Broj: Gž-2315/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika: 1) V. P. iz Z.,, OIB: … i 2) B.L. iz Z. OIB:.., kao nasljednici iza pok. J.L. pok. M. i A. L. pok. A., koje zastupa punomoćnica R.A., odvjetnica u Z., protiv tuženika-protutužitelja: V. d.o.o., P.-K., koga zastupa direktorica E.S., a ovu punomoćnik D. J., odvjetnik u Z.,  radi vraćanja posjeda i nepačanja te utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika pod 1) i 2) protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1600/12 od 18. lipnja 2015., u sjednici održanoj 8. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se djelomično  žalba tužitelja-protutuženika pod 1) V. P. i 2) B. L. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1600/12 od 18. lipnja 2015. pod toč. 1. izreke.

              II . Preinačuje se ista prvostupanjska presuda pod toč. 2. izreke te se sudi:

              Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja V. d.o.o., P.-K., koji glasi: 

              Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj V. d.o.o. u odnosu na tužitelje-protutuženike pod 1) V. P. i pod 2) B. L., vlasnik dijela nekretnine označeno kao čest. zem. 331/1 k.o. Z. na skici sudskog očevida od 4. svibnja 2007. godine označeno likom i točkama: H-B-C-L-K-J-I-H površine 869 m2, koja skica čini sastavni dio presude, te vlasnik građevinskih objekata izgrađenih na ovom dijelu predmetne nekretnine, što su tužitelji-protutuženici dužni priznati i trpjeti da se tuženik-protutužitelj temeljem ove presude upiše kao vlasnik za 869/4514 dijela predmetne čestice, te da se tužitelji-protutuženici okane svojatanja prava vlasništva predmetne nekretnine.

              III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

              »1.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

              "I. Nalaže se tuženiku V. d.o.o. P. - K., vratiti posjed zaposjednutog dijela čest.zem. 331/1, upisane u zk.ul. 1804 k.o. Z. u površini od 869m2 od ukupnih 4514m2 (suvlasnički udio 869/4514 dijela) na skici sudskog očevida označeno likom i točkama: H-B-C-L-K-J-I-H, tužiteljima V. P. i B. L. kao i ostalim suvlasnicima iste upisani u vlasničkom listu zk.ul. 1804 k.o. Z., odnosno njihovim pravnim slijednicima, okaniti se ubuduće bilo kakvog svojatanja posjeda i vlasništva naprijed označene nekretnine, te naknaditi tužiteljima prouzročene parnične troškove, sve u roku od 15 dana."

              2.Usvaja se protutužbeni zahtjev zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

              II. Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj V. d.o.o. u odnosu na tužitelje-protutuženike pod 1) V. P. i pod 2) B. L., vlasnik dijela nekretnine označeno kao čest.zem. 331/1 k.o. Z. na skici sudskog očevida od 04. svibnja 2007. godine označeno likom i točkama: H-B-C-L-K-J-I-H površine 869m2, koja skica čini sastavni dio presude, te vlasnik građevinskih objekata izgrađenih na ovom dijelu predmetne nekretnine, što su tužitelji-protutuženici dužni priznati i trpjeti da se tuženik-protutužitelj temeljem ove presude upiše kao vlasnik za 869/4514 dijela predmetne čestice, te da se tužitelji-protutuženici okane svojatanja prava vlasništva predmetne nekretnine kao i da naknade tuženiku-protutužitelju parnični trošak u iznosu od 38.674,00 sve u roku od 15 dana, po pravomoćnosti ove presude, dok u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, zahtjev tuženika-protutužitelja se odbija kao neosnovan.«

