Broj: Kž-Us 129/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. S. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 333. st.1. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbama opt. N. J. i opt. trgovačkog društva F. M. d.o.o. podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 03. listopada 2016. broj Kv-Us-75/16 (K-US-46/15), u sjednici održanoj dana 05. prosinca 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. N. J. i opt. trgovačkog društva F. M. d.o.o.

 

Obrazloženje

 

              Županijski sud u Zagrebu je pobijanim rješenjem odbio prijedloge opt. N. J. i opt. trgovačkog društva F. M. d.o.o. za vraćanje položenih novčanih sredstava.

 

              Protiv tog rješenja podnijeli su žalbe opt. N. J. i opt. trgovačko društvo F. M. d.o.o.

 

              Optužena N. J. po branitelju K. V., odvjetniku iz Z., žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijano rješenje ukine i vrati na odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

              Optuženo trgovačko društvo F. M. d.o.o. se po braniteljici L. R. T. iz Odvjetničkog društva „T. M. i R. T.“ iz Z., žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijano rješenje preinači i usvoji zahtjev za vraćanje položenih novčanih sredstava, a podredno da se isto ukine i predmet vrati na odlučivanje prvostupanjskom sudu. 

 

Žalbe nisu osnovane.

 

              Žalitelji se pozivaju na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, navodeći da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva, proturječna sama sebi i svojim razlozima, te da uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, kao i da u odnosu na odlučne činjenice postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja o sadržaju isprava. Ovu povredu žalitelji vide u tome što se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 317. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 139/10, 125/11, 150/11, 154/11, 12/12 i 70/12; dalje u tekstu: OZ/10), iako po njihovom mišljenju ta odredba u vrijeme ukidanja ranije određenih privremenih mjera i prijenosa novca nije bila na snazi.

 

              Međutim, iznesena argumentacija predstavlja obrazloženje žalbene osnove povrede zakona, ali se njome ne ostvaruje naznačena postupovna povreda. Naime, pobijano rješenje ima razloge, oni su definirani, ali je druga stvar što žalitelji smatraju da ti razlozi pravno i činjenično nisu prihvatljivi.

 

              Žalitelji također naznačenu bitnu postupovnu povredu nalaze u tome što je prvostupanjski sud naveo da je „davanjem jamčevine ipso iure nastalo zakonsko založno pravo u smislu čl. 305. i 314. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima“, a da po ocjeni žalitelja uopće nije naveo razloge zbog kojih prijenos i čuvanje novčanih sredstava na deponentnom računu Županijskog suda u Zagrebu zapravo predstavljaju jamčevinu, odnosno na temelju kojeg je to posebnog zakona zasnovano založno pravo na sredstvima optuženika. Iako žalitelji opravdano ukazuju na potpuno promašeno pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje u tekstu: ZV) o nastanku zakonskog založnog prava, s obzirom na to da se na novcu, kao i drugim zamjenjivim stvarima založno pravo ne može steći (kako to jasno proizlazi iz odredaba čl. 297. i 298. ZOV, iz kojih je razvidno da zalog može biti samo pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar sposobna za unovčenje, a to iznos novca zasigurno nije), taj nedostatak u stvari predstavlja "višak" koji ne čini nejasnim ni nerazumljivim pobijano rješenje, budući da su ostali izneseni razlozi, premda sumarni, ipak razumljivi i prihvatljivi.

 

              Osim toga, po mišljenju žalitelja ostvarena je i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, jer je obrazloženje prvostupanjskog rješenja paušalno i neobrazloženo, a što je rezultat propusta prvostupanjskog suda da odgovori na navode žalitelja u odnosu na povrede konvencijskih prava koje se odnose na zadiranje u pravo vlasništva i nerazmjernost cilja, odnosno ostvarenje prekomjernog pojedinačnog tereta, uz napomenu da su bili uskraćeni za djelotvoran pravni lijek protiv „naloga“ Županijskog suda u Zagrebu o prijenosu sredstava na deponentni račun. Ni ovaj prigovor nije osnovan, jer je prvostupanjski sud naveo razloge zbog kojih je odbio prijedloge žalitelja za povrat novčanih sredstava, a druga je stvar što žalitelji te razloge ne prihvaćaju.

