Broj: Po-113/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda M. R., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz S., G. 31, OIB: ………………, zastupan po punomoćniku Z. G., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1. M. T. iz S., U. don F. B. 26, OIB: …………… pod 2. Z. L. iz Z., P. 22B, OIB: ….. ovi pod 1. i 2. zastupani po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., M. 8 i pod 3. M. J. iz S., U. don F. B. 26, O.: ….., zastupan po posebnom skrbniku B. Š., odvjetnici u S., radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 11. listopada 2016.g. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnice tuženika pod 1. i 2. te posebne skrbnice tuženika pod 3., dana 22. studenog 2016.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. U ostavinsku masu-imovinu iza pok. J. J. ud. B. rođene Š., umrle 30. ožujka 2004.g. ne ulazi 1/8 dijela njezine ostavine koju čini čest. zem. 2984/41 KO M., u naravi zemljište s izgrađenim građevinama i čest. zem. 172 KO S., u naravi zemljište sa izgrađenim građevinama,

dok se u preostalom dijelu, ukoliko je istim traženo donošenje presude prema kojoj u ostavinsku imovinu J. J. ne ulazi suvlasnički dio nekretnine u KO M. preko  1/8 dijela do ½ dijela nekretnina, kao i dijela kojim je traženo utvrđenje da u ostavinsku masu ne ulazi 40 m2 kuće u S. don F. B. 26 na kojem je izgrađena zgrada tužitelja, zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan

 

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da oporuka ostaviteljice J. J. ud. B. rođ. Š. sastavljena dana 21. travnja 2000.g. kod O. suda u T. pod br. R2-61/00 nije pravno valjana radi ugrožavanja nužnog dijela i radi nedopuštenih raspolaganja oporučiteljice".

 

r i j e š i o   j e 

 

1. Odbacuje se tužba u dijelu zahtjeva na utvrđenje da je tužitelj M. J. temeljem zakona nužni nasljednik za 1/8 dijela sve imovine ostaviteljice J. J. ud. Blaža umrle 30. ožujka 2004.g.
2. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

Obrazloženje

 

Tužbom zaprimljenom kod Općinskog suda u S. dana 16. svibnja 2006.g. se tužitelj ustao je zahtjevom spram tuženika navodeći kako je rješenjem tog suda O-462/05 od 19. travnja 2006.g. upućen u parnicu protiv tuženika radi utvrđenja da oporuka sastavljena kod Općinskog suda u T. dana 21. travnja 2000.g. pod br. R2-61/00 nije pravno valjana, odnosno radi utvrđenja da je povrijeđen u nužnom dijelu.

Predmetom oporukom ostaviteljica J. J. raspolagala je imovinom na način da je povrijeđen nužni dio tužitelja koji bi iznosio 1/8 dijela ostavinske mase.

Također je istaknuto kako je spomenutom oporukom ostaviteljica raspolagala imovinom koje nije bila vlasnik jer je ta imovina vlasništvo tužitelja odnosno, istu je već prije darovala.

Iz te je oporuke razvidno kako je kuća u S. već prije podijeljena te je ostaviteljica pod točkom II navela da ostavlja dio od 40 m2 koji je već prije, za života sada pok. oca tužiteljevog oca B. J. darovan upravo tužitelju radi dogradnje kuće, koju je isti i dogradio za sebe spojivši je sa dijelom koji je imao u prvoj kući, odnosno sa stanom na I katu od 50 m2, slijedom čega je ostaviteljica u tom dijelu nedopušteno raspolagala.

Ujedno je ostaviteljica raspolagala i sa ½ dijela vikendice u M. izgrađene na zemlji zv. P. označenoj sa čest. zem. 2984/41 KO M. iako ista nije bila vlasnica te vikendice jer ju je sa 90% sredstava i rada izgradio tužitelj kao i kamin-dimnu kužinu na istoj pa tužitelj sebi prisvaja pravo od 5/8 dijela predmetne vikendice sa zemljištem, u kojem dijelu je ostaviteljica nedopušteno raspolagala imovinom koja joj ne pripada.

Iz predmetne oporuke je razvidno kako je ostaviteljica raspolagala imovinom tako što ju je uglavnom dodijelila kćerci Z. i to onim dijelom imovine koje nije bila vlasnica, a razvidno je i da je povrijeđen nužni dio tužitelja i pojedinih tuženika kao što je tuženik pod 3. M. J..

 

Slijedom navedenog, predloženo je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da oporuka ostaviteljice J. J. od 21. travnja 2000.g. nije pravno valjana radi ugrožavanja nužnog dijela i radi nedopuštenih raspolaganja oporučiteljice (točka I.); da u ostavinsku imovinu iza J. J. ne ulazi ½ dijela čest. zem. 2984/41 KO M. i vikendice u M. sagrađene na 2984/41 zv. P." i ½ dijela kamina – dimne kužine izgrađene na istoj zemlji te da ne ulazi 40 m2 zemljišta iza kuće u S. na kojem dijelu je izgrađena zgrada tužitelja i da ne ulazi u ostavinsku masu 1/8 dijela kuće u S. sagrađene na čest. zem. 172 KO S. Z. 17 od ½ dijela kuće kojeg je bila vlasnik ostaviteljica (točka II.) i na utvrđenje da je tužitelj temeljem zakona nužni nasljednik za 1/8 dijela cjelokupne imovine ostaviteljice J. J. preminule 30. ožujka 2004.g. (točka III.) sve to uz nadoknadu parničnog troška.

 

U odgovoru na tužbu tuženici su se protivili tužbi i zahtjevu predlažući ga odbiti. Navode kako je rješenjem Općinskog suda u S. tužitelj upućen pokrenuti parnični postupak samo radi utvrđenja da oporuka J. J. sastavljena 21. travnja 2000.g. nije valjana, dok je tužbom, pored utvrđenja nevaljanosti te oporuke zatraženo i utvrđenje povrede nužnog dijela i nedopuštenih raspolaganja ostaviteljice, koji prigovori nisu istaknuti u ostavinskom postupku.

Iz tužbe nije vidljivo na koji način je oporučiteljica povrijedila nužni dio tužitelja jer u ostavinskom postupku ovaj prigovor – zahtjev nije istaknut, niti je procijenjena ostavina, a tužitelj na ovu okolnost i ne nudi bilo kakav dokaz.

Tužitelj također nije dokazao da oporučiteljica nije bila vlasnicom imovine u trenutku smrti kao ni da je kuća u S. već podijeljena.

