Broj: Rev 1555/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika A. V. iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M., N. i p. u Z., protiv tuženika-protutužitelja Grada Zadra, zastupanog po punomoćnici N. K. dipl. iur., radi isplate ili uspostave prijašnjeg stanja, utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1049/09-5 od 23. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2980/03 od 30. siječnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja-protutuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je alternativni tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) kojim je tražio da mu tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) isplati na ime naknade za oduzeti dio nekretnina iznos od 506.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 15% godišnje tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate ili da tuženik uspostavi prijašnje stanje uklanjanjem asfalta na k.č.br. zem. 1163/26 k.o. D., 1163/1 k.o. D. u površini od 288 m², te sa k.č.br. zem. 1163/6 k.o. D. u površini od 217 m², sukladno skici sa očevida na licu mjesta od 4. lipnja 2008. sačinjenoj po stalnom sudskom vještaku mjerniku N. K., dipl. ing. geodezije, koja skica je sastavni dio presude, te da navedene površine označenih nekretnina preda u posjed, vlasništvo i raspolaganje tužitelju. U toč. II. izreke prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio utvrđenje ništavim ugovora o prodaji nekretnina zaključenog između V. P. i B. P. kao prodavatelja te tužitelja kao kupca zaključenog 15. ožujka 2000., te ugovor o kupoprodaji pod ovjerom broj: 6830/02 i ovjerom broj: 6894/02, slijedom čega se ima smatrati kao da isti nije niti sklopljen. Također je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio utvrđenje da je tuženik vlasnik dijela k.č.br. zem. 1163/1 i dijela k.č.br. zem. 1163/26 k.o. D. površine 376 m², kao i dijela k.č.br. zem. 1163/6 k.o. D. površine 299 m², što je tužitelj dužan priznati i trpjeti da tuženik na temelju te presude, a po pravomoćnosti iste, ishodi u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama na svoje ime i u svoju korist uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tužitelja. U toč. III. izreke prvostupanjske presude određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude u pobijanom dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

U revizijskoj fazi postupka predmet spora je alternativni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime naknade za oduzeti dio nekretnina iznos od 506.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, ili da uspostavi prijašnje stanje uklanjanjem asfalta sa spornih dijelova nekretnina u vlasništvu tužitelja te da iste preda tužitelju u posjed i vlasništvo te na raspolaganje.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da sporne nekretnine predstavljaju u naravi asfaltnu cestu koja se nalazi na dijelu k.č.br. zem. 1163/1 u površini od 288 m², te na dijelu k.č.br. zem. 1163/6 u površini od 217 m² i obje iz k.o. D. prema katastarskom operatu,

 

- da je na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama upisan tužitelj kao vlasnik,

 

- da su prema avio snimci iz 1968. i izvodu iz Provedbenog plana iz 1983. sporni dijelovi navedenih nekretnina bili ucrtani kao put,

 

- da iz Odluke o izmjeni naziva ulica i trgova u Gradu Z. proizlazi da su predmetni dijelovi nekretnina u naravi ulica te da nose naziv ...., a koje su prije toga nosile naziv ...,

 

- da su predmetne nekretnine prvotno bile u naravi put koji nije bio asfaltiran i da su istim putem između ostalog prolazili i kamioni,

 

- da se tuženik nalazi u posjedu spornih dijelova nekretnine koje čine u naravi put i cestu od sredine 1980.-ih godina, a da je asfaltiranje tuženik izvršio 2001. u mjesecu prosincu.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud zaključio je da alternativni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan kako u pogledu zahtjeva za isplatu naknade na ime spornih dijelova nekretnine, tako i u odnosu na zahtjev za uspostavu ranijeg stanja uklanjanjem asfalta i predajom u posjed spornih dijelova predmetnih nekretnina. Prvostupanjski sud zaključuje da tužbeni zahtjev tužitelja u ukupnosti nije osnovan iz razloga što nije moguća uspostava ranijeg stanja i predaja u posjed spornih dijelova nekretnine tužitelju iz razloga što se radi o javnom putu koji je izgrađen tijekom 1980.-ih godina prošlog stoljeća, a u odnosu na zahtjev za isplatu naknade da je osnovan prigovor zastare sukladno odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), jer da je u odnosu na k.č.br. zem. 1163/1 iz k.o. D. zastara počela teći od trenutka denacionalizacije tog zemljišta i pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela o povratu istog pravnim prednicima tužitelja 1995., a u odnosu na dio nekretnine označene kao k.č.br. zem. 1163/6 da je zastara počela teći stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 129/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP) dana 1. siječnja 1997.

 

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan zbog zastare potraživanja naknade za oduzete dijelove nekretnine, a u odnosu na uspostavu prijašnjeg stanja i predaju u posjed zbog nemogućnosti vraćanja stvari koje su na upotrebi svih, odnosno vraćanja stvari koja su opća dobra.

 

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pri čemu navodi da pobijana drugostupanjska presuda nema uopće razloga o odlučnim činjenicama te da se ponavljaju samo navodi prvostupanjske presude a ne daju se nikakvi razlozi zbog čega drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava revident u reviziji ističe da je tuženik priznao potraživanje tužitelja jer je na zahtjev tužitelja odgovorio kako istom ne može udovoljiti jer da u proračunu grada nisu planirana sredstva za tu namjenu, pa da je na taj način došlo do priznanja duga i ujedno do prekida zastarijevanja u smislu odredbe čl. 387. st. 1. ZOO. Nadalje, revident ukazuje na to da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 161. st. 1. i 2. i čl. 162. st. 1. te čl. 170. ZVDSP iz razloga jer je tužitelj vlasnik nekretnina na kojima se nalaze sporni dijelovi koji su u posjedu tuženika te ima pravo štititi svoje vlasništvo i tražiti predaju u posjed dijelova svojih nekretnina odnosno tražiti isplatu naknade za neovlašteno oduzete dijelove nekretnina u njegovom vlasništvu. Pritom posebno ističe da takvi zahtjevi ne zastarijevaju i da se u konkretnom slučaju ne radi o nekretninama koje bi bile izvan prometa.

