Broj: Gž-381/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, te Denis Pancirov Parcen kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Nataše Jerković kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja O. B., zastupane po punomoćniku B. V., odvjetniku u S., protiv tuženika ad.1 „Z. r.“ d.d. B. i ad.2 M. K. iz S., oba zastupana po punomoćniku Z. I. R., V. G. K. i B. I., odvjetnici u S., radi predaje u posjed i u pravnoj stvari protutužitelja M. K. iz S., zastupanog po punomoćniku Z. I. R., V. G. K. i B. I., odvjetnici u S., protiv protutuženika O. B., zastupane po punomoćniku B. V., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-5794/15 od 17. studenog 2015. godine, dana 1. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-5794/15 od 17. studenog 2015. godine u pobijanom dijelu u točkama I., II. i IV. njene izreke.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom pobijanom presudom točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja O. B. koji glasi:

 

              " Dužni su tuženici solidarno predati tužitelju u materijalni posjed nekretninu koja predstavlja dio nekretnine koja nosi oznaku čest. zem. … k.o. B., a koji dio nekretnine ove čest. zem. … je u P. elaboratu tvrtke L. d.o.o. br. …, S., ... označen kao čest. zem. … i koji P. elaborat je priložen ovom spisu i sastavni je dio ove presude, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

              Točkom II. izreke usvojen je protutužbeni zahtjev protutužitelja M. K. u dijelu koji glasi:

 

" Utvrđuje se da je M. K., OIB …, iz S., vlasnik za cijelo nekretnine označene kao „dio kat čest. zem. …“ upisane u Z.U. 1 k.o. B., u površini od 179 m2, u naravi terasa u prizemlju hotela „K.“ u B., oslikana na skici sudskog vještaka D. K. žutom bojom“

 

Točkom III. izreke odbija se protutužbeni zahtjev protutužitelja ad 2. M. K., u dijelu kojim se traži utvrđenje prava vlasništva u razlici do površine od 263 m2, odnosno za 84 m2, te u dijelu kojim se traži izdavanje tabularne isprave za uknjižbu prava vlasništva.

 

Točkom IV. naloženo je tužitelju- protutuženiku da tuženicima-protutužiteljima u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 17.852,00 kune.

 

              Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužitelj-protutuženi (u daljnjem tekstu: tužitelj) O. B. iz svih žalbenih razloga normiranih odredbom članak 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) predlaže da se pobijana presuda preinači, udovolji tužbi tužbenom zahtjevu uz osudu tuženika da solidarno nadoknade parnične troškove uključujući i troškove žalbi ili provesti glavnu raspravu pred drugostupanjskim sudom po članku 373. b ZPP-a ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje uz primjenu članka 371. ZPP-a.

 

              U odgovori na žalbu tužitelja tuženik ad.2-protutužitelj (u daljnjem tekstu: tuženik ad.2) poriče navode žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužitelja glede ukazane apsolutno bitne povrede odredaba ZPP-a iz članka 354. stavka 2. točka 11. ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ukazanu bitnu povredu, budući da presuda sadrži jasne, valjane i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

 

              Nije relevantan žalbeni navod da prvostupanjska presuda nema razloga o uknjižbi, budući da točkom II. protutužbenog zahtjeva tuženik M. K. odbijen je u dijelu kojim traži izdavanje tabularne isprave, a na koji dio nije uložio žalbu. Osim toga stranka  disponira svojim tužbenim zahtjevom i ukoliko ne traži uknjižbu, sama ta činjenica ne čini presudu nezakonitom.

 

              Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

              Prvenstveno treba istači da je predmet tužbenog i protutužbenog zahtjeva ista nekretnina i to čest. zem. … k.o. B. (prethodno 6136), koja je u posjedu tuženika ad.2.

 

              Dakle, prvenstveno je bilo sporno da li dio čet. zem. … k.o. B. koji se nalazi ispred hotela K. u B. predstavlja javno dobro-put ili je još od 50-ih godina prošlog stoljeća ta nekretnina predana na korištenje predniku tuženika ad.1, te da li je dvorište-terasa hotela izgubila svojstvo javnog dobra.

 

              Radi pravilnog razumijevanja ove pravne stvari prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je čest. zem. … k.o. B. cijepana na čest. zem. …, …. i … tako da je čest. zem. … k.o. B. u katastru upisana kao put površine 28.364 m2 a u zemljišnoj knjizi ista je označena kao put u istoj površini.