Također nije dostavljen dokaz u prilog tvrdnji da bi tužitelj za života pok. oca B. stekao 40m2 nekretnine u S. (nije dostavljen ugovor o darovanju i sl.).

Također se navodi kako tužitelj nije dokazao da bi ostaviteljica raspolagala vikendicom koju je izgradio tužitelj u vrijednosti od 90%, što se odnosi i na tužbene navode u svezi kamina – dimne kuhinje, a nedokazana je i tvrdnja da bi drugotužena dobila većinu imovinu što bi povrijedilo nužni dio tužitelja.

Stoga je predloženo zahtjeve pod točkama 1. i 2. odbiti kao neosnovane, a onaj iz točke 3. odbaciti kao nedopušten jer se traži utvrđenje činjenice koja je neprijeporna budući je neupitan status tužitelja kao nužnog nasljednika.

Ujedno je istaknuto kako je nejasno u odnosu na koji dio tužitelj traži utvrđenje nužnog dijela ako sam tvrdi da je vlasnik dijela imovine kojom je oporučiteljica raspolagala.

U tijeku postupka preminuo je tuženik pod 4. A. J. radi čega je doneseno rješenje o prekidu (IIP-… od 24. srpnja 2009.g.), a nakon toga postupak je nastavljen tako što je parnicu na njegovoj strani preuzela majka mu M. T. (O-18035/09 UPP/OS-63/09) od 6. srpnja 2009.g. koja je ujedno u parnici i označena kao tužena pod 1.

 

U tijeku postupka koji se vodio pod br. P-200/06 izveden je dokaz pregledom ostavinskog spisa Općinskog suda u S. O.-462/05, pregledom računa D., S. od 5. svibnja 1986.g., br. 48902, B. br. 04511 od 18. rujna 1984.g., br. 013796 od 28. travnja 1983.g., br. 04477 od 17. rujna 1984.g., br. 08539 od 9. prosinca 1992.g., br. I-0585, računa D. br. 20129, br. 20121, br. 25738, br. 25202, br. 20869, br. 06771, br. 21474, br. 29576, br. 13360, br. 20856, br. 94340, uplatnica S. V. od 10. studenog 1992.g., od 1. prosinca 1992.g., računa D. kombinata S. od 10. kolovoza 1987.g. računa E. Z. br. 23678, otpremnice I. L. L. od 7. veljače 1983.g., računa br. 222/8383 od 28. travnja 1983.g., uplatnice za primatelja V. i kanalizacija d.o.o. od 18. srpnja 2007.g., uplatnice za primatelja G. S. od 20. ožujka 2006.g., saslušanjem tužitelja, tužene pod 1. M. T., tužene pod 2. Z. L., pregledom R. zk odjela O. suda u T. Z.-3551/06 od 6. veljače 2008.g., zk izvatka Ki-5934/08 od 24. rujna 2008.g., Ki-13552/08 od 2. listopada 2008.g., zaključnice br. 31-174 od 25. siječnja 1974.g., potvrdnice br. 054946 JKB, kupoprodajnog ugovora "U M., 5. studenog 1975.g.", zk izvatka OS T. br. Ki-3464/06 od 24. travnja 2006.g., prerisa katastarskog plana od 22. rujna 1978.g., predračuna E. od 16. listopada 1979.g. i R. br. 401/79 od 16. listopada 1979.g., te obavijesti od 16. listopada 1979.g., R. O. T. Z.-799/75 i Z-834/75 od 23. studenog 1978.g., potvrde D. d.o.o. br. 343/06 od 12. lipnja 2006.g. rješenja H. M. 27412 od 12. veljače 1974.g. i br. I.-027422 od 14. rujna 1990.g., potvrde T. H. od 1. prosinca 2008.g., R. o nasljeđivanju ovog suda O-836/68 od 1. listopada 1968.g., Rješenja O. suda u S. br. DN-3818/67 od 30. prosinca 1967.g., priznanice SDK od 29. studenog 1984.g., rješenja porezne uprave S. od 12. svibnja 1981.g., preslika radne knjižice za tuženu pod 1., saslušanjem svjedoka V. B., raška R., A. T., J. B., pregledom Potvrde J. d.d. od 31. prosinca 2008.g. i kaštelanskih staklenika d.d. sa platnim podacima za tužitelja u razdoblju od 1974.g. do 1985.g., saslušanjem svjedoka A. J., Z. V., B. J., pregledom izvješća D. arhiva u S. K.: 612-06/09-04/67 od 24. veljače 2009.g. s priloženom dokumentacijom, saslušanjem svjedoka A. M., L. M., pregledom smrtnog lista za A. J. M. ureda S. od 1. lipnja 2009.g. i rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-1835/09 (UPP/OS-63/09) od 6. srpnja 2009.g., zk izvatka Ki-590/09 od 9. veljače 2009.g. te je presudom Po-45/11 od 20. srpnja 2011.g. u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koja presuda je po žalbi tužitelja ukinuta rješenjem Županijskog suda u S. G.-195/12 od 21. lipnja 2012.g.

 

U nastavku postupka obnovljeni su gornji dokazi te je izveden dokaz očevidom na licu mjesta i to na nekretninama u S. na čest. zem. 172 i M. na čest. zem. 2984 uz sudjelovanje sudskih vještaka za graditeljstvo dipl. ing. M. B. i za geodeziju dipl. ing. T. Č. kao i pregledom njihovih pisanih nalaza i mišljenja pregledom rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-1076/98 od 10. siječnja 2000.g., saslušanjem svjedoka P. R., I. R., A. G., J. Ć., time da je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja ukoliko je isti upravljen na pozivanje u postupke angažiranog sudskog vještaka građevinske struke M. B. da bi se očitovao o tome "da ukoliko bi se građevinska vrijednost predmetne zgrade u M. dobiti matematičkim oduzimanjem tržišne vrijednosti od vrijednosti zemljišta…" budući je ovaj dokazni prijedlog ocijenjen suvišnim kraj postignutih činjeničnih utvrđenja, a  stranke drugih prijedloga nisu imale. 

 

Tužbeni zahtjev pod I. je neosnovan, pod točkom II. je djelomično osnovan, time da je tužbu u dijelu zahtjeva pod točkom III. valjalo odbaciti.

