Broj: Gž-1511/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Marine Tante, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Blanke Pervan, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika T. d.o.o. Z., OIB:… (dalje-tužitelja), zastupan po zakonskom zastupniku direktoru Z. Z., a on po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu F. K., A. V. i partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženika-protutužitelja: 1. E. V. i 2. K. V. (dalje-tuženika), obojica iz Z., i zastupani po punomoćnici A. J. Š., odvjetnici iz Z., radi predaje u posjed, utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru od 29. kolovoza 2016. godine poslovni broj P-1974/14, u sjednici vijeća održanoj dana 10. siječnja 2017. godine,

             

p r e s u d i o   j e

             

Odbija se žalba tužitelja T. d.o.o. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 29. kolovoza 2016. godine poslovni broj P-1974/14, dok se žalba tuženika E. i K. V. uvažava i djelomično preinačuje prvostupanjska presuda u točki III. njezine izreke tako da je tužitelj dužan tuženicima nadoknaditi daljnji parnični trošak u iznosu od kuna 36.666,66 kuna, s time da se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe i tuženika odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

Nalaže se tuženicima-protutužiteljima pod 1) E. V. i pod 2) K. V. predati tužitelju-protutuženiku T. d.o.o. Z. u posjed, slobodan od osoba i stvari, dio nekretnine oznake čest. zem. 1603/1 k.o. Zadar, u površini od 404 m2, koji je na Skici vještaka mjernika N. K., dipl. ing. geod. od 3. rujna 2010. godine omeđen dužinama A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-A i obojan žutom bojom, koja Skica je sastavni dio ove Presude, u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj pod 1) E. V. stekao pravo vlasništva, a tuženik-protutužitelj pod 2) K. V. valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva u odnosu na realni dio nekretnine oznake čest. zem. 1603/1 k.o. Zadar u površini od 404 m2, koji je na Skici vještaka mjernika F. V., dipl. ing. geod. od 16. ožujka 2015. godine, koja je sastavni dio ove Presude, omeđen dužinama A-B-C-D-A i obojan žutom bojom, te se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu ovoga Suda izvršiti uknjižbu prava vlasništva navedenih na njihova imena, svakoga za ½ dijela, uz istodobno brisanje postojećeg upisa s imena/naziva tužitelja-protutuženika.

III Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženicima-protutužiteljima parnični trošak u iznosu od 103.187,50 kn, u roku od 15 dana.“

              Protiv gornje presude žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, pobijajući i odluku o trošku, uz prijedlog da se presuda preinači.

              Protiv odluke o trošku žale se tuženici navodeći da je sud trebao priznati i trošak sastava ranije žalbe u predmetu pod brojem Gž-2359/14.

              U odgovoru na žalbu tužitelja tuženici su u bitnom osporili žalbene navode i predložili odbijanje žalbe.                                                          

              Žalba tužitelja nije osnovana, dok je tuženika osnovana.

Prije svega, po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U ukidnoj odluci ovog suda rečeno je:

- da je s obzirom na iznesene zahtjeve i navode stranaka tijekom postupka je bilo potrebno utvrditi tko je vlasnik, odnosno tko ima valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva prijepornog dijela čest. zem. 1603/1 k.o. Z., da iz zk. izvatka za kat. čest. 1603/1, zk. ul. 4236 od 14. siječnja 2004. godine proizlazi da je pravo vlasništva predmetne nekretnine uknjiženo u korist Samostana Sv. P. u P. za cijelo, odnosno prema kasnijim zk. izvadcima od 16. prosinca 2009. godine i 22. veljače 2011. godine u korist T. d.o.o. P.. Iz potvrde Samostana Sv. P. u P. od 14. siječnja 1940. godine proizlazi da su isti primili dohodak od M. V. za god. 1938. i 1939. godine, da iz uvjerenja o uspoređenju Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Z. od 28. veljače 2011. godine proizlazi da čest. zem. 2302, 2299, dio (2277, 2298) k.o. P., stara izmjera, odgovara čest. zem. 1603/1 k.o. Zadar, nove izmjere. Iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru posl. br. O-505/88 od 22. listopada 1990. godine iza pok. M. V., odnosno ispravka istog rješenja, proizlazi da su na ostavinskoj imovini M. V. nasljednicima proglašeni sinovi Š. V. i A. V, te unuk E. V., s tim da se među pobrojanim nekretninama ne nalazi prijeporna čest. zem. 1603/1 k.o. Zadar, ali je naznačeno pravo korištenja za čest. zem. 1603/2, čestica koje se prema preslikama katastarskog plana, i skici lica mjesta sa očevida od 3. rujna 2010. godine nalazi odmah do utužene čestice, te je na istoj kuća tuženika. Iz pisma potpisanog po M. V., i dvojici svjedoka, od 29. travnja 1951. godine proizlazi da isti priznaje da je sam samovoljno nasuo dio zemljišta na P. br. 2277/gr.il.br.291 u površini oko 40 m2 pred svojom kućom, te da priznaje vlasništvo Samostanu Sv. P. P. i obvezuje se da će u ime odštete godišnje davat 50 dinara,