 

              Stoga nisu ostvarene žalbama naznačene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti na temelju čl. 494. st. 4. ZKP/08 utvrdio je da je pobijano rješenje donijelo ovlašteno tijelo.

 

              Povredu kaznenog zakona žalitelji nalaze u tome što je po njihovom mišljenju trebalo kod odlučivanja uzeti u obzir odredbe Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10), koji je lex specialis i uz to povoljniji za žalitelje. Pritom žalitelji naglašavaju kako je Republika Hrvatska tijekom važenja kasnije ukinutih privremenih mjera imala zakonsko založno pravo na tražbini okrivljenika prema Bankama, i to na temelju pravomoćnih rješenja o privremenim mjerama osiguranja, ali i da su novčana sredstva potom bez pravne osnove prenesena na račun Županijskog suda u Zagreba, čime je u suštini praktički oduzeta imovinska korist i prije pravomoćnosti sudske odluke u kaznenom postupku, a zbog toga žalitelji trpe veću štetu i dovedeni su u nepovoljniju situaciju.

 

              Najprije, u pogledu prigovora žalitelja da odredbe o privremenim mjerama iz OZ/10 nisu bile na snazi u vrijeme ukidanja određenih privremenih mjera osiguranja, treba reći da je, doduše, točno da su odredbe čl. 213. – 324. OZ/10 stupile na snagu tek 01. srpnja 2012. (dakle, nakon donošenja spomenutog rješenja), međutim, relevantne odredbe tog Zakona (tj. čl. 313., 314. i 317. OZ/10) sadržajno korespondiraju odredbama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; dalje u tekstu: OZ/96), što znači da ni pozivanje na OZ/96 ne bi rezultiralo sadržajno drugačijom odlukom.

 

              Međutim, kao prvo treba naglasiti da su u ovom kaznenom predmetu pravomoćnim rješenjima suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 11. kolovoza 2010. broj Kir-Us-285/10, od 16. kolovoza 2010. broj Kir-Us-291/10 i od 19. kolovoza 2010. broj Kir-Us-294/10 određene privremene mjere osiguranja kojom je naloženo bankama V. d.d. Z. i R. d.d. Z. da se opt. N. J. uskrati isplata i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na pojedinim točno označenim računima tih banaka (radilo se o kunskom depozitnom računu, tekućem računu, žiro računu, te deviznom računu i oročenim nenamjenskim sredstvima, otvorenima na ime opt. N. J. i trgovačkog društva „F. M.“ d.o.o. čiji je jedini osnivač i direktor opt. N. J.). Privremene mjere osiguranja donesene su na temelju odredaba ZKP/08 i OZ (i to čl. 313. i 314. OZ/10, odnosno čl. 296. i 297. OZ/96, čije su odredbe sadržajno jednake, jer je riječ o privremenim mjerama radi osiguranja novčane tražbine), jer je ZOPOIK stupio na snagu 01. siječnja 2011. Za naglasiti je, nadalje, da se na temelju čl. 314. st. 2. OZ/10 (koja korespondira odredbi čl. 297. st. 2. OZ/96) privremenom mjerom ne stječe založno pravo, pa se žalitelji pogrešno pozivaju na to.

