Broj: Gž-1106/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud po sucu Smiljki Premužić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z.., OIB …, kojeg zastupa O.d. M. iz Z., kao punomoćnik, protiv I. tužene V. F. G. iz Z., ., OIB … i II. tužene R. T. iz Z., OIB:… , obje zastupane po T. P., odvjetniku iz Z., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama broj Psp-163/15 od 30. lipnja 2016., dana 10.  siječnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama broj Psp-163/15 od 30. lipnja 2016.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je rješenje broj Psp-163/15 od 30. lipnja 2016. kojim je riješio:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženicima G.F. V. iz Z. i T. R. iz Z., da tužitelju K. M. (OIB:…) vrate oduzeti suposjed dijela nekretnine oznake kčbr. … u naravi deveterokatni stambeni objekt pop. br…. B. u. br…površine 1582 m2 upisana u z.k.ul.… k.o. Trnje i to suposjed suvlasničkog dijela nekretnine prostora stambene zgrade na adresi Z., na kojem su ugrađene pregrade koje onemogućavaju parkiranje vozila tužitelju, na način da tužene predaju tužitelju duplikat ključa koji otključava ugrađene pregrade ili da ukloni iste pregrade, pa se nalaže tuženima da prestanu sa svakim takovim ili sličnim smetanjem suposjeda tužitelja, sve u roku od 8 dana.

 

II. Tužene G. V. iz Z., i T. R. iz Z. dužne su tužitelju K. M. (OIB…) iz Z., naknaditi parnične troškove uz zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja rješenja pa do isplate, u roku od 8 dana."

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženima naknadi trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.“

 

Protiv citiranog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 u daljnjem tekstu ZPP) u svezi čl. 381. i 438. istog Zakona kao i protiv odluke o troškovima postupka i predlaže da se pobijano rješenje preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i potražuje troškove žalbe.

 

Odgovor na žalbu podnijele su tužene u kojem osporavaju žalbene navode tužitelja i predlažu da se pobijana odluka potvrdi.

             

Žalba je neosnovana.

 

Tužitelj zahtjev za posjedovnu zaštitu temelji na tvrdnjama da je u suposjedu dijela nekretnine k.č.br. … u naravi devetero katni stambeni objekt pop. br. … B.u. broj …., površine 1582 m2, upisana zk.ul.br… k.o. Trnje i to u suposjedu suvlasničkog dijela nekretnine na adresi V. i to prostora u razizemlju zgrade, a ispred sadašnjeg prostora stambene zgrade na navedenoj adresi, a koji prostor se duži niz godina koristi kao parkirni prostor suvlasnika i suposjednika predmetne zgrade te ga ja za tu svrhu koristio i tužitelj. Tvrdi da je bio u suposjedu navedenog prostora sve do neutvrđenog datuma prvog tjedna rujna 2015. kada su tužene novcem iz pričuve ugradile zapreke za pristup vozilima te da tužene odbijaju tužitelju dati ključ od ugrađenih pregrada.

 

Analizirajući provedene dokaze prvostupanjski sud utvrđuje da se sporno parkirališno mjesto nalazi u razizemlji zgrade te je sastavni dio pripadajuće zgrade i kao takav pripada u suvlasništvo odnosno suposjed svih stanara, da je većina stanara, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka, 80% donijeli odluku o načinu korištenja parkirališnog prostora te ugradnji parkirnih rampi s time da je odlučeno da se ključevi parkirnih rampi podijele onim vlasnicima stanova koji nemaju vlastite garaže te iz tih razloga ključ nije uručen tužitelju za kojeg je utvrđeno da je bio u suposjedu spornog parkirališnog mjesta, odnosno da su se do donošenja odluke o načinu parkiranja svi stanari parkirali gdje su uspjeli "uhvatiti" slobodno mjesto. 

