Broj: Gž-1042/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E.M.E. iz S. OIB.., zastupane po punomoćnici D.V. odvjetnici u Z.,, protiv tuženika: 1. Z.C. iz R., OIB…, 2. T.C. iz R., 3, OIB…, 3. L.C. iz R…. OIB…  zastupanih po punomoćniku S.J., odvjetniku u R.., 4. A.I. iz Z., OIB… zastupane po punomoćnici A.S.Z., odvjetnici u Z., 5. A.C. iz Z., OIB: …, 6. D. C. iz Z., OIB.., zastupanog po punomoćnici A.S. odvjetnici u Z… 7. M. C. iz Z. OIB…, zastupanog po punomoćnici A.S.Z., odvjetnici u Z. i 8. H.T. iz Z.,, R.F. iz M. zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I.S. i M.S. iz S., uz sudjelovanje umješača: 1. Đ.Š. iz B. M. OIB:.. 2. L.Š. iz B. M. OIB: …, oboje zastupanih po punomoćniku A.Š., odvjetniku u R. i 3. A. Š. iz R. , OIB: …, radi utvrđenja prava vlasništva i razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina, odlučujući o žalbi tužiteljice na presudu Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2013/15 od 30. lipnja 2016. godine pod točkom II. izreke u odnosu na čest.zgr. 49. k.o. Zapuntel i toč. III. izreke, te toč. II. izreke rješenja i žalbi tuženika pod 1), 2), 3), 4), 6) i 7) na presudu pod točkom I. izreke u odnosu na k.č.1001/96, k.č. 1001/105, k.č. 1001/106, k.č. 1017/88 i k.č. 1017/251, te točki I. i II. izreke rješenja, u sjednici vijeća održanoj dana 20. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

             

              1) Odbijaju se žalbe tuženika pod 1) Z.C., 2) T.C., 3) L.C., te 4) A.I., 6) D.C. i 7) M.C. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2013/15 od 30. lipnja 2015. godine u točki I. izreke u odnosu na k.č. 1001/96, k.č. 1001/105 i k.č. 1001/106, sve zvane „na Brgumulu“, te k.č. 1017/78 i k.o. 1017/251 sve zvane „Draga“, sve k.o. Zapuntel.

              2) Odbija se žalba tužiteljice E.M.E kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Z., poslovni broj P-2013/15 od 30. lipnja 2015. godine u točki II. izreke, u odnosu na čest. zgr. 49. k.o. Zapuntel.

              3) Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2013/15 od 30. lipnja 2015. godine u točki III. izreke, tako da se sudi:

              Dužni su tuženici trpjeti da se suvlasništvo razvrgne na način da strankama pripadne u odvojeni posjed i vlasništvo određene nekretnine razmjerno suvlasničkim dijelovima sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu „kako je to propisano u čl. 52. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima“, tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

             

              1) Odbijaju se žalbe tuženika pod 1) Z.C., 2) T.C. i 3) L.C., te pod 4) A.I., 6) D.C. i 7) M.C., kao neosnovane i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2013/15 od 30. lipnja 2015. godine u točki I. izreke.

 

              2)  Odbijaju se žalbe tužiteljice E.M.E., tuženika pod 1) Z.C., 2) T.C. i  3) L.C., te pod 4) A.I., 6) D.C. i 7) M.C., kao neosnovane i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2013/15 od 30. lipnja 2015. godine u točki II. izreke.

 

Obrazloženje

             

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su nekretnine položene u k.o. Zapuntel  katastarske oznake:

-    čest. zem . 639, 640, 641, sve zv. Njive na Brgumulu

-          čest. zem. 668/1, 668/4,  669, 670, 671, sve zv. Brgumul

-          čest. zem. 784/2, 785, 786/1, 786/2, 787/1, 787/2, 787/3, 787/4, 788/1, 788/2, 788/3, 788/4, 789, sve zv. Laskova ograda

-          čest. zem. 792/1, 792/5, sve zv. Pri štandarcu

-          čest. zem. 805, sve zv. Kraj kuće

-          čest. zem. 843, 861, 876, 881, 901, 902, 904, sve zv. Polje

-          čest. zem. 920/1, 920/2, 921, sve zv. Na japark ograda

-          čest. zem. 963 zv. Kraj škole

-          čest. zem. 1001/30, 1001/31, sve zv. Pod guvnine

-          čest. zem. 1001/96, 1001/105, 1001/106, 1001/107, 1001/138, 1001/139, sve zv. Na Brgumulu

