Broj: P-1160/2015

(ranije: P-2273/2014)

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: …, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Rovinjska 2a, protiv tuženika G. P.,  P., F. 1, OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici po zaposlenju G. L., dipl. iur. i Š. V., dipl. iur., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. listopada 2016. u nazočnosti zastupnika po zakonu tužiteljice i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu održanom dana 6. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuje se da je REPUBLIKA HRVATSKA vlasnik 1/24 dijela kč.br. zgr. 638 k.o. Pula, s kojom je povezano pravo vlasništva stana na prvom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaone i hodnika, ukupne površine 47,92 m2, što je tuženik dužan trpjeti te će, po pravomoćnosti ove presude, zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Puli izvršiti brisanje upisa prava vlasništva u korist tuženika G. P., uz istovremeni upis prava vlasništva u korist Republike Hrvatske, u roku od osam dana.

 

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna, u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

             

Tužiteljica je dana 19. studenog 2014. podnijela naslovnom sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva.

 

U tužbi navodi da se, sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali da tuženik nije prihvatio zahtjev, pa da je zato podnijela ovu tužbu.

Navodi kako je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, tuženik u postupku povezivanja zemljišnih knjiga i knjige položenih ugovora rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Z-3205/11 i Rz-61/11, upisan kao suvlasnik u 1/24 dijela na kč. zgr. 638, k.o. Pula, a s kojim je povezano pravo vlasništva stana na prvom katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, ukupne površine 47,92 m2. Ističe kako je u postupku povezivanja zemljišnih knjiga i knjige položenih ugovora za kč.br. zgr. 638 k.o. Pula za zgradu koja se nalazi u P., na adresi J. 40, tuženik G. P. na temelju rješenja Općinskog suda u Puli, posl.broj: Z-3205/11, Rz-61/11 upisan kao vlasnik 1/24 dijela kč.br. zgr. 638 k.o. Pula, s kojom je povezano pravo vlasništva stana na prvom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaone i hodnika, ukupne površine 47,92 m2, te kako je protiv toga rješenja tužiteljica je podnijela prigovor 20. ožujka 2012. koji je rješenjem Općinskog suda u Puli, RZ-61/11, Z-3205/11, Z-3107/12 odbijen kao neosnovan. Ističe kako je sud u obrazloženju rješenja donesenog povodom prigovora tužiteljice zaključio da je G. P. (odnosno njegov pravni prednik ) sklapao ugovore o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u predmetnoj zgradi na koje je Republike Hrvatska bez primjedbi stavljala potpis valjanosti istih, te da je tuženik s obzirom na dostavljene isprave učinio vjerojatnim svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu.

Ističe kako iz naknadno pribavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni stan bivše društveno poduzeće S. T. p. i v.-s. o. s.p.o. prenijelo F. s. g. O. P., ali da stan nije prodan prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da se smatra neprocijenjenom imovinom u smislu prijašnjeg  čl. 49. st. 2. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj 145/10), koji je u vrijeme donošenja rješenja suda bio na snazi, kao i u smislu odredbe čl. 65. st. 2. i 3. važećeg Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 94/13 ).

Tužiteljica navodi kako je navedenim odredbama koje su istovjetnog sadržaja propisano da se neprocijenjenom, u smislu tog Zakona, smatraju i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela Fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ( Narodne novine broj, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02 ), te da je stavkom 3. odredbe određeno da imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, te imovina u obliku pokretnina i potraživanja koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo Republike Hrvatske.

Nadalje navodi kako je iz rješenja H. f. z. p. od 22. listopada 1996. razvidno da predmetna nekretnina nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća S. P., a da prema dopisu C. z. r. i r. od 19. veljače 2014. proizlazi da vrijednost stanova poduzeća nije uključena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe.

