Broj: Kž-Us 145/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja, kao predsjednika vijeća, te doc. dr. sc. Marina Mrčele i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi oštećenog kao tužitelja Općine K. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 30. rujna 2016. broj K-Us-6/13-11, u sjednici održanoj dana 07. studenog 2016., u prisutnosti javnom dijelu sjednice branitelja optuženika odvjetnika D. S.-R. i odvjetnice M. T., te opunomoćenika oštećenika kao tužitelja, odvjetnika H. B.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba oštećenog kao tužitelja Općine K. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci opt. I. B. je na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97), činjenično i pravno opisanog u izreci te presude.

 

Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 oštećeni kao tužitelj Općina K. upućena je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

 

Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08 oštećeni kao tužitelj Općina K. obvezana je da plati troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kn, nužne izdatke optuženika i nužne izdatke i nagradu branitelja optuženika, o čemu će se donijeti posebno rješenje.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio oštećeni kao tužitelj, Općina K., po opunomoćeniku H. B., odvjetniku iz R., a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

 

              Optuženi I. B. je po braniteljima D. S. R., odvjetniku iz R., i M. T., odvjetnici iz R., podnio odgovor na žalbu, a oba se podneska tretiraju kao jedan odgovor na žalbu. Predlaže da se žalba oštećenika kao tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

              Postupajući po zahtjevu obiju stranaka, sukladno čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici su izvješteni opunomoćenik oštećenika kao tužitelja, te optuženik i njegovi branitelji, a sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti opunomoćenika oštećenog kao tužitelja Općine K., odvjetnika H. B. te oba branitelja optuženika, odvjetnika D. S. R. i odvjetnice M. T., i, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08, u odsutnosti uredno izviještenog optuženika.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Oštećeni kao tužitelj Općina K. poziva se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ne naznačujući o kojoj bi se to povredi radilo. Iz navoda kojima konkretizira u čemu nalazi ostvarenom tu žalbenu osnovu proizlazi da se poziva na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, odnosno da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Oštećenik kao tužitelj ustraje na tvrdnji naglašavanoj tijekom postupka kako je optuženik, sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi, bio dužan provesti postupak javnog natječaja radi izvođenja radova, jer ukupna vrijednost istih iznosi 213.913,57 kn, čime prelazi zakonski cenzus od 70.000,00 kn, a o čemu prvostupanjski sud nije dao ocjenu.

 

              Međutim, da bi navedena bitna postupovna povreda bila ostvarena, potrebno je da se izostanak razloga u presudi odnosi na odlučne činjenice, a to su one koje čine konstitutivna obilježja određenog kaznenog djela. Kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97 čini službena (ili odgovorna) osoba koja s ciljem da sebi ili drugoj (pravnoj ili) fizičkoj osobi pribavi imovinsku korist iskoristi svoj položaj i ovlast, a kaznenim djelom je pribavljena imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi. Optuženiku se činjeničnim opisom stavlja u bitnom na teret da je „...postupajući kao načelnik Općine K., a htijući materijalno okoristiti sebe i N. T. kao suvlasnike prostora jedne etaže u zgradi čiji je vlasnik ostalih etaža Općina K., nakon što je općinsko poglavarstvo donijelo zaključak da se promijeni krovni pokrov za zgradi Općine, bez provođenja postupka javne nabave (pri čemu se detaljno opisuje na koji način i koje odredbe Zakona o javnoj nabavi su povrijeđene) sklopio s vlasnikom obrta „L.“ tri ugovora o građenju, čija ukupna vrijednost uz vantroškovne radove i građevni materijal iznosi 269.625,27 kn, pa je potom shodno preuzetoj obvezi iz zaključenih ugovora naložio isplatu navedenog iznosa iz sredstava općinskog proračuna, a da nije, sukladno odredbi čl. 38. st. 2. i čl. 89. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zajedno s drugim suvlasnikom sudjelovao u financiranju zajedničkih dijelova zgrade proporcionalno suvlasničkom udjelu, na koji je način sebi i N. T. pribavio imovinsku korist u iznosu od 40.228,09 kn“. Iz prezentiranog je opisa jasno da je nepostupanje i nepoštovanje odredaba čl. 38. st. 2. i čl. 89. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u uzročno posljedičnoj vezi s imovinskom korišću za koju se tereti optuženik. Naime, izbor izvođača radova promjene pokrova na zgradi Općine K. nije uzročno posljedično povezan sa sukusom neprava, odnosno djelatnosti optuženika koja je dovela do, kako mu se stavlja na teret, pribavljanja imovinske koristi. Ovo stoga što bi optuženik, sukladno tezi optužbe, do imovinske koristi došao i da je izvođač radova izabran nakon provođenja postupka provedenog sukladno Zakonu o javnoj nabavi. Visina te koristi možda bi se razlikovala od one kojom se tereti u ovom postupku, no to nije predmet optužbe, niti se optužbom tvrdi da bi korist inače bila niža, odnosno da je ne bi bilo. Zbog toga je nepostupanje optuženika po Zakonu o javnoj nabavi u domeni njegove eventualne prekršajne odgovornosti, ali ne ulazi u zonu kaznene odgovornosti, a poglavito, kraj ovako koncipiranog činjeničnog opisa, ne predstavlja konstitutivno obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. u vezi sa st. 1. KZ/97. To je, uostalom, i prvostupanjski sud osnovano naglasio u drugom odlomku odozgo na str. 17 pobijane presude.