              Protiv citirane presude žalbu su izjavili tužitelji-protutuženici pod 1) i 2) (dalje tužitelji) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističu da je prekoračen tužbeni zahtjev time što je tuženiku-protutužitelju (dalje tuženiku) dosuđeno pravo vlasništva spornog dijela nekretnine i to po dvije različite osnove (dosjelost i odluka suda), dok ni jedna od tih pravnih osnova stjecanja prava vlasništva nije zatražena protutužbenim zahtjevom, a kamo li dokazana. Smatraju da su razlozi presude o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni samoj presudi čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Tužitelji su nasljeđivanjem svojih prednika stekli suvlasništvo i spornog dijela nekretnine u određenim suvlasničkim udjelima. Djed tužitelja M. L. je 1958. godine s tadašnjim P. S. sklopio Privremeni ugovor o zamjeni nekretnina, koja zamjena je izvršena, ali je sporno je li predmetni ugovor konačni ugovor i je li tuženik imao pravo i ovlasti sklopiti ugovor o zamjeni. Iz sadržaja ugovora proizlazi da će stranke sklopiti novi glavni ugovor kojim će biti navedene točne oznake nekretnina koje su predmet ugovora, kao i radi rješavanja pitanja vlasništva, do sklapanja kojeg ugovora nikada nije došlo. Dakle, pravni posao kojim bi tuženik mogao steći pravo vlasništva nekretnine nikada nije nastao. Prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik osobno i putem svojih prednika u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne čestice više od pedeset godina pa da je dosjelošću stekao pravo vlasništva. Međutim, tuženikov posjed je nezakonit jer se pravna osnova stjecanja nikada nije ostvarila te je njegov posjed neistinit, a svakako nepošten jer je tuženik, kao i njegov prednik, znao da mu navedeno pravo ne pripada. Poljoprivredno zemljište zv. "R." koje je zamjenom imalo pripasti predniku tužitelja naknadno je vraćeno u vlasništvo C. G. L. iz Z. i to djelomičnim rješenjem od 30. ožujka 2004., iz kojega je razvidno da prednik tuženika P. S. nije stekao pravo vlasništva na tom zemljištu s obzirom da je ranije bilo upisano pravo korištenja u korist Poljoprivrednog fonda Općine Zadar pa je PD S. samo koristio navedenu nekretninu.

              Predmetna nekretnina u procesu pretvorbe i privatizacije bivšeg društvenog poduzeća B. d.d. nije uvedena u temeljni kapital društva niti je bila predmet Ugovora o prodaji imovine stečenog dužnika B. d.d. u stečaju od 30. srpnja 2001. pa se tuženik ne može pozivati na činjenicu da nije znao da mu navedeno pravo ne pripada. U postupku privatizacije B. d.d. nije bilo upisano pravo korištenja, a da bi se određena nekretnina mogla unijeti u društveni kapital društveno poduzeće moralo je imati pravo korištenja na njoj. Tužitelji su dokazali sve pretpostavke pravne zaštite u smislu čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pa predlažu preinaku pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i odbijanjem protutužbenog zahtjeva.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je djelomično osnovana.

              Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) jer je prvostupanjski sud odlučio o protutužbenom zahtjevu kako ga je tuženik postavio, dakle nije odlučeno ni ultra ni extra petitum.

              Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju upire žalba tužitelja, jer pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o kojima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o danim iskazima i samih tih isprava i zapisnika te se ista presuda može ispitati.

              Također, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti, tako da žalba tužitelja iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

              Predmet spora su:

              - vlasničkopravni zahtjev tužitelja da tuženik njima i ostalim suvlasnicima, vrati posjed zaposjednutog dijela čest. zem. 331/1, upisane u zk.ul. 1804 k.o. Z. u površini od 869 m2 od ukupnih 4514m2 (suvlasnički udio 869/4514 dijela) na skici sudskog očevida označeno likom i točkama: H-B-C-L-K-J-I-H te da se ubuduće okani bilo kakvog svojatanja posjeda i vlasništva te nekretnine,

              - protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je vlasnik tog dijela nekretnine te građevinskih objekata izgrađenih na tom dijelu predmetne nekretnine, što su tužitelji dužni priznati i trpjeti da se tuženik upiše kao vlasnik za 869/4514 dijela predmetne čestice te da se tužitelji okane svojatanja prava vlasništva predmetne nekretnine.

