv tuženika – protutužitelja A. T. i tuženika I. T., oba iz V. koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u M., radi utvrđenja i predaje, odlučujući o žalbi tužitelja – protutuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću br. P-481/12 od 30. lipnja 2014., 24. kolovoza 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba se odbija kao neosnovana i u pobijanom dijelu – točkama I., II. i IV. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću br. P-481/12 od 30. lipnja 2014.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              " I.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika koji glasi:

 

" Nalaže se tuženicima nekretninu označenu kao čest. zemlje 87/3 upisanu kao vinograd u ZU 985 k.o. R., po pučki zvana "U." i upisane katastarske površine od 299 m2 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati u vlasništvo i slobodan i nesmetan posjed tužitelju, kao i u istom roku solidarno naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka. "

 

II.       Utvrđuje se da je tuženik – protutužitelj A. T. sin p. I. iz V., vlasnik č. zem. 87/3, ZU 985 k.o. R. što mu je tužitelj – protutuženik dužan priznati te trpjeti  da  tuženik-protutužitelj upiše pravo vlasništva  u zemljišnu knjigu.

 

III.      Odbija se  dio  protutužbenog zahtjeva prvotuženika-protutužitelja  kojim je zahtijevao  da mu tužitelj  izda tabularnu ispravu. 

 

IV.    Nalaže se  tužitelju da platiti tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 8.850,00  kuna  u roku od 15 dana."

 

Ovu presudu, u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točkama I., II. i IV) žalbom pobija tužitelj – protutuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 –u daljnjem tekstu : ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a protutužbeni odbije i tuženiku – protutužitelju naloži plaćanje tužitelju – protutuženiku parničnih troškova, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalba je dopuštena i pravovremena.

 

Na žalbu je odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora, po tužbi, predaja je u posjed nekretnine uknjižene na tužitelja, koju u posjedu drži tuženik A. T. te, po protutužbi, utvrđenje prava vlasništva te nekretnine i uknjižba.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio:

-          da je supruga tužitelja - protutuženika sestra tuženikova – protutužiteljeva oca,

-          da je nakon potresa 1963. tužiteljeva – protutuženikova punica, a tuženikova – protutužiteljeva baka M. ostala bez kuće,

-          da je tužiteljev – protutuženikov otac dao spornu nekretninu, u zamjenu, radi izgradnje kućice za potrebe tužiteljeve – protutuženikove punice, a tuženikove – protutužiteljeve bake M.,

-          da su kućicu pomogli izgraditi mnogi ljudi iz zaseoka T., neki vraćajući time uslugu tuženikovu – protutužiteljevu ocu,

-          da je nakon smrti M., 1969. godine, spornu nekretninu nastavili koristiti isključivo tuženik – protutužitelj i njegov otac ,

-          da je tuženik – protutužitelj izvršio nadogradnju kućice,

-          da je prilikom širenja županijske ceste, po odobrenju tuženika – protutužitelja pomaknut ogradni zid od ceste, zajedno s kapijom, prema kući,

-          da se tužitelj – protutuženik uknjižio kao isključivi vlasnik sporne nekretnine na temelju presude tog suda P-192/10, kojom je, između ostalih nekretnina, utvrđen vlasnikom i sporne nekretnine, na kojoj su do tada bile uknjižene brojne treće osobe.

 

Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud zaključio da je među prednicima stranaka (njihovim očevima) došlo do zamjene nekretnina, pri kojoj je zamjeni prednik tuženika – protutužitelja dobio upravo spornu nekretninu, pa je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 159. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09- u daljnjem tekstu: ZV), kojom je propisano stjecanje vlasništva dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, te odredbe članka 171. ZV-a kojom je propisano da vlasništvo prestaje kad druga osoba izvorno stekne pravo vlasništva.

 

Ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem navedene zakonske odredbe.

