Broj: Usž-1986/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Marine Zagorec, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. K. pok. S. iz Z., kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva F. K., A. V. & partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba: Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, Grada Zadra, Zadar, i Lučke uprave Z., Z., radi određivanja naknade za oduzeto zemljište, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istim opunomoćenicima, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsInoi-75/14-13 od 26. veljače 2016., na sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2016.

p r e s u d i o   j e

I Žalba tužitelja se usvaja.

Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsInoi-75/14-13 od 26. veljače 2016.

II Tužbeni zahtjev tužitelja se usvaja.

1. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, klasa: UP/II-947-01/10-01/4, urbroj: 514-04/01-14-02 od 9. siječnja 2014.

2. Poništava se rješenje Ureda državne uprave u Z. županiji, Službe za imovinsko-pravne i zajedničke poslove, klasa: UP/I-943-04/09-01/299, urbroj: 2198-02-01-5-10-15 od 6. svibnja 2010. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-947-01/10-01/4, urbroj: 514-04/01-14-02 od 9. siječnja 2014., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 6. svibnja 2010., a kojim je odbijen njegov zahtjev radi utvrđivanja i isplate naknade za oduzeto zemljište oznake čest. zem. 7562 k.o. Z., površine 179 m².

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom zakonitost iste pobija u cijelosti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, tužitelj navodi kako prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna nekretnina ex lege proglašena pomorskim dobrom, da u odnosu na istu nije bio pokrenut postupak izvlaštenja te da je za pitanje naknade nadležan parnični sud. Ovakav zaključak tužitelj smatra nepravilnim te nesukladnim činjeničnom stanju i ispravama, kao i dokazima dostavljenim u spis. Nesporno je da je po prijedlogu Lučke uprave Z. pokrenut postupak pod poslovnim brojem, klasa: UP/I-943-04/08-01/58, u kojem je svim vlasnicima nekretnina, kojima Odlukom o izmjenama Odluke o osnivanju Lučke uprave Z. nije cijela nekretnina ušla u pojas pomorskog dobra, priznato izvlaštenje, određena i isplaćena naknada unatoč činjenici da, prema stajalištu suda u pobijanoj odluci, ni takvi vlasnici ne bi imali pravo na naknadu. Dakle, iz dokumentacije koju je tužitelj priložio u spis proizlazi da se za područje teretne luke G. vodio postupak izvlaštenja i određivanja naknade za nekretnine koje su bile obuhvaćene navedenom Odlukom, ali je takva naknada određena samo vlasnicima nekretnina kojima tom Odlukom nije u lučko područje ušla cijela površina njihovih nekretnina, dok je onim vlasnicima kojima je nekretnina u cijelosti proglašena pomorskim dobrom odbijeno priznati pravo na naknadu, odnosno, odbijeno je uopće pozvati ih i u odnosu na njih provesti identičan postupak određivanja naknade. Zbog takvog postupanja tužitelju, kao prijašnjem vlasniku, nikada nije isplaćena naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine, čime je stavljen u nepovoljniji položaj od drugih stranaka u upravnom postupku. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u sporu te je odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio odnosno nije ju ni utvrdio, već je o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak, pa je stoga nepravilno primijenio i materijalno pravo, radi čega tužitelj predlaže ovom Sudu da njegovu žalbu usvoji.

Tuženik, u odgovoru na žalbu, ostaje kod razloga iznesenih u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu i predlaže ovom Sudu žalbu tužitelja odbiti.

Zainteresirana osoba, Republika Hrvatska zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, u odgovoru na žalbu u bitnom ističe kako je točno da su za određene nekretnine na predjelu G. u Z. pokrenuti postupci izvlaštenja na zahtjev Lučke uprave Z., kao investitora izgradnje nove putničke luke G., ali da pomorsko dobro na čest. br. 7562 k.o. Z. nije upisano u zemljišnoj knjizi na temelju odluke nadležnog tijela kojom se utvrđuje lučko područje te nove luke, već temeljem odluke kojom je utvrđeno lučko područje teretne luke u G., kako stoji u prijedlogu nadležnog državnog odvjetništva za upis pomorskog dobra. Imovinsko-pravni odnosi za nekretnine u obuhvatu te luke razriješeni su još 80-tih godina prošlog stoljeća kada je poduzeće L., kao investitor i korisnik teretne luke, vršilo otkup nekretnina ili iniciralo postupke eksproprijacije u kojima je razriješeno pitanje naknada, zbog čega postupci izvlaštenja za teretnu luku u G. nisu više pokretani nakon Domovinskog rata. Slijedom navedenog, zainteresirana osoba smatra da su upravna tijela u pravu kada utvrđuju da je za pitanje naknade za oduzetu nekretninu, ako postupak izvlaštenja nije pokrenut, nadležan sud u parničnom postupku, a ne upravno tijelo, pri čemu napominje kako je tužitelj protiv Republike Hrvatske vodio parnicu pred Općinskim sudom u Zadru, koja je pravomoćno okončana presudom Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-876/12-5 od 17. siječnja 2014., zbog čega se o predmetnoj naknadi ne može odlučivati u upravnom postupku, a slijedom toga ni u upravnom sporu. Stoga zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu žalbu tužitelja u cijelosti odbiti.

