1                   Poslovni broj Gž Ovr-948/2019-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž Ovr-948/2019-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u ovršnoj stvari predlagatelja E. o. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., protiv protivnika osiguranja 1. K.D. A. d.o.o. R., OIB: …, 2. K.D. Č. d.o.o. R., OIB: …, 3. E. d.o.o. R., OIB: …, 4. K.D. K. d.o.o. R., OIB: …, 5. R. d.o.o. R., OIB: …i 6. P. s. d.o.o. R., OIB: …, radi određivanja privremene mjere, rješavajući žalbu predlagatelja osiguranja podnesenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 54 Ovr-826/19 od 24. lipnja 2019., 23. siječnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba predlagatelja osiguranja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 54 Ovr-826/19 od 24. lipnja 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da se sud prvog stupnja oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj ovršnoj stvari i da se prijedlog za osiguranje privremenom mjerom odbacuje.

 

Protiv citiranog rješenja dopuštenu i pravovremenu žalbu podnosi predlagatelj osiguranja zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) predlažući da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Iz stanja spisa proizlazi da je predlagatelj osiguranja podnio protiv protivnika osiguranja privremenu mjeru na način da se zabrani protivnicima osiguranja naručiteljima svako daljnje pribavljanje usluga mimo i protivno izvršnoj Odluci o odabiru broj … od 27. ožujka 2019. objavljenoj u elektroničkom oglasniku javne nabave 25. travnja 2019. u trajanju do sklapanja Okvirnog sporazuma i ugovora o javnoj nabavi odnosno do okončanja postupka upravnog nadzora od strane Ministarstva.

 

              Iz sadržaja prijedloga proizlazi da je A. d.o.o. R. kao ovlašteno tijelo za nabavu usluga za naručitelje-protivnika osiguranja 27. ožujka 2019. donio odluku o odabiru od 25. travnja 2019. koja je postaja izvršna 14. svibnja 2019. kojom je kao najbolji ponuditelj proglašen predlagatelj osiguranja te da je navedena Odluka postala izvršna 14. svibnja 2019.

 

              Tvrdi nadalje predlagatelj osiguranja da protivnici osiguranja nisu pristupili sklapanju Okvirnog sporazuma i da na taj način nisu postupili sukladno temeljnom načelu javne nabave jer da naručitelji i dalje traže od drugih odgovarajućih kuća produženje osiguranja mimo odobrenog ponuditelja i mimo ugovorenih cijena suprotno odobrenoj ponudi pa da se ponašaju u suprotnosti s osnovnim načelima iz Zakona o javnoj nabavi i Zakona o obveznim odnosima čime da predlagatelju osiguranja nanose nenadoknadivu štetu. Tvrdi da je pokrenuo postupak upravnog nadzora sukladno čl. 437. Zakona o javnoj nabavi pri Ministarstvu gospodarstva u kojem zahtjevu da se nakon okončanja upravnog nadzora podnese optužni prijedlog pred nadležnim prekršajnim sudom ili o tome obavijesti nadležno državno odvjetništvo, te je predložio da se odredi privremena mjera zabranom protivnicima osiguranja svako daljnje pribavljanje usluga mimo i protivno navedenoj odluci o odabiru od 25. travnja 2019. u trajanju do sklapanja predmetnog okvirnog sporazuma i ugovora o javnoj nabavi, odnosno okončanja postupka upravnog nadzora od strane Ministarstva.

 

Slijedom navedenih utvrđenja i činjenica navedenih u prijedlogu za određivanje privremene mjere sud prvog stupnja zaključuje da se radi o ugovornom odnosu između stranaka isključivo temeljem Zakona o javnoj nabavi, a što proizlazi iz činjenice koje navodi predlagatelj osiguranja da je pokrenuo postupak nadzora iz čl. 437. Zakona o javnoj nabavi, pa da stoga sud prvog stupnja nije nadležan za određivanje privremene mjere koja je predložena. Stoga primjenom odredbe čl. 16. ZPP-a utvrđuje sud po službenoj dužnosti pazi u toku cijelog postupka ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost te stoga prijedlog za osiguranje privremenom mjerom odbacuje smatrajući da se radi o apsolutnoj nenadležnosti suda prvog stupnja.

 

              Predlagatelj osiguranja u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer da iz rješenja nije vidljivo na temelju koje zakonske odredbe predmetni spor ne ide u sudsku nadležnost pa da je stoga odluka arbitrarna i da je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, što je jedno od prava na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 29. i čl. 18. Ustava Republike Hrvatske.

