Broj: Gž-3386/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Randić, u pravnoj stvari tužiteljice E. B. (OIB …) iz Z., …, zastupane po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., protiv 1-tuženika I. B. (OIB …) iz M., … i 2-tuženika G. g. d.d. (OIB …) D., …, zastupanih po punomoćniku N. K., odvjetniku u R., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj  P-2090/13 od 28. veljače 2014. godine, dana 29. studenoga 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice  kao neosnovana  i  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj  P-2090/13 od 28. veljače 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja u toč. 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi  utvrđenja  da su tuženi smetali tužiteljicu u posjedu nekretnine k.č.br. 1459/13 k.o. M., za  uspostavom ranijeg posjedovnog stanja i zabranom daljnjeg uznemiravanje posjeda,utvrđenje da žalba protiv tog rješenja ne odgađa ovrhu, te zahtjev za naknadu troška, sve pobliže opisano u toč. 1/I-V izreke.

 

Toč.2. izreke odbijen je prijedlog  tužiteljice za određivanje privremene mjere, pobliže opisano tom toč. izreke.

 

Toč. 3. izreke naloženo je tužiteljici da tuženima naknadi trošak postupka u iznosu od 4.291,25 kn.

 

Protiv tog rješenja, žali se tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1.,  u svezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 -148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje ZPP), predlažući usvajanje tužbenog zahtjeva i prijedloga za određivanje privremene mjere, uz nadoknadu žalbenog troška, podredno ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje sudu prvog stupnja na ponovno rješavanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev za pružanje posjedovne zaštite tužiteljici na nekretnini  k.č. br. 1459/13, upisanoj u z.k. ul. 86 k.o. M.,  vezano uz događaje od dana 1., 2. i 3. srpnja 2009., pobliže opisanim u izreci prvostupanjskog rješenja.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije  sporno da je tužiteljica vlasnica i posjednica nekretnine, kuće i dvorišta  predmet posjedovne zaštite, da je 1. tuženik vlasnik i posjednik susjednog dvorišta s kućom te da se između njihovih okućnica nalazi zid 1.tuženika. Također nespornim utvrđuje i da je u dane 1., 2 i 3. srpnja 2009. u M. provođena ovrha na sanaciji predmetnog zida u ovršnom postupku pokrenutim pred Općinskim sudom u Delnicama pod posl. br. Ovr-129/04, koji postupak je pokrenuo 1-tuženik kao ovrhovoditelj protiv ovdje tužiteljice kao ovršenice. 

 

Spornim u postupku utvrđuje je li  poduzetim radnjama u dane 1., 2 i 3. srpnja 2009.  u provođenju postupka ovrhe u predmetu Općinskog suda u Delnicama pod posl.br. Ovr-129/04  od strane tuženika  smetan posjed tužiteljice, koja je činjenica sporna i u žalbenoj fazi postupka. 

 

Vezano uz sporne činjenice, sud po provedenom dokaznom postupku u bitnom utvrđuje da su sve radnje počinjene u dane 1., 2. i 3. srpnja 2009. g. u odnosu na koje tužiteljica zahtijeva pružanje  posjedovne zaštite u odnosu na tužene, poduzimane u postupku ovrhe te u ovršnom postupku koji se provodio od strane Općinskog suda u Delnicama pod posl. br. Ovr-129/04. S tim u vezi, vršenjem uvida u predmetni ovršni spis utvrđuje da je temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Delnicama posl. br. Ovr-129/04 od 18. lipnja 2004., donesenog temeljem ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Delnicama posl. br. P-358/87 od 8. lipnja 1999., ovrhovoditelj, 1. tuženik u ovom postupku, ovlašten na trošak ovršenice, u ovom postupku tužiteljice, povjeriti drugoj stručnoj osobi saniranje betonskog zida između dvorišta okućnica stranaka, na način određen ovršnom ispravom. Utvrđuje da je sanaciju betonskog zida koji se nalazi između  okućnica, dvorišta kuće tužiteljice i 1. tuženika,  bila dužna izvesti tužiteljica, na stručan način, otkopom zemlje uz temelj tog betonskog zida, čišćenjem betonskog temelja te podbetoniranjem oštećenog temelja betonskog zida, sve na način pobliže opisan u ovršnoj ispravi. Nastavno utvrđuje i da je 1-tuženik angažirao tvrtku G. g. d.d., 2. tuženika radi izvođenja građevinskih radova na predmetnom zidu.

