Broj: Kž-Us 93/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. R. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 295 st. 1 i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okr. Z. A. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 1. ožujka 2016 godine broj KOV-US-39/15, u sjednici održanoj 13. rujna 2016 godine,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okr. Z. A. kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu na temelju čl. 356 st. 2  Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08) vraćena je optuženica USKOK-a broj K-US-16/15 (IS-US-11/15) od 17. srpnja 2015 godine tužitelju radi boljeg razjašnjenja stvari. Ujedno je odbijen prijedlog okr. Z. A. podnesen na sjednici optužnog vijeća 25. veljače 2016 godine radi ukidanja privremene mjere radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom određena rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 27. veljače 2015 godine br. Kir-Us-119/15.

              Protiv dijela rješenja koji se odnosi na odbijanje prijedloga okrivljenika za ukidanje privremene mjere podnio je žalbu okr. Z. A. po braniteljicama dr. sc. L. V. i A.-M. G. odvjetnicama iz Z., zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud  Republike Hrvatske ukine prvostupanjsko rješenje, odnosno da rješenje ukine i predmet vrati optužnom vijeću na ponovno odlučivanje.

              Žalba nije osnovana.

              U odnosu na rješenje suca istrage, prijedlog okrivljenika na sjednici optužnog vijeća, a zatim i žalba na rješenje optužnog vijeća, odnosi se samo na nekretninu koju čini dvosobni stan s nusprostorijama na drugom katu površine 70,03 m2, F diletacija E, sa zabranom otuđenja ili opterećenja okr. Z. A. i njegovoj supruzi S. A., s tvrdnjom da okrivljenik i njegova supruga nisu vlasnici te nekretnine od 2002 godine kada su kao prodavatelji sklopili kupoprodajni ugovor s kupcem M. A. koji od tada živi u tom stanu.

              Po odredbi čl. 11 st. 1 a Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ili prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10 - dalje u tekstu: ZPOIK) radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom predlagatelj osiguranja je ovlašten prije i nakon pokretanja kaznenog postupka iz čl. 6 ZPOIK predložiti osiguranja privremenom mjerom kojom se postiže ta svrha, pa tako zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisnih na nekretnini uz zabilježbu zabrane u zemljišnu knjigu. Ova odredba ZPOIK utemeljena je na odredbi čl. 119 st. 1 i 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja propisuje da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a odredbe Zakona o stjecanju vlasništva nekretnine upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući način se primjenjuju i na promjene i prestanak vlasništva na temelju pravnih poslova. Stoga tvrdnja žalitelja, kako navedena nekretnina nije u vlasništvu njega i njegove supruge, već kupca na temelju kupoprodajnog ugovora koji nije proveden u zemljišne knjige, nije od značaja za privremenu mjeru osiguranja imovinske koristi na navedenoj nekretnini zabilježbom zabrane raspolaganja nekretninom, jer je u suprotnosti s citiranim zakonskim odredbama koje pravo vlasništva zasnivaju na upisu u zemljišne knjige.

Pritom je potrebno istaknuti da je u ovom slučaju promašeno okrivljenikovo pozivanje na odredbu čl. 8 Direktive 2014/42 EU o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom koja predviđa pravne instrumente za zaštitu prava vlasništva osoba protiv kojih su mjere izrečene. To iz razloga, što okrivljenik osporava  izrečenu mjeru s tvrdnjom da nije vlasnik nekretnine, pa ako je to točno, onda se on i ranije odrekao dragovoljno mogućnosti da raspolaže tom nekretninom, neovisno o činjenici što je on uknjižen i dalje kao vlasnik nekretnine. Nadalje, odredba čl. 12 st. 1 ZPOIK u postupku osiguranja privremenom mjerom pretpostavlja postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće moći biti ostvarena ili će njeno ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Stoga odredba čl. 11 st. 1 ZPOIK predviđa da rješenje mora sadržavati vrijeme na koje je privremena mjera određena, što je prvostupanjskim rješenjem i odlučeno s rokom koji može trajati najdulje šezdeset dana nakon što sud dostavi obavijest da je presuda u kaznenom postupku postala pravomoćna. Pritom je u odredbi čl. 15 st. 2 ZPOIK predviđena  sukladno citiranoj odredbi čl. 8 Direktive 2014/42 EU mogućnost ukidanja ili zamjene privremene mjere na osnovi prijedloga protivnika osiguranja, odnosno treće osoba koja tvrdi da glede imovine koja je predmet postupanja ima pravo da sprječava njegovu primjenu, što po tvrdnjama samog žalitelja, nije on ta osoba već kupac nekretnine na osnovi kupoprodajnog ugovora, zbog čega je i iz te osnove promašena aktivna legitimacija okrivljenika.

              Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 494 st. 4 ZKP/08 nije našao da bi rješenje donijelo neovlašteno tijelo, također niti da postoji povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, a niti je povrijeđen zakon na štetu okrivljenika, to je na temelju čl. 494 st. 3 t. 2 ZKP/98 žalba okr. Z. A. odbijena kao neosnovana, pa je riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 13. rujna 2016 godine