Broj: Gž-210/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužiteljice J. S. H. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćniku mr.sc. T. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženice L. S. iz B., sada s boravištem u P., OIB: …, zastupana po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. T. i I. P. O. iz K., radi smetanja posjeda, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj Psp-70/2015 od 17. srpnja 2015. godine, dana 25. siječnja 2017. godine

 

r i j e š i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i  p o t v r đ u j e   rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj Psp-70/2015 od 17. srpnja 2015. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

             

Obrazloženje

             

Rješenjem suda prvog stupnja u točki 1.) izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je tuženica smetala posjed tužiteljice na način da je dana 11. rujna 2013.g., bez odobrenja i suglasnosti nadležnih institucija i tužiteljice, kao vlasnica i posjednica zgrade koja se nalazi na adresi P., O. K., odnosno na z.k.č. 7319 a koja je upisana u z.k.ul. 3889 k.o. P., na bočnoj strani suterena navedene zgrade u P., 17. travnja 52, probila otvor dimenzija cca 100 x 50 cm, čija je donja strana u ravnini s tlom te ga zatvorila staklenim prizmama, a koji otvor gleda na vrt tužiteljice, koji je u vlasništvu i posjedu tužiteljice, koji predstavlja z.k.č. 7320 k.o. P. z.k.ul. 3998 te da je tako smetala tužiteljicu u nesmetanom posjedu kako susjedskih prava tako i u posjedu samog vrta tužiteljice koji predstavlja z.k.č. 7320 k.o. P. iz z.k.ul. 3998 (točka I.) te kojim je traženo da se naloži tuženici uspostava prijašnjeg stanja koje je postojalo prije utvrđenog smetanja posjeda, odnosno da zatvori i zazida otvor opisan u točki I. toga rješenja neprozirnim građevinskim materijalom, kao i da joj se zabrani svako takvo ili slično smetanje susjedskih prava tužiteljice (točka II.) te je odbijen i zahtjev tužiteljice da joj tuženica nadoknadi troškove postupka (točka III.).

 

Točkom 2.) izreke rješenja nalaženo je tužiteljici nadoknaditi parnični trošak tuženici u iznosu od 2.000,00 kn, u roku od osam dana.

 

Protiv tog rješenja žalbu podnosi tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku ( „NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje u tekstu ZPP).

 

Predlaže rješenje preinačiti te prihvatiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog parničnog troška, podredno predlaže rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

U odgovoru na žalbu tuženica je osporila osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjsko rješenje te da se tuženici dosudi trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

             

Po provedenom postupku sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 441. ZPP-a i čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; u nastavku teksta: ZV) o sumarnosti i hitnosti sudskog postupka radi zaštite posjeda nespornim utvrđuje da je tužiteljica vlasnica i posjednica nekretnine kč.br. 7320 iz zk.ul. 3998 k.o. P., u naravi vrta a tuženica da je vlasnica i posjednica susjedne nekretnine oznake kč.br. 7319 iz zk.ul. 3889 k.o. P., na kojoj se nalazi kuća na adresi u P.

 

              U odnosu na čin smetanja sud nespornim utvrđuje da je tuženica na svojem stambenom objektu – kući, izgrađenoj na naprijed označenoj nekretnini poduzela građevinske zahvate opisane u tužbenom zahtjevu odnosno izvršila proboj zida i ugradnju staklene prizme.

 

Odlučujući o tvrdnjama tužiteljice da navedene radnje predstavljaju čin smetanja posjeda, jer da probijeni otvor gleda na vrt tužiteljice čime da je ista smetana u posjedu kako nekretnine odnosno vrta tako i u posjedu susjedskih prava jer da je tužiteljica posjednik prava negativne služnosti, prvostupanjski sud iste tvrdnje nalazi neosnovanim.

 

Naime, provedenim očevidom sud utvrđuje da je nakon podnošenja tužbe došlo do promjene situacije u odnosu na onu opisanu u tužbi jer je tužiteljica na nekretnini u njezinom vlasništvu i posjedu sagradila betonski zid u dužini od 3,03 m, koji zatvara sporni otvor na kući u vlasništvu i posjedu tuženice.