 

              Nadalje, pregledom spisa utvrđeno je da je opt. N. J. po branitelju I. F., odvjetniku iz Z., dana 11. travnja 2012. podnijela zamolbu, odnosno zahtjev (l. 44404 i 44405) da se novčani iznos od 11.897.223,23 kn (koji odgovara u optužnici navedenoj visini imovinske koristi koju je počinjenjem kaznenog djela pribavilo opt. trgovačko društvo F. M. d.o.o.) i novčani iznos od 2.556.000,00 kn (koji odgovara u optužnici navedenoj visini imovinske koristi koju je počinjenjem kaznenog djela pribavila opt. N. J.) prebace na račun prvostupanjskog suda, čime bi se osiguralo oduzimanje protupravne imovinske koristi od tih optuženika, a istodobno bi se opt. N. J. omogućilo ostvarenje prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Istim podneskom navedeno je da bi potom, nakon što ta sredstva budu prebačena na račun otvoren od strane Županijskog suda u Zagrebu, trebalo ukinuti privremene mjere osiguranja određene rješenjima suca istrage. S navedenim zahtjevom se usuglasio USKOK, i to u pisanom obliku, podneskom od 19. travnja 2012. broj K-US-207/10 (K-PO-US-1/10, IS-US-28/10) , l. 44402 i 44403.

 

              Ovaj podnesak USKOK-a predan je prvostupanjskom sudu na raspravi dana 23. travnja 2012., te je na raspravnom zapisniku od 24. travnja 2012. (l. 44413a) konstatirano da se radi „...o prijenosu novčanih sredstava u odnosu na koje postoji sporazum između USKOK-a i obrane opt. N. J.“. Nakon toga prvostupanjski je sud na raspravnom ročištu istog dana donio nalog kojim je naložio pojedinim bankama (V. d.d. Z. i R. b. d.d. Z.) da sredstva s računa koji su specificirani prema suglasnom prijedlogu USKOK-a i opt. N. J. u iznosu koji odgovara onom iz tog prijedloga prenesu na žiro račun Županijskog suda u Zagrebu otvorenog kod H. p. b. d.d. i potom o izvršenom prijenosu dostave obavijest sudu. Za naglasiti je da su na tom raspravnom ročištu bili prisutni opt. N. J., predstavnica opt. trgovačkog društva F. M. d.o.o.  M. I. i branitelj opt. N. J. odvjetnik I. F. Iz zapisnika je vidljivo da nitko od stranaka nije stavio primjedbe na njegov sadržaj. Potom je prvostupanjski sud izradio pisani otpravak istog naloga (l. 4415 i 4416), koji je dostavio USKOK-u, opt. N. J., branitelju opt. N. J. odvjetnicima I. F. i K. V., te bankama V. d.d. i R. b. d.d.

 

              Također je pregledom spisa utvrđeno da je predsjednica vijeća potom pisanim putem pozvala navedene banke da izvijeste sud o izvršenom prijenosu novčanih sredstava. USKOK je podneskom od 17. srpnja 2012. (l. 44628 i 44629) obavijestio sud da je u USKOK-u dana 10. srpnja 2012. zaprimljen podnesak branitelja opt. N. J. kojim se traži suglasnost za ukidanje privremenih mjera određenih rješenjima suca istrage broj Kir-Us-285/10, Kir-Us-291/10 i Kir-Us-294/10, pa, kako je iz utvrđeno da su banke postupile po nalogu suda za prebacivanje novčanih sredstava od 24. travnja 2012., USKOK je dao suglasnost da se u cijelosti ukinu rješenja suca istrage kojima su određene privremene mjere osiguranja. Podneskom od 25. rujna 2012. (l. 44696 i 44697) opt. N. J. po branitelju I. F. i opt. trgovačko društvo F. M. d.o.o. po predstavnici M. I. su konstatirali da su banke postupile po nalogu suda, uz primjedbu da FINA nije deblokirala račune, pa su, s obzirom da je prebacivanjem sredstava u cijelosti osigurano oduzimanje protupravne imovinske koristi od opt. N. J. i opt. trgovačkog društva F. M. d.o.o., predložili da Županijski sud naloži FINI deblokadu računa. Sukladno takvom suglasnom prijedlogu stranaka, a nakon što je utvrđeno da su novčana sredstva prebačena na žiro račun Županijskog suda u Zagrebu po nalogu prvostupanjskog suda od 24. travnja 2012., Županijski sud u Zagrebu je rješenjem od dana 26. rujna 2012. pod brojem Kv-Us-109/12 (K-Us-8/12) ukinuo privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi određene prema opt. N. J. (l. 44698 i 44699) rješenjima suca istrage broj Kir-Us-285/10, Kir-Us-291/10 i Kir-Us-294/10. Ovo rješenje dostavljeno je strankama.