Ističe kako je iz dopisa navedenog društvenog poduzeća od 1. lipnja 1992. razvidno  da je S. p.o. P. dostavio popis stanova koji su izuzeti iz vrijednosti društvenog kapitala, te predani na gospodarenje F. s. i k. g. O. P., te kako prema navedenom popisu proizlazi da se predmetni stan nalazi dopisan na listi, a kao korisnik stana naveden je L. (L.) P. s naznakom da stan nije unesen u stambeni fond. Iz popisa suvlasnika upravitelja predmetne zgrade razvidno je da se kao stanar vodi M. P., supruga L. P., a iz dopisa G. P. od 6. lipnja 2007. upućenom Ministarstvu obrane razvidno je da je pravni slijednik S. p.o. - Y. C. d.d. izdalo potvrdu da predmetni stan koji koristi L. P. nije u vlasništvu Y. C. d.d. Pula.

Tužiteljica navodi kako je svu navedenu dokumentaciju dostavio uz zahtjev za mirno rješenje spora D. P., sin L. P. koji je od Republike Hrvatske tražio sklapanje ugovora o prodaji stana temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, o kojem zahtjevu Ministarstvo obrane nije donijelo odluku.

Pored toga, navodi kako je iz povijesnog zk. izvatka za kat. čest. 638 k.o. Pula razvidno da pravni prednik tuženika nije imao upisano pravo korištenja na predmetnoj zgradi već pravni prednik tužiteljice, te je prije provedbe rješenja iz točke I. tužbe tužiteljica bila upisana kao vlasnik zgrade i predmetnog stana.

Slijedom navedenog, tužiteljica smatra kako je ona vlasnik stana navedenog u točci II. tužbe na temelju odredbe čl. 65. st. 2. i 3. Zakona o upravljanju i raspolaganju državnom imovinom (Narodne novine, broj 94/13), te odredbi č1. 360.-366. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.

 

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti smatrajući ga u cijelosti neosnovanim. Potvrđuje kako su točni navodi tužiteljice da se tužiteljica prije podnošenja tužbe obratila tuženiku za mirno rješenje ovog spora, isti nije prihvaćen od tuženika, upravo iz razloga koji su navedeni u ovom odgovoru na tužbu i  budući tuženik smatra da je zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

Tuženik ističe kako su točni navodi tužitelja da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli - Pola tuženik upisan kao vlasnik stana označenog kao 20. etaža 1/24 dijela k. č. br. 638/zgr., k.o. Pula, s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na prvom katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika površine 47,92m2, upisan u poduložak 20 z.k.u1.15323 k.o. Pula, kao i da su točni navodi tužiteljice da je tuženik pravo vlasništva na tom stanu upisao u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora temeljem rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj RZ-61/11 odnosno Z-3205/11 od dana 26. siječnja 2013., kao i da je u tom postupku prigovor ovdje tužiteljice protiv tog upisa odbijen kao neosnovan.

Navodi kako je upravo u navedenom postupku povezivanja dokazao svoje pravo vlasništva na spornom stanu dostavom isprava i to potvrda kojima se potvrđuje da sporni stan predstavlja dugotrajnu imovinu tuženika, te kartice osnovnog sredstva odnosno amortizacije kao dokaza vlasništva stambenog prostora temeljem kojih isprava je sporni stan i upisan u knjigu dugotrajne imovine tuženika. Napominje da je navedena isprava odnosno amortizacija kao dokaza vlasništva stambenog prostora bila dokaz o pravu vlasništva i u postupcima prodaje stanova po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Međutim, tuženik ističe da u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora poslovni broj RZ-61/11 tužiteljica nije isticala da bi bila vlasnik spornog stana već je takve tvrdnje istaknula tek u prigovoru protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj RZ-61/11odnosno Z-3205/11 od dana 26. siječnja 2013. kojim rješenjem je kao vlasnik upisan tuženik, iako je iz dokumentacije koju tužiteljica dostavlja u prilogu tužbi razvidno da je tužiteljica tom dokumentacijom raspolagala i prije postupka povezivanja, pa da se ne radi ni o kakvoj naknadno pribavljenoj dokumentaciji.

