Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gž-856/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. M. V. OIB… i 2. A. V. O. OIB…, oboje iz B. M. i zastupani po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika K. d.o.o. iz B. M., OIB…, zastupan po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku I. R., odvjetniku u B. M., odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru od 25. veljače 2016.godine poslovni broj Psp-81/15, dana 5. listopada 2016. godine,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika K. d.o.o. iz B. M. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru od 25. veljače 2016.godine poslovni broj Psp-81/15, s time da se odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
Obrazloženje
Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:
“ I - Utvrđuje se da je tuženik K. d.o.o. OIB… dana 04.svibnja 2015.g. samovlasno smetao tužitelje u posjedu nekretnine oznake čest. zem.668 k.o. B.M., na način da je dana 20. listopada 2014. godine izvršio demontažu vodomjera s predmetne nekretnine čime je onemogućio dotok vode do predmetne nekretnine, pa mu se nalaže uspostava ranijeg posjedovnog stanja na način da izvrši montažu vodomjera, na nekretnini oznake čest. zem. 668 k.o. B. M. i omogući dotok vode do iste, te mu se zabranjuje svako takvo ili slično smetanje, a u roku od 8 dana.
II - Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka ovog rješenja vrati vodomjer i omogući opskrbu vodom kuću tužitelja oznake čest. zem.668 k.o. B. M.
III - Privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili drugačije odluke suda.
IV - Dužan je tuženik tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.500 kn.“
Protiv gornjeg rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupke pogrešno i pogrešne primjene materijalnog prava,pobijajući i odluku o trošku, uz prijedlog da se rješenje preinači ili ukine.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba nije osnovana.
Po ocjeni ovog suda pobijano rješenje nije opterećeno niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. u svezi čl.381. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl.365.st.2. ZPP-a.
U ukidnoj odluci rečeno je da obrazloženje pobijanog rješenja nije imalo razloga o tome da li je sporni čin smetanja posjeda protupravan koji prigovor je tuženik isticao tijekom prvostupanjskog postupka i ponavlja u žalbi upirući na čl. 215. st. 1. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 153/09, 130/11, 56/13 i 14/14, dalje - ZOV) kojim je propisano da je isporučitelj vodnih usluga dužan donijeti opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga, koji uvjeti sadržavaju odredbe o postupku izdavanja suglasnosti i osiguranju uvjeta za priključenje na komunalne vodne građevine, tehničko-tehnološkim uvjetima priključenja (posebni uvjeti priključenja), kvaliteti opskrbe vodnim uslugama, - pravima i obvezama isporučitelja vodnih usluga i korisnika vodnih usluga, uvjetima mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga, uvjetima za primjenu postupka ograničenja ili obustave isporuke vodnih usluga, postupanju u slučaju neovlaštenog korištenja vodnih usluga i - tehničko-tehnološkim uvjetima za ugradnju vodomjera i mjerača protoka, da je tuženik na temelju navedenog članka ZOV-a u prosincu 2013. godine donio Opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga (dalje - Opći uvjeti) kojima je u čl. 58. propisao slučajeve u kojima kao isporučitelj vode ima pravo obustaviti isporuku vode korisniku usluge, između ostalog i ako korisnik usluge/potrošač ne plati račun za isporučenu pitku vodu ni nakon rokova i postupaka iz čl. 61. Općih uvjeta kojom odredbom je propisano da ukoliko korisnik ne plati račun za isporučenu uslugu u roku dospijeća, dostavit će mu se opomena, kojom će korisnik biti upozoren na mogućnost da mu se zbog ne plaćanja računa obustavi isporuka vode, s tim da obustava isporuke vode nastupa osam dana od dana zaprimanja opomene, dakle, da bi obustava isporuke vode tužiteljima izvršena na temelju čl. 58. Općih uvjeta donesenih na temelju čl. 215. ZOV-a pa da se suprotno stajalištu prvostupanjskog suda radnje tuženika ne mogu smatrati protupravnima, budući je čin tuženika dopušten odlukom donesenom na temelju zakona koji je to dopustio.
Nakon ponovljenog postupka sada svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time da je nesporno tuženik dana 20.listopada 2014.g. skinuo vodomjer u dvorištu kuće tužitelja oznake čest.zem.668 k.o. B. pravdajući to činjenicom da tužitelji nisu u potpunosti plaćali račune, tj. plaćali su vodu, ali ne i doprinos za kanalizaciju, pa je bilo utvrditi da li postoji protupravnost u postupanju tuženika prilikom iskapčanja predmetne stambene jedinice iz vodoopskrbne mreže, sudska praksa da je u tom pitanju podvojena, da se sa shvaćanjem iz ukidne odluke ne slaže iz razloga što je nesporno potrošena voda plaćena, a čl.58. Općih uvjeta ne može se tumačiti u smislu da se potrošaču, tj. korisniku komunalne usluge može isključiti voda zbog neplaćanja neke druge obveze, što je još važnije, ovakav postupak tuženika je u suprotnosti sa načelom ustavnosti i zakonitosti propisano odredbom čl.5.st.1. i čl.134.st.3. Ustava, naime, kako proizlazi iz odluke Ustavnog suda broj: U-II-1711/2002 od 11.srpnja 2007.godine, kojom odlukom je ukinut čl.5.Odluke o načinu plaćanja komunalnih usluga K. d.o.o. O. koji je po svom sadržaju identičan ovoj odluci iz čl.61. Općih uvjeta (točka 3.) K. d.o.o. B., koja odluka ne može se donijeti bez zakonskog ovlaštenja, tj. bez tog ovlaštenja isporučitelj ne može autonomno urediti uvjete za prisilno isključenje vode kada korisnik ne plati uslugu, naplatu dospjelih, a nenaplaćenih potraživanja isporučitelj vode može ostvarivati samo kroz parnični i ovršni postupak, stoga je valjalo primijeniti Zakon o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 51701, 26/03-pročišćeni tekst, 82/04 i 178/04, dalje - ZKG). Odredbom čl. 1.st. 1. ZGK-a propisano je da se tim Zakonom određuju načela, način obavljanja i financiranja komunalnog gospodarstva te ostala pitanja glede svrhovitog obavljanja komunalnih djelatnosti. U čl. 2. propisano je da se komunalne djelatnosti obavljaju kao javna služba. Jedinice lokalne samouprave, te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne su na temelju tog, a i posebnih propisa osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti osigurati obavljanje komunalne djelatnosti na načelima održivog razvoja i osigurati javnosti rada. Odredbom čl. 18. (u pročišćenom tekstu čl. 20) u st. 2. i 5. ZKG-a propisano je između ostalog da visinu cijene, način obračuna i način plaćanja komunalnih usluga određuje isporučitelj usluga. Cijena komunalne usluge plaća se isporučitelju usluge, a obveznih plaćanja je vlasnik nekretnine ili korisnik kad je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika. Dakle, sukladno navedenim odredbama ZKG-a razvidno je da tuženik kao davatelj komunalne usluge nije ovlašten obustaviti isporuku pitke vode prisilnim putem zbog neplaćanja računa za isporučenu vodu pa je predmetno iskapčanje iz vodoopskrbne mreže predstavlja radnju kojom se zadire u posjed stambenih objekata tužitelja, na protupravan način te je smetao tužitelje u posjedu pa im pripada posjedovna zaštita u smislu čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst).