- da iz podneska Ureda za katastar N.O.K. Zadar br. 748/53, Geodetske sekcije za novu izmjeru Zadar, proizlazi da su čest. zem. 1013/1, 1456/1, 1559/1, 1613/2, 2277, 2278 i 105 k.o. P., upisane u katastru kao posjed Samostana Sv. P. iz P.. Iz dopisa Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju Zadar od 3. veljače 1947. godine upućenog Oblasnoj komisiji za agrarnu reformu i kolonizaciju Split proizlazi kako se u posjedu Samostana Sv. P. u P. nalaze određene nekretnine u k.o. P. i k.o. P.. Utvrđeno je da su u slobodnom raspolaganju vlasnika nekretnine u gr. ul. 291, 301, 305, 306 k.o. P. i to čest. br. 1456/1, 1559/1,1013/1, 1613/2, 2277, 2278 i 105, dok su ostale nekretnine u obradi težaka pod feudalnim odnosom, te je prema popratnoj dokumentaciji naznačeno da je čest. zem. 2277 zemljište bez kmetskog prava. Iz odluke Oblasne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju o prekidanju postupka agrarne reforme i kolonizacije u Splitu 10. travnja 1947. godine također proizlazi da su u slobodnom raspolaganju vlasnika, posjednika Samostana Sv. P. između ostalog čest. br. 2277 k.o. P., površine 1040800 m2, odnosno da je predmetno zemljište bez kmetskog prava. Iz zk. upisa za čest. zem. stare izmjere 2302, 2277, 2298, 2299 sve k.o. P., iznesenog od strane zk. referentice ovog suda, proizlazi da su čest. zem. 2302 neplodno u površini od 74 m2, čest. zem. 2277 pašnjak u površini od 10045 m2, čest. zem. 2298 jaz-guvno u površini od 281 m2 i čest. zem. 2299 neplodno u površini od 578 m2, upisane u zk. ul. 291 k.o. P. i to kao tijelo 21.U B vlasničkom listu pod stavkom 1. na temelju zapisnika broj 158. izvida obavljenih za osnivanje zemljišnika za Poreznu općinu D. – K. iz posjeda pravo vlasnosti upisuje se na korist Samostana Sv. P. u P. za cijelo. Pod B 2 na temelju rješenja Sekretarijata za financije Narodnog odbora Općine Zadar br. 06-5483/2-1969 od 30. lipnja 1950. godine, zemljište opisano u A listu uknjižuje se kao društveno vlasništvo. Pod stavkom B 3, a na temelju prijedloga zaprimljenog 26. lipnja 1997. godine posl. br. Z-2201/97 na temelju čl. 365 zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima uknjižuje se brisanje uknjižbe društvenog vlasništva pod B 2, uknjižuje se pravo vlasništva nekretnine u A listu u korist Samostana Sv. P. u P.. U C teretnom listu pod stavkom 12. a na temelju zapisnika broj 158 izvida obavljenih za osnivanje zemljišnika za poreznu općinu D. – K. iz posjeda uknjižuje se na teret tijela 21. kmetsko pravo na korist I. I. pok. Š., reč. M. iz P.. Pod stavkom C 33, na osnovu čl. 1 i 2. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije uknjižuje se brisanje kmetskih prava. Zk referentica je posebno istaknula kako u odnosu na zk. ul. 291 k.o. P., zk. tijelo 21, niti jedan list nije uništen, te da se za kat. čest. 2302, 2299, 2277, 2298, sve k.o. P. kao nositelj kmetskog prava nigdje ne pojavljuje obitelj V.. Kako je prema povijesti upisa zk. ul. 291. dio zk. tijela 21. čest. zem. 2277 jaz površine 10045 m2 i to u C teretnom listu, stavak 14, bilo naznačeno da je uknjiženo na temelju zapisnika 158 teret 21 zk. bića kmetsko pravo u korist M. K., I. K., to je zk. referentica pozvana da se očituje u odnosu na predmetni povijest upisa. Zk. referentica je istaknula kako uvidom u predmetni zk, uložak nema evidencije o M. K. i I. K., s tim da je detaljnije pismeno očitovanje naknadno dostavila, a nakon podrobnije provjere u zemljišnim knjigama. Iz dostavljenog očitovanja od 16. travnja 2014. godine proizlazi da se kmetska prava na ime M. K. i drugi upisi pod C-12 kmetsko pravo na I. I. p. Š. reč. M. iz P. upisano na teret tijela 21, ne odnosi na čest. zem. 2302, 2299, 2277 i 2298 k.o. P., već uložak 305. k.o. P., jer da je uvidom u navedene zk. uloške utvrđeno da je došlo do greške budući su se listovi uložaka nalazili u dvije zemljišne knjige izmiješani. Iz skice lica mjesta sa održanog očevida od 3. rujna 2010. godine proizlazi da je dio čest. zem. 1603/1 koji tuženici drže u posjedu označen likom A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-A u površini od 404 m2,

- da svjedok B. M. (rođen 1933. g) iskazuje kako mu je poznata nekretnina koja je predmet spora, da je ista bila od Sv. P., a da je u najam i obrađivanje dobio M. V., djed od E., A. i K. V. M. da je imao dva sina Š. i T. i dvije kćeri Đ. i A. Š. da je pomagao ocu u obrađivanju utužene nekretnine koja je bila gumno za vršenje žita, pšenice i raži. Za obrađivanje da su davali najam  u žitu i pšenici, a kasnije da je ista pretvorena u vrt u kojem se sadilo zelje, selen, krumpir, od toga da je dio davao crkvi i to najviše krumpir, a on to da zna jer je sam osobno vidio. Također je iskazao da mu je poznato da je obitelj V. imala još zemlje za koju je davala dohodak. Na koncu je istaknuo kako zna da se upravo za ovu nekretninu davao dohodak, jer da se morao davati za svaku njivu,

- da svjedok M. R. (rođen 1940.g.) iskazuje po pričanju svojih roditelja, pa je tako naveo da mu je poznato da je predmetna nekretnina bila u vlasništvu I. P. koje se udala za M. V.. To inače da je bilo od crkve Sv. P., a P. da su bili kmetovi i da su zato davali dohodak, s tim da osobno nema saznanja da li je M. išta davao crkvi na ime obrađivanja, ali da pretpostavlja da jest jer da su svi plaćali,