Također, ističe kako tužiteljica nikada prije izjavljivanja tog prigovora nije u odnosu prema tuženiku isticala nikakve zahtjeve vezano za sporni stan, štoviše, da je upravo tuženik za taj stan čitavo vrijeme plaćao i još uvijek plaća troškove redovnog održavanja nekretnine odnosno zajedničku pričuvu, a koja obveza plaćanja je obveza vlasnika sukladno čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Nastavno, tuženik ističe da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan izgrađena još 1880. što da je razvidno iz zapisnika o bodovanju stana pa da je osnov na koji se poziva tužitelj neprimjenjiv u ovoj pravnoj stvari, jer da se taj stan ne može smatrati imovinom koja nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala poduzeća S. u smislu Zakona o upravljanju državnom imovinom, jer to poduzeće nije za taj stan, a niti za preostale stanove u toj zgradi, udružilo sredstva niti za kupovinu za izgradnju istih, a navedeno da je razvidno iz činjenice da je upravo pravni prednik tuženika prodavao stanove u predmetnoj zgradi, te je upravo tužiteljica na te ugovore o prodaji davala mišljenje odnosno klauzulu o pravnoj valjanosti ugovora koja ima snagu pravomoćnog rješenja odnosno pravomoćnog upravnog akata pa da je razvidno da su tvrdnje tužiteljice u cijelosti kontradiktorne.

Navodi kako iz dostavljene amortizacione liste nije moguće utvrditi broj stana kako bi se mogla utvrditi vjerodostojnost podataka dopisanih rukom niti je moguće tko je izvršio dopisivanje tih podataka jer svi ostali stanovi imaju točnu naznaku šifre odnosno broja a po tom su se broju vodili podaci i plaćala se amortizacija. Ističe također kako upravo tuženik u odnosu na sporni stan vrši vlasnička ovlaštenja, te je u posjedu spornoga stana, a sama tužiteljica dostavlja pismeno iz kojeg je razvidno da je 1. lipnja 1992. sporni stan vratila na upravljanje i davanje pravnom predniku tuženika F. k. i s. g. P., pa čak i da su točne tvrdnje tužiteljice, obzirom na samostalnost i kvalitetu posjeda koji je nesporno kvalificiran odnosno pošten, istinit i zakonit kao i vrijeme posjedovanja tuženika od preko 20 godina tuženik smatra kako je pravo vlasništva na spornom stanu, prije podnošenja ove tužbe, stekao po samom zakonu odnosno dosjelošću i to temeljem čl. 159. i č1.160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pa da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

Slijedom navedenog tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti uz nalog tužitelju za plaćanjem troškova postupka.

 

Na navode iz odgovora tužbu tužiteljica se očitovala navodeći kako su neosnovani navodi tuženika da je pravo vlasništva na spornom stanu stekao ispravama i potvrdama, a kojim se potvrđuje da sporni stan predstavlja dugotrajnu imovinu tuženika, jer se pravo vlasništva sukladno čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 11/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) stječe na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, pa da prema tome, dokaz vlasništva ne može biti isprava kojom se utvrđuje da je sporni stan upisan u knjigu dugotrajne imovine tuženika.

Ističe kako je predmetni stan bio društveno vlasništva na kojem je bilo upisano pravo korištenja bivšeg društvenog poduzeća S., t. p. i v.-s. o. s.p.o., a koji stan, društveno poduzeće tijekom pretvorbe nije procijenilo u vrijednost društvenog kapitala, pa da stoga predstavlja neprocijenjenu imovinu. Ističe kako ovaj stan nije prodan sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da se smatra neprocijenjenom imovinom u smislu ranijeg članka 49. st. 2. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj 145/10), a sada odredbi čl. 65. st. 2. i 3. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 94/13). Tužiteljica ističe kako je iz naprijed navedenog razvidno da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na temelju zakona.

 

Proveden je dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 4-98 spisa), dokumentaciju uz odgovor na tužbu (str. 106-122 spisa) te je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižnog odjela Rz-61/11.

 

Između stranaka nije sporno da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, tuženik upisan kao vlasnik stana označenog kao 20. etaža 1/24 dijela k. č. br. 638/zgr., k.o. Pula, s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na prvom katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika površine 47,92m2, upisan u poduložak 20 zk. ul. 15323, k.o. Pula, da je tuženik pravo vlasništva na tom stanu upisao u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora temeljem rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj RZ-61/11 odnosno Z-3205/11 od dana 26. siječnja 2013., kao i da je u tom postupku prigovor ovdje tužiteljice protiv tog upisa odbijen kao neosnovan.

