Broj: Gž-2097/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nataše Jerković, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Denis Pancirov Parcen, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. U. pok. M. iz Z., P. R. 29, OIB:…, koga zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u I., protiv tuženika L. d.o.o. P., T. bana J. 4, OIB:…, koga zastupa zz N. R., a ovaj zastupan po punomoćniku Z. A., odvjetniku u M., radi isplate i predaje, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj P-1462/2015 od 28. travnja 2015., u sjednici održanoj dana 21. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se djelomično tuženikova žalba i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj P-1462/2015 od 28. travnja 2015. u dijelu pod točkom I. 2. njezine izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj P-1462/2015 od 28. travnja 2015. u dijelu pod točkom I. 1. i III. njezine izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime zakupnine protuvrijednost iznosa u kunama od 2.291,65 EUR za svaku godinu zakupa i držanje prostora i to za 2008., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013. i za 2014. ili ukupno 16.041,55 EUR-a protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a u vrijeme isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja dospijeva za svaku godinu 1. siječnja istekom tekuće godine ubuduće do konačne isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena (točka I. 1. izreke) te da preda tužitelju u suposjed poslovni prostor u G., O. br. 3., čest. zgr. 178 k.o. G., u naravi prizemni objekt, ulaz br. 2 (točka I. 2. izreke). Nadalje je istom presudom odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je traženo da se tuženiku naloži da prestane sa smetanjem tužitelja u suposjedu navedenog poslovnog prostora (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.197,50 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv dijela navedene presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i parničnih troškova (točka I. i III. izreke) tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda te je predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Zahtijeva naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu na ime zakupnine iznosa od 2.291,65 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti za svaku godinu zakupa i držanja prostora i to za razdoblje od 2008. do 2014. odnosno ukupno 16.041,55 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke u vrijeme isplate s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te zahtjev za predaju u suposjed poslovnog prostora u G., O. br. 3., čest. zgr. 178 k.o. G., u naravi prizemni objekt, ulaz br. 2.

 

Među strankama nije sporno da su tužitelj kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik dana 18. svibnja 2005. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora u pogledu poslovnog prostora površine 20 m2, koji se nalazi u G., O. 3, u naravi prizemni objekt, i to ulaz vrata broj 2 u pravcu istok-zapad, na određeno vrijeme od pet godina, i to  od 1. lipnja 2005. do 31. svibnja 2010. te da je u pisanom ugovoru navedena godišnja zakupnina za predmetni poslovni prostor od 800 EUR-a, plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a.

 

Odlučujući o zahtjevu za isplatu prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio:

 

- da je stvarna ugovorena visina zakupnine za predmetni poslovni prostor bila 2.750,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama, time da je iznos od 800,00 EUR-a isplaćivan na tužiteljev račun, dok je iznos od 1.950,00 EUR isplaćivan na ruke  tužitelja,

 

- da je tužitelj pozvao tuženika da napusti predmetni poslovni prostor 2010. kada je zbog isteka ugovorenog roka prestao zakupni odnos što tuženik nije učinio tako da se i dalje nalazi u posjedu predmetnog poslovnog prostora,

 

- da je tuženik za trajanja zakupnog odnosa na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. lipnja 2009.  kupio od O. H. B. i M. J. sve nekretnine koje su one stekle nasljedstvom iza svoga prednika I. H., koji je naslijedio D. V. pok. D., pa tako i čest. zgr. 177 i 178 k.o. G., koje u naravi predstavljaju ne samo predmetni poslovni prostor, već i poslovni prostor označen kao "ulaz broj 1",

 

- da tuženik ne plaća tužitelju zakupninu od trenutka od kada je tuženik postao suvlasnik 1/6 predmetnog poslovnog prostora, tj. od 12. lipnja 2009.

