Broj: Gž-1923/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Blaženke Rilov Ćurin, kao predsjednice vijeća, Amare Trgo, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. L. V., kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice M. – N. G. iz S., H. m. 1, OIB: …, koju zastupa punomoćnica P. B., odvjetnica u S., protiv tuženika G. S., OIB: …., koga zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 19. lipnja 2015. godine pod poslovnim brojem Pst-375/11, u sjednici vijeća održanoj dana 17. studenog 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu od 19. lipnja 2015. godine pod poslovnim brojem Pst-375/11 i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima žalbenog postupka biti će odlučeno zajedno sa konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljica isključiva vlasnica za cijelo čest. zem. 473/7 Z.U. 114 k.o. K. te je ovlaštena temeljem presude izvršiti uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini na svoje ime za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika upisanog kao Općenarodna imovina, organ upravljanja Narodni odbor Općine Solin, a što je tuženik dužan trpjeti.

 

Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime naknade parničnog troška isplati iznos u visini 28.610,04 kuna.

 

Žalbu protiv ove presude podnosi tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Predlaže da ovaj sud uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

U smislu odredbi iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tuženika dostavio na odgovor tužiteljici.

 

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora jest zahtjev tužiteljice da se utvrdi isključivom vlasnicom nekretnine označene kao čest. zem. 473/7 Z.U. 114 k.o K..

 

Uz pomoć stalnog sudskog vještaka geometra mjernika T. Č. na licu mjesta prvostupanjski sud je utvrdio da se na spornom zemljištu nalazi nekoliko borova, da je zemljište s južne strane omeđeno kamenim zidom, sa zapadne strane kamenom podzidom, da se sa sjeverne strane nalaze oznake na kamenju, a sa istočne strane da se nalazi "crta između postavljenih kolaca" te da su na zemljištu vidljivi tragovi čišćenja raslinja.

 

Na licu mjesta sud je utvrdio, na temelju iskaza same tužiteljice da je sjeverno od zemljišta koje je predmet spora zemljište oznake čest. zem. 457 koje da je njeno vlasništvo, dok se sporni prostor vodi u zemljišniku kao pašnjak, površine 130 m2, u kojoj površini i kulturi se vodi i u posjedovnom listu.

 

S obzirom na tvrdnje tužiteljice da je stekla vlasništvo originarnim putem, po osnovu dosjedanja, prvostupanjski sud, kako se radi o zemljištu koje je upisano kao općenarodna imovina, organ upravljanja je upisan Narodni odbor Općine Solin, valjano se pozvao na pravna pravila austrijskog Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koji je stupio na snagu na teritoriju današnje Hrvatske 1. svibnja 1853. godine, a koji se primjenjuje temeljem odredaba Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list" Federativne narodne Republike Jugoslavije broj 86/46 i 105/47) usvojen 1946. godine, koji je dopustio primjenu predratnog zakonodavstva sve dok ono nije u suprotnosti s Ustavom Jugoslavije i njezinih sastavnih republika ili zakonodavstvom, što je na snazi. Prema pravilima OGZ-a moguće je dosjedanjem steći nekretninu, ako se radi o državnoj imovini posjedovanjem, poštenim, istinitim i zakonitim u trajanju od četrdeset godina, suglasno pravnom pravilu paragrafa 1472. OGZ-a.

 

Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice kao stranke, iskazu svjedoka: iskazu kćerke tužiteljice N. P., svjedokinje D. R., rođenoj 1932. godine i svjedoku I. M. rođenom 1954. godine, da je tužiteljica preko svojih prednika, svog oca koji je preminuo 1940. godine u dobi od trideset i tri godine, faktičnim posjedom, istinitim i poštenim sporne nekretnine do 1941. godine stekla vlasništvo. Sud je utvrdio da je na tom zemljištu tužiteljica "skupljala drva, vodila kozu na ispašu, sa svojim bratom na tom zemljištu brala ljekovito bilje koje je prodavala". Do ovog zaključka sud je došao otklanjajući pokloniti vjeru određenom broju svjedoka koji osporavaju tvrdnje tužiteljice (M. R. i I. M.), a koji navode da su spornu nekretninu koristili svi mještani nesmetano, da su na toj nekretnini pasli stoku i skupljali drva, jer je to zemljište bilo tretirano kao narodno zemljište, općinsko (državno).

 

Ovaj žalbeni sud ne nalazi uporišta u utvrđenju prvostupanjskog suda.

 

Ako imamo u vidu samo pretpostavke koje se trebaju ispuniti za stjecanje vlasništva dosjedanjem na zemljištu koje je državno (po OGZ-u), odnosno ako se radi o općenarodnoj imovini, zemljište koje se nikada nije obrađivalo i na kojem je tužiteljica tek upisana nakon revizije katastra 1991. godine kao posjednik, a prije toga nije bila upisana ni ona niti itko od njenih prednika; kod činjenice da je tužiteljica u podnesenoj tužbi kojom je pokrenula parnicu i u pismenom podnesku kojim se obratila Republici Hrvatskoj radi mirnog rješenja spora 2011. godine, navela da je stekla vlasništvo navedene nekretnine jer je "u posjedu koji traje preko četrdeset godina", da bi tek nakon odgovora na tužbu tužene Republike Hrvatske, u kojem je ukazano na dužinu trajanja od četrdeset godina koji uvjet treba da se ispuni do 1941. godine, navela tijekom postupka i pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjedanjem do 1941. godine, ovaj sud cijeni da tužiteljica tijekom postupka nije s uspjehom dokazala da bi samostalno i pošteno posjedovala zemljište kao svoje kroz vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjedanjem, kao što je sud utvrdio do 1941. godine. To tim više što sud nije utvrdio kada bi tužiteljica preko svojih pravnih prednika počela s posjedovanjem tog zemljišta kao isključivo svog zemljišta.