 

              Oštećenik kao tužitelj naznačuje i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali istu ne obrazlaže niti konkretizira, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio je da kazneni zakon nije povrijeđen na štetu optuženika, kao i da nije ostvarena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

              Preostalim navodima žalbe oštećenik kao tužitelj argumentira žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neovisno o tomu što se uvodno poziva i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Tako ističe da banka, doduše, participirala u troškovima sanacije fasade, no to je, prema stanovištu žalitelja, činila u svoje ime i za svoj račun, zbog čega njezino sudjelovanje u troškovima sanacije ne isključuje obvezu suvlasnika da podmire iste troškove sukladno svojim suvlasničkim udjelima u vlasništvu zgrade. Obveze i uloga banke u predmetnoj sanaciji ne proizlazi iz ugovora o zakupu poslovnog prostora, pa stoga smatra da nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda.

 

              Međutim, prvostupanjski je sud izveo sve dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, nema što prigovoriti.

 

              Nije sporno da su omjeri suvlasnika u predmetnoj zgradi takvi da suvlasnički dio Općine K. čini 85,08%, a zajednički suvlasnički dio opt. I. B. i N. T. čini 14,92%. Nadalje, izvan dvojbe je da je poslovni prostor koji u suvlasništvu imaju optuženik i N. T. dan u zakup banci, koja ga je koristila u inkriminiranom periodu. Tijekom 2008. na predmetnoj zgradi došlo je do obnove fasade i radova na krovu zgrade, a ti su poslovi bili predmetom odvojenih ugovora, budući da su obavljani po različitim izvođačima. Banka je u troškovima obnove fasade sudjelovala u omjeru 50% od ukupnog iznosa, dok je Općina K. snosila preostalih 50%, pri čemu se banka na takav aranžman i kombinaciju odlučila znajući da slijedi i obnova krovišta, a u fax poruci koju je direktor poslovnice banke uputio Sektoru općih poslova banke uoči donošenja odluke o visini troškova obnove fasade koje će banka snositi, spominje se „poslovnica K. – prijedlog u vezi uređenja fasade i krovišta“, što s izvjesnošću upućuje da je banka odlučivala o načinu i visini snošenju troškova svih radova, odnosno i krovišta i fasade, pri čemu se u toj poruci sugerira prihvaćanje prijedloga Općine K. o pedeset postotnom udjelu snošenja troškova obnove fasade s obzirom da „iznos više plaćene fasade od traženog proporcionalnog bude određeni udio vis-a-vis dobre poslovne suradnje na ime uređenja krova koji će za cca mjesec – dva uređivati Općina“. Oštećenik kao tužitelj ne spori postojanje i autentičnost ove fax poruke, kao niti ukupni iznos troškova koji je podnijela banka, a koji, ima li se na umu u kojem bi omjeru suvlasnički udio od 14,92% zgrade morao snositi troškove obnove krovišta, zapravo premašuje taj iznos, zbog čega slijedi da je suvlasnik tog udjela preplatio sveukupne troškove radova na fasadi i krovištu za 15.525,39 kn.

 

              Nije prihvatljivo stanovište oštećenika kao tužitelja o tome da je banka snoseći 50% troškova obnove fasade postupala u svoje ime i za svoj račun, pa da je preostalih 50% troškova trebalo biti podijeljeno između Općine K. i optuženika i N. T. proporcionalno njihovim suvlasničkim udjelima. To bi, naime, podrazumijevalo da je banka donirala plaćeni iznos i optuženiku i N. T., ali i Općini K., a to zasigurno nije slučaj, niti se takav zaključak može i na koji pravno i životno razuman način izvesti.

 

              Dakle, nema sumnje da se troškovi održavanja zgrade, odnosno troškovi za financiranje zgrade dijele proporcionalno suvlasničkom udjelu, pri čemu nije odlučno tko je doista platio udio koji je teretio pojedinog suvlasnika, jer se radi o internom odnosu između tog suvlasnika i platca, a time se ni na koji način ne dira u međusobna prava i obveze drugih suvlasnika, niti se oni mogu zbog toga smatrati oštećenima.

 

              Iz izloženih razloga jasno je da Općina K. nije ni na koji način oštećena predmetnim aranžmanom, a jesu li ili nisu optuženik i N. T. sebi i u kojem iznosu pribavili imovinsku korist pitanje je koje je predmet njihovog odnosa sa zakupoprimcem, odnosno bankom, koja se, međutim, nije legitimirala kao oštećenik, niti su u tom pravcu iskazivale osobe koje su je zastupale.

 

Dakle, kako ne postoje razlozi zbog kojih oštećenik kao tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu 07. studenog 2016.