 

Suprotno navodima revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana drugostupanjska odluka sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama pa tako i u odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, mogućnost uspostave prijašnjeg stanja i uopće zbog čega prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da alternativni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom nije od značaja što drugostupanjski sud pogrešno sporne nekretnine navodi kao opće dobro jer takvo pogrešno navođenje pravnog statusa spornih nekretnina ne dovodi do nerazumljivosti drugostupanjske presude i ista se u cijelosti može valjano ispitati. Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ukupno nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno isti je djelomično osnovan ali zbog toga ne dovodi do drugačije odluke ovoga suda.

 

U postupku je utvrđeno da je na spornim dijelovima nekretnina izgrađena cesta koja služi za javni promet još od 1985. te je ista na održavanju i u posjedu tuženika. Stoga se može raditi jedino o nerazvrstanoj cesti u smislu danas važećeg čl. 100. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14 – dalje: ZC) i koja je u smislu odredbe čl. 101. st. 1. ZC javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. U smislu odredbe čl. 131. st. 6. ZC nerazvrstane ceste će se u zemljišnim knjigama upisati kao javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave uz upis pravne osobe koja upravlja cestom i to bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi. Dakle, za pravni status nerazvrstane ceste, a o kakvoj cesti bi se radilo na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu, nije bitno da li se nekretnine na kojima se ista nalazi i dalje vode upisane kao vlasništvo neke fizičke ili pravne osobe. Takvo stanje zapravo egzistira od ranije i prije stupanja na snagu ZC i kada je bio na snazi Zakon o javnim cestama („Narodne novine“, broj 100/96, 76/98 i 27/01 – dalje: ZJC), ali u svakom slučaju tužitelj ne može osnovano tražiti uspostavu ranijeg stanja i predaju u posjed predmetnih dijelova nekretnina iz razloga jer su iste već prije više od 30 godina oduzete iz posjeda pravnim prednicima tužitelja i na kojima je izgrađena cesta danas u naravi u pravnom statusu nerazvrstane ceste. Pritom nije od značaja što drugostupanjski sud smatra da se radi o dijelovima nekretnine koja su opće dobro, a prvostupanjski sud predmetnu nekretninu označuje kao javnu cestu, što je pogrešno i u tom dijelu revident osnovano navodi dijelom da su sudovi pogrešno označili pravni status spornih nekretnina. Međutim, to ne dovodi do drugačijeg zaključka u svezi osnovanosti zahtjeva tužitelja jer je pravni status nakon stupanja na snagu ZC, javnih cesta i nerazvrstanih cesta isti, osim što je vlasnik javnih cesta Republika Hrvatska, a nerazvrstanih cesta jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi takva cesta.

 

Stoga po pravnom shvaćanju ovog suda nije moguće bilo zahtijevati povrat predmetnih dijelova nekretnina od strane njihovih vlasnika u svakom slučaju od stupanja na snagu ZJC ili od 1996. od kojeg datuma je počeo teći i zastarni rok potraživanja naknade štete ili isplate na ime oduzetih nekretnina bez naknade i bez provođenja izvlaštenja. Prema pravnom shvaćanju ovog suda i usvojenoj praksi ovog suda (primjerice još od odluke broj Rev 1823/1994-2 od 16. veljače 1999.) zastara potraživanja naknade štete zbog neovlaštenog oduzimanja zemljišta, pa tako i naknade štete zbog neovlaštenog upotrebljavanja nekretnine, počinje teći od dana saznanja za štetu i štetnika, a to je u konkretnom slučaju bilo sredinom 1990.-ih godina, pa je stoga pravo potraživanja naknade štete po bilo kojem osnovu prestalo uslijed nastupa zastare prije podnošenja tužbe koja je podnesena 22. listopada 2003. To iz razloga jer zastara potraživanja naknade štete zastarijeva u roku od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (čl. 376. st. 1. ZOO), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva od pet godina od kada je šteta nastala (čl. 376. st. 2. ZOO) pri čemu su prednici tužitelja mogli već sredinom 1990.-ih zasigurno znati da je izgrađena cesta te da obzirom na pravni status iste ne mogu tražiti predaju u posjed već eventualno naknadu štete. Stoga nije u pravu tužitelj kada se poziva na odredbe ZVDSP o pravu vlasnika da traži povrat stvari bilo kada i da se radi o zahtjevima koji ne zastarijevaju jer odredba čl. 161. st. 1. i 2. i čl. 162. st. 1. ZVDSP mogu se primijeniti jedino u slučaju kada je moguća činidba vraćanja stvari, pa tako i nekretnine. Kod prelaska u pravni status javnog dobra u općoj uporabi temeljem samog zakona nema više mogućnosti restitucije i povrata stvari slijedom čega nisu osnovani navodi tužitelja u reviziji koji se poziva na nezastarijevanje vlasničke tužbe. Također je već navedeno da sam upis u zemljišnim knjigama, i gdje je zaista tužitelj upisan kao vlasnik spornih nekretnina, to nije relevantno u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja.

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 9. studenoga 2016.