- da svjedok Z. N. (rođen 1949. g.) iskazuje kako je predmetna nekretnina ranije bila gumno u vlasništvu djeda tuženika M. V. u, ali nije znao na koji način ju je isti stekao. Tuženici da su je stekli nasljeđivanjem iza pok. djeda. On da je 1961. godine došao u Zadar i da zna da je tamo sva zemlja pripadala Samostanu sv. P. i da su ljudi za to plaćali dohodak, ali da ne zna da li je i tko plaćao za utuženu nekretninu,

- da svjedok N. Š. (rođen 1950.g.) koji imao kuću u blizini utužene čestice iskazuje kako mu je poznato da je predmetna nekretnina vlasništvo obitelji P. iz S., bake E. i K. V., a danas da ista pripada njima. Po priči da zna da su svi iz S. koji su obrađivali zemlju morali plaćati danak Sv. P., u žitu ili novcu pa da zna da je 100% M. plaćao Sv. P. danak baš za tu nekretninu, gdje su imali gumno za čije korištenje su im drugi ljudi plaćali. Međutim, na kraju je naveo s obzirom da je u tom periodu bio tek dijete da se on toga osobno ne sjeća, ali da to zna po priči i generalno jer su svi P. plaćali dohodak. M. da je na tom području imao još zemlje,

- da svjedok Đ. P. (rođen 1948 g.) iskazuje kako mu je poznato da obitelj V. ima nekretninu koja je zapravo jaz, koji je kasnijih godina dobio naziv "Fratrov jaz", a tamo da se nalazilo obiteljsko gospodarstvo obitelji V. sa gumnom. Jaz da je nasut negdje 1970-tih godina, i od tada na tom području da je vrt kojeg obrađuju E. i K. V.. Po kazivanju roditelja da mu je poznato da je na tom području P. u vlasništvu Samostana bilo dosta nekretnina za koji se plaćao dohodak, ali da mu nije poznato da li ga je i obitelj V. plaćala,

- da svjedok Š. V. pok. M. (rođen 1927.g.) stric tuženika navodi kako je još njegov djed Š. P. pok. B. u P. na nekretnini gdje se nalazilo gumno vršio žito. Ta zemlja da je bila od Samostana Sv. P. i da su oni plaćali danak u novcu s tim da se ne sjeća iznosa, jer je bio još dijete. S vremenom su gumno prenamijenili u vrt u kojem su se sadile smokve, masline palma i to njegov otac pok. M. nakon Drugog svjetskog rata. Danas da taj vrt obrađuju njegovi nećaci E. i K. Nadalje, istaknuo je da mu nije poznato da je njegov otac plaćao neki dohodak Samostanu, jer je nasuo dio nekretnine koji nije smio, te da na pismu od 29. travnja 1951. godine ne može biti njegov potpis jer je on bio nepismen i samo je na sve dokumente stavljao otisak prsta, što je učinio i kada je ostavljao nasljedstvo. Ostale zemlje u Puntamici koju su obrađivali da se nalazi preko puta nekretnine gdje se nalazilo gumno koje je agrarom pripalo njegovom ocu, a nakon njegove smrti njegovu bratu A.,

- da svjedokinja Đ. V. pok. M. (rođena 1936.g) tetka tuženika iskazuje kako ona živi s nećakom E. u staroj obiteljskoj kući koja se nalazi odmah u neposrednoj blizini gdje se nekad nalazilo gumno, na kojem je još njen pok. pradjed B. vršio žito, nakon njega njegov sin Šime, a nakon Š., njen otac M. Njen otac M. da se oženio I. koja nije imala braće i sestara pa da je on došao u njenu obitelj i preuzeo brigu za tu nekretninu koja je pripadala Samostanu Sv. P. i za čije korištenje su plaćali danak. Na P. da su imali još zemlje, nešto od toga da je također pripadala Samostanu pa su i za nju plaćali danak. Kako je u to vrijeme imala nekih desetak godina da se jasno sjeća kako se Samostanu plaćao dohodak, 70-tih godina područje gumna da je njen otac prenamijenio u vrt, nakon čega je njen brat dio ogradio postavivši zidić od kamena, a danas ga obrađuju njeni nećaci E. i K.. Kao i Š. V. je potvrdila da je pok. M. V. bio nepismen i da na pismu od 29. travnja 1951. godine ne može bit njegov potpis,