Sporno je, je li navedeni stan bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja društvenog poduzeća S. P., je li on predmetni stan prenio F. s. g. O. P., te smatra li se predmetni stan imovinom neprocijenjenom u smislu prijašnjeg čl. 49. st. 2. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj 145/10), koji je u vrijeme donošenja rješenja suda bio na snazi, kao i u smislu odredbe čl. 65. st. 2. i 3. važećeg Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 94/13 ), pa s obzirom na to, tko je vlasnik navedenog stana.

 

Iz Izvadaka iz zemljišne knjige za predmetni stan, utvrđeno je da je isti upisana kao vlasništvo tuženika u 1/1 dijela.

 

Rješenjem Općinskog suda u Puli, posl. broj Rz-61/11 od 26. siječnja 2012., tuženik je upisan vlasnikom na predmetom stanu.

 

Iz Rješenja H. f. z. p. od 22. listopada 1996. proizlazi da nekretnina označena kao k.č. broj 638/zgr., k.o. Pula, u kojoj se nalazi predmetni stan nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe. Isto je utvrđeno iz dopisa C. z. r. i p. od 19. veljače 2014., koji je utvrdio kako vrijednost stanova poduzeća S. P. (Y. C.) nije uključena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe.

 

Na temelju Potvrde Trgovačkog suda u Zagrebu od 20. svibnja 2014. i povijesnog izvatka iz sudskog registra, utvrđeno je kako je društvo Y. C. d.d., danas X. P. d.o.o. Z., pravni slijednik poduzeća S. P. d.d. iz P., I. 15.

 

Iz Odluke Radničkog savjeta poduzeća S. p.o. P. broj 58/92, utvrđeno je kako je predmetni stan izuzet iz društvenog kapitala poduzeća S. P., te je predan na gospodarenje F. s. i k. g. O. P.

 

U konkretnom slučaju, budući se radi o stanu koji nije unijet u društveni kapital u postupku pretvorbe, ne može se primijeniti Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, već posebni zakoni na što upućuje  odredba čl. 390. st. 2. u svezi sa st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014; u daljnjem tekstu ZV).

 

Odredbom čl. 47. st. 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99; dalje: ZPDP), propisano je da se stanovi čija vrijednost ne ulazi u društveni kapital poduzeća, predaju na gospodarenje fondovima u stambeno-komunalnom gospodarstvu. Dok se na temelju posebnog propisa ne riješe vlasničkopravni odnosi glede tih stanova, fondovi imaju sva prava davaoca stana na korištenje s time da ih ne mogu otuđiti.

 

Na osnovi odredbe čl. 1. Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 53/90 i 76/93), 31. prosinca 1990. prestale su djelovati bivše samoupravne interesne zajednice u stambenoj i komunalnoj djelatnosti, te su nastavile s radom kao Fondovi u stambenom i komunalnom gospodarstvu.

 

Odredbom čl. 32. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95; dalje: ZKG) propisano je da Fondovi u stambenom i komunalnom gospodarstvu u dijelu koji se odnosi na komunalno gospodarstvo prestaju s radom u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog Zakona. Dakle, u dijelu djelatnosti koja se po tom zakonu ne smatra komunalnom, Fondovi su i dalje egzistirali. Odredba čl. 32. st. 2. i 3. ZKG-a rješava pitanje imovine prava i obveza fondova u dijelu kojem su prestali postojati; st. 2. određeno je da će danom prestanka rada fondova jedinice lokalne samouprave preuzeti nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze fondova; st. 3. određeno je da sporove koji mogu nastati u provedbi st. 2. ovog čl. rješavaju sporazumno jedinice lokalne samouprave. U slučaju izostanka sporazumnog rješenja odluku će donijeti arbitraža koja se sastoji od predstavnika ministarstva nadležnog za poslove komunalnog gospodarstva, županije i jedinice lokalne samouprave.

 

Prema čl. 386. ZV-a, F. u s. g. prestali su radom u roku od 12 mjeseci od stupanja na snagu tog Zakona.