 

Vršenjem uvida u narečeni ovršni spis Općinskog suda u Delnicama, u zapisnik o provođenju očevida, te provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka, utvrđuje da su u predmetnom ovršnom postupku u dane 1.-3. srpnja 2009. g. provođene ovršne radnje radi provođenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi, kojim je ovršnim radnjama rukovodio  sudski ovršitelj Općinskog suda u Delnicama D. R., dok su provođenje ovrhe osiguravali službenici MUP-a PU PG, PP D., uz nazočnost ovrhovoditelja te punomoćnika stranaka tog postupka. S tim u vezi utvrđuje da je sudski ovršitelj 1. srpnja 2009.  naložio rezanje lokota postavljenih na ulaznim ogradnim vratima radi ulaska u dvorište ovršenice, budući da je kćerka i punomoćnica ovršenice to, po želji ovršenice, odbila učiniti. Utvrđuje da je   sudski ovršitelj naložio da se ukloni drvni ogrjev iz dvorišta jer da je smetao provođenju ovrhe, a idućeg dana, 2. srpnja da je sudski ovršitelj iz istih  razloga ponovno naložio rezanje lokota te da su toga i idućeg dana, 3. srpnja 2009.  poduzimane radnje na saniranju zida, čime da je dovršeno provođenje ovrhe.

 

Utvrđuje da je svjedok R., sudski ovršitelj, iskazom potkrijepio sadržaj zapisnika o provođenju očevida kojeg je sačinio povodom provođenja ovrhe pod posl. br. Ovr-129/04, opisujući i razloge zbog kojih su na licu mjesta u tijeku provođenja ovrhe u dane 1. i 2. srpnja 2009. g. rezani lokoti. Prihvaćanjem iskaza svjedoka R. te svjedoka M., koji je bio prisutan provođenju ovrhe kao punomoćnik ovršenica (tužiteljice), zaključuje da su sve radnje  koje su vršene tijekom provođenja te ovrhe vršene po njegovu nalogu kao sudskog ovršitelja. Nikakve naputke te upute za rad da nije dobivao do strane ovrhovoditelja u ovom postupku 1-tuženika, a sve one radnje koje su na licu mjesta poduzimali radnici G. g., u ovom postupku 2-tuženika da su poduzimane po njegovu nalogu kao sudskog ovršitelja. 

 

              Navode tužiteljice da je ovrhu smatrala neprovedivom na utvrđeni način, kao i navode svjedoka M. u dijelu kojim opisuje razloge zbog kojih je tužiteljica smatrala da su poduzete radnje na licu mjesta protivne sadržaju ovršene isprave, drži irelevantnim, kao i spis nalaza vještaka građevinske struke angažiranom radi mišljenja o sanacionim radovima poduzetim na temeljima  betonskog zida tijekom provođenja ovrhe. 

 

              Stajalište je suda da 1 i 2 tuženik u dane 1.-3. srpnja 2009. g. nisu poduzeli bilo kakvu radnju koja bi imala karakter samovlasnog smetanja posjeda tužiteljice pa citirajući odredbe čl. 21. i 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 – 153/09, dalje ZV), odredbe čl. 231. Ovršnog zakona (NN 57/96 – 67/08, dalje OZ), zaključuje da tužiteljici ne pripada pravo na pružanje posjedovne zaštite, s čim u vezi zaključuje i da tužiteljica nije dokazala postojanje zakonskih pretpostavki za donošenje mjere osiguranja, sljedom čega donosi pobijanu odluku. O trošku odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Sud prvog stupnja pravilno je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev. Pri tom nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 438. ZPP-a, odnosno na koje  se uopćeno poziva žaliteljica.

