Broj: Gž-1073/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ.S., OIB:………., iz M., zastupanog po punomoćniku J.D., protiv tuženika A.M. iz S., zastupanog po punomoćniku A.Š., odvjetniku u T., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, broj P-6460/15 od 20. svibnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 22. studenoga 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, broj P-6460/15 od 20. svibnja 2016. godine, tako da ista sada glasi:

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Đ.S., koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku da iseli iz stana oznake S broj 15 (prema arhitektonskom snimku iz Rješenja o izvedenim stanju Klasa:UP/I-361-02/12-09/0911 od 24.07.2013.g.) na II katu, ukupne površine 30,63 m2 i lođe površine 3,86 m2, ulaz br. 5. izgrađen u zgradi položenoj na č.zem. 1556/100 Z.U. 3972 k.o. O., anagrafske oznake Planikovica 1 br. 5. Okrug Gornji, te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže  se  tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 30.220,00  kuna, sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tužitelju Đ.S. da tuženiku A.M. naknadi parnični trošak u iznosu od 18.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da iseli iz stana oznake S broj 15 (prema arhitektonskom snimku iz Rješenja o izvedenim stanju Klasa:UP/I-361-02/12-09/0911 od 24.07.2013.g.) na II katu, ukupne površine 30,63 m2 i lođe površine 3,86 m2, ulaz br. 5. izgrađen u zgradi položenoj na č.zem. 1556/100 Z.U. 3972 k.o. O., anagrafske oznake Planikovica 1 br. 5. O.G., te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, sve u roku od 15 dana.

II.  Nalaže  se  tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 30.220,00  kuna, sve u roku 15 dana."

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži mu naknaditi tuženiku parnične troškove, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da projektna dokumentacija koja je podloga za rješenje o izvedenom stanju ne može i ne smije biti podloga za donošenje presude, budući da se prilikom gradnje nije poštivala građevinska dozvola jer su neki od stanara pripajali stanove, mijenjali površinski i arhitektonski stambene prostore. Rješenje o izvedenom stanju nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je doneseno i zemljišta na kojim je ta zgrada izgrađena. Sud prvog stupnja propustio je izvedene dokaze cijeniti u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, kao i izvesti dokazne prijedloge tuženika i to saslušanje svjedoka J. i F.R.. Sud prvog stupnja donio je presudu u kojoj o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, zapisnika i iskazima danim u postupku. Tužitelj da ničim nije dokazao da bi postao vlasnikom stana, kao što nije dokazao da je ikada bio u posjedu predmetnog stana, odnosno ničim nije dokazao identitet spora. Ugovor o izgradnji stana na koji se tužitelj poziva da nije pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. Raspolaganje posebnim dijelom nekretnine moguće je nakon uspostave etažnog vlasništva, a kako isto nije uspostavljeno, to da tužitelj i nije mogao steći vlasništvo posebnog dijela te tražiti iseljenje i predaju u posjed. Nadalje, tužitelj nije mogao steći vlasništvo bez predaje u posjed stvari. Navodi da nije jasno temeljem čega sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude tvrdi da je identitet spora utvrđen pisanim nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka kada ovaj vještak decidirano u svom vještvu kaže: "Iz svega navedenog mišljenja sam da niti jedna od stranaka nije dostavila dostatnu dokumentaciju na temelju koje bi se moglo zaključiti da polaže pravo upravo nad spornim stanom".  Navedeno da vještak ponavlja i u dopuni svog vještva.  Sud prvog stupnja poklanja vjeru iskazu svjedoka Č. koji je direktno zainteresiran za ishod spora jer tvrdi da ima dva stana u predmetnoj zgradi. Iz izjave F.R., direktora poduzeća "Ingra", od 30. ožujka 2016. godine je vidljivo da tužitelj nikada nije stupio u posjed stana i da nije izvršio svoje ugovorne obveze, odnosno nije ništa platio za radove na predmetnom apartmanu. Tuženik da je predmetni stan kupio 1996. godine, isti da je bio poludovršen i po kupnji stana da je odmah pristupio uređenju istog i uselio sa svojom obitelji pa postavlja pitanje što je tužitelj čekao ovoliko godina na podnošenje tužbe. Iz kupoprodajnog ugovora koji je tužitelj priložio uz tužbu da je vidljivo da je on kupio samo zemljište, dok je iz kupoprodajnog ugovora tuženika vidljivo da je kupio stambenu jedinicu A 4/II i stupio u posjed iste.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).             

Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tuženika da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku iseliti iz stana oznake S broj 15 (prema arhitektonskom snimku iz Rješenja o izvedenim stanju Klasa:UP/I-361-02/12-09/0911 od 24. srpnja 2013. godine) na II katu, ukupne površine 30,63 m2 i lođe površine 3,86 m2, ulaz br. 5. izgrađen u zgradi položenoj na čest. zem. 1556/100 zk. ul. 3972 k.o. Okrug, anagrafske oznake Planikovica 1 br. 5, O.G., te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj kupio stan utvrđenog identiteta sadržaja kao u izreci donesene presude, da se potom upisao u zemljišne knjige kao suvlasnik zemljišta na kojem je izgrađen stan, a kako suvlasnički udjeli u zemljišnoj knjizi predstavljaju i udjele u stambenoj zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan te kako je dokazao da se tuženik nalazi u posjedu predmetnog stana, to je pozivom na odredbe čl. 20. st 1., čl. 33. i čl. 37. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

              Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj dokazao da se tuženik nalazi u posjedu stana koji je bio predmet ugovora zaključenog 16. travnja 1990. godine između tužitelja, kao naručitelja, i poduzeća "Ingram" Banjaluka, kao izvođača.

Naime, predmet navedenog ugovora bila je izgradnja stambene jedinice u stambenom objektu na O.Č., O.G., na kat. čest. 1556/2 (dio) i 1556/3 (dio) površine 31,37 m2, po sistemu "ključ u ruke" prema projektnoj dokumentaciji na II katu, a da se radi upravo o stanu u čijem se posjedu nalazi tuženik potvrđuje u svom iskazu saslušani svjedok V.A., koji je u isto vrijeme kada i tužitelj sa poduzećem "Ingram" zaključio ugovor o izgradnji stambene jedinice u istom stambenom objektu, te mu je poznato koji stan je trebao pripasti tužitelju po izgradnji stambenog objekta, a da je tome tako potvrđuje i svjedok B.Č. koji, osim što je kupio stan u predmetnoj zgradi, je ujedno radio projektnu dokumentciju za tu zgradu i bio jedan od sudionika koji su izvodili radove na predmetnoj zgradi i koji je u svom iskazu potvrdio da je tužitelj kupio stan kojeg on zove S-15, odnosno predmetni stan.

Međutim, tuženik tužitelju koji predmetnu tužbu podnosi kao predmnijevani vlasnik u smislu odredbe čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) suprostavlja prigovor iz čl. 163. st. 1. istoga Zakona ističući da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetnog stana (pravo na posjed) time što je predmetni stan kupio 1996. godine od Jasminke Ramljak, također upisane zemljišnoknjižne  vlasnice zemljišta na kojem je izgrađena predmetna zgrada, ušao u posjed istoga, pristupio njegovom uređenju i u isti uselio sa svojom obitelji.

Prema odredbi čl. 166. st. 1. ZVDSP onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju.

Sukladno čl. 163. st. 1. ZVDSP posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

Tužitelj u postupku tvrdi da je vlasništvo spornog stana stekao temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog 2. srpnja 1990. godine, temeljem kojega se upisao kao suvlasnik čest. zem. 1556/100 i čest. zem. 1556/103, k.o. Okrug, za 1/21 dijela te ugovora o izgradnji broj 15/90 zaključenog 16. travnja 1990. godine, temeljem kojega je financirao izgradnju spornog stana kao naručitelj po izvođaču "Ingram" iz B..

Iz spisa predmeta nedvojbeno proizlazi da tužitelj nikada nije stupio u posjed predmetnog stana, dok je tuženik to učinio neposredno po zaključenju ugovora o kupoprodaji od 31. svibnja 1996. godine, da je predmetni stan u to vrijeme bio u nedovršenom stanju i neuvjetan za stanovanje (bez instalacija vode i struje), kako to proizlazi iz iskaza svjedoka V.A., da je tuženik izvršio radove nužne za dovršenje stana te u isti uselio sa svojom obitelji i kroz cijelo vrijeme do podnošenja tužbe u predmetnom stanu živi.

Imajući u vidu da se tuženik u posjedu predmetnog stana nalazi temeljem valjanog pravnog posla zaključenog sa jednim od suvlasnika, da je izvođenjem radova radi dovođenja istog u funkciju i useljenjem sa obitelji manifestirao svoj posjed koji neometano traje preko 15 godina, to je ocjena ovog drugostupanjskag suda da je time dokazao i pravo  na posjed istog u smislu čl. 163. st. 1. ZVDSP, odnosno dokazao postojanje svoga prava koje prijeći zahtjev tužitelja za predajom tog stana, dakle, da ima jače pravo posjeda na istome.

Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke.

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti pobijanu presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP, u koji trošak je tuženiku priznato zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika i to po 250 bodova za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima od 28. svibnja 2014. godine, 10. rujna 2015. godine, 3. studenoga 2015. godine, 9. veljače 2016. godine i 21. travnja 2016. godine, 50 bodova za ročište na kojem se objavila presuda, 250 bodova za sastav podneska od 11. ožujka 2016. godine te za sastav podneska od 21. travnja 2016. godine 50 bodova, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15), što uz vrijednost boda od 10,00 kn ukupno iznosi 18.500,00 kn.

              Tuženiku u trošak nije priznat sastav podneska od 9. listopada 2015. godine jer isti nije bio nužan za vođenje postupka, kao ni zatraženi trošak zastupanja na ročištu od 5. lipnja 2014. godine jer ročište za taj datum u predmetu nije zakazano.

 

U Zadru 22. studenoga 2016. godine