-          čest. zem. 1008/1, 1008/4, 1008/6, 1011, sve zv. Na jugu ograde

-          čest. zem. 1017/3, 1017/5, sve zv. Ugrajak

-          čest. zem. 1017/82, 1017/87, 1017/88, 1017/93, 1017/114, 1017/174, 1017/179, 1017/194, 1017/251, sve zv. Draga

suvlasništvo tužiteljice za 3/8 dijela i tuženika pod 1) do 7) zajedno za 5/8 dijela što su tuženi dužni priznati, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da su nekretnine položene u k.o. Zapuntel  katastarske oznake:  

-     čest. zgr. 49 kuća u Brguljama

-          čest. zem. 668/2, 668/3, 668/5, 668/6, 668/7, 668/8, 668/9

-          suvlasništvo tužiteljice za 3/8 dijela i tuženika pod 1) do 7) zajedno za 5/8 dijela što su tuženi dužni priznati, sve u roku od 15 dana.“

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži da su tuženici dužni trpjeti da se suvlasništvo razvrgne na način da strankama pripadnu u odvojeni posjed i vlasništvo određene nekretnine razmjerno suvlasničkim dijelovima, kako je to propisano u članku 52. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, sve u roku od 15 dana.“

Rješenjem prvostupanjskog suda, riješeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tuženika pod 8) Hrvatski telekom d.d. Zagreb i u odnosu na čest. zem. 804 k.o. Zapuntel.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Protiv označene presude u točki II. i III. izreke, te odluke o trošku parničnog postupka, žalbu je izjavila tužiteljica iz svih žalbenih razloga navodeći da je prvostupanjski sud  počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku, jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, a obrazloženje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a to stoga što prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev u toč. II. izreke za zgr. česticu 49, k.o. Zapuntel, obrazlažući da je u postupku pod brojem P-1061/85 u kojem je sudjelovala majka tužiteljice, u odnosu na nju donesena presuda kojom se utvrđuje da su Z. i A. C. i A.I. temeljem dosjelosti stekli pravo vlasništva u preostalih 23/24 dijela, dok prihvaća tužbeni zahtjev u odnosu na k.č. 1017/251, k.č. 1017/88, k.č. 1001/96, k.č. 1001/105 i k.č. 1001/106, iako su tuženici tvrdili da su te nekretnine stekli presudom broj P-1061/85 i također istakli prigovor presuđene stvari, pa dakle, prvostupanjski sud u odnosu na jednako presuđene stvari daje drugačije obrazloženje i tumačenje. Žaliteljica upire da iz dokaza provedenih u postupku slijedi da sve nekretnine evidentirane u Popisu posjeda broj 16. u k.o. Zapuntel na ime A.G. pok. A., pa tako i naprijed navedene čestice su stranke stekle nasljeđivanjem od svojih pravnih prednika, a zajednički prednik svih stranaka je A.G. pok. A., koji je svoje vlasništvo stekao u agrarnom postupku temeljem presude broj A-2456/31, pa se ne može raditi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću u korist preostalih tuženika, kako to pogrešno tumači prvostupanjski sud. Žaliteljica dalje ukazuje da su i tijekom postupka, pa i prije pokretanja ovog postupka, stranke pokušavale  sporazumno dogovoriti razvrgnuće suvlasničke zajednice, pa tako u dogovorima prije pokretanja ovog postupka, a i tijekom ovog parničnog postupka, tuženici nisu osporavali pravo suvlasništva tužiteljici niti na ovim nekretninama, što ukazuje osnovanost tužbenog zahtjeva i u ovom odbijenom dijelu. Žaliteljica ističe da je u točki III. izreke odbijen njen tužbeni zahtjev na razvrgnuće suvlasničke zajednice, a što je prvostupanjski sud nepravilno i nezakonito učinio, jer je tužiteljica iz izvanparničnog postupka upućena na parnicu sa zahtjevom za razvrgnuće, pa je prvostupanjski sud trebao u presudi utvrditi suvlasništvo i ujedno odrediti način razvrgnuća suvlasničke zajednice, jer drugačije stranke u ovršnom postupku ne mogu provesti diobu. Žaliteljica drži da obrazloženje pobijane presude u odnosu na ovaj dio se odnosi isključivo na geometrijsku diobu, no, tužiteljica nije predlagala geometrijsku diobu, jer su stranke suvlasnici na oko 70 parcela, pa bi geometrijska dioba odnosno cijepanje svake parcele bilo ekonomski neopravdano i ne bi odgovaralo potrebama stanaka, pa i kad bi bila moguća. Stoga je tužiteljica i predlagala razvrgnuće suvlasničke zajednice na način kako je predviđeno u čl. 52. Zakona o vlasništvu i dugim stvarnim pravima, pa je prvostupanjski sud bio dužan odrediti način diobe koji odgovara strankama s obzirom na predmet diobe. Također žaliteljica upire da pogrešno prvostupanjski sud zaključuje budući stranke nisu predlagale provođenje očevida uz sudjelovanje sudskih vještaka, da se nije moglo odrediti razvrgnuće suvlasničke zajednice, jer nije bio u stanju utvrditi da li je geometrijska dioba moguća, a pozivajući se na pravna shvaćanja Županijskog suda u Zadru, no, žaliteljica misli da se to pravno shvaćanje odnosi isključivo na geometrijsku diobu, no, prema predloženom obliku razvrgnuća suvlasničke zajednice u tužbi, sam način razvrgnuća bi se utvrdio i proveo u ovršnom postupku u kojem bi sudjelovali po prijedlogu stranaka vještaci odgovarajuće struke. Žaliteljica ističe da je u odnosu na k.č.  804 k.o. Zapuntel i u odnosu na tuženog pod 8) H… d.o.o. Zagreb povukla tužbu pa u tom dijelu sud nije niti trebao utvrđivati da li je moguće ili ne razvrgnuće suvlasničke zajednice. Žaliteljica također ističe da je prvostupanjski sud  pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka, jer je tužiteljici trebao dosuditi trošak u cijelosti. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, tužbeni zahtjev u odnosu na pobijani dio prihvatiti, te naložiti tuženima da nadoknade parnični trošak tužiteljici, kao i trošak za sastav žalbe koji potražuje u iznosu od 3.906,25 kn.