- da je analizirajući iskaze saslušanih svjedoka proizlazilo da je svim saslušanim poznato da je obitelj V. na mjestu utužene nekretnine imala gumno za vršenje žita, međutim, svima je isto tako poznato da je predmetna nekretnina bila vlasništvo Samostana Sv. P. Nadalje, također im je poznato da su V. osim prijeporne nekretnine, imali još nekretnina na P. koje su obrađivali i za koje su Samostanu plaćali dohodak, a što ni sami tuženici ne spore. Nitko sa sigurnošću ne može iskazati da li je dohodak plaćan baš i za korištenje prijeporne nekretnine, iako pretpostavljaju da jest. Samo svjedoci Š. V. i Đ. V. potvrđuju da je izričito i za spornu nekretninu plaćan dohodak, s tim da je sud iskaze istih uzeo s određenom rezervom, a kad se uzme u obzir da su isti u bliskom srodstvu sa tuženima i osobno zainteresirani za ishod samog postupka. Svjedok B. M. je također potvrdio da je dohodak davan za utuženu česticu, ali s obrazloženjem da se isti morao davati za svaku njivu koja se koristila od Samostana  pa da se sigurno davao i za tu nekretninu, da tuženici prvotno ističu kako su vlasništvo na čest. zem. 1603/1 stekli dosjelošću, posjedovanjem stvari kroz zakonom određeno vrijeme, s tim da taj posjed mora bit kvalificiran ili barem pošten. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada. Međutim, sami tuženi tijekom postupka ne spore činjenicu da im je bilo poznato da predmetna nekretnina pripada Samostanu Sv. P., a što da je bilo poznato i njihovim prednicima koji su istu koristili i oduvijek bili svjesni da je predmetna nekretnina u vlasništvu Samostana Sv. P. Nadalje, također je potrebno istaknuti i činjenicu da je čest. zem. 1603/1 k.o. Z. nove izmjere, koja odgovora kat. čest. 2302, 2299, 2277 i 2298 k.o. P., prema izloženoj povijesti zk. upisa od 30. lipnja 1950. godine uknjižena kao društveno vlasništvo, a od 6. travnja 1941. godine do 1991. godine nije niti bilo moguće stjecati pravo vlasništva na društvenom vlasništvu. Tuženi pritom nisu ponudili niti jedan dokaz da su eventualno pravo vlasništva stekli posjedovanjem predmetne nekretnine u periodu od 40 godine do 6. travnja 1941. godine, a da se pritom radilo o poštenom posjedovanju nekretnine. Kasnije tijekom postupka tuženi ističu kako su vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekli nasljeđivanjem prednika M. V., a on razrješenjem agrarnog odnosa. Međutim, rješenje o nasljeđivanju iza pok. M. V., kao ostavinsku imovinu ne sadrži utuženu nekretninu, pa ni kao izvanknjižno vlasništvo. Ako je predmetna čestica 1603/1 k.o. Zadar, a kako to tuženi ističu zapravo dio kompleksa nekretnina, kao i nekretnina na kojoj imaju kuću 1603/2 i još neke okolne nekretnine, a koje su prednici tuženika istinito, zakonito i pošteno posjedovali te naslijedili iza pok. M. V., koji ju je stekao agrarom, postavlja se pitanje zašto onda i prijeporna čestica nije dijelila istu pravnu sudbinu, odnosno zašto onda ista nije sadržana u rješenju o nasljeđivanju iza pok. M. V.. Tuženici u spis nisu dostavili nikakav materijalni dokaz da su u evidencijama katastra bili upisani kao posjednici čest. zem. 1603/1, bilo oni osobno, bilo njihovi prednici. Tuženi ističu kako nisu u mogućnosti materijalnim dokazima (agrarnom odlukom, ili upisom kmetskih prava) potkrijepiti da je predmetna nekretnina stečena razrješenjem agrarnog odnosa, u prvom redu jer da je do formiranja zemljišne knjige za k.o. Z. 1970-tih godina, predmetna nekretnina odgovarala nekretninama oznake čest. zem. 2302 i 2277 k.o. P., koje su bile upisane u zk. ul. 291 za k.o. P. kao zk. tijelo 21. na kojima je pravo korištenja imao Samostan Sv. P. u P.. U pogledu tih nekretnina u tom zk. ulošku da postoje upisi starih tereta, odnosno kmetskih prava koji upisi datiraju iz 19. stoljeća, ali da je zk. ul. 291 djelomično uništen, odnosno nisu vidljiva sva kmetska prava koja su bila evidentirana u tom zk. ul. Međutim, u prilog iznesenoj tvrdnji o uništenom dijelu zk. uloška ne dostavljaju nikakav dokaz, a sama zk, referentica je na ročištu od 16. travnja 2014. godine izričito  istaknula da za zk. uložak zk. tijelo 21 k.o. P. nije uništen niti jedan C teretni list. Odnosno ista  je u očitovanju od 16. travnja 2014. godine istaknula kako u odnosu na čest. zem. 2302, 2299, 2277 i 2298 k.o. P. uložak 291 nema upisa kmetskih prava, odnosno da se kmetska prava na ime M. K. i drugi, I. I. p. Š. reč. M. iz P. upisane na teret tijela 21 odnose na uložak 305 k.o. P.. Ovako izlaganje zk. referentice također je u suglasju sa odlukom Oblasne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju o prekidanju postupka agrarne reformu i kolonizaciju u S. 10. travnja 1947. godine u kojoj stoji da su u slobodnom raspolaganju vlasnika, posjednika Samostana Sv. P. između ostalog čest. br. 2277 k.o. P., površine 1040800 m2, odnosno da je predmetno zemljište bez kmetskog prava. Jedini materijalni dokaz u prilog tvrdnji da je Samostanu Sv. P. plaćan danak jest potvrda od 14. siječnja 1940. prema kojoj isti potvrđuju da su od M. V. za god. 1938. i 1939. godine primili dohodak. Međutim, kako je ranije rečeno nesporno je utvrđeno da su tuženi, tj. njihovi prednici imali još zemlje u P. za koju su plaćali Samostanu dohodak pa se predmetna potvrda isto tako mogla odnositi na plaćeni danak za neku drugu, a ne utuženu nekretninu i to upravo one ostale okolne nekretnine 1603/1, 1609/1, 1609/2 k.o. Z. Indikativna je svakako i činjenica da je prema pismu od 29. travnja 1951. godine upućenog Samostanu Sv. P., pok. M. V. priznao da je samovoljno nasuo dio zemljišta br. 2277 k.o. P. (stara izmjera), odnosno upravo dio utužene nekretnine, budući je prema uvjerenju o uspoređenju razvidno da ista predstavlja dio čest. zem 1603/1 k.o. Z. (nova izmjera), koji pripada Samostanu Sv. P. i obvezuje se za isto plaćati odštetu od 50 dinara godišnje. Iako su svjedoci Š. V. i Đ. V. osporili da bi na predmetnom pismu bio potpis njihova oca M. V. jer da je isti bio nepismen, za istaći je da tuženi osim iskaza ovih svjedoka u prilog ovoj tvrdnji nisu dostavili nikakav drugi dokaz, a kako je već ranije rečeno sud nije u cijelosti iskaze ovih svjedoka cijenio istinitim smatrajući ih pristranim, osobno zainteresiranim za predmet spora. Na koncu je istaknuto i to da su tuženici u postavljenom protutužebnom zahtjevu pomiješali orginarno i derivativno sjecanje prava vlasništva, tražeći da se utvrdi da su stakli "valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva…a koje vlasništvo su stekao dosjelošću". Dakle, iz svega iznesenog (u prvom redu materijalnih dokaza zk. izvadaka, povijesti zk. upisa i ugovora o prodaji nekretnina) nedvojbeno je proizlazilo da je u trenutku podnošenja tužbe radi predaje u posjed prijepornog dijela čest. zem. 1603/1, kao vlasnik evidentiran tužitelj Samostan Sv. P., kasnije N. d.o.o. pa T. d.o.o. i da tuženici tijekom postupka ne spore da dio čest. zem. označen likom A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-A u površini od 404 m2 drže u posjedu. Prema odredbi čl. čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje ZVDSP) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda svoj posjed te stvari. Člankom 162. st.1. ZVDSP-a vlasnik mora da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu,