 

              Sporna nekretnina nosi oznaku čest. zem. … k.o. B. iako je u naravi dvorište ispred hotela K. nekada pansion "ex V.". U povijesnom ZK izvatku nekretnina 6136 nosila je oznaku javno dobro-neplodno, a u posjedovnom listu označena je kao javno dobro, putevi i vode.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iz nalaza ovlaštenog sudskog vještaka geometra proizlazi da  je sporni dio površine 179 m2 dio nekadašnje čest. … koja je površine 28.605 m te da je ta čestica bila stari put G. H.-B. koja je završavala kod pizzerie T. (hotel K.), ali je naknadnim radnjama presječen put na ulazu u B. da bi se do pizzerie T. nastavio put pod brojem … k.o. B. kojom prilikom je zaboravljeno dati poseban broj ispuštenom dijelu starog puta pa se sada taj dio naziva "… dio".

 

              Isto tako, u postupku je utvrđeno da je sporna terasa hotela " K." koji je izgrađen na prijelazu 15-og u 16.-o stoljeće obnovljena 60-tih godina 20.-og stoljeća, a između rive i hotela nalazi se sporni prostor koji je ograđen kamenim zidom, te je razvidno još iz razglednica 50-ih godina 20.-og stoljeća da je tu bio postavljen zid i dva kamena stupa te metalna ograda, a na fotografiji iz 19.-og stoljeća također je vidljiv ogradni zidić na mjestu današnjeg zida izgrađen početkom 20.-og stoljeća, s tim da su tijekom obnove 60-ih godina uklonjena ta dva metalna stupa i metalna ograda te izvedene kamene poklopnice na vrhu zida. Zidić je vidljiv još na fotografijama iz 19. stoljeća a razina na terasi u odnosu na razinu ceste i rive s istočne strane ista dok je sa zapadne strane niža od razine rive do maksimalno 25 cm.

 

              Iz postupka proizlazi:

 

              - da je tuženik ad. 2 u posjedu sporne nekretnine,

 

              - da je sa tuženikom ad.1 sklopio Kupoprodajni ugovor od ... kojim je kupio između ostalog i dio čest. zem. … k.o. B. u površini od 209 m2,

 

              - da tuženik ad.1 nije u posjedu nekretnine a nije bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik navedene nekretnine,

 

              - da iz rješenja od 17. listopada 1948. godine proizlazi da je na sjednici M. u B. kojim je osnovano mjesno ugostiteljsko poduzeće H. Z. R. u članku 3. odlučeno da se osnovna sredstva poduzeća sastoje od "zgrade ex pansion V." (kasnije hotel K. i inventara istog).

 

              Dakle, od 1948. godine pansion "ex V." je postao društveno vlasništvo kako pansion tako i njegova terasa bez obzira na činjenicu što katastarska oznaka terase nije unijeta u navedeno rješenje, jer je ono bilo upisano u zemljišnim knjigama kao javno dobro.

 

              Naime, tuženik ad.1 a prethodno i njegov pravni prednik društveno hotelsko poduzeće Z. R. nedvojbeno je u mirnom, nesmetanom i poštenom posjedu predmetnog dijela nekretnine barem od 50-ih godina prošlog stoljeća točnije 1948. godine jer kako je to pravilno sud prvog stupnja utvrdio, ne samo da to prolazi iz pisane dokumentacije u spisu već i iz ostalih provedenih dokaza.

 

              Dakle, čin stupanja u posjed pansiona "ex V.", odnosno kasnije H. K. čestica zgrade … i … k.o. B. tuženik ad.1 tj. njegov pravni prednik stupio je u posjed spornog dijela nekretnine koja u naravi, a kako je u postupku i vještvu građevinskog vještaka utvrđeno predstavlja dvorište-baštu-štekat H. K. odnosno kasnije pizzerie T. te sporni dio predmetne nekretnine i prema utvrđenju ovog suda ne predstavlja niti je predstavljao javno dobro već je oduvijek bio dio dvorišta H. K. odnosno prije njega pansiona "ex V.", te je kao takav slijedio njegovu pravnu sudbinu.

 

              Odredba članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV) propisuje da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

              Pravna pravila imovinskog prava o stjecanju prava vlasništva dosjelošću mogu se primijeniti na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih za vrijeme neprijateljske okupacije i prije 6. travnja 1946. godine (Službeni list FNRJ br. 86/46) i u odnosu na stjecanje prava korištenja između pravnih subjekata.

 

              Imajući u vidu da su međusobni odnosi nosilaca prava korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu imovinskopravni odnosi, da je u načelu slobodan promet nekretnina među nosiocima prava korištenja, kao i da se promjenom u osobi nosioca (umjesto jednog dolazi drugi društveno-pravni subjekt) ne mijenja karakter društvenog vlasništva nekretnine, ne postoji pravna zapreka za primjenu instituta dosjelosti u međusobnim imovinskopravnim odnosima nosilaca prava korištenja nekretnina na društvenom vlasništvu.