              Na temelju činjeničnih  utvrđenja:

              - da je raniji vlasnik predmetne nekretnine čest. zem. 331/1 k.o. Z., u naravi oranica površine 4514 m2, bio pradjed tužitelja T. Đ. pok. B.,

              - da su njegovim nasljednicima prema rješenju o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru broj O-446/56 od 27. listopada 1956., proglašeni zet M. L. pok. Š. (djed tužitelja) za 4/8 dijela te kćerke J. Z., M. L., L. Š. i unuka M. U., svaka za 1/8 dijela,

              - da su nasljednicima iza smrti pok. M. L. proglašeni njegovi sinovi J. L. (otac tužitelja), B. L., A. L. i J. L. i to svaki za 5/36 dijela te kćeri I. F., C. D., M. L. i S. Ž. svaka za 4/36 dijela,

              - da su tužitelji nasljednici svoga oca J. L., a proglašeni su i nasljednicima na predmetnoj čestici iza smrti majke A. L., koja je također bila proglašena nasljednicom na spornoj čestici za 11/216 dijela iza smrti svoga supruga J. L.,

              - da je djed tužitelja M. L. 1958. godine sklopio privremeni ugovor o zamjeni sa tada P. S. koji mu u zamjenu daje 2000 m2 zemljišta uz E. Z. (E. dvorište) za 8000 m2 zemlje zv. P. da je tada P. S. predana u posjed utužena nekretnina, dok je predniku tužitelju predano na korištenje 8000 m2 poljoprivrednog zemljišta R. što je potvrdio pok. J. L. (otac tužitelja), koji je iskazao da je njegov otac izvršio ovu zamjenu 1958. godine i da su oni obrađivali česticu koju su dobili prilikom te zamjene,

              - da je tuženik stupio u posjed sporne čestice po zaključenju Ugovora o prodaji imovine stečajnog dužnika B. d.d. Z. u stečaju, što potvrđuje svjedok J. N., koji je bio pomoćnik stečajnog upravitelja,

              - da je prilikom pretvorbe društvenog poduzeća B. s p.o. u vrijednost društvenog kapitala procijenjeno zemljište čest. zem. 239 k.o. Z. te utvrđeno da se na istoj nalaze sagrađeni objekti,

              - da je tuženik u stečajnom postupku nad dužnikom B. d.d., u stečaju u cijelosti kupio imovinu stečajnog dužnika, koja obuhvaća i dio sporne čestice,

              prvostupanjski sud zaključuje da se tuženik osobno i putem svojih prednika nalazio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine više od pedeset godina pa je dosjelošću stekao pravo vlasništva te da je to pravo stekao i na temelju privatizacije svoga prednika, odnosno temeljem sudske odluke, pri čemu se pravo korištenja na nekretnini u postupku pretvorbe i privatizacije ne odnosi na uknjiženo pravo korištenja, nego na stvarno, zbiljsko, realno pravo korištenja nekretnine, slijedom čega odbija tužbeni, a prihvaća protutužbeni zahtjev.

              O tužbenom zahtjevu

              Predmet spora po tužbenom zahtjevu je vlasničkopravni zahtjev tužitelja da tuženik njima i ostalim suvlasnicima, vrati posjed zaposjednutog dijela čest. zem. 331/1, upisane u zk.ul. 1804 k.o. Z. u površini od 869 m2 od ukupnih 4514 m2 (suvlasnički udio od 869/4514 dijela) na skici sudskog očevida označeno likom i točkama: H-B-C-L-K-J-I-H te da se ubuduće okani bilo kakvog svojatanja posjeda i vlasništva te nekretnine.

              Iz spisa proizlazi da je pravo vlasništva čest. zem. 331/1 k.o. Z., pašnjak površine 4514 m2 bilo upisano u korist T. Đ. pok. B., kojega su prema rješenju o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru broj O. 466/56 od 27. listopada 1956. naslijedili zet M. L. za 4/8 dijela te kćerke J. Z., M. L. i L. Š. i unuka M. U. za po 1/8 dijela.

              Predmetna nekretnina čest. zem. 331/1 k.o. Z., za 4/8 dijela, utvrđena je kao naknadno pronađena imovina ostavitelja M. L., prema rješenju Općinskog suda u Zadru broj O-262/85 (O-524/84) te je raspoređena na nasljednike prema rješenju o nasljeđivanju od 12. listopada 1984., među ostalima i na sina J. L. pok. Mile za 5/36 dijela.

              Prema rješenju o nasljeđivanju broj O-17/10, UPP/OS-16/10 od 26. veljače 2010., u ostavinsku imovinu ostavitelja J. L. ulazi kat. čest. 331/1 k.o. Z. za 5/72 dijela kao knjižno vlasništvo i ista nekretnina (pašnjak, kuća i dvorište) prema PL 226 k.o. Z., kao izvanknjižno vlasništvo te su njegovim nasljednicima na svim nekretninama proglašeni supruga A. L., kći V. P. i sin B. L. za po 1/3 dijela, a iza smrti A. L. rješenjem Općinskog suda u Zadru broj O-777/14, UPP/OS-93/14 od 27. kolovoza 2014. u ostavinsku imovinu ušla je čest. zem. 331/ 1 k.o. Z. za 11/216 dijela te se u njezinim nasljednicima proglašeni kćer V. P. i sin B. L. za po ½ dijela.