- da što se tiče dijela protutužbenog zahtjeva radi činidbe na priznanje i izdavanje tabularne isprave da je to zahtjev obvezno-pravne prirode koji pretpostavlja postojanje određenog građanskopravnog odnosa između ugovornih stranaka, a u konkretnom slučaju stranke nisu u takvom odnosu, tj. ne radi se o derivativnom stjecanu prava vlasništva nego, prema činjeničnoj osnovi tužbe, za koju je sud također vezan, na temelju zakona i to u pravom slijedu nasljeđivanjem prednika pok. M. V. pok. M., a on razrješenjem agrarnog odnosa pa tuženici nisu ovlašteni zahtijevati od tužitelja priznanje i izdavanje tabularne isprave već isključivo trpljenje upisa njihovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama pod pretpostavkom osnovanosti njihovih tvrdnji o stjecanju prava vlasništva po tom osnovu na spornom zemljištu i istaknutom prejudicijelnom deklaratornom dijelu petita koji dio je još uvijek egzistentan, ali sporan, a od njega ovisi i osnovanost pravog vlasničkopravnog zahtjeva tužitelja, da je sud prvog stupnja odbio protutužbeni i prihvaća tužbeni zahtjev iz razloga što je tužitelj upisan u zemljišnoj knjizi kao samovlasnik cijele zemljišne čestice, a time predmnijevano i spornog realnog dijela te da tuženici nisu dokazali osnovanost peremptornog prigovora (exceptio posterioris dominii) iz postavljenog protutužbenog zahtjeva tako da su nasljeđivanjem svoga (pra)djeda, a on razrješenjem agrarnog odnosa stekli pravo vlasništva na spornom zemljištu stupanjem na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ("Narodne novine" broj 138/46 i 111/47, dalje - Zakon o ukidanju) koji zaključci su bili preuranjeni. Naime, opravdano se u žalbi tvrdilo da sud prvog stupnja nije sa sigurnošću utvrdio činjenično stanje budući za sporno zemljište nedostaje agrarna prijava u korist prednika tuženika pa je trebalo utvrditi da li je djed bio kmetom na kojem drugom zemljištu po kulturi oranicama koje su primarno došle pod udar Zakona o ukidanju, a nakon što je došao u vlaštvo u obitelj P. prije Drugog svjetskog rata (rođen 1900.godine), koja obitelj je zasigurno bila u kmetskom odnosu na tom području, zatim da li postoji agrarna prijava ili odluka o razrješenju kmetskog odnosa za to drugo zemljište te da li je sporno zemljište s tim posjedom činilo jedinstvenu gospodarsku cjelinu u smislu čl.3. Zakona o ukidanju, a moglo je činiti, jer bi se radilo o gumnu na kome se vršilo žito, kako se to ponavlja i u žalbi, s time da bi bilo korisno prilaganje materijalnih dokaza na okolnosti kmetskog odnosa, jer ako je djed bio kmet onda je za pretpostaviti da postoji barem (neka) agrarna prijava ili pak njegove supruge I. rođ. P.. Nadalje, prilikom očevida trebalo je valjano identificirati sporno zemljište, a to je zahtijevalo detaljno saslušanje svjedoka na licu mjesta te da uz to i pokažu granice gumna te da se to kazivanje provjeri pomoću mjernika polazeći od starih katastarskih mapa na listu spisa 129 i starih fotografija pa tako i iskaz svjedoka B. M. koji jedini prostorno opisuje položaj gumna i navodi, nakon što mu se predočila fotografija na listu spisa 54, da ista prikazuje Markovu kuću te (uvalicu u uvali) Jaz i da se gumno nalazilo odmah ispred kuće do mora, a kako se na fotografiji vidi sve navedeno pa i stog sijena o kojima govori i svjedok N. Š. pok. A., trebalo je pitati mjernika da li se sporno zemljište na skici očevida nalazi na tom mjestu gdje se nalazi na fotografiji stog sijena i ulaz u M. kuću, ako se ne nalazi ni djelomično radilo bi se o nezakonito nasutom pomorskom dobru, jer je ilegalnog nasipanja obale kako je uvodno rečeno očito ipak bilo, tj. širenja kopna u more, a o čemu govori rečeni stric tuženika i načelno svjedok Đ. P. pok. Š., na kom zemljištu u općoj upotrebi ni prednik tuženika nije mogao steći pravo vlasništva ni po pravnim pravilima bivšeg OGZ-a (paragraf 1455. u svezi s paragrafom 287.) ni po odredbama Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 17/94, 74/94, 43/96), Zakona o pomorskom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine", broj 19/84, 39/75, 17/77 i 18/81) kasnije Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 17794, 74/94 I 43/96) i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine", broj 158/03 do 123/11), jer se na pomorskom dobru kao res extra commercium nije moglo stjecati pravo vlasništva ni drugo stvarno pravo po bilo kojoj osnovi, zbog čega je ranija odluka ukinuta i sud prvog stupnja upućen da u nastavku postupka na temelju čl.377.st.2. ZPP-a kompletira činjenično stanje tako da se pozove mjernika da odgovori na naprijed navedeno sporno pitanje, ali na očevidu uz nazočnost svjedoka B. M. i Š. V. koji će se doslušati tako da pokaže granice gumna i nasutu površinu po M. V. i to provjeriti kako je to već rečeno pomoću mjernika, starim slikama i kat. podlogama te utvrditi da li je i sporno zemljište bilo pomorsko dobro, u kom pravcu će zatražiti i podatke iz evidencije, ili pak dio jedinstvene gospodarske cjeline prednika tuženika, u smislu čl.3. Zakona o ukidanju.