Protiv označene presude i to u točki I. u odnosu na k.č. 1017/88, k.č. 1017/251, k.č. 1001/96, k.č. 1001/105 i k.č. 1001/106, te rješenje pod točkom I. i II. izreke, žalbu su uložili tuženici pod 1), 2) i 3) iz svih žalbenih razloga, navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer su u presudi navedeni nejasni razlozi o odlučnim činjenicama na bazi kojih je sud utvrdio postojanje pravnog osnova za udovoljenje tužbenom zahtjevu. Također ističu da pogrešno prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica suvlasnica nekretnina k.č. 1017/88, k.č. 1017/251, k.č. 1001/96, k.č. 1001/105 i k.č. 1001/106, jer su predmetne nekretnine tuženici naslijedili iza pok. M.G., a koja je iste stekla po potpuno neovisnom pravnom osnovu od onoga kojim je tužiteljica ostale nekretnine stjecala, odnosno ove nekretnine je pok. M.G. stekla dosjelošću na temelju presude poslovni broj P-661/79, a što isključuje nasljeđivanje od strane tužiteljica jer ista nije bila nasljednik pok. M.G.. Ističu da pogrešno prvostupanjski sud u odnosnu na ove nekretnine utvrđuje kako ih je tužiteljica stekla nasljeđivanjem pok. M.G., a s obzirom na navedenu presudu P-661/79 jasno je da upravo ova u vrijeme smrti nije bila vlasnicom niti suvlasnicom tih nekretnina, pa time niti tužiteljica, kao njena nasljednica, nije iste mogla steći. Žalitelji ukazuju da je u odnosu na ostavinu iza pok. A.G. M. a, iza kojeg je pok. M.S. naslijedila još 1951. godine, nastupila zastara prava zahtijevati ostavinu s obzirom da ista do svoje smrti to nije tražila, pa time ove nekretnine ne može zahtijevati niti tužiteljica s obzirom da je prošlo više od 40 godina, a to što je Općinski sud u Zadru donio rješenje o nasljeđivanju iza pok. M.S. u čiju ostavinsku masu je uvrstila suvlasništvo i na ovim nekretninama, iako je iste prije toga prednica tuženih stekla temeljem dosjelosti, odnosno temeljem presude, nije problem tuženika. Tuženici dodaju da predlagana dioba prije i tijekom postupka nema nikakve veze sa priznanjem prava suvlasništva na ovim nekretninama, jer je to bilo isključivo pravo tuženika da raspolažu svojom imovinom, i da u pregovorima o njihovoj dispoziciji odlučuju na način kako to njima najviše odgovora, odnosno kako je za njih najpovoljnije i najkorisnije, pa ponuđene opcije diobe nisu od prejudicijalne važnosti za ovaj postupak i tužiteljica na istima ne može graditi tužbu. U odnosu na pobijano rješenje pod točkom 1) žalitelji ukazuju da tuženici nisu utjecali na izbor tužiteljice koga će postaviti kao tuženika u ovom postupku, no tuženici od 1) do 3) su tražili da sud donese meritornu odluku a što je zakonom njihovo utvrđeno pravo, a sud to nije prihvatio, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Također ukazuju da je nepravilna odluka o parničnom trošku. Ističu da tuženi nisu dali povoda za vođenje postupka, te smatraju da imaju pravo na naknadu parničnog troška, koji je neosnovan. Tuženi pod 1) i 3) predlažu da drugostupanjski sud prihvati njihovu žalbu i preinači presudu na način da djelomično odbaci, odnosno odbije tuženi zahtjev tužiteljice u točki I. presude u odnosu na nekretnine oznake k.č. 1017/88, k.č. 1017/251, k.č. 1001/96, k.č. 1001/105 i k.č. 1001/106, da pobijano rješenje u točki I. ukine, a u točki II. preinači na način da naloži tužiteljici da tuženima naknadi parnični trošak, a podredno da u pobijanom dijelu točke I. izreke presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