Sasvim se opravdano u žalbi prigovara navedenom pravnom razmišljanju suda prvog stupnja budući se u konkretnom slučaju ima primijeniti lex specialis ZOV (v. primjerice odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1673/2015), a ne odredbe ZKG-a, nadalje, iz spisa premeta proizlazi da tužitelji ne plaćaju naknadu za razvoj (list spisa 6), koja naknada je kao javno davanje iz čl. 5. st.1. točka 7. i st.8. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine" broj 153/09 do 119/15) sastavni dio računa, tj. cijene vodne usluge koju obračunava i naplaćuje kao njegov prihod tuženik kao isporučitelj i to uz cijenu vodne usluge u smislu čl.206.st.5. ZOV-a.
Odredbom čl.216.ZOV-a propisano je da tuženik kao isporučitelj može iz opravdanih razloga, sukladno općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga, ograničiti ili obustaviti isporuku vodnih usluga, a po čl.58.st.1.točka 3. Općih uvjeta to može učiniti ako potrošač ne plati račun za isporučenu pitku vodu ni nakon rokova i postupaka iz čl.61. Općih uvjeta, a to su dostava opomene kojom će korisnik usluge/potrošač biti upozoren na tu mogućnost protekom roka od osam dana od zaprimanja (pisane) opomene.
Iako bi strogo jezično formalno-pravno gledajući tuženik imao pravo na obustavu isporuke pitke vode jer tužitelji ne bi platili cijeli račun, međutim, to bi značilo preusko i pogrešno tumačenje, naime, sredstva tumačenja su jezik, logika, povijest norme, a posebno je važno teološko (ciljno) tumačenje slijedom kojeg treba poći od toga da je danas civilizacijski gledano obustava isporuke pitke vode (gradskom) domaćinstvu najdrastičnija kaznena komunalna mjera koja stoga mora biti iznimna jer teško pogađa potrošača do mjere da mu je zdravlje ugroženo pa okolnosti konkretnog slučaja doista moraju opravdati tu mjeru ne ostavljajući pri tome nikakvu dvojbu.
U konkretnom slučaju nije sporno da su tužitelji plaćali dio računa koji se odnosi na isporučenu količinu pitke vode, dakle, ne bi se radilo o klasičnim „neplatišama“ koji bi dovodili u pitanje sustav rada tuženika pa po ocjeni ovog suda nije bilo opravdano obustaviti isporuku pitke vode, jer je naglasak i smisao (svrha) odredbe čl.58.st.1.točka 3. Općih uvjeta na tome da potrošač ima stav da uopće ne želi plaćati isporučenu pitku vodu, a neplaćeno dodatno javno davanje tuženik je mogao naplatiti prisilnim putem suda i da spornu mjeru ne pretvori u „sredstvo naplate“, čime je povrijeđeno opće načelo Europske unije o razmjernosti, odnosno proporcionalnosti između legitimnih ciljeva i sredstva za njihovo ostvarenje budući je mjera koju je poduzeo tuženik prešla granicu onoga što je odgovarajuće i potrebno za ostvarenje cilja, pretvarajući se u drastičnu sankciju peremptorne naravi koja bi time bila obvezujuća za sve slučajeve neplaćanja računa bez razlike o tome da li potrošač ipak plaća dio računa, s time da tuženik nije dokazao ni pozitivnu činjenicu da je uklanjanje vodomjera bilo i u skladu s čl.61. Općih uvjeta, tj. da je tužiteljima dostavljena navedena pisana opomena kako bi mogli iznijeti (opravdane) razloge za neplaćanje spornog dijela računa pa je radnja tuženika ipak protupravna (pravno shvaćanje Građanskog odjela ovog suda od 4.listopada 2016.godine broj: 6 Su: 228/16).
Stoga je valjalo žalbu tuženika odbiti te iz drugih razloga potvrditi prvostupanjsko rješenje, zajedno s odlukom o trošku, temeljem čl. 380. točka 2. ZPP-a, s time da je ujedno odbijen i zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka (čl.166.st.1. u svezi čl.154.st.2. ZPP-a).
U Zadru, 5.listopada 2016 godine.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.