Nakon ponovljenog postupka sud svoju odluku obrazlaže time:

- da se Općinsko državno odvjetništvo u Zadru izjasnilo kako se neće miješati u ovaj parnični postupak (podnesak broj R-DO-157/14 od 19. prosinca 2014. godine na listu spisa 192) pa su na taj način stranke ostale su tužitelj T. d.o.o. te tuženici E. i K. V., koji su, nakon izvođenja dokaza novim očevidom na predmetu spora uz sudjelovanje vještaka mjernika konačno postavili protutužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari podneskom od 18. svibnja 2015. godine, dok je tužbeni zahtjev ostao identičan kao ranije,

- da su tijekom ponovljenog postupka ponovo su izvedeni (obnovljeni) svi prethodno izvedeni dokazi te dodatno oni na koje je uputio viši sud,

- da stranke polažu pravo na istu predmetnu nekretninu koju u posjedu drže tuženici u posjedu, a njezinim vlasnikom upisan je u zemljišnoj knjizi tužitelj pa je stoga najprije valjalo preispitati osnovanost protutužbenog zahtjeva koji traže da se utvrdi kako su stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva predmetnog dijela nekretnine oznake čest. zem. 1603/1 k.o. Z. Tvrde kako je predmetno zemljište dio jedinstvene gospodarske cjeline sa ostalim posjedom zajedničkog domaćinstva obitelji P. i V., naime, čitavi posjed je bio pradjeda tuženika po ocu A. V. pok. M. odnosno baki I.-I. V. pok. Š., navedeni pradjed tuženika Š. P. pok. B. zvani Sure je još u 19. stoljeću (prije 1900-te) na posjedu izgradio „malu kućicu“ za svoju obitelj u kojoj je rođena njegova kćer „jedinica“ I.-I. (baka tuženika) kod koje je (iz C.) došao živjeti njezin muž M. V. (djed tuženika) koji je tu kuću nadogradio 1926/27. godine, da bi ista (kao i cijeli posjed) potom bila podijeljena između sinova M. V., A. V. (otac tuženika) i Š. V. (stric tuženika), nakon čega je uslijedilo daljnje nasljeđivanje te diobe unutar obitelji V.,

- da iz iskaza tuženika proizlazi da tužitelj nije mogao kupiti spornu površinu, jer ista nije pripadala njegovom pravnom predniku Samostanu Svetog P., bez obzira na izvršene kupoprodaje, tužitelj je kupio veći kompleks zemljišta u neposrednoj blizini prijepora, zapravo „međnom“, jer ga s dvije strane okružuje, što se vidi po zasađenim borovima (skica vještaka mjernika F. V. dipl. ing. geod. od 16. ožujka 2015. godine na listu spisa 218), da su spriječili tužitelja u sadnji borova i na spornoj površini, koja je (uostalom) već desetljećima ograđena suhozidom, koji je posljednji postavio otac tuženika A. V. pok. M. i to 1969/70. godine, kako bi „zaštitio“ svoj posjed s te dvije strane (sjeverozapad i jugozapad) budući je tadašnja Općina Z. u to vrijeme vršila nasipavanje mora (jaza/uvale) za potrebe grada, navedeni suhozid postavljen s te dvije strane predstavlja vidljivu vanjsku među prema posjedu tužitelja, koji je ovaj kupio od svog prednika N. d.o.o. i ta tvrtka od Samostana Svetog P. (zasađeno borovima), upravo na spornoj površini ranije da je postojalo obiteljsko „zemljano gumno“, dok je služilo svrsi (do 1970. godine), a poslije je otac tuženika A. V. pok. M. preko tog gumna nasuo zemlju, nakon čega (pa i danas) sporna površina služi obitelji V. kao vrt i voćnjak (smokve, loza...). Ključna tvrdnja tuženika je zapravo da je „gumno bilo do mora, dok more nije nasuto“, a viši sud je ukazao na potrebu utvrđenja predstavlja li čest. zem. 1603/1 k.o. Z. pomorsko dobro ili jedinstvenu gospodarsku cjelinu sa ostalim posjedom zajedničkog domaćinstva obitelji P. i V., a kako je pitanje pomorskog dobra razjašnjeno jer čest. zem. 1603/1 k.o. Z. niti u jednom svome dijelu, pa tako ni u spornom, očito ne predstavlja pomorsko dobro, tuženici ukazuju na dokaze izvedene u ranijem tijeku postupka iz kojih slijedi rečena ključna tvrdnja, koja bi onda potvrđivala osnovanost protutužbenog zahtjeva (u pogledu pozicije bivšeg gumna),