  Protiv označene presude i to u točki I. u odnosu na k.č. 1017/88, k.č. 1017/251, k.č. 1001/96, k.č. 1001/105 i k.č. 1001/106, te rješenje pod točkom I. i II. izreke, žalbu su uložili tuženi pod 4), 6) i 7) iz svih žalbenih razloga. S obzirom da su žalbeni navodi i razlozi tuženika pod 4), 6) i 7) potpuno isti žalbenim navodima i razlozima tuženika pod 1), 2) i 3), u ovom dijelu neće se ponavljati, odnosno posebno obrazlagati.

Na žalbe tužiteljice niti tuženika nije odgovoreno.

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, a žalbe tuženika pod 1), 2) i 3), te 4), 6) i 7) su neosnovane.

              Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) na koju ukazuju tužiteljica i tuženici pod 1), 2), 3), 4), 6) i 7), jer izreka pobijane presude nije u suprotnosti sama sa sobom, niti u suprotnosti sa obrazloženjem i stanjem spisa, u obrazloženju su iznijeti valjani razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje je razumljivo, te je presudu moguće valjano ispitati.

              Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

              Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

              - da je dosudnicom Kotarskog suda u Zadru poslovni broj O-429/51 M.S. žena Š. naslijedila A.G.M. za 3/8 dijela;

              - da je rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-751/00 od 9. veljače 2001. godine i dopunskog rješenja od 2. kolovoza 2001. godine iza M.S. rođene G. kao jedina nasljednica utvrđena tužiteljica;

              - da iz djelomične presude Sreskog suda u Preku broj Agr.2456/31 proizlazi da su u odnosu na tamo navedene čestice razriješeni kmetski odnosi i da se iste dosuđuju u vlasnost težaka Š.A. pok. A., a nesporno među strankama da je ista osoba kao i A. G. M., dok se u odnosu na čest.zgr. 49 ko. Zapuntel dokida pravo vrhovnog vlasništva postojećeg u korist dr. A. A. i dr. R. G.;

              -  da je presudom pod poslovnim brojem P- 661/79 utvrđeno pravo vlasništva sada pok. M.G. u odnosu na ranije vlasnike Općinu Zadar i dr. A.A., a u kojem postupku nije sudjelovala tužiteljica, niti njezina majka;

              - da je presudom Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1061/85 utvrđeno stjecanje prava vlasništva dosjelosti u korist C.Z., C.A. i I.A. u odnosu na tamo tužene Š.G., A.G. K.G. i M.G., prednicu tužiteljice, a u odnosu na čest. zgr. 49 k.o. Zapuntel i to za preostalih 23/48 dijela;

              - da su prije, a i tijekom postupka, stranke podogovarale i pregovarale oko diobe spornih nekretnina, ali da se o diobi nisu dogovorili, niti je dioba provedena;

              - da tužena A.I. u svom iskazu između ostalog navodi da dioba nikad nije provedena, a da je točno kako tužiteljici ukupno gledajući pripada veći dio nego njima, što točno ona ne zna;

              - da tuženik D.C. u svom iskazu između ostalog navodi da su postojali pregovori oko diobe, te je ostao „kostur“ diobe, odnosno načelno postignuti dogovor, te ističe da k.č. 1001/107, k.č. 667/10 i k.č 668/1, te 1/2 dijela k.č. 1001/138 nisu u suvlasništvu ovih stranaka, pa prvostupanjski sud uzimajući da je tužiteljica jedina nasljednica svoje majke pok. M.S., a ova sunasljednica sa prednicom tuženika iza pok. A.G.M., a koji je sporne nekretnine stekao temeljem agrara, a što djelomično priznaju i tuženici kroz pokušaj dogovora oko diobe spornih nekretnina, zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan i to u odnosu na nekretnine iz točke I. izreke presude, a suprotno tome, uzimajući da su zgr. čest. 49 k.o. Zapuntel u parničnom postupku u kojem je sudjelovala prednica tužiteljice presudom dobili vlasništvo tuženici, te u odnosu na nekretnine navedene pod točkom II. izreke presude da nisu u zemljišnim knjigama upisane u suvlasništvo tuženika, već na treće osobe, tužbeni zahtjev tužiteljice je našao neosnovan i odbio, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži trpljenje razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina iz razloga jer tužiteljica nije tužbeni zahtjev precizirala na način da je vidljivo da je fizička dioba moguća i način na koji bi se provela, niti predložila koje nekretnine bi kome pripale, te dokaze u odnosu na taj dio, pa sud ne može odlučiti o razvrgnuću suvlasničke zajednice koja bi bila neodređena i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