 

Ne ulazeći u pitanje zakonitosti poduzetog građevinskog zahvata po tužiteljici, prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pružanje sudske posjedovne zaštite obzirom da se tužiteljica poslužila samopomoći te izgradnjom betonskog zida, s vanjske strane, zagradila sporni otvor na fasadi kuće tuženice. Iako utvrđuje da građevinski zahvat koji je poduzela tužiteljica nije doveo stanje na fasadi zgrade tuženice u prvobitno stanje, a polazeći od činjeničnih navoda tužbe (kojima je traženo da se otvor zazida), sud prvog stupnja smatra da je time faktički otklonjena smetnja koja je u tužbi opisana kao smetanje posjeda, odnosno otvor u zidu koji je usmjeren na nekretninu tužiteljice. Kako utvrđuje da se tužiteljica kao posjednik u međuvremenu poslužila samopomoću, to sud prvog stupnja već iz tog razloga odbija tužbeni zahtjev.

 

Osim toga, sud zaključuje da pravo vlasnika da na zidu vlastite zgrade otvori prozor odnosno otvor, izvire iz njegovog vlasničkog prava za koje nije potrebno imati služnost, a to tim više što probojem otvora na fasadi zgrade tuženice nije zadirano u prostor nekretnine u posjedu tužiteljice, već je taj otvor zazidan staklenom prizmom (bez škure ili kojeg drugog elementa koji bi potencijalno ušao u zračni prostor nekretnine u posjedu tužiteljice) ostao isključivo unutar prostora nekretnine tuženice. Dalje sud smatra da bi se tužiteljica mogla osnovano protiviti proboju otvora na zidu nekretnine tuženice u posjedovnoj parnici, samo ako bi dokazala da je stekla posjed prava negativne služnosti svjetla i zraka, koji bi ju ovlašćivao da tuženici zabrani proboj otvora na fasadi svoje zgrade a da bi stekla posjed prava opisane negativne služnosti, tužiteljica da je bila dužna prethodno zabraniti tuženici proboj zida koji gleda na njeno dvorište, a kojoj zabrani da se je tuženica morala pokoriti. Obzirom da iz navoda tužiteljice sud utvrđuje kako je tuženica bez suglasnosti tužiteljice probila otvor, bez da je istaknuto da bi prethodno tužiteljica zabranila tuženici vršenje tih građevinskih zahvata a kojoj zabrani da bi se tuženica pokorila, to je sud prvog stupnja zaključio kako tužiteljica do zaključenja prethodnog postupka nije iznijela činjenice iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je ista posjednik prava negativne služnosti.

 

Stoga sud smatra da iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tužiteljica bila posjednik prava negativne služnosti svjetla i zraka u smislu odredbe čl. 16. st. 2. ZV-a, a što bi istoj, uz ispunjenje drugih uvjeta propisanih zakonom, davalo ovlaštenje tražiti posjedovnu zaštitu, zbog opisanog postupanja tuženice. Uvažavajući navedeno, pored utvrđenja da bi se tužiteljica u međuvremenu poslužila samopomoću, sud prvog stupnja odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev a o troškovima postupka odlučuje primjenom Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09).

 

U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da pobijano rješenje ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi moglo ispitati, a na koje neosnovano žalbom ukazuje tužiteljica.

             

              U tom pravcu tužiteljica tvrdi da je obrazloženje pobijanog rješenja kontradiktorno samom sebi jer da sud prvog stupnja s jedne strane utvrđuje da se je tužiteljica u smislu odredbe čl. 27. ZV-a poslužila dopuštenom samopomoći čime da je sud morao utvrditi činjenice da je tužiteljica posjednica negativne služnosti, da ju je tuženica u tome posjedu smetala i da je tužiteljica u propisanom roku od čina smetanja dopuštenom samopomoći  zaštitila svoj posjed. S druge strane sud da utvrđuje kako tužiteljica nije bila u posjedu prava negativne služnosti u pogledu kojeg prava je zatražila posjedovnu zaštitu, pa u tome da se ogleda bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani jer sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja nigdje ne navodi da je tužiteljica posjednica prava negativne služnosti niti da bi ju  tuženica upravo u odnosu na posjed prava negativne služnosti smetala, imajući u vidu da je tužiteljica posjedovnu zaštitu zatražila kako u pogledu smetanja posjeda susjedski prava tako i u pogledu smetanja posjeda nekretnine. Upravo suprotno, u obrazloženju pobijanog rješenja sud navodi da ne proizlazi da bi tužiteljica bila posjednik prava negativne služnosti svjetla i zraka u smislu odredbe čl. 16. st. 2. ZV-a, a što bi istoj, uz ispunjenje drugih uvjeta propisanih zakonom, davalo ovlaštenje tražiti posjedovnu zaštitu, zbog opisanog postupanja tuženice.

