Broj: Gž-1330/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Davorke Hudoletnjak kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i sutkinje Smiljke Premužić kao člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. N. iz Z., , OIB: …i II-tužitelja F. C..iz Z., OIB:   , zastupanih po punomoćniku Đ. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika K. G. iz H., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., radi činidbe, odlučujući o tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj XCV P-9827/05-99 od 06. rujna 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 24. studenoga 2016.,

p r e s u d i o   j e

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj XCV P-9827/05-99 od 06. rujna 2016. godine.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj XCV P-9827/05-99 od 06. rujna 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja M. N. iz i F. C. iz Z., kao nasljednika prvotnog tužitelja V. C., kojim je traženo da se tuženiku K. G. iz H., naloži da ukloni sa k.č.br…. k.o. P. u naravi javni put, željezna vrata i ogradu postavljenu na jugoistočnom dijelu navedene čestice u razini jugoistočne međe k.č.br. … k.o. P., i da ukloni sagrađenu šupu na sjeverozapadnom dijelu k.č.br. ….k.o. P. i da na taj način omogući tužitelju ostvarivanje prava služnosti provoza, progona i prolaza pješice preko k.č.br…..k.o. P. (točka I izreke).

O troškovima postupka odlučeno je na način da je tužiteljima M. N. iz Z., i .F C. iz Z. 5, naloženo da tuženiku K. G. iz H., isplate iznos od 46.585,00 kuna (točka II izreke).

Protiv navedene presude žalbu izjavljuju tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pa predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev uz dosudu tužiteljima parničnog troška, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tuženi osporava sve žalbene navode tužitelja i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i da potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je činidba na uklanjanje zapreka (vrata i ograde te šupe) radi omogućavanja tužitelju izvršavanje prava stvarne služnosti provoza i prolaza javnim putem preko k.č.br…. k.o. P..

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

-da su tužitelji izvan knjižni vlasnici i posjednici k.č.br..   upisane u p. l.   k.o. G. S.površine 1054 m2, koja odgovara z.k.č.br. ….k.o. G. S.,

-da je tuženik izvan knjižni vlasnik i posjednik tužiteljima susjednih nekretnina, i to k.č.br…. površine 515 m2 i … površine 593 m2 upisanih u p. l. . k.o. P., koje odgovaraju z.k.č.br.    . k.o. P.,

-da je sporna k.č.br…. površine 303 m2, upisan u p. l.  . k.o. P. kao javno dobro – putovi, a u zemljišnoj knjizi kao z.k.č.br…. kao put u Goljaku sa upisanim društvenim vlasništvo i pravom korištenja O. S.,

-da je tuženik navedeni javni put preko k.č.br…. pregradio postavljanjem ograde i vrata, i da je na istom uz među sa nekretninom tužitelja sagradio šupu, zbog čega tužitelju navedenim putem nije moguć pristup na njegovu nekretninu,

-da tužitelji nemaju drugi odgovarajući pristup na svoje nekretnine.

Polazeći od naprijed navedenih činjenica te od odredbe čl.186. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 17/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) sud prvog stupnja odbija postavljeni tužbeni zahtjev jer se isti odnosi na poštivanje prava stvarne služnosti a iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik nije vlasnik k.č.br…. kao poslužnog dobra, jer se radi o javnom putu na kojem nije moguće stjecanje ni prava vlasništva niti drugih stvarnih prava, pa tužitelju ne pripada pravo na zaštitu zatraženu u ovom sudskom postupku.

Iako to izričito ne navode u žalbi iz njenog obrazloženja, u dijelu u kojem tužitelji ističu da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijene presude ne navodi koje je to važne činjenice utvrdio saslušanjem svjedoka i provedenim geodetskim vještačenjem iako te dokaze navodi kao izvedene, proizlazilo bi da ukazuju na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, no navedene žalbene tvrdnje nisu osnovane.