 

Među strankama nije sporno:

 

              - kako su M. J., ovdje tužitelj, M. T., Z. L. i M. J., ovdje tuženici od 1. do 3., djeca sad pok. B. J. pok. K. i njegove supruge J. J. pok. M.,

- kako je raniji tuženik pod 4. A. J., unuk pok. B. i J. J. preminuo i naslijedila ga je za cijelo njegova majka M. T., tužena pod 1.;

- kako su sad pok. B. J. i pok. J. J. u tijeku braka i baš Kupoprodajnim ugovorom od 5. studenog 1975.g. kupili za po ½ dijela cjeline zemljište označeno sa čest. zem. 2984/41, K.O. M., površine 502 m2 te da su za ½ dijela cjeline stekli i bili upisani u zemljišnim knjigama temeljem čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kao titulari prava korištenja dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji u posjed Općini ili drugoj pravnoj osobi, zemljišta upisanog kao Društveno vlasništvo, označenog kao čest. zem 172, ZU 17 K.O S., upisane kao vinograd površine 172 m2 (pred. Z-152/60 od 21 siječnja 1960.g);

 

- kako je 1. travnja 1998.g. preminuo B. J. i pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju ovog suda O-1076/98 od 10. siječnja 2000.g., na temelju zakona i uslijed odreke njegove supruge J. J. naslijedila su ga djeca, ovdje tužitelj  i tuženici od 1. do 3, za po ¼ dijela, u kojem postupku tužitelj nije tražio izdvajanje u smisli čl. 37. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju;

 

- kako je sada u zemljišnim knjigama Općinskog suda u S., Z. odjel T., upisana čest. zem. 2984/40 ZU 2647 pašnjak površine 502 m2 na ime J. J. ž. B. za ½ dijela te na imena tuženika (tužena pod 1. upisana kao M. J. pok. B.) za po 1/8 dijela;

- kako je u zemljišnim knjigama ovog suda, zemljišnoknjižnog odjela u S. upisana nekretnina označena sa čest. zem. 172, vinograd, površine 172 m2 na ime B. J. K. i J. J. ž. B. za po  ½ dijela;

 

- kako je J. J. O. sastavljenom pred sucem O. suda u T. R.-61/00 od 21. travnja 2000.g. raspolagala imovinom na način pobliže naveden u istoj;

 

- kako je u ostavinskom postupku O-723/04 iza smrti pok. J. J. pok M., preminule 30.ožujka 2004.g., budući nasljednik M. J. nije priznao oporuku i osporio je njezinu valjanost, Općinski sud u S. prekinuo ostavinski postupak te istog uputio u parnicu radi utvrđenja da predmetna oporuka nije valjana, nakon čega je M. J. tužbom podnesenom 15. svibnja 2006.g. pokrenuo ovu parnicu tražeći pravnu zaštitu u opsegu kako je to ranije navedeno;

 

- kako su u vrijeme smrti pok. B. J. i  njegove supruge J. J. na zemljištu u M. i S. već bile izgrađene građevine u odnosu na koje tužitelj upravlja svoje tužbeno traženje.

 

U ovoj parnici je sporno je li oporuka ostaviteljice pravno valjana i to, kako se u tužbenom podnesku navodi “radi ugrožavanja nužnog dijela i radi nedopuštenih raspolaganja ostaviteljice“ ili u bitnome, kako tužitelj tvrdi, jer je ostaviteljica oporukom raspolagala imovinom koja nije njezina već njegova i to, uglavnom u korist kćeri Z.,  i time što je njemu i drugim nasljednicima povrijeđen nužni dio, je li utužena ostavinska imovina zajedničko vlasništvo ostaviteljice i tužitelja udjelom u kojemu ostaviteljica nije mogla raspolagati osim u korist zajedničara;  pripada li tužitelju  kao potomku ostaviteljice pravo na izdvajanje dijela imovine iz ostavine u opsegu navedenom u tužbi u čijem stjecanju je kako smatra, doprinio radom i sredstvima; je li darovanjem od oca stekao dio nekretnine u S. od 40m2 iza kuće na kojemu je dogradio stan; ulazi li u ostavinu 1/8 od 1/2 dijela kuće u S., u naravi soba koju je koristio, dimenzija 4x5m na prvoj etaži ili je to njegovo vlasništvo te je li tužitelj  temeljem zakona nužni nasljednik za 1/8 dijela cijele imovine ostaviteljice kao i je li tužitelj ovlašten, osim utvrđenja glede pravne valjanosti oporuke, i na druge tužbene zahtjeve koje je istakao, a glede kojih nije isticao prigovore u ostavinskom postupku, a sporna je dopuštenost zahtjeva pod III.

 

U smislu odredbe iz čl. 253. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne Novine 48/03,193/03,35/05,127/13 i 33/15; dalje ZN) prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivat će se po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.

Dosljedno, prava stranaka na nasljeđivanje u ovom postupku (materijalno pravo)  prosuđuju se prema Zakonu koji je bio na snazi u vrijeme smrti ostaviteljice kao času otvaranja nasljedstva (30. ožujka 2004.g.), a također se primjenjuju  i postupovne odredbe sada važećeg ZN.

 

Glede tužbenog zahtjeva pod točkom I. upravljenog na utvrđenje da oporuka ostaviteljice nije pravno valjana iz razloga u petitu navedenih, treba reći da u smislu odredbe iz čl. 254. st. 1. ZN-a do dana primjene tog zakona (03. listopada 2003.g) valjanost oblika oporuke i opoziva oporuke se prosuđuje po odredbama Zakona o nasljeđivanju (NN 52/70,47/78 i 56/00, DZN).

Ovdje je reći da je za pravovaljanost oporuke kao strogo osobnog jednostranog pravnog akta za slučaj smrti potrebno da budu ispunjene određene materijalnopravne pretpostavke kao što je:

a) sposobnost oporučitelja koja je u čl. 64 DZN, koji odgovara sadašnjem čl. 26 ZN određena tako da oporuku može sastaviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života, a neispunjavanje tih pretpostavki dovodi do ništetnosti kao i

b) slobodno i svjesno izjavljena volja (sklad između volje i očitovanja) što je  bilo određeno  čl. 65 DZN-a koja odgovara odredbi u čl. 27.ZN-a, a pravne posljedice su bile propisane  u  čl. 66. DZN koji odgovara čl. 28. ZN.

Također je potrebno i ispunjenje formalnopravnih pretpostavki (vanjske potrepštine oporuke) koje su ispunjene ako je oporuka sastavljena u obliku propisanom zakonom, i uz druge uvjete predviđene zakonom koji se odnose na pojedine oblike oporuke, što je bilo propisano u čl. 67. i 82. DZN-a koja odgovara čl. 29.ZN-a, pa bi u konkretnom slučaju, pravovaljanom trebalo smatrati oporuku koja je sastavljena u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom.