Zainteresirana osoba, Lučka uprava Z., u odgovoru na žalbu ističe kako je netočno da bi neprovođenje postupka izvlaštenja (klasa: UP/I-943-04/08-01/58) pred prvostupanjskim tijelom u odnosu na nekretninu tužitelja (čest. zem. 7562) imalo za cilj diskriminirati istog u odnosu na ostale vlasnike i posjednike nekretnina koje su u obuhvatu lučkog područja Lučke uprave Z., sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Lučke uprave Z. i kasnijim izmjenama i dopunama iste („Narodne novine“, broj 19/97., 67/02., 154/03., 132/06., 127/07., 155/13. i 83/15.), već se, upravo suprotno, postupak izvlaštenja vodio u odnosu na sve nekretnine čiji su se vlasnici i posjednici takvima tijekom postupka mogli legitimirati, a tužitelj se ni tada, a niti sada nije mogao valjano vlasnički legitimirati, radi čega je, sukladno Zakonu o općem upravnom postupku, upućen da svoje pravo na naknadu dokazuje i ostvaruje u postupku pred redovnim sudom, koji postupak je pokrenuo i koji je okončan pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zadru od 17. siječnja 2014., sukladno kojoj tužitelju ne pripada naknada za faktično izvlaštenu nekretninu jer niti on niti njegovi prednici nisu bili nositelji prava vlasništva na označenoj nekretnini, a iz kojeg razloga su njegova tužba i tužbeni zahtjev pravomoćno odbijeni. Stoga, točno tužitelj ističe da su u upravnom postupku imali uspjeha oni vlasnici i posjednici čije nekretnine su u sastavu granica lučkog područja ušle dijelom, ali primarno jer su u upravnom postupku mogli valjano dokazati svoje vlasništvo, dok su svi ostali, pa i tužitelj, rješenjem upućeni na dokazivanje i potraživanje naknade u postupku pred redovnim sudom, gdje su u dokaznom postupku trebali dokazati slijed stjecanja prava vlasništva prije upisa pomorskog dobra, u čemu tužitelj nije uspio, pa je nejasno po kojem pravnom osnovu i s kojim argumentima osporava pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zadru, kao i rješenje tuženika. Radi navedenog, zainteresirana osoba predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu u cijelosti i potvrditi prvostupanjsku presudu Upravnog suda u Splitu.

Žalba je osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da odluka prvostupanjskog suda nije na zakonu utemeljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je dana 19. lipnja 2009. tužitelj podnio zahtjev za naknadu predmetne nekretnine proglašene pomorskim dobrom, a koji zahtjev je utemeljio na Zakonu o izvlaštenju („Narodne novine“, broj 9/94., 35/94., 112/00., 114/01. i 79/06.), pri čemu se pozvao i na odredbu članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08. i 38/09.). U dokaz svojih navoda, tužitelj je uz zahtjev priložio zemljišnoknjižne izvatke Općinskog suda u Zadru sa stanjem na dan 15. lipnja 2009., iz kojih proizlazi da je, prema zk.ul.br. 8893, predmetna nekretnina upisana kao društveno vlasništvo s uknjiženim pravom korištenja nekretnine u korist K. A. S. dok nadležno tijelo ne donese rješenje o predaji u posjed općini ili nekoj drugoj osobi, te da je navedena nekretnina otpisana i upisana u novi zk.ul.br. 14543, prema kojem je, temeljem sudskog rješenja Z-6065/08 od 20. lipnja 2008., ista upisana kao pomorsko dobro.

Prvostupanjsko tijelo odbilo je tužiteljev zahtjev uz obrazloženje da tužitelj svoja eventualna prava može ostvarivati pred nadležnim Općinskim sudom u Zadru, a ne u upravnom postupku temeljem Zakona o izvlaštenju, a koje razloge je ocijenio pravilnim i tuženik, citirajući u svom rješenju odredbe članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članka 33. Zakona o izvlaštenju i članka 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03., 141/06. i 38/09.), nakon čega je zaključio da se za određivanje naknade u konkretnom slučaju tužitelj treba obratiti nadležnom sudu iz razloga jer se za utvrđivanje pomorskog dobra ne vodi upravni postupak, pa stoga u istom nema ni određivanja naknade.