             

Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi kako je temeljem dokaznog postupka stekao uvjerenje da je tužitelj bio u suposjedu predmetnog parkirališnog mjesta te da je izvršeno smetanje njegovog zadnjeg mirnog suposjeda, ali prema mišljenju tog suda pasivno legitimirani su svi suvlasnici odnosno stanari predmetne zgrade, jer se radi o zajedničkim dijelovima zgrade koji pripada svim suvlasnicima odnosno stanarima te su oni i donijeli odluku o načinu korištenja predmetnog dijela zgrade, a ne predstavnice suvlasnika ulaza D pa je stoga zbog promašene pasivne legitimacije tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

Tužitelj u žalbi ne ukazuje određeno koja bitna povreda odredba postupka je počinjena pred prvostupanjskim sudom, no ovaj sud ocjenjuje kako nije počinjana niti jedna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Međutim, tužitelj u žalbi osnovano ukazuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev stoga što nisu tuženi svi suvlasnici parkirališta kao zajedničkog dijela zgrade. Osnovano ukazuje da su tužene pasivno legitimirane iz razloga što on tvrdi kako upravo one mimo izričitog naloga treće osobe, dogovora suvlasnika, ne dodjeljivanjem ključeva predmetnih pregrada isključuju ga iz suposjeda predmetnog posjeda, te da one još uvijek raspolažu ključevima kojima mu mogu omogućiti suposjed predmetnog prostora pod dogovorenim uvjetima.

 

Iz iskaza tužitelja i tuženih proizlazi kako su svi oni stanari predmetne zgrade i da je tužitelj izvršavao suposjed predmetnog parkirališta parkirajući svoje vozilo na nekom od slobodnih mjesta sve do postavljanja rampi.

 

Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužitelj je ovlašten štititi suposjed od drugih suposjednika pa i tuženih, jer je potpuno isključen od dotadašnjeg suposjeda predmetnog parkirališta kao zajedničkog dijela zgrade postavljanjem rampi i ne dodjeljivanjem ključa, ali pod daljnjom pretpostavkom da za odlučivanje o tom zahtjevu nije nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu sukladno čl. 24. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12  i 152/14 – dalje: ZV).

 

Sukladno odredbi čl.42.st.1. i 2. ZV-a svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari, a donošenje odluke u svezi navedenog posao je redovite uprave.

 

Ukoliko su suvlasnici zajedničkih dijelova zgrade većinom glasova u smislu čl. 40. st. 1. i 2. ZV-a i sklopljenog međuvlasničkog ugovora donijeli valjanu odluku o načinu posjedovanja spornog parkirališta, time bi prema ocjeni ovog suda postavljanje rampi, sukladno donesenoj odluci bio poduzet u skladu sa zakonskim ovlaštenjem sukladno čl. 20. st. 4. u svezi čl. 40. st. 1. i. 2. ZV-a i navedena odluka obvezivala bi stanare zgrade.

 

Tužitelj u žalbi paušalno ističe kako odluka suvlasnika o načinu korištenja parkirališnog prostora te ugradnji parkirnih rampi na koju su se tijekom postupka pozivale tužene nije bila donesena u vrijeme oduzimanja posjeda, dok je tijekom postupka tvrdio kako se sa skupljanjem potpisa suglasnosti krenulo kada je zaprijetio tužbom ( list 52 spisa).

 

Budući su tužene isticale da se ne radi o samovlasnom poduzimanju čina oduzimanja suposjeda tužitelju, kada je dopušteno raspravljati o pravu na poduzimanje posjedovnih čina, konkretno o dopuštenosti postavljanja rampi i dodjeljivanju ključeva suvlasnicima koji nemaju garažu, sukladno odredbi čl. 22. st. 3. ZV-a trebalo bi raspraviti je li valjana odluka suvlasnika o načinu korištenja parkirališta kao zajedničkog dijela zgrade i veže li i tužitelja kao stanara te zgrade, te jesu li tom odlukom isključeni od dodjele ključeva posjednici garaža.  Time je nužno raspravljati o pravnom odnosu stranaka kao suposjednika, a tada suposjednik nije ovlašten tražiti zaštitu svog suposjeda od smetanja sukladno zakonskom ograničenju iz čl.24.st.2. ZV-a. Stoga je i pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl.24.st.2. ZV-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka. Budući je odbijena žalba tužitelja, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe kao neosnovan ( čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

Bjelovar, 10. siječnja 2017