- da su na ponovljenom očevidu 16. ožujka 2015. godine svjedoci B. M. i Š. V. ponovili su da je na predmetnoj površini bilo gumno M. V. pok. M., a oko gumna stogovi („kope“), gumno je intenzivno korišteno do iza II. svjetskog rata, budući je obitelj V., prije P. imala puno zemlje, tako i žita za vršidbu, u predjelu gumna bila je i baraka M. V. pok. M. koji je u njoj držao plugove za oranje i ostali alat, more je bilo odmah do današnjeg suhozida, a onda je nasuto („Fratrov jaz“) po lokalnoj gradskoj vlasti iz vremena Jugoslavije. U istom kontekstu iskazivali su i ostali ispitani svjedoci, dok priložena dokumentacija (potvrda od 14. siječnja 1940. godine i dr.) predstavlja dokaz da su prednici tuženika davali dohodak („u naturi grožđe, vino, žito… i novčano“) crkvi odnosno „fratrima“ (svjedokinja Đ. V., svjedok Š. V., B. M.…), što nedvojbeno upućuje na postojanje „kmetskog odnosa“ prednika tuženika (M. V. pok. M.) ukinutog (kao i svi drugi slični odnosi) naprijed spomenutim Zakonom o ukidanju pri čemu da posebno valja istaknuti značajne posjede obitelji V. i P. u širem području prijepora (žitne njive od prijepora pa sve do današnje Ekonomske škole na Boriku…), dok se žito vršilo upravo na predmetu spora, gdje je bilo rečeno „zemljano gumno“ te obitelji, ali služilo je i drugim susjednim težačkim obiteljima, ovdje se posebno napominje da je zemlja temeljem samog citiranog Zakona pripala u vlasništvo obrađivača/korisnika iste, tako da precizne agrarne odluke za konkretne katastarske čestice ili njihove pojedine dijelove nisu nužnost u procesu dokazivanja, niti su takve odluke donesene za svaku pojedinu situaciju, osobito pri činjenici da je prijepor bio gumno, a ne njiva; no, bez gumna se nije moglo, a isto je, kako je već ponavljano, dio jedinstvene gospodarske cjeline sa ostalim posjedom domaćinstva obitelji V. (ranije P.). Stoga, ukazivanje tužitelja u pravcu „nepreklapanja“ skica katastarskih čestica „stare“ i „nove“ izmjere mogu biti razlog za diskusiju o tome, uspoređujući sadržaje priloženih agrarnih odluka, no, tijekom postupka iznjedrili su se vrlo jasni dokazi baš u prilog osnovanosti protutužbenog zahtjeva, tj. da su tuženici stekli pravo vlasništva odnosno valjanu pravnu osnovu za njegovo stjecanje i uknjižbu u odnosu na realnom dijelu nekretnine oznake čest. zem. 1603/1 k.o. Zadar u površini od 404 m2, koji je na skici vještaka mjernika F. V., dipl. ing. geod. od 16. ožujka 2015. godine, koja je sastavni dio ove presude, omeđen dužinama A-B-C-D-A i obojan žutom bojom (točka II izreke), zbog čega je (pod istom točkom) Zemljišnoknjižnom odjelu naloženo izvršiti uknjižbu prava vlasništva iste nekretnine na njihova imena, svakoga za ½ dijela, uz istodobno brisanje postojećeg upisa s imena tužitelja, naime, prednik tuženika M. V. pok. M. nije nasipanjem „proširivao prijepor“ (zemljište u predjelu gumna), nego je kasnije (1969/70. godine) općinska uprava nasipala more („Fratrov jaz“), sve do posjeda prednika tuženika odnosno do gumna, a otac tuženika A. V. pok. M. je nasipao „zemljano gumno“, pretvorivši ga u vrt, kada gumno više nije služilo svrsi, dok je M. V. pok. M. (pismo od 29. travnja 1951. godine) nasipanje oko 40 m2 (eventualno) vršio „pred svojom kućom“, a ne u predjelu gumna odnosno prijepora, dakle, isticani prigovori tužitelja u navedenom smjeru su očigledno „promašeni“, tj. neosnovani, čitavo područje oko prijepora je bilo „crkvena zemlja“ (Samostan Svetog P. u P.) pri čemu nije bilo posebne podjele obradivog i neobradivog zemljišta u smislu „razdjelnice“ daje li se „dohodak“ od strane posjednika/kmetova ili ne, ključno je pitanje korištenja, na bilo koji način, uostalom gumno se (naravno) nije obrađivalo, iako je naknadno pretvoreno u vrt obitelji tuženika kada više nije služilo ranijoj svrsi, no, gumno je bilo „u službi“ težačkog položaja (vršidba), čime se izjednačava „u statusu“ sa obradivim zemljištima u pogledu „agrara“, naposljetku, cijeli prijepor i šire područje posjeda (kao jedinstvena gospodarska cjelina) nasljeđivani su „s koljena na koljeno“ (te interno dijeljeno) sve do tuženika bez sporova unutar same obitelji V., da prihvaćanje protutužbenog zahtjeva, u konkretnoj pravnoj situaciji, u smislu odredbi članka 114. i 115. stavka 1. odnosno 128. ZVDSP-a, stekli njezino vlasništvo, odnosno valjanu osnovu za stjecanje prava vlasništva i posljedično pravo na uknjižbu tog prava.