 

Na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o prestanku rada Fondova u stambenom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 64/97; dalje: Uredba). Člankom 3. st. 1. Uredbe određeno je da jedinice lokalne samouprave i G. Z., na području kojih je Fond upravljao stambenim zgradama, danom prestanka rada Fonda preuzimaju nekretnine toga Fonda, koje se nalaze na njihovom području i preuzimaju prava i obveze u vezi s tim nekretninama.

 

 Međutim, to što su jedinice lokalne samouprave davale stan u najam ili bile pasivno legitimirane u parnici glede prava i obveza u vezi s nekretninama koje su preuzele, a kojima su ranije upravljali fondovi, ili pak to što su (čl. 5. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) općine i gradovi imali ovlast pored svojih stanova, prodavati i stanove koji su predani na gospodarenje fondovima - ne znači da su na taj način stekle pravo vlasništva tih stanova. Naime, prestankom rada fondova u stambenom i komunalnom gospodarstvu, jedinice lokalne samouprave preuzele su stanove koje se nalaze na njihovom području, preuzimajući time ujedno i prava i obveze u vezi s tim stanova. Međutim, na taj način one nisu stekle pravo vlasništva na tim stanovima već su samo na temelju zakona izvršavale prava i obveze iz prava vlasništva, dok se ne riješi vlasničko-pravni status takvih nekretnina.

 

Slijedom svih navedenih propisa, nema osnove za zaključak da su stanovi koje su društvena poduzeća izuzela iz pretvorbe i koji nisu bili otkupljeni prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02) - postali vlasništvo jedinica lokalne samouprave. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 47. st. 2. ZPDP-a propisano da će se posebnim propisom riješiti vlasničkopravni status takvih stanova, a čl. 3. st. 1. Uredbe i čl. 32. st. 2. ZKG-a kao pravni slijednici Fonda, jedinice lokalne samouprave imale su prava i obveze koje su imali fondovi.

  

S tim u vezi treba napomenuti da je u čl. 47. Zakona o privatizaciji (Narodne novine broj 21/96, 71/97 i 73/00) bilo propisano da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose H. f. z. p. (dalje: HFP), ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu. Stupanjem na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10) prestao je važiti Zakon o privatizaciji, dok je prema odredbi čl. 58. tog Zakona HFP prestao s radom 31. ožujka 2011., a osnovana A. z. u. d. i. preuzela je imovinu HFP-a, ali ne i nekretnine u vlasništvu HFP-a, jer su one postale vlasništvo Republike Hrvatske. U čl. 49. st. 1., 2. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom određena je tzv. neprocijenjena imovina koju, između ostalih, čine i stanovi koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koji nisu uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom, kao i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Ovi stanovi su zakonom utvrđeni kao imovina čiji je vlasnik Republika Hrvatska. Identične odredbe u čl. 65. st. 1., 2. i 3. sadrži Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 94/13), stupanjem na snagu kojeg je prestao važiti Zakon o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj 145/10 i 70/12).

 

              Na temelju svega izloženog, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

              Tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo kako je nesporno da je u kvalificiranom odnosno poštenom, istinitom i zakonitom posjedu, kao i da je u tom posjedu preko 20 godina, pa smatra kako je pravo vlasništva na spornom stanu, prije podnošenja ove tužbe, stekao po samom zakonu odnosno dosjelošću i to temeljem čl. 159. i č1.160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pa da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

              Budući tuženik u pogledu ovih navoda nije postavio protutužbeni zahtjev, sud o istome nije odlučivao.

 

Tužiteljica je zatražila naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn i to za sastav tužbe u iznosu od 750,00 kn, sastav podneska od 27. siječnja 2015. u iznosu od 750,00 kn, za pristup na pripremno ročište od 21. travnja 2016. u iznosu od 750,00 kn i za pristup na ročište 24. listopada 2016. u iznosu od 750,00 kn.

 

Tuženik je zatražio trošak postupka u iznosu od 200,00 kn za sudsku pristojbu na odgovor na tužbu.

 

Temeljem čl. 155. ZPP-a, sud je ocijenio da je sav zatraženi trošak bio potreban za vođenje ove parnice, te je priznat u cijelosti, a budući je  tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, to je sud temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a naložio tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna.

 

U Pazinu 6. prosinca 2016.