Povodom tužbe tužitelja protiv navedenog rješenja tuženika, prvostupanjski sud je u postupku utvrdio da je na predmetnoj nekretnini pomorsko dobro upisano temeljem Odluke o izmjenama Odluke o osnivanju Lučke uprave Z. („Narodne novine“, broj 127/07.), kojom je koordinatnim točkama određeno lučko područje Luke Z., teretne luke G., a u koji je ušla i predmetna nekretnina tužitelja. Pri tomu prvostupanjski sud konstatira da se u odnosu na predmetnu nekretninu nije provodio postupak potpunog izvlaštenja, već da su za vlasnika nekretnine nastupili učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje jer je predmetna nekretnina ex lege proglašena pomorskim dobrom, te da vlasnici i nositelji drugih stvarnih prava imaju pravo na naknadu po pravilima o naknadi za izvlaštenje, i to odredbe članka 33. Zakona o izvlaštenju. Nakon toga, upravo suprotno citiranom Zakonu, prvostupanjski sud prihvaća stajalište upravnih tijela da je za pitanje naknade nadležan parnični sud, a ne upravno tijelo, isključivo iz razloga jer u odnosu na predmetnu nekretninu nije bio pokrenut postupak izvlaštenja.

Takvo stajalište prvostupanjskog suda i upravnih tijela, međutim, ovaj Sud ne može prihvatiti jer nije na zakonu utemeljeno.

Naime, odredbom članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom prava vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjeg vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje.

Prema pak odredbi članka 118. stavka 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijenit će se odredbe o izvlaštenju.

Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba neprijeporno proizlazi da se na naknadu u slučaju proglašenja nekretnine pomorskim dobrom imaju primijeniti odredbe Zakona o izvlaštenju, a koje ne upućuju na nadležnost redovnog suda kod određivanja iste, već, upravo suprotno tomu, daju ovlast s tim u vezi uredu državne uprave nadležnom za imovinsko-pravne poslove.

Prema tomu, odluku u vezi naknade za nekretninu koja je proglašena pomorskim dobrom donosi upravno tijelo u upravnom postupku na način propisan Zakonom o izvlaštenju, a što je ovdje izostalo zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda i upravnih tijela u primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

Za donošenje takve odluke po prvostupanjskom upravnom tijelu nije zapreka ni činjenica što je presudom Županijskog suda u Zadru tužitelj, u sudskom postupku, pravomoćno odbijen sa zahtjevom za naknadu, jer se odluka suda u toj presudi temelji na drugoj pravnoj osnovi, a ne na Zakonu o izvlaštenju, primjena kojeg je u isključivoj nadležnosti tijela državne uprave, dakle upravnog tijela.

Ne predstavlja zapreku za meritorno odlučivanje prvostupanjskog tijela po zahtjevu tužitelja niti okolnost što u odnosu na predmetnu nekretninu nije bio pokrenut postupak izvlaštenja, a na koju ukazuje prvostupanjski sud u osporenoj presudi, kraj neprijeporne činjenice da se proglašenjem nekretnine pomorskim dobrom ta nekretnina smatra potpuno izvlaštenom temeljem izričite zakonske odredbe (članak 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).

I na kraju, iako isto nije od utjecaja na rješenje ove stvari, Sud nalazi potrebnim dodati da je u međuvremenu stupio na snagu novi Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“, broj 74/14.), kojim je izričito navedeno da se, u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, naknada za nekretnine na koje je proširena granica, po zahtjevu prijašnjeg vlasnika, određuje u postupku i na način propisan ovim Zakonom (članak 58.). Navedeno, međutim, ne znači da je tek tim Zakonom ustanovljena ovlast upravnog tijela za određivanje predmetne naknade, već proizlazi da se, i prema shvaćanju zakonodavca, naknada za proglašenje nekretnine pomorskim dobrom određuje u upravnom postupku temeljem odredaba o izvlaštenju, a u kojem smislu, s obzirom na sadržaj naprijed citiranih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, treba tumačiti i ovdje mjerodavni Zakon o izvlaštenju.

Kako, dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjsko tijelo nije zahtjev tužitelja razmotrilo i njegovu osnovanost ocijenilo imajući u vidu odredbe Zakona o izvlaštenju, niti je propuste s tim u vezi otklonio tuženik u žalbenom postupku, kao ni prvostupanjski upravni sud, koji je takvo postupanje javnopravnih tijela ocijenio zakonitim, to ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu ocijeniti zakonitom, slijedom čega je valjalo prvostupanjsku presudu poništiti, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i poništiti osporavana upravna rješenja, te, s obzirom na prirodu stvari, vratiti predmet nadležnom prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem će, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, odlučiti o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12. i 152/14.), a odgovarajućom primjenom članka 58. stavka 1. istog Zakona, riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 6. listopada 2016.