 

Neosnovano je žaliteljevo pozivanje na izvadak iz zemljišne knjige, kao najjačeg dokaza vlasništva. Naime, premda taj dokaz jest jak, nije neoboriv, jer da jest tada stjecanje vlasništva originarnim načinom, kojim se vlasništvo stječe na temelju zakona, neovisno o upisu u zemljišne knjige, ne bi bilo moguće, a upravo suprotno bilo je i jest propisano zakonima kojima se uređivalo i uređuje stjecanje vlasništva na temelju zakona (ranije OGZ, Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, sada ZV).

 

Činjenica da sporna nekretnina nije bila obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju iza smrti tuženikova – protutužiteljeva oca, na što se u žalbi upire, nije presudna za pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takav dokaz nije ponudio niti tužitelj – protutuženik niti u ovoj parnici, a niti u parnici u kojoj je ishodio presudu kojom se utvrđuje vlasnikom sporne nekretnine, kako se to i u odgovoru na žalbu ističe.

 

Jednako tako nisu presudne ni činjenice da bi tuženik – protutužitelj, kao i njegov otac, u zemljišnoknjižnim postupcima tražili uknjižbu više nekretnina, ali ne i sporne. Naprotiv, budući nisu ni imali ispravu na temelju koje bi se uknjižili (to je tek ova presuda, po protutužbenom zahtjevu), logično je da takav zahtjev u zemljišnoknjižnom postupku nisu postavljali.

 

Sam tužitelj – protutuženik u žalbi potvrđuje činjenicu koju je utvrdio prvostupanjski sud, a to je da je predmetnu nekretninu njegov otac dao u zamjenu, jer navodi da je tuženik – protutužitelj odustao od zamjena radi čega je on (cit.) „…opravdano smatrao da nije više zainteresiran za zamjenu, pa je isto tako opravdano smatrao da je predmetno zemljište – č.zem.87/3 K.O. R. zvano „U.“ ostalo u njegovu (tužiteljevu) vlasništvu.“

 

Dakle, sporno zemljište dano je u zamjenu, a svrha je bila da se izgradi kuća za punicu tužitelja – protutuženika, a baku tuženika – protutužitelja. Od tada nekretnina je u posjedu prvo bake M., a nakon njene smrti njezina sina I., tuženikova – protutužiteljeva oca, te nakon njegove smrti 1993. godine, tuženika – protutužitelja A..

 

Budući je nekretnina dana u zamjeni a radi izgradnje kuće, te je kuća i izgrađena i nadograđena, uz znanje i pristanak tadašnjeg vlasnika (tužiteljeva – protutuženikova oca), to je vlasništvo sporne nekretnine stečeno građenjem, prema propisima koji su vrijedili u to vrijeme (očito vrijeme važenja OGZ-a, kao pravnih pravila), 60-ih godina prošlog stoljeća, a koja se imaju primijeniti temeljem odredbe članka 388. stavak 2. ZV-a kojom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. A paragrafom 418. OGZ-a bilo je propisano da ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta, a ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu; ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu. Iz navedenog proizlazi (takva je sudska praksa) da se građenjem stječe vlasništvo zemljišta, ako se vlasnik zemljišta gradnji nije protivio. Stoga je pravilna prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev na predaju odbijen, a protutužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva prihvaćen.

 

Nije, dakle, ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a niti one iz članka 354. stavak 1. i vezi članka 8. ZPP-a, na koji opisno ukazuje žalitelj kada daje svoju analizu provedenih dokaza. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog odbijanja dokaznog prijedloga da se sasluša D. D., djelatnica z.k. odjela u čijoj su nadležnosti parnične stranke navodno provjeravale zemljišnoknjižno stanje sporne nekretnine i pregovarale o isplati za utuženu nekretninu, jer pitanje eventualnog plaćanja nije presudno za odluku o osnovanosti postavljenih zahtjeva na predaju i utvrđenje vlasništva (tužbenog i protutužbenog).

 

Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a i pravilnom primjenom materijalnog prava odluka je onakva kakva je pobijana.

 

Slijedom navedenog žalbu je valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 24. kolovoza 2016.