Broj: Gž-1734/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. P. iz S., OIB…, zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika GRADA R., OIB…, zastupanog po punomoćnicima V. K., E. B., M. H., I. R. i B. P., odvjetnicima iz R., radi isplate, rješavajući žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-5391/15-8 od 31. ožujka 2016. godine i protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-5391/15 od 19. travnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. siječnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-5391/15-8 od 31. ožujka 2016. godine, ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-5391/15 od 19. travnja 2016. godine, u točkama 1. i 3. izreke. 

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-5391/15 od 31. ožujka 2016. godine, u očito odbijajućem dijelu.

 

2. Odbija se žalba tuženika kao nesonovana i p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-5391/15 od 19. travnja 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom u točki 1. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 229.600,00 kn s pripadajućim kamatama, dok je točkom 2. izreke odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu. Točkom 3. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični

 

 

trošak u iznosu od 211.507,02 kn, dok je rješenjem naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 63.162,96 kn.

 

              Rješenjem od 19. travnja 2016. godine ispravljena je presuda u točki 1. izreke u dijelu koji se odnosi na tijek kamata na iznos od 68.400,00 kn.

 

Protiv točke 1. i 3. izreke citirane presude i očito odbijajućeg dijela rješenja, te protiv rješenja o ispravku presude od 19. travnja 2016. godine, žalbe podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,28/13 i 89/14; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode, predlažući da se žalbe tuženika odbiju kao neosnovana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati naknadu za korištenje njezine nekretnine za razdoblje od 01. ožujka 1998. godine do 17. rujna 2001. godine u ukupnom iznosu od 476.400,00 kn s pripadajućim kamatama. Predmetna nekretnina u naravi predstavlja rukometno igralište na P. (nekad: teniski teren), tužitelj je u posjed iste stupio temeljem rješenja Odjela za financije Narodnog odbora S. br. 1770/59 od 25. kolovoza 1959. godine, a tuženoj je vraćena u posjed dana 18. rujna 2001. godine.

 

Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik kao nepošten posjednik u utuženom razdoblju držao nekretninu u posjedu, pa da je stoga dužan tužiteljici platiti naknadu za korištenje predmetnih nekretnina. Utvrđuje da je tužiteljica tijekom postupka iskazala da bi predmetnu nekretninu davala u zakup kao teniski teren, a da cijena najma teniskih terena ovisi o više faktora; da li se radi o jutarnjem terminu, popodnevnom terminu, večernjem terminu, da li se radi o vikendima, praznicima, da li se radi o grupama, o opremljenosti igrališta, o pratećim sadržajima i slično. Utvrđuje da je vještakinja J. L. u nalazu i mišljenju uzela u obzir da su oba tenis terena popunjena 10 sati dnevno kroz 30 dana, a cijenu sata je izračunala prema prosječnim plaćama, pa da je tako za 1998. godinu izračunala cijenu sata od 15,00 kn, za 1999. godinu 18,00 kn,  za 2000. godinu 19,00 kn i za 2001. godinu 20,00 kn. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da bi predmetna dva teniska terena bila popunjena pet sati dnevno kroz period od 30 dana u mjesecu, pa da bi tako tužiteljici za 1998. godinu mjesečno za najam pripala naknada u iznosu od 2.250,00 kn po teniskom terenu, dakle, za dva teniska terena 4.500,00 kn i to bruto prihod jer da tužiteljica od tzv. bruto prihoda mora podmiriti i određene operativne troškove (osiguranje, porez, troškove održavanja, a u isto ulaze i gubici zbog nepopunjenosti kapaciteta i naknade); za 1999. godinu mjesečno da bi joj pripala naknada u iznosu od 2.700,00 kn po teniskom terenu, dakle za oba terena 5.400,00 kn, za 2000. godinu da bi joj mjesečno pripadala naknada u iznosu od 2.850,00 kn po teniskom terenu, dakle, za oba terena 5.700,00 kn, za 2001. godinu da bi joj mjesečno pripadala naknada u iznosu od 3.000,00 kn po teniskom terenu, dakle, za oba terena 6.000,00 kn, odnosno da tužiteljici za 1998. godinu pripada naknada u visini od 45.000,00 kn, za 1999. godinu naknada u iznosu od 64.800,00 kn, za 2000. godinu naknada od 68.400,00 kn i za 2001. godinu naknada u iznosu od 51.400,00 kn, te je stoga ukupno dosudio tužiteljici iznos od 229.600,00 kn, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 210. u vezi s člankom 217. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), odlučujući o tužbenom zahtjevu, te je dao pravilne razloge koje prihvaća i ovaj sud.

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja regulira pravni položaj poštenog posjednika. Naime, i prema mšljenju ovog suda, tuženik je u utuženom razdoblju bio nepošten posjednik. Međutim, niti primjena odredbe članka 165. ZV-a (koja regulira pravni položaj nepoštenog posjednika) ne dolazi u obzir jer se u konkretnom slučaju ne radi o reivindikacijskom zahtjevu vlasnika i zahtjevu za naknadom troškova za korištenje nekretnine. U konkretnom slučaju pravna osnova tužiteljičine tražbine je stjecanje bez osnove, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Naime, time što je koristio tužiteljičinu nekretninu u utuženom razdoblju, imovina tuženika je povećana, pri čemu je irelevantno što je tuženik davao tužiteljičinu nekretninu na korištenje bez naknade, odnosno što nije ništa zaradio davanjem te nekretnine u zakup. Naime, njegova je “zarada“ u tome što nije ništa plaćao tužiteljici za korištenje nekretnina, a trebao je jer nisu njegove, a njima je raspolagao bez pravne osnove (upotreba stvari u tuđu korist). Također je irelevantno što je tuženik dajući te nekretnine na korištenje rukomentnom klubu P. zadovoljavao javne potrebe u sportu. To stoga jer ne može teret izvršavanja te obveze tuženika, kao jedinice lokalne samouprave, snositi tužiteljica, kao fizička osoba. U prilog pravilnosti takvog stava valja dodati da je tuženik na ročištu dana 25. siječnja 2015. godine, ne prejudicirajući ishod postupka, predložio tužiteljici da joj isplati 50% od njezinog tužbenog zahtjeva, što bi predstavljalo iznos od 238.200,00 kn, dakle i više od dosuđenog iznosa. Iako je to bio nagodbeni prijedlog tuženika, a nagodba na kraju nije realizirana, i to govori u prilog činjenici da je i tuženik svjestan da je u obvezi platiti tužiteljici naknadu za korištenje njezine nekretnine.   

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava rješenje o ispravku presude od 19. travnja 2016. godine (koje rješenje tuženik u bitnome osporava zbog toga što osporava presudu).

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odluku o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a odlučujući o parničnom trošku tužiteljice. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je uspjeh tužiteljice trebalo računati prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake radnje. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio uspjeh tužiteljice u postupku uzevši u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 476.400,00 kn. Nadalje, tužiteljica je u cijelosti uspjela u odnosu na protutžbeni zahtjev tuženika (100%) i djelomično (48,20%) u odnosu na tužbeni zahtjev, te je prvostupanjski sud pravilno obračunao parnični trošak vodeći računa o navedenome (uspjeh tužiteljice u odnosu na tužbeni i protutužbeni zahtjev).

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i 380. točke 2. ZPP-a.

 

Citirana presuda u točki 2. izreke i rješenje u dosuđujućem dijelu, kao nepobijani, ostaje neizmijenjeni.

 

U Rijeci dana 19. siječnja 2017. godine