 

              Daljnjim žalbenim navodima osporava se pravno stajalište prvostupanjskog suda da se izgradnja betonskog zida ima smatrati samopomoći te da isto isključuje pravo na sudsku zaštitu. Tužiteljica u žalbi tvrdi da je izgradnja betonskog zida potpuno irelevantna za ovaj postupak jer da se radi o betonskoj ogradi visine 1,60 m izgrađenoj na nekretnini tužiteljice kojom je ista svoju nekretninu ogradila. Osim toga, izgradnjom betonske ograde da nije otklonjen čin smetanja jer da posjed nije vraćen u prvobitno stanje u kojem se nalazio prije probijanja otvora i stavljanja staklene prizme budući da otvor nije zazidan niti je tuženici zabranjeno takvo ili slično smetanje sada i ubuduće.

 

U odnosu na ove žalbene navode iz provedenog postupka proizlazi da je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica nakon podnesene tužbe izgradila predmetnu ogradu na međi s nekretninom tuženice, za što sud utvrđuje da je njezino pravo jer je tužiteljica ovlaštena poduzimati građevinske zahvate na nekretnini u svojem posjedu i vlasništvu. Kako to i tvrdi tužiteljica u žalbi sud prvog stupnja je utvrdio da predmetni zid - ograda nije doveo stanje na fasadi zgrade tuženice u prvobitno stanje. Međutim, utvrđenje je suda da izgrađeni zid de facto, ako se pođe od tužbenih navoda i svrhe zatražene posjedovne zaštite, otklonio smetnju koja je u tužbi opisana kao smetanje posjeda, odnosno otvor u zidu koji je usmjeren na nekretninu tužiteljice. Navedena utvrđenja potvrđena su nalazom i mišljenjem vještaka geometra i njemu priloženim fotografijama iz kojih proizlazi da predmetni zid od betonskih bloketa dimenzija dužine 303 cm, širine 22 cm i visine 100 cm, izgrađen neposredno uz bočni zid kuće tuženice gotovo u potpunosti zatvara otvor i na njemu postavljenu neprozirnu staklenu prizmu na kući tuženice. Stoga, tužiteljici treba odgovoriti da u slučaju kada se posjednik poslužio samopomoći koja je na djelotvoran način zaštitila posjed tada isti nema pravo na pružanje sudske zaštite u posjedovnoj parnici.

 

Nastavnim žalbenim navodima tužiteljica osporava potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost pravnog zaključka prvostupanjskog suda da tužiteljica nije posjednik prava negativne služnosti svjetla i zraka. U tom pravcu ukazuje da je tužiteljica predlagala provesti dokaz saslušanjem stranaka na okolnost da tuženica nije imala odobrenje tužiteljice za otvaranje prozora te da je tuženica to učinila protivno odobrenju tužiteljice. Ističe da iako je sud na ročištu od 28. kolovoza 2014.g. odredio provesti ovaj dokaz, to da je odbio učiniti na za to održanom ročištu dana 01. srpnja 2015.g. bez ikakvog obrazloženja. Dalje se tvrdi da je tužiteljica nositeljica prava negativne služnosti koja da se sastoji u pravu da zabrani tuženici kao vlasnici susjednog zemljišta da otvori prozor na zidu vlastite zgrade jer bi u protivnom tuženica ograničavala pravo vlasništva tužiteljice na način da joj onemogućava građenje na nekretnini tužiteljice. Navedeni posjed prava negativne služnosti tužiteljica da je stekla na način da je zabranila tužiteljici proboj staklene prizme dva puta a što da je sud mogao utvrditi da je proveo dokaze predložene po tužiteljici.