Iz dokaznog postupka  proizlazi da je ostaviteljica imovinom raspolagala sudskom oporukom sastavljenom u Općinskom sudu u T., čemu su nazočila i dva svjedoka, iako nema okolnosti koje bi upućivale  da nije bila u stanju oporuku pročitati, pa je zaključiti da je glede oblika u pitanju pravovaljana sudska oporuka iz čl. 70. odnosno 71. DZN-a, čemu tužitelj posebno i ne prigovara, a isto je pravno uređenje glede oblika oporuke i u sada važećem čl. 29., 32. i 33. ZN-a.

Također je iz rezultata dokaznog postupka zaključiti da se radi o formalno valjanoj sudskoj oporuci kao pravnoj raspoložbi punoljetne osobe sposobne za rasuđivanje, koje formalnopravne ni materijalnopravne pretpostavke kao ni istinitost oporuke tužitelj i ne dovodi u pitanje, a također ne ukazuje na postojanje mana volje niti je tužbeni zahtjev upravio na poništenje oporuke.

 

Prema onome što se u činjeničnim navodima  tužbe i petitu navodi, tužitelj  upire na nevaljanost sadržaja oporuke smatrajući u bitnome da je oporučiteljica oporukom odredila nešto u pogledu čega njezina volja ne može proizvoditi pravne učinke time što je raspolagala tuđim, ovdje tužiteljevim pravom, odnosno i što je povrijeđeno njegovo pravo na nužni dio.

Dakle, tužitelj smatra da je ostaviteljica raspolagala tuđom- njegovom imovinom, što nije smjela i da su raspolaganja ostaviteljice prešla dopuštenu granicu glede njegovog nužnog dijela po zakonu (čl. 39. DZN i čl. 77. ZN), odnosno da je time odredila nešto što nije dozvoljeno, radi čega te oporučne odredbe ne bi bile valjane.

S tim u svezi valja reći da se primjenjuju posebna pravila kada je sadržaj oporuke nedozvoljen zbog svoje suprotnosti s nečijim pravom na imovinu kojom je raspolagano i na nužni dio i za taj slučaj je propisana, ne ništavost nego pobojnost oporuke, pa bi tužitelj imao pravo da takva raspolaganja pobija tj. da zahtijeva njihovo poništenje u onom opsegu u kojem je to potrebno da bi se uklonila povreda (čl. 41., 45. i 46. DZN i čl. 79., 83. i 84. ZN) jer je svrha takve tužbe umanjenje ili ukidanje oporučnih raspolaganja s ciljem otklona povrede, što ovdje nije slučaj budući tužba ne sadrži kondemnatorni zahtjev, već je upravljena na utvrđenje nevaljalosti oporuke, radi čega je zahtjev u ovom dijelu kao neosnovan valjalo odbiti. 

 

Glede tužbenog zahtjeva pod točkom II, treba reći da se u smislu čl. 2. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 dalje ZZK) zemljištem smatra dio zemljine površine koji je u katastru zemljišta označen posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (st. 1.), a sve što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje u pravnom je smislu sastavni dio zemljišta i ako nije zakonom drukčije određeno  dijeli njegovu pravnu sudbinu (st. 2), što bi odgovaralo i regulativi iz čl. 2. st. 3., čl  9. i  čl.  366. do 368. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 114/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 dalje: ZVDSP), čime je uspostavljeno jedinstvo zemljišta i zgrade na istom izgrađene.

Međutim, stav je suda da time što je tužitelj svoj zahtjev upravio posebno u odnosu na zemljište, a posebno u odnosu na zgradu i druge građevine izgrađene na tom zemljištu, nije učinio upitnim odlučivanje, kako će se to vidjeti iz slijedećih obrazlaganja.

Najprije će se raspraviti pitanje zahtjeva u odnosu na površinu od 40m2 zemljišta u S. sa sjeverne strane na kojemu je tužitelj dogradio stan,  pa iako nije izričito određena z.k. oznaka nekretnine, obzirom da je zahtjev ukomponiran u onaj koji se odnosi na zemljište i zgradu u S. oznake čest. zem. 172, na kojemu je izgrađena kuća, a ovaj zahtjev se odnosi na dogradnju tog objekta u dijelu koji po tužitelju, u prizemlju  predstavlja konobu i garažu, a na katu dvije sobe pripojene preostalom prostoru zgrade na katu koji koristi njegova obitelj, razumno je očekivati da se radi o dogradnji na istoj nekretnini.

Tužitelj se u odnosu na ovaj dio poziva na stjecanje pravnim poslom, darovanjem koje bi u njegovu korist izvršio otac mu B. uz suglasnost majke J. kako bi se tužitelj, koji je na katu zgrade koristio stan površine oko 50m2, uslijed povećanja članova obitelji rođenjem drugog djeteta stambeno proširio.

Prema tužiteljevu stranačkom iskazu, otac mu je dao dio zemlje od 40m2 za ovo proširenje na kojemu je svojim sredstvima i radom, što je bilo 1985.g. ili 1986.g izgradio  garažu i konobu, a iznad nadogradio postojeći stan tako da je dobio dvije sobe i hodnik, o tome nije zaključio ugovora, platio je kaznu za oca zbog nezakonite gradnje te on s obitelji ovaj dio građevine, dograđen uz ranije izgrađenu zgradu nesmetano koristi.

O tome da je tužitelj izvršio ovu dogradnju uz suglasnost roditelja, potvrdu je naći i u iskazima tuženica s tom razlikom što bi prema njima majka, ovdje ostaviteljica s time bila nezadovoljna jer tužitelj nije poštivao dogovor da u prizemlju tako dograđenog dijela bude dućan koji bi svi koristili, već je za sebe izgradio konobu i garažu.

U svakom slučaju, o tome da je tužitelj o svom trošku vršio gradnju u tom dijelu, potvrdio je i svjedok D. R. prema kojemu je gradnja vršena 1981.g. i 1982.g., a način i financiranje gradnje te korištenje po obitelji tužitelja,  nisu osporile ni tužene pa budući je u postupku utvrđeno da tužitelj s obitelji  tako izgrađeni prostor koristi neprekidno od izgradnje, nedvojbeno je zaključiti i da je posjednik istog, kako građevine tako i zemljišta na kojemu je gradnja izvršena, pa bi protivni prigovori kojima se želi ukazati da predaja posjeda nije izvršena bili neutemeljeni.