              O žalbama u odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude:

              Nisu u pravu tuženici pod 1), 2), 3), 4), 6), i 7) kada u žalbama upiru da je pogrešno prvostupanjski sud, u odnosu na k.č. 1001/96, k.č. 1001/105, k.č. 1001/106, k.č. 1017/88 i k.č. 1017/251 sve k.o. Zapuntel, prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev, u odnosu na dosuđeni suvlasnički dio, jer kako to valjano prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ističe, prednici tužiteljice i tuženika svoje pravo suvlasništva na ovim, pa i ostalim utuženim nekretninama navedenim u točki I. izreke pobijane presude izvlače iz nasljeđivanja zajedničkog prednika A.G.M. i to temeljem dosudnice poslovni broj O-429/51 od 19. studenog 1952. godine, dakle, nasljeđivanjem svoga prednika koji je te nekretnine stekao temeljem agrara, odnosno djelomične presude Sreskog suda u Preku, poslovni broj Agr - 2456/31 od 27. studenog 1939. godine, pa kako u parničnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-661/79, čijom presudom od 12. lipnja 1980. godine, je prednica tuženika stekla pravo vlasništva na ovi nekretninama dosjelošću, nije sudjelovala tužiteljica, niti njena prednica M.S., to dakle, kako to valjano zaključuje prvostupanjski sud, ne radi se o presuđenoj stvari i tužiteljica u ovom parničnom postupku radi utvrđivanja prava vlasništva ima pravo dokazivati svoje pravo vlasništva na ovim nekretninama u odnosu na tuženike. 

              Također pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je prednica tuženika znala i morala znati da je i prednica tužiteljice u istom ostavinskom postupku, kojim je i ona stekla, ove kao i ostale nekretnine iz točke I. izreke presude, kao izvanknjižno vlasništvo zajedničkog prednika A.G.M., pa po stavu ovoga suda prednica tuženika u odnosu na tužiteljicu i njenu prednicu nije imala pošteni posjed ovih spornih nekretnina, te u odnosu na njih nije mogla steći na njima pravo vlasništva temeljem dosjelosti.

              Dakle, s obzirom da u odnosu na tužiteljicu i njenu prednicu, koje nisu sudjelovale u parničnom postupku poslovni broj P-661/79, u kojem je prednica tuženika stekla pravo vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama, prednica tuženika nije bila pošteni posjednik, to u odnosu na njihov izvanknjižni suvlasnički dio dosjelošću nije mogla steći pravo vlasništva, pa je pravilno prvostupanjski sud i u odnosu na ove nekretnine tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na naslijeđeni suvlasnički dio od prednice M.S., tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan.

              Pravilno također prvostupanjski sud odbija prigovor tuženika da bi se radilo o zastari potraživanja nasljednog dijela, odnosno da bi nastupile posljedice iz čl. 138. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03 i 127/13 - dalje ZN), jer se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi za utvrđivanje prava vlasništva odnosno suvlasništva na utuženim nekretninama.

              Ne stoji niti žalbena tvrdnja tuženika 1), 2), 3), 4), 7) i 8) da je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, u dosuđujućem dijelu, temeljio isključivo na činjenici i tvrdnjama da su stranke među sobom pregovarale i dogovarale razvrgnuće suvlasničke zajednice prije, a i za vrijeme ovog parničnog postupka, jer iako prvostupanjski sud u svom obrazloženju navodi i obrazlaže te djelomično zaključuje da su postupkom pregovaranja i dogovaranja o razvrgnuću suvlasničke zajednice na svim, pa i ovim spornim nekretninama istaknutim u žalbi, djelomično potvrdile, odnosno priznale suvlasnička prava tužiteljice, prvostupanjski sud suprotno žalbenim tvrdnjama, kao osnov za prihvaćanje tužbenog zahtjeva ne uzima isključivo, a niti u bitnom dijelu ove činjenice, već utvrđene činjenice da je tužiteljica svoje suvlasničke dijelove utuženih nekretnina stekla nasljeđivanjem svoje majke M.S., a ova pak nasljeđivanjem zajedničkog prednika stranaka A.G.M., te da je u dijelu utuženih nekretnina tužiteljica i upisana kao suvlasnik u zemljišnim knjigama, pa dakle, prvostupanjski sud ove činjenice da su i prije i za vrijeme ovog parničnog postupka stranke pregovarale o diobi, uzima samo kao potvrdu utvrđenog činjeničnog stanja na temelju provedenih dokaza uvidom u rješenje o nasljeđivanju dosudnice, zemljišnoknjižne izvatke, te druge materijalne dokaze koji su u spisu, a koji dokazi u svojoj ukupnosti, po stavu ovoga suda, u potpunosti opravdavaju ovakav zaključak prvostupanjskog suda.