 

Protivno ovim žalbenim navodima, iz stanja spisa proizlazi da tužiteljica niti u tužbi podnesenoj 10. listopada 2013.g. niti u podnesku podnesenom 28. srpnja 2014.g. kojim je preinačila tužbeni zahtjev, sve do zaključenja prethodnog postupka, osim navoda da je tuženica bez suglasnosti tužiteljice probila otvor, nije tvrdila da je i na koji način stekla posjed negativne služnosti svjetlosti i zraka. Činjenični navodi i pravna argumentacija tužiteljice do navedene faze postupka svodili su se na objašnjenje smisla i zaštite susjedskih prava uz referiranje na odredbe čl. 100. st. 1. i 2. ZV-a. Tužiteljica je na raspravi 28. kolovoza 2014.g. predložila saslušati stranke na okolnost čina smetanja a ne na okolnost na koji način je stekla posjed prava negativne služnosti.

 

Stoga, kada se ima u vidu da zbog držanja tuženice sam čin smetanja (proboj otvora i postavljanje staklene prizme) nije bio sporan to je pravilno sud prvog stupnja odlučio ne provoditi dokaz saslušanja stranaka na nespornu okolnosti čina smetanja imajući u vidu da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 299. st. 1. ZPP-a, iako na to upozorena raspravnim rješenjem prema odredbi čl. 219. st. 2. ZPP-a, propustila do faze zaključenja prethodnog postupka, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, prvenstveno one u pogledu stjecanja i postojana posjeda negativne služnosti.

 

Radi navedenog žalbene navode tužiteljice o tome kada je sve tuženici zabranila otvaranje otvora i postavljanje prizme, obzirom da ih prvi puta iznosi u žalbi, ovaj sud nije ovlašten razmatrati u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a.

 

Nije sporno da se susjedska prava mogu ostvarivati i putem sredstava posjedovne zaštite od uznemiravanja sukladno drugoj rečenici 2. stavka odredbe čl. 100. ZV-a, koju tužiteljica citira u žalbi. Međutim, pogrešna je žalbena tvrdnja tužiteljice da bi samom činjenicom otvaranja navedenog otvora tuženica nametnula tužiteljici negativnu služnost svjetlosti i time ograničila njezino pravo vlasništva i prisilila ju da nešto čini što inače ne bi bila dužna činiti.

 

U tom pravcu pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica prvenstveno trebala dokazati, a nije, da bi bila u posjedu prava negativne služnosti u smislu čl. 16. st. 2. ZV-a koji posjed bi stekla da je tužiteljica prethodno tuženici zabranila proboj zida koji gleda na njeno dvorište, a kojoj zabrani da se je tuženica pokorila.

 

Preostali žalbeni navodi o tome da je tuženica  probojem otvora na svojoj zgradi povrijedila propise o vremenskoj zabrani izvođenja građevinskih radova u Općini P., da je za takav zahvat bilo potrebno odobrenje konzervatora i pribavljanje građevinske dozvole prema urbanističkim propisima, potpuno su irelevantni za ishod ovog spora i mogu biti predmet ogovarajućih upravnih postupaka. Jednako tako irelevantni su žalbeni navodi tužiteljice kojim upire na institut zaštite prava vlasništva od uznemiravanja jer je u konkretnom slučaju tužiteljica zatražila posjedovnu zaštitu.

 

Radi svega navedenog i prema stajalištu ovoga suda tužiteljici, za koju nije utvrđeno da je ovlaštenik predmetne negativne služnosti niti je utvrđeno da bi u posjedu same nekretnine bila smetana, ne pripada pravo na zahtijevanu posjedovnu zaštitu u smislu odredbe čl. 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12 i 152/14 - dalje u tekstu ZV).                                         

              Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženici jer je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) bez obzira što se je sud prvog stupnja pozvao na pogrešnu odvjetničku tarifu.

 

Tuženici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

U Rijeci 25. siječnja 2017. godine