Nije sporno da je tužitelju zemljište za gradnju ustupljeno bez naknade i da pisani ugovor o darovanju nije zaključen.

Budući je prema kazivanju tužitelja darovanje i građenje obavljeno negdje 1985.g.-1986.g., ovdje se ne može govoriti o stjecanju vlasništva usmenim darovanjem koje je izvršeno sukladno pravnom pravilu iz čl. 978. OGZ-a  jer je pravni posao nastao u vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne Novine 53/91, dalje:ZOVO) koji je stupio na snagu 01. rujna 1980.g.,  koji je  u čl. 20. propisivao da se vlasništvo stječe po samom zakonu, na temelju  pravnog  posla ili nasljeđivanjem, a prema čl. 33. na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini od tada se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način predviđen zakonom, pa kako tužitelj nije ostvario upis u zemljišnu knjigu, niti ponudio dokaze o stjecanju po drugom pravnom osnovu, pri čemu je napomenuti da se radilo o zemljištu društvene vlasnosti na kojemu se nije moglo steći vlasništvo građenjem (čl.24. do čl. 26.) ni dosjelošću (čl. 29.) pa dosljedno tome tužitelj nije stekao vlasništvo pravnim poslom ni spomenutim osnovama.

U tužbenom podnesku tužitelj govori o tome da je prije oporučivanja ostaviteljica raspolagala imovinom, da je imovina podijeljena, darovana  te da  njemu pripada pravo na izdvajanje zbog ulaganja rada i sredstava, što je u stranačkom iskazu iz 2008.g. detaljnije artikulirao, kada se izričito pozvao na institut izdvajanja iz ostavine, što je kasnije i definirano pozivom na odredbu iz čl. 75. ZN.

Glede nekretnine u Solinu, nije bilo sporno da su zemljište stekli roditelji te i kuću gradili, kako je to sam tužitelj izjavio i to prizemlje od cca 100 m2 i kat s dva stana od po 50 m2, time što je tužitelj smatrao da mu pripada 1/8 dijela koju faktično predstavlja soba koju je koristio na katu kuće, dimenzija 4x5m, pri čemu nije objasnio osnov stjecanja tog dijela, ali bi se smislenim promatranjem njegovog iskaza  dalo zaključiti da to smatra odgovarajućim svom doprinosu koji je dao u obiteljskoj zajednici zajedničkom obradom vrta svih članova obitelji sa svrhom ostvarenja zarade prodajom poljoprivrednih proizvoda.

Po njemu gradnja prizemlja je bila 1962.g., a druge etaže 1968.g., završeno je 1973.-1974.g., gradili su otac i majka, a pomagala sva djeca na način gore naveden, što bi odgovaralo i kazivanju tuženica.

U vrijeme gradnje u S., proizlazilo bi da su stranke bile u zajedničkom kućanstvu s roditeljima, a kasnije, što bi po tuženoj M. T. bilo 1975.g., tužitelj se oženio i osamostalio te živio sa suprugom i djecom na katu u jednom stanu, a roditelji su živjeli u prizemlju, tužena pod 1. M. i živjela s roditeljima osim u vrijeme 1976.-1978.g. i 1981-1984.g., a tužena Z. L. je otišla u Z. 1979.g., zaposlila se 1982.g.

U bitnome i tužitelj i tuženice daju osnova zaključivanju da je građenje kuće (bez nadogradnje) bilo za vrijeme obiteljske zajednice te da je gradnja vršena po roditeljima kojima su djeca pomagala, po tužitelju obradom vrta čiji prihod se prodavao i ostvareno  unosilo.

Prema rezultatima dokaznog postupka, posebno tužiteljevom stranačkom iskazu, na zemljištu u M. koje su nesporno kupili roditelji 1975.g., čišćenje terena je vršeno oko godinu dana, za što tužitelj tvrdi da je snosio troškove, kasnije se vršilo miniranje, čije troškove su snosili on i otac po pola, izgradnja je započela 1977.g. i to konobe i garaže, a nakon toga je građena etaža koja se sastoji od  tri sobe, 1 male sobice, WC-a, konobe s dnevnim boravkom, 1978.g. je naljevena terasa i započelo unutarnje uređivanje, pri čemu tužitelj smatra da mu u odnosu na ovu nekretninu pripada 80 % jer je uložio svoj rad i sredstva,  a roditeljima 20%, za koje je naveo da su unijeli zemlju, a što se tiče gradnje financirali su dvoja balkonska vrata i vrata garaže.

Nije sporno da u vrijeme gradnje u M. tužitelj nije živio u zajedničkom kućanstvu s roditeljima, već sa svojom suprugom i djecom, da je bio zaposlen u K. staklenicima (list 46A-B), gdje je radio i njegov otac do umirovljenja, da mu je supruga bila zaposlena, da je otac odlaskom u mirovinu ostvarivao primanja uvećana kao H., a iako tužitelj iskazuje da je majka bila samo domaćica te nije ostvarivala prihode, iz iskaza tuženih drukčije proizlazi, u dokaz čemu služi i potvrda T. H. prema kojoj je ostaviteljica imala prodajno mjesto na tržnici u S. preko 20 godina, u razdoblju od 1970.g. do 1992.g., pa je zaključiti kako je ostaviteljica i prodajom poljoprivrednih proizvoda ostvarivala dodatne prihode.

Nije sporno i da je otac tužitelja imao traktor kojim je za naplatu obavljao radove na imovini trećih te je istog ustupio tužitelju koji je također  istim ostvarivao prihode, a po kazivanju tuženih ustupanju traktora prethodio je dogovor tužitelja s ocem da ostvarenim prihodom vrši  ulaganja u gradnju.

Kasnija kupnja drugog traktora po tužitelju nije ovdje posebno bitna jer se to odnosi na vrijeme nakon završetka gradnji budući je prema pribavljenim ispravama traktor kupljen 1983.g.

Glede ostalih članova obitelji, po tužitelju oni nisu doprinosili, osim što je Z. L. jedanput pomagala- istovarila blokove, a ni same tužene na ukazuju na protivno.

Tužitelj je bio izričit u kazivanju da s roditeljima nije zaključio o Ugovor o udruživanju rada i sredstava radi stjecanja prava vlasništva  na nekretnini, ali smatra da ima pravo na izdvajanje jer je doprinosio radom, sredstvima, pomoći u radu koju su za njega pružali njegove radne kolege i prijatelji, što i potvrđuju saslušani svjedoci iskazujući o svojim angažmanima u gradnji na traženje tužitelja, bilo da se radilo o naplatnom poslu prijevoza kako je kazivao svjedok B. V., miniranja-A. J., ili o različitim građevinskim radovima o kojim su govorili svjedoci A. T., J. B., Z. V., B. J., P. R., I. R., A. G. i J. Ć..