 

S obzirom na prednja utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužiteljev zahtjev za isplatu zakupnine za predmetni poslovni prostor u iznosu od 2.291,65 EUR-a godišnje te je naložio tuženiku da isplati tužitelju za razdoblje od 2008. do 2014. ukupan iznos od 16.041,55 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate.

 

Zaključak prvostupanjskog suda o osnovnosti cjelokupnog zahtjeva za isplatu ne može se prihvatiti.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke stvarno ugovorile zakupninu za predmetni poslovni prostor u iznosu od 2.750,00 EUR-a godišnje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zašto vjeruje iskazu svjedoka G. R. da je stvarno ugovorena zakupnina za predmetni poslovni prostor u navedenom iznosu i te razloge u potpunosti prihvaća kao valjane i pravilne i ovaj drugostupanjski sud.

 

Ne može se, međutim, prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik za cijelo utuženo vrijeme dužan plaćati zakupninu u navedenom iznosu.

 

Pravilno, naime, tuženik navodi u žalbi da tužitelj može zahtijevati isplatu po osnovi zakupnine samo za vrijeme trajanja zakupnog odnosa odnosno do 31. svibnja 2010., kada je prestao zakupni odnos među strankama. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je uredno podmirivao ugovorenu zakupninu do trenutka sklapanja kupoprodajnog ugovora u pogledu 1/6 dijela predmetnog poslovnog prostora s prodavateljicama O. H. B. i M. J., a osim toga svjedok G. R. je u svojem iskazu naveo da je tužitelju plaćena zakupnina za  2005., 2006., 2007. i 2008. i to 800,00 EUR-a na tužiteljev račun, dok mu je na ruke isplatio svake godine po 1.950,00 EUR-a. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude propustio ocijeniti navedene navode tuženika u pogledu plaćanja zakupnine i iskaz svjedoka G. R., zbog čega se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju nije ništa plaćeno na ime zakupnine za 2008. i 2009.

 

Pravilno tuženik ističe u žalbi da tužitelj za razdoblje nakon 31. svibnja 2010., kada je prestao zakupni odnos među strankama, do 31. prosinca 2014. nema pravo zahtijevati isplatu po osnovi zakupnine. Naime, o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva za isplatu za korištenje predmetnog poslovnog prostora od strane tuženika u navedenom razdoblju treba se odlučiti primjenom mjerodavnih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12  i 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP) koje uređuju pravni položaj poštenog posjednika (članak 164. ZVDSP-a) odnosno pravni položaj nepoštenog posjednika (članak 165. ZVDSP-a).

 

Prema odredbi članka 164. stavka 1. ZVDSP-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

 

Odredbom članka 165. stavka 1. ZVDSP-a propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

Budući da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije raspravio i utvrdio činjenice koje su u svjetlu odredaba članka 164. odnosno članka 165. ZVDSP-a odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za korištenje tužiteljeva suvlasničkog dijela predmetnog poslovnog prostora, činjenično stanje je u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega se u tom dijelu ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja, koji je konačno uredio u podnesku koji je predao na ročištu od  6. veljače 2015., navodeći kako prema tužitelju ima potraživanje u iznosu od 5.500,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, a na ime koristi koju tužitelj ima od upotrebe tuženikova dijela poslovnog prostora kojega je dao u zakup Katarini Kuran.

 

Razlozi prvostupanjskog suda izneseni u obrazloženju prvostupanjske presude u pogledu tuženikovog prigovora radi prebijanja su nerazumljivi i kontradiktorni. Naime, prvostupanjski sud najprije u obrazloženju navodi da je prigovor radi prebijanja neosnovan, da bi nakon toga naveo da o postojanju ili nepostojanju potraživanja sud nije meritorno odlučivao zbog čega izreka presude ne sadrži odluku o postojanju i nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP), na koju tuženik opravdano upozorava u žalbi.