Navedena činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl.375.st.5. ZPP-a, s time da tužitelju valja u odnosu na žalbene prigovore odgovoriti:

- da usvajanje postavljenog protutužbenog petita ima uporište u materijalno-pravnoj odredbi čl. 161. st. 1. točka 3. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj 153/13) iz koje proizlazi aktivna legitimacija tužitelja na traženje parcelacije predmetnog ovdje nespornog neizgrađenog građevinskog zemljišta jer to nije upravno odlučivanje nego tek tehnička katastarska parcelacija ipso iure budući nije potreban parcelacijski ni geodetski elaborat potvrđen od strane nadležnog ureda za katastar u smislu čl.162. kao u drugim slučajevima u čl. 160. st. 1. i čl. 161. st. 1. točka 1. cit. Zakona, jer je taj geometrijski odijeljeni dio faktično individualiziran i predstavlja pojedinačnu stvar za koju je presudom utvrđeno stečeno pravo vlasništva na realnom dijelu nekretnine koji ipak može biti u pravnom prometu, jer se posebnim zakonom direktno omogućava formiranje samostalne katastarske čestice u smislu čl. 2. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13) i čl.9.st.1. ZVDSP-a (v. brojne odluke Vrhovnog suda broj Rev x 450/2014, Rev x 995/2013, Rev x 1075/2012 i Rev x 761/2012),

- da su prema mjerodavnim materijalno-pravnim odredbama iz članka 1. i 3. Zakona o ukidanju ukinuti svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača, s time da pod udar tog Zakona dolaze i livade, pašnjaci i strane, koje su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa (kmetskih, težačkih) i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku funkcionalnu cjelinu, a u konkretnom slučaju i sporno zemljište koje je u naravi predstavljalo gumno kao mjesto za vršidbu ili mlaćenje žita, što su redovito bile ravne, glatke zemljane površine kružna ili pravokutna oblika na otvorenom prostoru okružene kamenim zidićem na kome se žito ručno mlatilo ili se vrši stokom (konjima, volovima, mazgama ili magarcima) vezana za stup u sredini gumna (stožer), dok su oko gumna redovito bili stogovi sijena, jer položajem  i oblikom sporno zemljište tome odgovara budući je položeno uz Fratrov jaz (joz) te uz kuću i oranice tuženika, kako su to, suprotno žalbi, opisali svjedoci i precizno pokazali na očevidu te je vidljivo na starim aviosnimkama na listu spisa 257 i 258 te fotografijama na listu spisa 54 i 55 na kojoj se vidi stara kuća tuženika, stogovi sijena i prijepor, pa kad se ima u vidu položaj stare kuće koja je slikana s južne strane, s mora, onda se može sa sigurnošću zaključiti da se gumno nalazilo ispred kuće između putića i mora, odmah sa zapadne strane stogova i štale, upravo na mjestu koje je identificirano i prikazano na skici lica mjesta,

- da se žalbom neuspješno dovodi u pitanje utvrđenje da je (i) M. V. bio kmet ukazivanjem na agrarnu odluku broj A-1135/47 od 15.lipnja 1948.godine i na nepreklapanje parcela budući se radi o odluci kojom je agrarni odnos razriješio M. punac Š. P. pok. B., dok iz spisa predmeta proizlazi da je M. 1926.godine oženio njegovu kći jedinicu I. (list spisa 244) te je iz C. došao u vlaštvo na P. (P. A.), što je tada bilo sasvim uobičajeno jer se živjelo od poljoprivrede, pa je osobno bio kmetom i plaćao dohodak (vidi potvrde na listu spisa 78 i 79) i potom odlukom broj A-1086/47 od 15.studenog 1947.godine razriješio svoj kmetski odnos na brojnim parcelama koje su označene katastarskim brojevima, ali i nazivima u ukupnoj površini od 6.000 m2, upravo na ovom području pa otuda i toponimi posebno oranice "Kod mula“, jer bi se očito radilo o parcelama pokraj stare kuće i obližnjeg Zadranima poznatog starog mula kod „Ferijalnog saveza“ (list spisa 143, 257 i 258), što znači da je gumno nedvojbeno činilo funkcionalni dio njegove gospodarske cjeline položen tik uz staru kuću pa se sasvim neutemeljeno u žalbi tvrdi da tuženici nisu dokazali da bi u blizini prijepora imali oranice u težačkom odnosu,    

- da iz pisma od 29. travnja 1951. godine proizlazi da bi M. priznao da je samovoljno nasuo dio zemljišta na P. na parceli br. 2277 u površini oko 40 m2 pred svojom kućom, međutim, po ocjeni ovog suda ne bi se radilo o nasipanju prijepora koji sadrži tek dio čest zem. 2277 k.o. P. pa je očito M. te godine nasipao neki drugi dio te velike parcele koji je plavio morem i koji nije bio u sastavu gumna, jer je gumno postojalo još od ranije, što potvrđuje činjenica da su fratri i 1951.godine vodili iznimnu brigu oko zemljišta te poduzimali sve pravne radnje pa i pokretali parnice (list spis 125) i to za vrlo malu površinu što znači da bi zasigurno to bili učinili i za prijepor koji ima površinu od 404 m2, a kako nisu zaključiti je da je gumno dano M. V. na korištenje daleko prije Drugog svjetskog kao dio njegovog „obiteljskog gospodarstva“ u težačkom odnosu, kako to opisuju svjedoci posebno Đ. P. i B. M., inače starosjedioci P. kojima su osobno i dijelom po čuvenju poznate relevantne okolnosti,

- da se činjenica da M. V. nije bio evidentiran u katastru kao posjednik i da prijepor nije raspravljen kao dio njegove ostavine treba promatrati u svjetlu da se radi tek o realnom dijelu velike parcele koja je došla pod udar nacionalizacije iz 1958.godine (v. rješenje pod brojem Z-1646/59 na listu spisa 143).

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl.368.st.1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Što se pak tiče žalbe tuženika opravdano u žalbi navode da im je trebalo obistiniti trošak sastava žalbe u predmetu pod poslovnim brojem Gž-2359/14 u iznosu od 36.666,66 kuna pa je točka III. prvostupanjske presude tek djelomično preinačena, odnosno dopunjena.

Konačno, valjalo je temeljem čl.166.st.1. u svezi čl.154.st.1. ZPP-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe, a tuženika na ime sastava odgovara na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka (čl.155.st.1. ZPP-a).

 

U Zadru, 10. siječnja 2017. godine.