 

Naime, valja u prvom redu uputiti na odredbu iz članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 ), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine, prema kojoj odredbi stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona treba prosuđivati prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

Mjerodavne odredbe Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list" SFRJ broj 6/80 i 36/90 – dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. godine, u odredbi iz članka 29., zabranio je stjecanje prava vlasništva nad imovinom u društvenom vlasništvu dosjelošću, iako je u članku 28. propisao kako će osoba koja je u bona fide posjedu nepokretne imovine čiji je vlasnik netko drugi postati njezinim vlasnikom dosjelošću nakon dvadeset godina.

 

Člankom 3. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91), koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. godine, stavio je van snage članak 29. ZOVO-a.

 

Iz stavak 4. članka 388. Zakona o vlasništvu, koji je stupio na snagu 1996. godine, proizlazi da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

 

Ustavni sud Republike Hrvatske dana 17. studenog 1999. godine  stavio je van snage članak 388. stavak 4. ZV-a, te je ta odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu, koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. godine ("Narodne novine" broj 114/01), na način da taj stavak 4. navodi da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, se ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

 

Ustavni sud je u obrazloženju ove odluke naveo da osporavana odredba ima retroaktivno djelovanje sa štetnim posljedicama na prava trećih osoba, prvenstveno onih što imaju pravo na povrat imovine oduzete tijekom komunističkih vlasti, te da je upravo iz tog razloga odredba iz članka 388. stavak 4. sadržaja koji je donesen 1996. godine neustavna. Ova odluka Ustavnog suda stupila je na snagu 14. prosinca 1999. godine.

 

 

 

Naime, sve navedeno je dovesti u vezi s odredbama Protokola broj 1, članka 1., kojeg je Republika Hrvatska prihvatila zajedno sa Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, 1997. godine nakon čega su ove norme postale sastavni dio pravnog sustava Republike Hrvatske, a suglasno odredbi članka 141. Ustava Republike Hrvatske, zajedno sa tumačenjem, na koje se obavezala Republika Hrvatska u primjenu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, a koje daje Europski sud za ljudska prava. Prema ovom Protokolu svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva,  nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Ovaj sadržaj stavka 1. članka 1. Protokola broj 1, u stavku 2. navodi da ova odredba, međutim, ni na koji način ne umanjuje pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

 

Europski sud za ljudska prava je u zaštiti imovine koja bi bila zaštićena člankom 1. Protokola broj 1, uz Europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a u predmetima R. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev broj 37685/10) i u predmetu J. protiv Hrvatske (zahtjev broj 22768/12) izrazio stajalište da je relevantno da li su ispunjene pretpostavke, dužina od četrdeset godina bone fide posjeda spornog zemljišta do stupanja na snagu ZV-a, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (1998.), koja odluka djeluje ex nunc. Naime, u tim predmetima je Europski sud za ljudska prava izrazio stajalište da u predmetima kada nema nikakve naznake niti to Vlada tvrdi, da je itko, osim samih lokalnih vlasti, stekao ikakva prava u pogledu predmetnog zemljišta ili da je i jedna stranka, osim podnositelja zahtjeva, ikada potraživala ikakva prava nad tim zemljištem, razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi članak 388. stavak 4. ZV van snage, ne bi bili prisutni u tim predmetima podnositelja zahtjeva o kojima je naprijed bilo riječi (predmet R. i dr. – stavak broj 61. i 62. od 28. lipnja 2016. godine). Sud se tu izričito izjasnio kao i u predmetu T. protiv Republike Hrvatske da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške da se ne smiju ispravljati na teret pojedinaca, posebno kada ne postoje drugi sukobljeni privatni interesi.

 

S tog razloga, u situaciji kada prvostupanjski sud nije na izvjestan i siguran način utvrdio početak bone fide posjeda na strani tužiteljice, kada nije utvrdio vrijeme u trajanju od četrdeset godina takvog posjeda sporne nekretnine, tada je valjalo ukinuti odluku suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje (članak 370. ZPP).

 

U ponovljenom postupku valja potpuno istinito utvrditi relevantne činjenice u naprijed izloženom pravcu, te iste cijeniti i kroz izraženo tumačenje Europskog suda za ljudska prava izraženo u navedenim predmetima protiv Republike Hrvatske.

 

Kako je, dakle, ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je valjalo ukinuti odluku o parničnom trošku, budući za sada nisu poznati svi parametri za donošenje ove odluke, dok se odluka o trošku žalbenog postupka temelji na odredbi iz članka 166. stavak 3. ZPP.

 

U Splitu, 17. studenog 2016. godine