              Iz Privremenog ugovora o zamjeni od 28. listopada 1958. proizlazi da je djed tužitelja M. L. s PD S. zaključio ugovor o zamjeni kojim u zamjenu daje 2000 m2 zemljišta uz ekonomiju Z. (E. dvorište), za 8000 m2 zemljišta u H. P. s tim da je u ugovoru navedeno da vrijedi dok se ne sastavi novi u kojem će biti zavedeni brojevi čestica. Iz iskaza svjedoka A. i M. F. proizlazi da su po zaključenju ugovora ugovorne stranke izvršile zamjenu, pa je tako PD S. predana u posjed predmetna nekretnina, dok je predniku tužitelja predano na korištenje 8000 m2 poljoprivrednog zemljišta R. koju je sve vrijeme obrađivao, a isto tako i dobivao sjeme pšenice za sadnju. Ove činjenice je potvrdio u iskazu raniji tužitelj, danas pok. J. L., koji je decidirano kazao da je njegov otac izvršio ovu zamjenu 1958. godine i da su oni obrađivali česticu koju su dobili prilikom te zamjene.

              Iako je ugovor nazvan Privremenim ugovorom, isti je u cijelosti proveden i po svom sadržaju predstavlja glavni ugovor o zamjeni nekretnina kojim su se stranke dogovorile o predmetu zamjene koji je odrediv, budući da je predmet zamjene 2000 m2 zemljišta uz ekonomiju Z. (E. dvorište) te 8000 m2 zemljišta u H. P. tako da ugovor sadrži podatke iz kojih se može odrediti o kojim je nekretninama riječ. Dakle, predmetni ugovor ne može se smatrati predugovorom jer njegov sadržaj ne upućuje na to da su se stranke dogovorile da će naknadno zaključiti novi, glavni ugovor, nego je volja stranaka bila zamjena nekretnina, koja je realizirana tako što su stranke ugovora ušle u posjed i koristile zamijenjene nekretnine.

              U tom smislu, neosnovane su tvrdnje tužitelja da je sporno je li predmetni ugovor konačni ugovor i je li tuženik imao pravo i ovlast sklopiti ugovor o zamjeni, kao i da pravni posao koji bi tuženik mogao steći pravo vlasništva nekretnine nikada nije nastao. Naime, realizirani ugovor o zamjeni predstavlja pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva na strani prednika tuženika, a kako mu je predmetna nekretnina predana u posjed i prednik tuženika ju je posjedovao sve do predaje u posjed tuženiku u stečajnom postupku nad B. d.d. u stečaju, proizlazi da postoji i titulus i modus kao način stjecanja vlasništva u smislu pravnog pravila paragrafa 380. OGZ.

              Dakle, upis tužitelja odnosno njihovih prednika u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini jest samo formalan (suvlasnički udio od 20/288 dijela na ime J. L. pok. M.), slijedom čega tužitelji nisu dokazali aktivnu legitimaciju za svoj reivindikacijski zahtjev iz odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP).

              Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu pod toč. 1. izreke, tj. odlučiti kao u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude. 

              O protutužbenom zahtjevu

              Kako  je već kazano, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dokazao stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću i na temelju sudske odluke.

              Teza je tuženika da je pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekao kupnjom od B. d.d. u stečaju, na temelju Ugovora o prodaji imovine stečajnog dužnika B. d.d. u stečaju kao cjeline od 30. srpnja 2001., kojim je u čl. 2. precizirano da kupac kupuje sve nekretnine i pokretnine i da u odnosu na predmet prodaje kao kupac ulazi u pravni položaj u kojem je bio prodavatelj-stečajni dužnik i stječe onoliko prava koliko je do sklapanja Ugovora imao prodavatelj.