O tome da je tužitelj ulagao rad i sredstva u izgradnju u M., iskazivale su i tužene pri tome navodeći da je između njega i oca postojao dogovor da će mu otac dati svoj traktor kojim je inače zarađivao obrađujući u slobodno vrijeme tuđu zemlju, time da to tužitelj radi umjesto njega i tako ostvarenim doprinosi u gradnju.

Protivno kazivanju tužitelja, tuženice su iskazivale da su roditelji doprinosili gradnji i to otac mirovinom koja je bila znatna jer je bio vojni invalid, o čemu postoje i dokazi u spisu,  kao i zaradom od uporabe traktora (dok to nije preuzeo tužitelj), ušteđevinom, a majka prihodima od prodaje poljoprivrednih proizvoda na tržnici i to po njima ne samo u S., već u Z., i S., pri čemu je dokaz o prodaji na tržnici u S., kako je ranije navedeno već i pribavljen.

Tužena M. T., osim što je tvrdila da je cijelo vrijeme bila zaposlena, nije iskazivala o obliku doprinosa, a Z. L. se pozvala na maloljetnost kao razlog nemogućnosti novčanog doprinosa, ali tvrdnjom da je pomagalu u kući, kuhala i sl.

 

U smislu čl. 75. ZN-a (odgovarajući čl. 37 DZN), neovisno o svom nasljednom pravu ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te je svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, časom njegove smrti stječe pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećala dok su bili u zajednici; tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu te se ne uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio time što se pravo ostvaruje na zahtjev ovlaštenika i prestaje pet godina nakon otvaranja nasljedstva.
 

Kako je već ranije navedeno, tužitelj je već u tužbi, pored ostalog govorio o svom ulaganju i stjecanju po tom osnovu, što je naveo i u svom stranačkom iskazu, a kasnije i izričitim pozivom na čl. 75. ZN-a, pa je ocijeniti da je zahtjev, budući je tužba podnesena 2006.g., a nasljedstvo otvoreno smrću ostaviteljice 2004.g., pravodobno podnio.

Pri tome valja reći kako time što ovaj zahtjev nije podnio o ostavinskom postupku, niti  u ostavinskom postupku  iza smrti oca, sad pok. B. J., tužitelj nije prekludiran u svom pravu u odnosu na imovinu pripadajuću ostaviteljici. 

Nadalje, ocjenom provedenih dokaza nedvojbeno je zaključiti kako je u vrijeme gradnje kuće u S., pri čemu se ne misli na dograđivanje na površini od 40m2, tužitelj živio u obiteljskoj zajednici i kućanstvu s roditeljima  te bratom i sestrama, a domaćinstvo je odvojio nakon ženidbe, što bi po tuženoj M. T. bilo 1975.g., čemu tužitelj nije prigovorio, pa je dogradnja vršena nakon toga, kao i građenje u M.. 

Propisujući pretpostavke za primjenu ovog instituta, Zakon ne govori o zajedničkom domaćinstvu već  o življenju u zajednici što je faktično pitanje koje nužno ne pretpostavlja zajedničko domaćinstvo već zajednicu koja je postojala, pored ostalog upravo u smislu davanja ili rada, pri čemu je zakonodavac otvorio nasljednopravni put za ostvarenje načela da svakome pripadaju rezultati njegova rada, tako da  to nije određeno zajedničkom imovinom već se težilo da oni koji su pomagali ostavitelju u privređivanju steknu od ostaviteljeve imovine onoliko koliko su privređivali, ali tek nakon njegove smrti.

Stoga je tim nasljednicima Zakon priznao pravo da se za njih nakon ostaviteljeve smrti izdvoji iz ostavine onoliko koliko odgovara njihovu doprinosu ostaviteljevoj imovini, što je specifično pravo nasljednopravnog karaktera.

Tužitelj je kao potomak legitimiran na postavljanje zahtjeva, a pravo bi ostvario ispunjenjem pretpostavki:

a) da je živeći u zajednici s ostaviteljicom  pomagao istoj u privređivanju

b) da se time povećala vrijednost ostaviteljičine imovine 

c) da je nastupila ostaviteljičina  smrt.

Kako je već navedeno, u ostavinskom postupku iza smrti oca tužitelj nije tražio izdvajanje, pa je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u S. O.-1076/98 od 10. siječnja 2000.g., na temelju zakona i uslijed ustupa ostaviteljeve supruge J. J., u korist ostalih sunasljednika, raspoređena njegova imovina u korist njegove djece, ovdje tužitelja i tuženika od 1. do 3. za po ¼ dijela, slijedom čega je ovdje razmatrati jesu li ispunjene pretpostavke za izdvajanje u korist tužitelja po čl. 75. ZN-a u odnosu na ostavinsku imovinu preostalu iza ostaviteljice ili ½ dijela cjeline spomenutih nekretnina, budući tužitelj nije dokazao da je za njezinog života, makar i u dijelu stekao vlasništvo ove imovine, a druga polovina pripadajuća ocu stranaka je već pravomoćno raspoređena.

U raspravi ovog pitanja treba reći da se pod pomaganjem ostavitelju u privređivanju misli se na sve oblike privređivanja, od zajedničkog rada do različitih drugih doprinosa, pri čemu nije nužno da je pomoć pružena s namjerom da se pridonese povećanju ostavinske imovine, već da je objektivno i faktično to postignuto, a pravo izdvajanja svog doprinosa uvećanju ostaviteljeve imovine postoji jedino ako se za trajanja zajednice povećala imovina ostavitelja koje povećanje je rezultat potomkovog doprinosa.

 

Prema podacima u spisu, tužitelj je rođen 1951.g. pa je u vrijeme gradnje u S. koja je prema njemu započeta 1962.g. imao 11 godina, a u vrijeme početka radova na prvoj etaži (1968.g.) imao je 17 godina, odnosno u vrijeme završetka 1974.g. imao je 23 godine.

Obzirom na njegovu životnu dob u vrijeme gradnje  prizemlja nije za prihvatiti da je bilo doprinosa s kvalitetom koja bi dovela do povećanja ostavinske imovine.