 

Kad odlučuje u povodu prigovora radi prebijanja, sud će, ako utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, u izreci uvijek odlučiti o protutražbini koja je istaknuta prigovorom radi prebijanja (članak 338. stavak 3. ZPP-a). Ako sud utvrdi da postoji utužena tražbina tužitelja, a da ne postoji protutražbina tuženika tada će u izreci (1) utvrditi utuženu tražbinu tužitelja, (2) utvrditi da protutražbina istaknuta radi prebijanja ne postoji  (3) prigovor radi prebijanja odbiti i (4) osuditi tuženika na ono što je zatraženo kondemnatornim tužbenim zahtjevom. Ako, međutim, utužena tražbina postoji, a protutražbina nije kompenzabilna tada će sud u izreci (1) utvrditi postojanje utužene tražbine tužitelja, (2) odbiti prigovor radi prebijanja kao neosnovan i (3) osuditi tuženika na ono što je zatraženo kondemnatornim tužbenim zahtjevom. Ako, pak, utvrdi da utužena tražbina postoji, ali da postoji i prijebojna protutražbina sud će u izreci (1) utvrditi postojanje utužene tražbine tužitelja, (2)  utvrditi prijebojnu protutražbinu tuženika (do visine utužene tražbine tužitelja), (3) prebiti utvrđene tražbine, (4) eventualno prihvatiti kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na nekompenzirani dio njegove tražbine, (5) odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili djelomično ovisno o tome u kojoj bi mjeri bila prebijena tražbina s obzirom na koju je istaknut.

 

Zbog iznesenog je trebalo na temelju odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu od 16.041,55 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a s pripadajućim zateznim kamatama i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu na koju je upozorio ovaj sud, te će raspraviti i utvrditi činjenice na koje je ukazano u ovoj rješidbi a koje se odnose na a) plaćanje zakupnine za trajanja zakupnog odnosa među strankama, b) naknadu za korištenje poslovnog prostora nakon prestanka zakupnog odnosa, te za slučaj da utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine i c) postojanje protutražbine istaknute radi prebijanja. Pritom treba imati na umu da je tuženik dužan dokazati da je platio dužnu zakupninu, odnosno da tužitelj nije dužan dokazivati da mu tuženik nije platio zakupninu, jer bi to predstavljalo dokazivanje negativne činjenice koja se ne dokazuje. S druge strane tužitelj je što se tiče zahtjeva za isplatu naknade za korištenje poslovnog prostora nakon prestanka zakupnog odnosa dužan dokazati svoju aktivnu legitimaciju, tj. da je vlasnik odnosno suvlasnik predmetnog poslovnog prostora i da tuženik bez valjane pravne osnove koristi predmetni poslovni prostor. Tek nakon toga sud će donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

 

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da preda tužitelju u suposjed predmetni poslovni prostor.

 

Naime, odredbom ovdje mjerodavnog članka 21. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (“Narodne novine“, broj 91/96, 124/97, 174/04, 38/09, 125/11) je propisano da je nakon prestanka zakupa zakupnik dužan predati zakupodavcu poslovni prostor u stanju u kojemu ga je primio, ako nije drukčije ugovoreno ili propisano ovim Zakonom.

 

Prema tome zakupodavac iz ugovora o zakupu poslovnog prostora je aktivno legitimiran zahtijevati predaju u /su/posjed poslovnog  prostora po prestanku ugovora o zakupu neovisno o tome da li ima pravo vlasništva poslovnog prostora, slijedom čega tuženik neosnovano prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja.

 

Budući da tuženik kao zakupnik nakon prestanka zakupa nije ispunio svoju ugovornu obvezu i predao tužitelju kao zakupodavcu predmetni poslovni prostor, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev na predaju u suposjed predmetnog poslovnog prostora.

 

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a djelomično odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za predaju u suposjed predmetnog poslovnog prostora.

 

S obzirom na to da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i rješenje o troškovima postupka, s tim što će sud u nastavku postupka odlučiti i o troškovima ovoga žalbenog postupka.

 

U Splitu 21. prosinca 2016.