 

              Prema tome, princip s kojim se krenulo o posebnoj zaštiti društvenog vlasništva, nemogućnosti stjecanja prava vlasništva putem dosjelosti na nekretninama u društvenom vlasništvu Zakonom o zaštiti narodnih dobara (članak 1. SL. 1. DFJ, broj 36/45), zatim Zakonom o zaštiti općenarodne imovine pod upravom države (članak 2. SL. 1 FNRJ broj 86/46), dalje Zakonom o prometu zemljišta i zgrada (članak 1. SL. 1. FNRJ, broj 26/54) ili Osnovnim zakonom o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (članak 113. Službeni list SFRJ broj 25/65) itd. ne odnosi se na prijenos nekretnina u društvenom vlasništvu iz imovine jednog društveno-pravnog subjekta u imovinu drugog društveno-pravnog subjekta.

 

              Prema tome, prednik tuženika ad.1 je dosjelošću stekao pravo korištenja dvorišta jer je u posjed stupio aktom dodjele nadležnih tijela 1948. godine, "ex pansiona V." i terase, a životno je i logično a što proizlazi i iz materijalnih dokaza (npr. fotografija) da je pansion imao terasu. Aktom prodruštvovljenja pansiona, podruštvovljeno je i zemljište i terasa kao sastavni dio pansiona, iako u rješenju od 17. listopada 1948. godine nije terasa označena posebnom katastarskom oznakom. Od 1948. godine do 1974. godine, dakle, do donošenja Ustava SFRJ iz 1974. godine i Zakona o udruženom radu iz 1976. godine kada je ustanovljen novi pravni režim društvenih sredstava, proteklo je 20 godina poštenog posjeda, stoga je tuženik ad.1 dosjelošću stekao pravo korištenja terase koja je sastavni dio pansiona ex V..

 

              Nema dokaza da je tužitelj ikad osporio tuženiku ad.1 i njegovom pravnom predniku da to ne bi bilo njegovo vlasništvo tj. pravo korištenja istog ili da je tražio od istog predaju u posjed ili poduzeo bilo kakve pravne radnje da bi osporio njihovo stjecanje prava korištenja ili naknadu za korištenje tog prostora.

 

              Prema tome, i ovaj sud utvrđuje da je tužitelj u trenutku privatizacije hotelskog poduzeća bio nositelj prava korištenja na ovoj nekretnini.

 

              Iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa … uruđbeni broj … od 14. lipnja 1997. godine proizlazi da nekretnine koje predstavljaju H. K. označene su kao čest. zgr. … i … baš kao i dio čest. zem. … u površini od 136 m2 u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Z. r. (tuženik ad 1) procijenjene su u vrijednost društvenog kapitala.

 

              Prema odredbi članka 360. stavka 1. ZV-a pravo upravljanja, odnosno, korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava-pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a prema odredbi stavka 2. istog članka pravo upravljanja odnosno korištenja raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga Zakon nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu tog Zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim Zakonom nije određeno drugačije.

 

              Prema odredbi članak 390.a ZV-a trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva je, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:

 

- društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i,

 

- koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva,

 

- čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazana u kapitalu društva.

 

              Prema utvrđenju ovog suda sve tri pretpostavke koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi trgovačko društvo postalo vlasnik nekretnina u konkretnom slučaju su ispunjene, budući da je prednik tuženika ad.1 imao pravo korištenja navedenih nekretnina, koje je preneseno na tuženika ad.1, da su nekretnine mogle biti predmet prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u društveni kapital društva i iskazane u kapitalu društva.

 

              Točna je žalbena tvrdnja, koja je izražena i u rješenju Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-668/14 od 16. studenog 2014. godine da se na javnom dobru u općoj uporabi ne može stjecati pravo vlasništva ni dosjelošću ni gradnjom, a uzurpacijom javnog dobra ne mijenja se njegova namjena.

 

              Međutim, iz provedenog postupka proizlazi da navedena nekretnina nije javno dobro-put, niti je to bila 1948. godine kada je u sklopu pansion "ex V." dana na korištenje predniku tuženika ad.1, bez obzira na upis u javnu knjigu, stoga je tuženi ad 2., kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja utvrđen vlasnikom sporne nekretnine. 

 

              I sama skica lica mjesta i širi prikaz područja u mapi ukazuje da su to dvije odvojene nekretnine označene istim brojem i koje nisu međusobno povezane.

 

              Osim toga, ta nekretnina niti u naravi ne predstavlja javno dobro-put, jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je to sastavni dio terase ispred H. K. se tiče tuženog ad.1 prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da on ne bi ni bio pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari jer nije u posjedu spornog dijela stoga je u odnosu na njega tužbeni zahtjev pravilno odbijen, a protutužbu je podnio tuženik ad.2 u odnosu na tužitelja.

 

              Žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja stoga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana a prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe članka 373.a ZPP-a.

 

U Splitu, 1. rujna 2016. godine