Suprotno naprijed navedenim žalbenim tvrdnjama tužitelja, pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, jer je potpuno jasna kako u svojoj izreci tako i u obrazloženju, i jer su u obrazloženju navedeni po svemu jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve činjenice važne za pravilnost donesene odluke i za pravilnost primjene materijalnog prava. Točna je žalbena konstatacija da sud prvog stupnja nije posebno analizirao naprijed navedene dokaze (iskaze svjedoka, nalaze i mišljenja vještaka), ali sud u obrazloženju navodi zbog čega to nije učinio – zbog toga što je smatrao da to, s obzirom na naprijed navedene utvrđene činjenice, nije bilo potrebno za pravilno presuđenje. Dakle, sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, ali ni bilo koju drugu bitnu povredu, na koje se u žalbi ne ukazuje, ali na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

Protivno žalbenim tvrdnjama nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio i sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

Nije sporno da predmetna k.č.br…. površine 303 m2, upisan u p. l. 1523 k.o. P., koja odgovara z.k.č.br…., predstavlja javni put, jer je to i sam tužitelj naveo u tužbi (i u činjeničnom supstratu i u petitu zahtjeva) što tuženik nije osporio, a tužitelj i u predmetnoj žalbi ističe da je riječ o javnom putu. Osim toga, da predmetna nekretnina predstavlja javni put proizlazi i iz u spisu predmeta postojećih isprava – izvatka iz posjedovnog lista (list 8) i iz zemljišnoknjižnog izvatka (list 19). Unatoč navedenoj nespornoj činjenici tužitelj je u predmetnoj parnici prema tuženiku zahtijevao ostvarenje sudske zaštite prava služnosti provoza i prolaza navedenim putem i da se radi te zaštite tuženiku naloži poduzimanje određene činidbe.

U smislu odredbe čl.186.st.1. ZVDSP stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti. Ovlaštenik prava stvarne služnosti u smislu navedene odredbe, a takva je i služnost provoza i prolaza, imao bi pravo, u skladu sa odredbom čl.233. ZVDSP, tražiti poštivanje navedenog prava kako od vlasnika poslužne nekretnine ali i od svake druge osobe koja ga ometa ili onemogućava u izvršavanju navedene služnosti. Pretpostavka za tražiti navedenu pravnu zaštitu je postojanje prava služnosti na nekoj nekretnini kao poslužnoj, a jedna od temeljnih pretpostavki za to je da se radi o stvari (nekretnini) na kojoj je moguće stjecanje i postojanje prava stvarne služnosti. Odredbom čl.2.st.1. ZVDSP je propisano da predmet prava vlasništva i drugih stvarnih prava može biti svaka pokretna ili nepokretna stvar, osim onih koje nisu za to sposobne, a odredbom čl.3.st.1. istog zakona je propisano da sposobne biti objektom prava vlsništva i drugih stvarnih prava jesu sve stvari – osim onih kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu.

Polazeći od nesporne činjenice da predmetna čestica predstavlja javni put, a da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je riječ o javnoj cesti u smislu odredbe čl.6. Zakona o cestama (NN broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14 – dalje:ZC), navedena nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu iz odredbe čl.98. ZC, čiji pravni status je propisan odredbom čl.101. ZC, kojom je u st.1. propisano da nerazvrstana cesta predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi, a odredbom st.2. istog članka i zakona da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja radi izgradnje građevina sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave pod uvjetom da ne ometaju odvijanje prometa i održavanje nerazvrstane ceste.

Prema tome iz naprijed navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da na predmetnoj nekretnini ne postoji mogućnost stjecanja i postojanja prava stvarne služnosti prolaza i provoza iz čega nadalje proizlazi da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati pravnu zaštitu koja u smislu odredbi ZVDSP pripada ovlašteniku stvarne služnosti kao vlasniku povlasnog dobra.

Točne su žalbene tvrdnje tužitelja da se javnim putem, kao javnim dobrom u općoj uporabi, ima pravo svatko služiti pa stoga i oni, jer to glede nerazvrstanih cesta propisuje i odredba čl.98.st.1. ZC, ali unatoč tome tužiteljima ne pripada pravo na zatraženu pravnu zaštitu, već u situaciji kada su onemogućeni u korištenju javnog puta od strane druge osobe pravnu zaštitu trebaju ostvarivati posredstvom pravne osobe (jedinice lokalne samouprave – općine) koja je u smislu zakonskih odredbi nadležna upravljati navedenim javnim putem.

Slijedom naprijed navedenog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, a s obzirom na to – tj. da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, pravilna je i odluka o troškovima postupka, kojom je tužiteljima temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a naloženo da tuženiku naknade cjelokupan trošak koji je u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a utvrđen po prvostupanjskom sudu kao potreban za vođenje predmetne parnice.

Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti za način rješavanja o žalbi nije bio nepotreban.

Bjelovar, 24. studenoga 2016.