              S obzirom da se u ovom dijelu nisu ispunili žalbeni razlozi tuženika od 1) do 4) i 7) do 8), a da ovaj sud nije našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP,  žalbu tuženika u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, odnosno presuditi kao pod točkom 1) ove presude:

              O žalbi tužiteljice na točku II. izreke prvostupanjske presude:

              Ne stoje žalbeni razlozi tužiteljice da je prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude nejasno obrazložio u odnosu na dva parnična postupka koji su se vodili o nekretninama prije ovog parničnog postupka, i u kojem je odlučeno presudama P - 1061/85 i P-661/79, jer jasno i argumentirano prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude obrazlaže da je u parničnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P- 661/79, a radi utvrđivanja prava vlasništva prednice tuženika dosjelošću na nekretninama 1001/96, k.č. 1001/105, k.č. 1001/106,  k.č. 1017/88 i k.č. 1017/251 k.o. Zapuntel nije sudjelovala niti tužiteljica, niti njena prednica Marija Sorić, iako je za vrijeme trajanja tog postupka bila živa, pa se u odnosu na taj postupak, i te nekretnine, u ovom slučaju ne radi o presuđenoj stvari u odnosu na tužiteljicu, pa u ovom postupku tužiteljica može tražiti utvrđenje prava suvlasništva na ovim nekretninama, a suprotno tome, prvostupanjski sud  obrazlaže da je u parničnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-1061/85, a radi utvrđivanja prava vlasništva na čest. zgr. 49 k.o. Zapuntel od strane prednice tuženika sudjelovala i prednica tužiteljice M.S. kao tuženica, pa dakle, kada je u tom parničnom postupku utvrđeno pravo vlasništva ove nekretnine u odnosu na prednicu tuženika, a u kojem je sudjelovala odnosno bila tuženica i prednica tužiteljice, tada i tužiteljicu ta pravomoćna sudska presuda veže i u ovom postupku se radi, kako to pravilno utvrđuje i obrazlaže prvostupanjski sud, o presuđenoj stvari, pa je u odnosu na tu nekretninu pravilno tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

              Ne stoji niti žalbena tvrdnja tužiteljice da činjenica, što su u prijedlozima za diobu prije, a i za vrijeme ovog postupka, stranke uzimale u obzir i čest. zgr. 49, kuća u Brguljama, kao i ostale k.č. u odnosu na koje je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, dokazuje da su tuženici priznali tužiteljici pravo suvlasništva i na ovoj čest. zgr. 49 k.o. Zapuntel, jer kako to u svojoj žalbi pravilno ističu tuženici, da razgovorom i o ovoj nekretnini u smislu eventualne diobe, ne dolazi do priznanja prava vlasništva, odnosno suvlasništva jer to nije niti jednim aktom niti izjavom potvrđeno, jer tek bi konačnim dogovorom i provedbom bi se moglo, eventualno, kada bi u diobu tuženici kao vlasnici uključili i ovu nekretninu, doći do prijenosa prava vlasništva, da li djelomično, ili u cijelosti, na druge suvlasnike ili osobe.

              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužiteljice u ovom dijelu, a niti je sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužiteljice u ovom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu točke II. izreke, odnosno presuditi kao u točki 2) izreke ove presude.

 

 

 

              O žalbi na točku III. izreke prvostupanjske presude:

              U pravu je tužiteljica kada u žalbi upire da, nakon upućivanja iz izvanparničnog postupka na razvrgnuće suvlasničke zajednice u parnici, sud treba utvrditi suvlasništvo nekretnina i način razvrgnuća suvlasničke zajednice i to na način da bi takva odluka bila provediva u ovršnom postupku, odnosno ovršna.

              Dakle, u slučaju sudskog spora, odnosno parnične diobe, postupak se završava presudom u kojoj je sud dužan utvrditi vlasništvo, odnosno suvlasništvo nekretnina, te način diobe, odnosno da li je to fizička dioba, ili neki drugi način diobe suvlasništva predviđen zakonom. Dakle, presuda tada čini pravnu osnovu (temelj) za razvrgnuće, a pravni učinci (posljedice) razvrgnuća suvlasništva nastaju tek postupanjem prema toj odluci, odnosno tek upisom nekretnina u zemljišne knjige.

              Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZV) je propisano da kada razvrgnuće provodi sud, u prvom redu je vezan strogim zakonskim odredbama, a posebno valjanim sporazuma stranaka o načinu razvrgnuća ako takav postoji, a moguće i dopušten, a i pravo na razvrgnuće isplatom, kojeg bi imao suvlasnik na temelju pravnog posla ili zakona, stavkom 2. istog članka je propisano da ako sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu st. 1. tog članka, sud će dijelove pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski i stavkom 4. istog članka je propisano da ako dioba iz stavka 2. tog članka nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće).

              Pogrešno tužiteljica u žalbi upire da se obrazloženje pobijane presude u odnosu na točku III. izreke odnosi isključivo na geometrijsku diobu, jer u pobijanoj presudi prvostupanjski sud jasno obrazlaže, a što prihvaća i ovaj sud, da je u parničnom postupku sud vezan tužbenim zahtjevom na način kako je o postavljen, a odredom čl. 50. ZV je strogo formalno propisan način diobe u parničnom postupku, dakle, prvotno sporazumom stranaka, ukoliko je takva dioba moguća i dopuštena, a nakon toga u slučaju razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina fizičkom, odnosno geometrijskom diobom, ukoliko je moguća i dopuštena, ili civilna dioba, uz mogućnost diobe i sukladno čl. 52. ZV na koji se tužiteljica poziva, a koja dioba bi također morala biti konkretno i precizno određena u tužbenom zahtjevu odnosno u presudi da bi ona bila ovršna, odnosno da bi se mogla provesti.

              No, u pravu je tužiteljica kada u žalbi upire da se razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina nakon utvrđenja suvlasništva i suvlasničkih omjera u presudi može provesti i u ovršnom postupku.

              Odredbom čl. 274. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 93/14 - dalje OZ) je propisano da sud pred kojim teče ovršni postupak odlučuje, po pravilima imovinskog prava, hoće li se dioba obaviti fizički ili prodajom, ako ovršnom ispravom način diobe nije određen, niti su se stranke o tome sporazumjele, a stavak 2. istog članka propisuje da će se dioba obaviti prodajom ako se u ovršnom postupku utvrdi da fizička dioba, određena ovršnom ispravom nije moguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti spora.

              Dakle, iz naprijed citirane odredbe, na što upire i tužiteljica u žalbi, proizlazi mogućnost stranaka da u ovršnom postupku, ako to nisu učinile u parničnom postupku, provedu postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice fizičkom diobom, ukoliko je ona moguća,  odnosno civilnom diobom, pa dakle, pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da je način i mogućnost provođenja razvrgnuća suvlasničke zajednice u konkretnom slučaju bilo nužno i jedino moguće odrediti pobijanom presudom.

              No, ne stoje žalbene tvrdnje tužiteljice da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju mogao prihvatiti njen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem ona traži razvrgnuće suvlasničke zajednice sukladno odredbi čl. 52. ZV, jer i u parničnom, pa tako i ovršnom postupku, parnični, odnosno ovršni sud je vezan kod razvrgnuća suvlasničke zajednice, odnosno diobe strogim zakonskim propisima odnosno odredbom čl. 50. ZV i čl. 272. do 274. OZ.

              Iz naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 50. ZV, kada je zbog pogrešnog pravnog stajališta zaključio da je u parničnom postupku pravo na diobu moguće utvrditi jedino kada se u tom parničnom postupku, odnosno presudom utvrđuje i način diobe, odnosno razvrgnuće suvlasničke zajednice.

              S obzirom na sve navedeno trebalo je djelomično prihvatiti žalbu tužiteljice, te temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti točku III. izreke pobijane presude i to u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na trpljenje razvrgnuća suvlasničke zajednice u kom dijelu je trebalo tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatiti kao osnovan, odnosno presuditi kao u točki III. izreke ove presude.

              O žalbi tuženika na točku I. izreke rješenja:

              Iz spisa proizlazi da su u zemljišnim knjigama na k.č. 804 k.o. Zapuntel kao suvlasnici upisani M.S. (prednica tužiteljice), Z.C. (prednik tuženika 5. do 7., A.C. (prednik tuženika 1. do 3.), A.I. (tužena pod 4.) i HT Hrvatske telekomunikacije. Također proizlazi da je ova nekretnina tužbom bila obuhvaćena radi utvrđenja prava suvlasništva i diobe, s time da kao tuženik nije bio označen HT Hrvatske telekomunikacije,  već je isti kao tuženik pod 8) označen podneskom tužiteljice od 14. srpnja 2015. godine, a kojim je, kako to tužiteljica navodi „u subjektivnom smislu proširena tužba“, a kojem „proširenju“ su se protivili tuženici, no, treba odmah reći da prema odredbi čl. 201. ZPP ukoliko prema zakonu i zbog prirode pravnog posla, spor se može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, učinak parničnih radnji što su ih poduzeli drugi parničari proteže se i na one koju tu radnju nisu poduzeli, pa kako se radi o parničnom postupku radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina, to prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju svi suvlasnici su jedinstveni suparničari, i ne samo jedinstveni, već i nužni, pa stoga, označavanje HT „Hrvatski telekom“ koji je nesporno na ovoj nekretnini u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik, kao tuženika pod 8) u odnosu na ovu nekretninu, ne bi bilo proširenje tužbe u subjektivnom smislu, već uređenje tužbe na koje nije potreban pristanak ostalih stranaka, posebice kada je tuženik pod 8) u odgovoru na tužbu usuglasio se sa provođenjem razvrgnuća suvlasničke zajednice i prihvatio parnicu.