Što se tiče gradnje na katu i razdoblja do dovršenja kata, tužitelj i ne tvrdi da je na neki drugi način doprinosio osim radom u vrtu zajedno s drugom djecom ostavitelja, o čijem opsegu ili vrijednosti se nije izjašnjavao niti nudio dokaza, a samo građenje pripisuje roditeljima samo ovlaš spominjući pomoć djece radom u vrtu, pa u odnosu na njegov doprinos  do dograđivanja, sud smatra da nije postojao u mjeri kojoj bi doveo do uvećanja vrijednosti ostaviteljeve imovine.

Međutim, tužitelju su nesporno roditelji dopustili dograđivanje na svom zemljištu  u opsegu o kojemu je ranije bilo riječi, za koji dio nije utvrđen vlasnikom temeljem pravnog posla, ali kako je dogradnju postojećeg objekta izvršio isključivo svojim sredstvima i radom, po nalaženju ovog suda u toj vrijednosti je objektivno  doprinio uvećanju ostaviteljičine imovine.

Također bi proizlazilo da je u vrijeme gradnje u M. tužitelj doprinosio radom i sredstvima, u čemu je potvrdu njegovih tvrdnji naći u iskazima saslušanih ranije navedenih svjedoka, pa i samih tuženica te prikazanim računima, pri čemu je cijeniti sve oblike privređivanja koje je vršio on osobno radom i sredstvima i radom njegovih prijatelja za njega.

Međutim nije prihvatljivo po stajalištu ovog suda tužiteljevo prikazivanje doprinosa u visini od 90% a onih roditelja sa 10%.

Naime, tužitelj je imao užu obitelj u kojoj je, istina i supruga privređivala, ali su oboje imali na uzdržavanju i dvoje malodobne djece, a za podmirenje troškova takvog obiteljskog domaćinstva je potreban ozbiljan imovinski doprinos.

S druge strane, njegovi roditelji su ostvarivali prihode i to otac primanjima o kojima je ranije bilo riječi, a majka kućanskim poslovima i prodajom poljoprivrednih proizvoda, o čemu je dokaz  Potvrda T. H. da je na glavnoj tržnici u S. imala rezervaciju prodajnog mjesta broj 28-29 u vremenu od 1970.g. do 1992.g., pa je uzev u obzir sve okolnosti slučaja i činjenicu kako nije dokazano da su i drugi članovi obitelji posebno doprinosili zajednici, a pozivom na odredbu čl. 223 ZPP-a po nalaženju ovog suda primjereno ocijeniti kako su u gradnji roditelji doprinijeli sa 60%, a tužitelj sa 40%.

 

Po stavu suda, ocijeniti je da je doprinos tužitelja dogradnjom u S. i radovima tokom gradnje u M. obavljen u zajednici s roditeljima kakvu zakonodavac za primjenu ovog instituta propisuje, pri čemu je to  sada bitno u odnosu na ostaviteljicu, jer bi neovisno od toga što je imao zasebno domaćinstvo, tužitelj faktično dogovorom s ocem, odnosno roditeljima o načinu, izvorima i obliku ulaganja koji su oni prihvatili i sa istim izvršavali, s njima ostvarivao zajednicu kakvu zakon pretpostavlja.

Utvrđujući da je dogradnjom kuće u S. koje radove je isključivo on financirao tužitelj doprinio uvećanju imovine, sud cijeni da je to obavljeno u zajednici s roditeljima jer su i same tužene potvrdile suglasnost datu mu za gradnju time da se u prizemlju pripremi dućan, što u konačnici tužitelj nije poštovao, ali se time potvrđuju elementi ulaganja koji opravdavaju zaključak o obliku zajednice koju zakon traži, time da u ovom dijelu uvećanja imovine gradnjom roditelji nisu doprinosili već isključivo tužitelj.

Glede gradnje u M., i sam tužitelj daje osnova zaključivanju o zajednici u kojoj je obavljena gradnja kada utvrđuje postotak svog doprinosa prema postotku doprinosa roditelja te kada navodi pojedine oblike roditeljskog ulaganja (vrata, garažna vrata, troškove miniranja i sl.).

Dakle, sud nalazi da je u razdoblju dogradnje u S. i izgradnje objekata u M., tužitelj s roditeljima kao suvlasnicima zemljišta ostvario svojevrsnu  zajednicu sa svrhom zajedničkog privređivanja i alimentiranja sredstva za gradnju, u kojoj zajednici je tužitelj kao potomak svojim radom i privređivanjem, financijskim sredstvima i angažmanom svojih prijatelja i radnih kolega vrijednosno doprinosio toj zajednici te da je upravo taj rad i ulaganje utjecalo na povećanje vrijednosti  imovine koja će se u ovom postupku razmatrati u dijelu pripadajućem ostaviteljici.

Kada je riječ o razrješenju imovinskopravnih odnosa u primjeni odredbe iz čl. 75 ZN, tumačenjem volje zakonodavca zaključiti je kako je potrebno utvrditi veličinu (novčanu vrijednost) doprinosa tužitelja  kojom je uvećana vrijednost ostavine, a potom utvrditi u kojem se razmjeru nalazi vrijednost doprinosa prema vrijednosti ostaviteljičine imovine (dakle, cijele njezine ostavine), a nakon toga bi trebalo biti razvidno koji alikvotni dio treba izdvojiti iz ostavine jer pravo na izdvajanje iz ostavine nije pravo na određenu stvar ili  određenu grupu stvari već alikvotni dio ostavine, čija vrijednost mora biti srazmjerna povećanju vrijednosti ostaviteljičine imovine nastalom  uloženim doprinosom.

Ovdje je reći da u postupku nitko i ne tvrdi da je od smrti ostaviteljice bilo promjena u imovini ulaganjem u istu pa se dakle radi o stanju u kakvom je bila u vrijeme njezine smrti.

U postupku je glede ostavinske imovine kako je gore navedeno, promatrati imovinu u S. i M., pa će se u odnosu na tu imovinu kao cjelinu vršiti izdvajanje na način kako je gore navedeno.

Prema sudskom vještaku mjerniku T. Č. koja okućnicom u S. na terenu je jasno omeđena zidovima sa svih strana (u skici vještaka označena slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-A) te da se nalazi na kat. čest. 4353 (zk čest. zem. 172), 4352 (čest. zem. 174) te dijelu kat- čest. 4523 (dijelu čest. zem. 179/1 u površini od 41 m) i dijelu kat. čest. 8303 (zk čest. zem. 6899 u površini od 62 m).

Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka građevinske struke M. B. procijenjena je tržišna vrijednost stambene zgrade i zemljišta S. na iznos od 2.448.143,03 kn ili zaokruženo 2.450.000,00kn (list 14 vještva), a od toga vrijednost dograđenog dijela, bez zemljišta (strana 4 dopune vještva) iznosila bi 215.710,93 kn, što bi po nalaženju ovog suda predstavljalo doprinos tužitelja.

 

Zemljište sa stambenom zgradom  i pomoćne zgrade sa građevinskim poboljšicama u M. koje su položene na čest. zem. 2984/41 KO M., primjenom uporedne metode i troškovne metode, procijenjeni su na iznos od 1.208,086,64 kn ili zaokruženo 1.210,000,00 kn (str. 21 vještva), a zemljišta na iznos od 602.400,00 kn, pa bi proizlazilo da je, kod nespornog suvlasništva zemljišta roditelja i građenja u zajednici tužitelja i roditelja, vrijednost gradnje jednaka razlici ili iznosu od 607.600,00 kn, od čega bi tužiteljevom doprinosu od 40% navedenom povećanju odgovarala vrijednost od 243.040,00 kn.

 

S ispunjenjem navedenih pretpostavki za izdvajanje potomak, ovdje tužitelj, stječe pravo na neki idealni dio sveukupne ostaviteljičine imovine budući je u času ostaviteljičine smrti ostala imovina koja u sebi sadrži i dio koji pripada ovlašteniku prava na izdvajanje, ovdje tužitelju i to u onoj mjeri koja odgovara vrijednosti njegovog doprinosa u povećanju ostaviteljičine imovine.

S tim u svezi, glede utvrđivanja novčane vrijednosti tužiteljevog doprinosa ista se, sukladno vještvu koje sud prihvaća, a ni stranke mu konkretno ne prigovaraju, određuje prema tržišnoj vrijednosti dogradnje u S. koju je on isključivo financirao, izražen iznosom od 215.710,93 kn.

Novčana vrijednost njegovog doprinosa u M. se određuje polazeći od tržišne  vrijednosti građevina  procijenjenih na iznos od 607.600,00 kn za koliko je uvećana imovina njegovih roditelja nakon što su stekli zemljište za po ½ dijela, koje uvećanje je rezultat  tužiteljeva doprinosa u 40% vrijednosno izraženog iznosom od 243.040,00 kn, pa bi njegov doprinos uvećanju vrijednosti imovine obojice roditelja vrijednosno odgovarao iznosu od 458.750,93 kn (243.040,00+215.710,93).

Promatrajući cijelu imovinu u S. i M., koja je prema vještvu procijenjena na iznos tržišne vrijednosti od 3.660.000,00 (zemljišta i zgrade) od čega je dio ostaviteljice od ½ vrijednosno izraziti kao iznos od 1.830.000,00 kn (u preostaloj 1/2 je bilo suvlasništvo oca stranaka čija ostavina je pravomoćno raspoređena i ovdje nije predmet izdvajanja), proizlazi da je stavljanjem u odnos tužiteljevog doprinosa od 229.375,46 kn (½ gore utvrđene sveukupne vrijednosti uvećanju imovine obojice roditelja)  prema cijeloj ostaviteljičinoj imovini od 1.830,000,00, zaključiti da idealni dio koji treba izdvojiti u tužiteljevu korist od cijele navedene imovine primjereno odrediti u  dijelu od 1/8. 

Slijedom navedenog, u tom je dijelu valjalo djelomično prihvatiti zahtjev pod točkom II, a u preostalom dijelu ga odbiti kao neosnovanog.

Ovdje je još navesti kako tužitelj nije u pravu kada želi prikazati da je glede imovine bio zajedničar s ostaviteljicom i da radi toga nije mogla raspolagati udjelom u zajednici u korist trećih, već se, kako je navedeno, radilo o imovini njegovih roditelja čiji suvlasnički dijelovi su bili određeni, a postojanje oblika zajedništva nije ničim dokazao.

U smislu čl. 57. ZVDSP-a zajedničko vlasništvo postoji samo kada je to nekim zakonom izrijekom određeno (npr. zajednička imovina nasljednika od časa smrti ostavitelja do donošenja rješenja neovisno od toga je li istim određeno suvlasništvo ili samovlasništvo, imovina ortaštva, bračna stečevina po Obiteljskom zakonu.)

Također tužitelj neosnovano ističe da predmet ostavinskog postupka iza smrti njegova oca nisu bile građevine već samo zemljište jer je u vrijeme otvaranja nasljedstva i donošenja rješenja o nasljeđivanju bio na snazi ZVDSP, pa je već bilo Zakonom određeno jedinstvo zemljišta i zgrade, kako je to već ranije i navedeno, slijedom čega je ostavinska imovina iza smrti njegova oca uključivala zemljišta u S. i M. sa svim onim što je s istima bilo trajno povezano, dakle s građevinskim objektima.

Glede zahtjeva pod točkom III., isti je nedopušten jer se traži utvrđenje prava koje tužitelju kao nužnom nasljedniku po zakonu pripada (čl. 70. ZN-a), a budući mu to pravo nitko nije osporio u ostavini ni u ovom postupku, za ovakvu vrst pravne zaštite mu nedostaje i pravni interes (čl. 187. ZPP-a), radi čega je tužbu u tom dijelu valjalo odbaciti.

 

Glede odluke o trošku ovaj sud je primijenio odredbu iz čl. 154. st. 2., 155. i 164. ZPP-a, odlučujući da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

Kod ove odluke sud je imao u vidu:

 

-          da je ovdje primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/94, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12, dalje: Tarifa)

-          da su stranke i to tužitelj te tuženici pod 1. i 2. bile zastupane po punomoćnicima i na taj način podjednako aktivno sudjelovali u parnici, kako pristupom na ročišta tako i sastavljanjem približno jednakog broja podnesaka

-          da je tužbeni zahtjev pod točkom I upravljen na nevaljanost oporuke ocijenjen neosnovanim, dok je djelomično prihvaćen zahtjev iz točke II., a tužbu sa zahtjevom iz točke III. je valjalo odbaciti, pri čemu u odnosu na ovaj zahtjev glede kojeg je tužba odbačena nisu nastali posebni troškovi

-          da je promatrajući gore navedeno po nalaženju ovog suda tužitelj uspio za otprilike 40%, ali je u postupku u cijelosti snosio troškove vještačenja i izlaska suda na lice mjesta u ukupnom iznosu od 6.500,00 kn

što je sve u konačnici rezultiralo podjednakim uspjehom stranaka u parnici, posljedica čega je odluka o tome da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

U Splitu, 22. studenog 2016.g.