 

              Iz ovako izložene kronologije postupanja prvostupanjskog suda nedvojbeno slijedi da su sve odluke tog suda donesene na temelju suglasnih prijedloga stranaka, te su potpuno u skladu sa sadržajem tih prijedloga. Ovdje treba ponoviti da su privremene mjere osiguranja određene spomenutim rješenjima suca istrage donesene na temelju odredaba ZKP/08 i OZ-a. Naime, ZOPOIK je stupio na snagu 01. siječnja 2011., a na temelju prijelaznih i završnih odredaba tog Zakona (čl. 31. st. 1.) postupci u predmetima osiguranja oduzimanja i donošenja odluka o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u kojima je do dana stupanja tog Zakona na snagu donesena prvostupanjska odluka, nastavit će se prema odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja tih postupaka. U ovom kaznenom predmetu nepobitno su rješenja suca istrage na temelju kojih su određene privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi donesene na temelju odredaba ZKP/08 i OZ-a, pa se stoga i moraju nastaviti prema odredbama tih propisa, a ne ZOPOIK-a, kako to neosnovanu sugeriraju žalitelji. Pozivanje žalitelja na odredbu čl. 31. st. 2. ZOPOIK-a ne utječe na navedeno, jer se tom odredbom predviđa primjena odredaba ZOPOIK-a „ako na dan stupanja ZOPOIK-a na snagu nije donesena odluka o osiguranju oduzimanja ili oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ili ako je prvostupanjska odluka iz st. 1. tog članka ukinuta i predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje“, a u konkretnom slučaju ne radi se o niti jednoj od tih situacija.

 

              Razmatrajući stoga kronologiju zbivanja u svjetlu tada važećih propisa za odlučivanje o privremenim mjerama osiguranja oduzimanja imovinske koristi, jasno je da je prvostupanjski sud tretirao inicijativu opt. N. J. za prijenos sredstava na račun Županijskog suda u Zagrebu kao prijedlog protivnika osiguranja za davanje jamčevine, s kojim  se suglasio predlagatelj osiguranja USKOK (jer je time u suštini naknadno izjavio da se, umjesto privremene mjere, zadovoljava davanjem određene jamčevine od strane protivnika osiguranja), te je stoga naloživši prijenos novčanih sredstava na račun Županijskog suda u Zagrebu prihvatio i odredio jamčevinu umjesto privremene mjere. Iako je točno da je o takvom suglasnom prijedlogu stranaka trebalo donijeti rješenje, taj propust prvostupanjskog suda nikako se, ima li se u vidu sve izloženo, ne može izjednačiti s nepostojanjem pravne osnove za prijenos tih sredstava. Naime, ne samo što je inicijativu za prijenos novčanih sredstava na račun Županijskog suda u Zagrebu dala obrana opt. N. J., a potom i obrana opt. trgovačkog društva F. M. d.o.o., s čim se usuglasio USKOK, već i odluke suda u cijelosti sadržajno korespondiraju takvom međusobno usuglašenom prijedlogu stranaka, pri čemu su stranke pažljivo pratile svaku fazu odvijanja te operacije, te inicirale nastavak i okončanje tog postupka. Nesumnjivo je da je i do ukidanja ranije određenih privremenih mjera rješenjem prvostupanjskog suda došlo primjenom čl. 317. st. 3. OZ-a, a nakon što je novac prenesen na račun Županijskog suda u Zagrebu, a što je odgovarajuće zakonom predviđenom uvjetu da protivnik osiguranja da jamčevinu.

 

                Iz izloženih razloga nema govora o povredi kaznenog zakona, a i činjenično je stanje potpuno i pravilno utvrđeno, pa je zbog toga, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 05. prosinca 2016.