              Također iz spisa proizlazi da je tužiteljica svojim podneskom od 18. travnja 2016. godine povukla tužbu u odnosu na k.č. 804 k.o. Zapuntel i tuženika pod 8) HT Hrvatski telekom, koji je u zemljišnim knjigama označen kao suvlasnik na samo ovoj nekretnini, a sa kojim povlačenjem se tuženik pod 8) usuglasio podneskom od 16. svibnja 2016. godine, dok su se tuženici pod 1) do 3) povlačenju protivili, no nisu ustali protutužbom, a kako se radi o jedinstvenim i nužnim suparničarima, a tuženik pod 8) se suglasio sa povlačenjem, to po stavu ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u odnosu na k.č. 804 k.o. Zapuntel, tužba povučena.

              S obzirom da se u ovom dijelu nisu ispunili žalbeni razlozi tuženika, a niti je sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP trebalo žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi točku I. izreke presude prvostupanjskog suda, odnosno riješiti kao pod točkom 1) izreke ove presude.

 

              O žalbi tužiteljice i tuženika na točku II. izreke pobijanog rješenja:

              Nije u pravu tužiteljica kada u žalbi upire da je pogrešno prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o parničnim troškovima primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, odnosno da je trebao pravilno primijeniti odredbu čl. 154. st. 3. ZPP i tužiteljici dodijeliti parnični trošak u cijelosti, a to iz razloga što je pobijanom presudom tužbeni zahtjev usvojen djelomično i to kako u osnovi, tako i u broju utuženih nekretnina, a kako v.p.s. nije određena u tužbu, a niti tijekom postupka, nije provedeno vještačenje radi utvrđenja vrijednosti spornih nekretnina, kako onih za koje je dosuđeno pravo vlasništva, tako i u odnosu na one za koje je tužbeni zahtjev odbijen, to nije niti moguće točno utvrditi postotak uspjeha u parnici kako tužiteljice, pa tako ni tuženika.

              Polazeći od te činjenice da su djelomično tužiteljica, a djelomično tuženici uspjeli u parnici i to kako u kvalitativnom, tako i u kvantitativnom smislu, to je pravilno prvostupanjski sud  uzeo da su i tužiteljica i tuženici podjednako uspjeli u sporu i da sukladno čl. 154. st. 2. ZPP svaka od njih snosi svoje troškove postupka.

              Ne stoji niti žalbena tvrdnja tuženika da isti nisu dali povoda postupku, jer su se protivili tužbi i postavljenom tuženom zahtjevu i to, kako u odnosu na osnovu tužbe, tako i u visini suvlasničkih dijelova pojedinih nekretnina, pa stoga nije prihvatljiva njihova tvrdnja da je pogrešno prvostupanjski sud odlučio o troškovima parničnog postupka.

              S obzirom da je ovaj drugostupanjski sud djelomično prihvatio žalbu tužiteljice i djelomično preinačio pobijanu presudu prvostupanjskog suda u točki III. izreke, to je ovaj sud sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP odlučivao i o troškovima parničnog postupka.

              Kako je naprijed navedeno, i ovaj sud stoji na stajalištu prvostupanjskog suda da su stranke u parničnom postupku do donošenja pobijane odluke jednako uspjeli u postupku, a kako je ovaj drugostupanjski sud žalbu tužiteljice prihvatio u neznatnom dijelu, to ovaj drugostupanjski sud smatra da joj ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova za izjavljeni pravni lijek.

              Sukladno naprijed navedenom, ovaj sud je odluku o trošku donio temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove, odnosno riješio kao pod točkom 2) izreke ovog rješenja.

              U preostalom, a nepobijanom dijelu točka I. izreke presude za sve preostale nekretnine, kao i točka II. izreke presude za sve preostale nekretnine, koje nisu ožalbene, ostaju nepromijenjene.

              S obzirom na sve iznijeto, trebalo je riješiti kao u izreci. 

             

U Zadru, 20. rujna 2016. godine