 

Pobijano rješenje nije  donijeto  niti uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na postojanje koje tužitelj u žalbi ukazuje, rješenje  sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa kako u napadnutoj odluci nema niti nekih drugih proturječnosti, to se utvrđuje da pobijano rješenje nema nedostataka koji bi onemogućavali ispitivanje istog.

 

Naime, pobijano rješenje se može ispitati, jasno je i valjano obrazloženo, provedeni dokazi su, suprotno žalbenim navodima, ocijenjeni u smislu čl.8. ZPP-a te nema nikakvih nejasnoća i proturječnosti između izreke presude i razloga na kojima se izreka temelji. Odbijanje suda da provede neki od predloženih dokaza ne predstavlja povredu procesnih odredaba (jer je upravo dispozicija suda da odluči koje će dokaze izvesti - čl. 220. ZPP), već ona može eventualno imati za posljedicu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što u konkretnom slučaju nije ostvareno. Stoga je neosnovan je i žalbeni razlog tužiteljice da je prvostupanjski sud u provođenju dokaznog postupka počinio i relativno bitnu povredu parničnog postupka iz čl.354. st.1., vezano za čl.8. ZPP-a.

 

Neosnovan je i žalbeni razlog da je počinjena relativno bitnu povredu parničnog postupka iz čl.354. st.1., vezano za čl. 315. ZPP-a, jer iz stanja spisa proizlazi da je ponovljeni postupak, proveden pred izmijenjenim sucem koji je u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 315. st. 3. ZŠPP-a glavnu raspravu započeo čitanjem podnesaka i raspravnih zapisnika.

 

Neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio cijeniti sadržaj iskaza svjedoka da su radnici drugotuženika, angažiranog po prvotuženiku izveli radnje sanacije na drugačiji način od ovlaštenja dobivenih iz ovršne isprave, s obzirom da je odredbom čl. 441. ZPP-a propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.

 

              Stajalište je i ovoga suda da iz provedenog dokaznog postupka, nedvojbeno proizlazi da tuženi nisu pasivno legitimirani u parnici zbog smetanja posjeda vezano uz radnje poduzete na licu mjesta u okviru okućnice kuće tužiteljice na k.č. br. 1459/13 upisane u z.k. ul. 86 k.o. M. u dane 1, 2, 3. srpnja 2009., koje su radnje poduzimane po nalogu i rukovođenju

sudskog ovršitelja Općinskog suda u Delnicama, koji sud je i provodio ovrhu u postupku pod posl. br. Ovr-129/04, po donošenju pravomoćnog rješenja o ovrsi od 18. lipnja 2004.

 

Također nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice koji upiru na ostvarenje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava pri odlučivanju o osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva.

 

Naime,  protivno stajalištu žaliteljice sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Budući da je sud prvog stupnja prema uvjerenju ovog suda bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti prednje navedenog tužbenog zahtjeva utvrdio na način određen odredbom čl. 8. ZPP-a, to  se ocjena provedenih dokaza te analiza i interpretacija dokaza provedenih tijekom postupka kao u žalbi tužiteljice, ne može prihvatiti utemeljenim.

 

Kako dakle ovaj sud u cijelosti prihvaća ne samo pravilnost iscrpnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, već i pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, što žalbenim navodima ni na koji način nije dovedeno u sumnju, sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP-a, neće se posebno obrazlagati dijelovi prvostupanjske odluke, koja je prema prosudbi ovog suda u potpunosti pravilna i zasnovana na zakonu.

 

              Vezano uz odluku ovoga suda posl.br. Gž-1231/1998 na koju se tužiteljica poziva u žalbi, ističe se da je ista različitog činjeničnog supstrata od predmetnog.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi čl. 155. ZPP-a. 

 

Prvostupanjski sud je nadalje, pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu odredbi čl. 298. OZ-a utvrdio da tužiteljica nije dokazala pretpostavke za određivanje privremene mjere.

 

Iz navedenih razloga, temeljem odredbe čl.380. t.2., u svezi čl. 375. st. 5. ZPP-a, riješeno je kao u izreci.

 

U Rijeci, 29. studenoga 2016. godine