 

Smatra protivnik osiguranja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 292. i čl. 37. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ) jer da su općinski sudovi nadležni određivati i provoditi osiguranje osim ako zakonom to nije povjereno kojem drugom sudu i da su nadležni određivati ovrhu te da se prema odredbama Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine" broj 120/16 – dalje: ZJN) na odgovornost ugovornih strana za ispunjenje obaveza iz ugovora o javnoj nabavi odgovarajuće primjenjuje odredbe Zakona o obveznim odnosima.

 

              Navodi protivnik osiguranja da ugovorom o javnoj nabavi odabrani ponuditelj preuzima obavezu izvršenja predmeta nabave, a odlukom o odabiru stječe pravo na izvršenje predmeta nabave te da u području javne nabave odlukom o odabiru naručitelj inicira se postupak ugovora što je razvidno iz odredbe čl. 307. st. 3. ZJN te da odluka mora sadržavati najmanje bitne sastojke budućeg ugovora o javnoj nabavi. Stoga smatra da odluka o odabiru donesena u postupku javne nabave odgovara institutu prihvata ponude u obveznom građanskom pravu.

 

              Stoga smatra predlagatelj osiguranja da sklapanjem ugovora o javnoj nabavi naručitelj kao sudionik ugovora je dužan pridržavati se obaveza prihvaćenih ugovorom baš kao i odabrani ponuditelj i da se i na njega proteže načelo da se ugovori moraju poštivati i da su stranke dužne ispuniti obaveze iz ugovora.

 

              U nastavku se citira stručni rad A. D. o pravnoj prirodi ugovora o javnoj nabavi u kojemu se navodi da rješavanje sporova nastalih iz ugovora o javnoj nabavi je u nadležnosti sudova opće nadležnosti a ne upravnih sudova te da se u konkretnom slučaju radi o odnosu između trgovačkih društava a ne javnopravnog tijela i fizičke osobe ili pravne osobe te da se ne radi o upravnopravnom već o obveznopravnom ugovoru a da je upravni ugovor dvostrano pravni akt što ga država odnosno javnopravno tijelo sklapa s trećim osobama (fizičkim ili pravnim) radi ostvarivanja cilja šireg društvenog interesa te pod uvjetima utvrđenim posebnim propisima.

 

              Opisani žalbeni navodi predlagatelja osiguranja nisu osnovani te je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 16. ZPP-a u svezi čl. 21. OZ-a kada smatra da rješavanje ovog spora ne ide u sudsku nadležnost jer da se radi o ugovornom odnosu koji se temelji isključivo na Zakonu o javnoj nabavi te da je odluka o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja postala ovršna i da je predlagatelj osiguranja pokrenuo i postupak nadzora iz čl. 437. Zakona o javnoj nabavi.

 

              Ovo iz razloga što je odredbom čl. 292. st. 1. OZ-a propisano da su općinski sudovi nadležni određivati i provoditi osiguranje osim ako zakonom to nije povjereno kojem drugom sudu pa stoga općinski sud nije nadležan za odlučivanje o prijedlogu za određivanje privremene mjere.

 

              Naime, u odredbama čl. 414.-416. ZJN propisano je postupanje naručitelja s podnesenom žalbom o kojoj odlučuje Državna komisija, te je u čl. 424. st. 1. ZJN propisano da žalitelj može uz žalbu podnijeti prijedlog za određivanje privremene mjere s ciljem pravodobnog ispravljanja kršenja zakona ili sprječavanja nastanka štete. U st. 2. istog članka je propisano što može biti predmetom prijedloga za određivanje privremene mjere i što sve predlagatelj u privremenoj mjeri mora dokazati (st. 3.) te je u st. 7. istog članka propisano da o privremenoj mjeri odlučuje Državna komisija.

 

              Stoga proizlazi da sud prvog stupnja nije nadležan za odlučivanje o predloženoj privremenoj mjeri, već navedena Državna komisija, a protiv odluke Državne komisije sukladno čl. 434. ZNJ može se pokrenuti upravni spor.

 

              Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu predlagatelja osiguranja je trebalo odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi pa je stoga odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

 

U Rijeci 23. siječnja 2020.

 

 

Sutkinja

 

Filka Pejković v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Svetlana Popović