              U čl. 2. Ugovora navedene su i nekretnine koje su upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo prodavatelja, a nalaze se u k.o. P. i k.o. N., a predmet prodaje su bila i zemljišta upisana kao posjed prodavatelja u posjedovnim listovima u k.o. B., k.o. B., k.o. C., k.o. N. i k.o. P. koje su u posjedu prodavatelja putem njegovih pravnih prednika P. Z. i drugih neprekidno više od 45 godina na osnovi isprava i evidencije koju vode sud i katastar, a neke od njih su upisane kao posjed drugih posjednika.

              Prema rješenju H. fonda za privatizaciju od 7. rujna 1998. u postupku pretvorbe društvenog poduzeća B. s p.o., Z., u vrijednost društvenog kapitala procijenjene su nekretnine, među kojima  na lokaciji Z. zemljište dio čest. zgr. 239 k.o. Z. upisane u zk. ul. 114, površine 3335,10 m2, na kojoj su izgrađeni slijedeći objekti: 1. uprava i stan čuvara, 2. staja, 3. sjenik i garaža za polj. strojeve, 4. staja, 5. staja, 6. nadstrešnica za polj. strojeve, 7. nadstrešnica za polj. strojeve, 8. skladište, 9. garaža za polj. strojeve i 10. cisterna za vodu, uz napomenu da je izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti navedene lokacije iz razloga neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.

              U skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/91., 26/91., 45/92., 83/92., 18/93., 94/93., 2/94., 9/95., 42/95. i 99/03.; dalje ZPDP) samo poduzeće donosi odluku o tome koje su nekretnine njegova sredstva i stoga ulaze u vrijednost njegove ukupne aktive (njegovih ukupnih sredstava), a rješenje o tome donosi Fond za privatizaciju kao nadležno tijelo, ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 11. ZPDP (u pogledu nekretnina, to je prije svega pravo korištenja).

              Tako izdano rješenje u skladu s odredbom čl. 42. st. 2. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96., 16/98., 71/97. i 73/00.) služi za upis nekretnina u zemljišne knjige, odnosno polaganje u knjigu isprava, te predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 55. st. 1.b Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13. i 60/13).

              Prema odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji, dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju ZPDP, prenose se Fondu ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu, koja predstavlja prijelaznu odredbu za one nekretnine (i druge stvari) koji u postupku pretvorbe nisu procijenjene i unesene u vrijednost društvenog kapitala, pa nisu postale vlasništvo trgovačkog društva nastalog pretvorbom. Tom odredbom, međutim, nije određeno da takve nekretnine prelaze u vlasništvo trgovačkog društva, odnosno da se prenesu u temeljni kapital trgovačkog društva.

              Naime, prema odredbi čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP) pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi st. 2. toga članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

              Odredbom čl. 390. st. 1. ZVDSP propisano je da se odredbe čl. 360. do čl. 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

              Također, prema odredbi čl. 390.a ZVDSP trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Stoga i prema toj zakonskoj odredbi trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva. Potpuno je neprihvatljivo obzirom na odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji i čl. 390.a ZVDSP da bilo koje trgovačko društvo može postati vlasnikom nekretnine koja nije obuhvaćena pretvorbom.

              S obzirom da predmetna nekretnina (dio čest. zem. 331/1 k.o. Z.) nije unesena u postupak pretvorbe društvenog kapitala prednika tuženika B. d.d. u stečaju, Zadar, budući da se ne navodi u elaboratu o pretvorbi na temelju kojeg je doneseno rješenje o procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala, to ni tuženik Ugovorom o prodaji imovine stečajnog dužnika nije mogao steći pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva predmetne nekretnine, zbog čega je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao dosjelošću i na temelju sudske odluke.

              U odnosu na tu nekretninu pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 360. st. 1. i 2. i čl. 390. i čl. 390.a ZVDSP) valjalo je odbiti protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je suvlasnik predmetne nekretnine te da je tužitelj dužan trpjeti uknjižbu prava suvlasništva i okaniti se svojatanja prava vlasništva.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 373. toč. 2. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. 2. izreke i odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

              S obzirom da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena trebalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka.

              Imajući u vidu da je tužitelj odbijen s tužbenim, a tuženik s protutužbenim zahtjevom, koji zahtjevi su slične pravne prirode, pa je, dakle, uspjeh stranaka u ovoj parnici podjednak, trebalo je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 2. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

 

U Zadru 8. studenoga 2016.